Negdašnji kameni park, kojim su šetale obitelji s djecom, kroz devedesete je postao okupljalište džanketa, mjesto na kojem se loče, baca smeće i ispoljavaju frustracije na način da se polupa kameno cvijeće s imenima mostarskih antifašista, a po zidovima crtaju svastike i klempava U

BOGDAN BOGDANOVIĆ

Ovog ljeta, prije par mjeseci svega, napustio je ovaj užasni svijet jedan od najvećih intelektualaca, kojeg je Jugoslavija imala. Bogdanović je1993. godine, sa suprugom Ksenijom, otišao u Pariz ogorčen nacionalizmom, koji je Jugoslaviju odveo u krvavi rat. Međutim, ni tamo nije mogao pobjeći od nacionalizma. Srpska emigracija u Francuskoj snažno je nacionalno obojena i to je Bogdanovića i njegovu suprugu natjeralo na još jedno preseljenje. Ovaj put, Bogdanovići su otišli u Beč, gdje je 18.06.2010. godine Bogdan i umro.

Imao sam tu čast upoznati gospodina Bogdana. Bilo je to prije nekih 6 -7 godina u Beču. Nadobudni klinac, kakav sam i danas, upoznao je čovjeka iz sorte kakva se više ne rađa. Blagi građanski intelektualac, fini gospodin, rekla bi moja baka. Takav je dojam ostavio na mene. Čini mi se da je s njim na onaj svijet otišla upravo takva sorta ljudi i cijeli njihov svijet, fini, odmjereni, obrazovani ljudi, koji imaju i pamet i čast da se do kraja bore protiv onoga što smatraju besprizornim. A nacionalizam je, čini mi se, za Bogdanovića i ljude poput njega, bio, prije svega, nepristojan, neuljudan. A kad shvatimo da su grbovi naših nacionalizama kaljava livada, svinjska i jagnjeća glavuša te burag rakije, onda nam je valjda jasno zbog čega je nacionalizam, nadasve i prije svega, nepristojan.

PARTIZANSKO GROBLJE

1965. godina u Mostaru je, prema projektu Bogdana Bogdanovića, izgrađen spomenik – park Partizansko groblje. Bogdanović je volio Mostar, kao arhitekt i ubranist cijenio je sklad, koji je tu vladao. Epohe i istorija, odražena u arhitekturi tu su bile u potpunoj harmoniji nastavljajući se sasvim prirodno jedna na drugu. Tako je i Bogdanović svoj spomenik uklopio u brdašce okruženo šumom i stvorio nešto što je više bilo kameni park nego socijalistički spomenik.

Nekad, davno, kad sam bio mali Marko, išao sam sa majkom i njezinim prijateljima u šetnju Partizanskim spomenikom. I stvarno je bila atmosfera kao u parku. Obitelji sa djecom, parovi, poneki starčić šetali su kamenim stazama prema kamenoj bašti u kruni ovog spomenika. I danas imam par fotografija malog mene u bijelim bermudama i bijelim cipelicama kako stojim na jednom od zidova na Partizanskom.

Partizanski spomenik u Mostaru ima oblik suze, koja otiče u brdo. U dvije sobe na vrhu spomenika i između staza niz kamen je curila voda baš onako kako suze cure niz lice. Na vrhu se nalazi bašta puna kamenih cvjetova u koje su usklesana imena mostarskih partizana. Danas je, puno više nego u vremenima bratstva i jedinstva, zanimljivo čitati ta imena, mjesta njihovog rođenja i mjesta smrti. Rodom su to bili većinom Mostarci, poneko iz Jablanice i drugih okolnih mjesta. Imena govore o nacionalnoj raznolikosti, a mjesta smrti o užasu drugog svjetskog rata. Puno je onih, koji su skončali u Dachauu, Jasenovcu, Staroj Gradišci, Auschwitzu.

UŽAS SADAŠNJOSTI

Najužasnija stvar u današnjem odnosu spram javnih prostora u BiH, po meni, jeste očigledna namjera da se prekine, prije svega, emotivna veza pojedinca sa vlastitom prošlošću. Nevjerojatna je ta produkcija zaborava, kojoj smo izloženi. Kad pogledam na današnje stanje u Mostaru prva stvar koju primijetim jeste da se odnos spram prostora potpuno promjenio. Život grada je, s par izuzetaka, usmjeren na potpuno drugačije mikrolokacije. Zbog toga vše nema Mostara. Neretvanske plaže su puste, nad gradom ne dominira vizura Saborne crkve, na mjestu negdašnjeg Hita je ograđena pustopoljina, Razvitak je kostur, u Higijenskom djeca ne trče za loptom, zgrade kina su prodane bankarskim kompanijama, mali parkovi su zasuti mezarima, pusti Bulevar je nevidljivi zid između dva grada, Partizanski spomenik je zapuštena ruina, a u Stari grad više ne ide nitko tko ne mora.

Jučer, 26.10.2010. godine, skupina ljudi otišla je čistiti Partizanski spomenik. Bio je to početak inicijative da se Partizansko sačuva od daljeg propadanja.

Neki ljudi mi tvrde da je prenamjena javnog prostora sasvim prirodna. U slučaju Partizanskog ta prenamjena je takva da je negdašnji kameni park, kojim su šetale obitelji s djecom, kroz devedesete postao okupljalište džanketa, mjesto na kojem se loče, baca smeće i ispoljavaju frustracije na način da se polupa kameno cvijeće s imenima mostarskih antifašista, a po zidovima crtaju svastike i klempava U. Toliko nepoštovanje spram nekoga tko je umro u paklu Dachaua može proizvesti samo balkanski nacionalizam, nepristojan i besprizoran iznad svake mjere. Isti taj nacionalizam isijava iz komentara vezanih uz vijest o akciji čišćenja Partizanskog spomenika. Užas naše sadašnjosti je takav da se klinci obračunavaju s prošlošću na način ruiniraju remek djela spomeničke arhitekture, on se odražava i kroz nebrigu mostarske vlasti o jednom od simbola Mostara, a ta je nebriga politički motivirana, a politika, pak, je takva da je obilježava isti onaj nacionalizam, kojeg se pristojan svijet gadi. Užas sadašnjosti se vidi u internetskim komentarima, koji žrtve naci logora, nazivaju zločincima, a one, koji su te ljude poslali vlakovima u smrt smatraju svojim nacionalnim herojima. Najgore od svega je to što mi, danas i ovdje, još uvijek završavamo Drugi svjetski rat i to preko leđa mrtvih. Kusuramo se žrtvama kad god to zatreba dnevnoj politici, a često i iz puke obijesti. Završavajući drugi svjetski rat mi, zapravo, pokušavamo završiti i ovaj prošli, jer, budimo iskreni, živimo u zemlji u kojoj nitko nije dobio rat, u zemlji, u kojoj nitko nije dobio ni posljednje izbore, koja se obračunava s prošlošću, živi užasnu sadašnjost i ne misli na budućnost. Eto kakvi smo, na prsima svinjska/jagnjeća glava ukrštena s buragom rakije, na nogama opanci, ispod nogu kaljava livada, srca žedna tuđe krvi, želudac gladan tuđih kostiju, a glava, uglavnom, prazna poput lista s planom za budućnost.

(zurnal.info)

" />

PARTIZANSKO: Drugi svjetski, a naš

marko tomaš

Negdašnji kameni park, kojim su šetale obitelji s djecom, kroz devedesete je postao okupljalište džanketa, mjesto na kojem se loče, baca smeće i ispoljavaju frustracije na način da se polupa kameno cvijeće s imenima mostarskih antifašista, a po zidovima crtaju svastike i klempava U

BOGDAN BOGDANOVIĆ

Ovog ljeta, prije par mjeseci svega, napustio je ovaj užasni svijet jedan od najvećih intelektualaca, kojeg je Jugoslavija imala. Bogdanović je1993. godine, sa suprugom Ksenijom, otišao u Pariz ogorčen nacionalizmom, koji je Jugoslaviju odveo u krvavi rat. Međutim, ni tamo nije mogao pobjeći od nacionalizma. Srpska emigracija u Francuskoj snažno je nacionalno obojena i to je Bogdanovića i njegovu suprugu natjeralo na još jedno preseljenje. Ovaj put, Bogdanovići su otišli u Beč, gdje je 18.06.2010. godine Bogdan i umro.

Imao sam tu čast upoznati gospodina Bogdana. Bilo je to prije nekih 6 -7 godina u Beču. Nadobudni klinac, kakav sam i danas, upoznao je čovjeka iz sorte kakva se više ne rađa. Blagi građanski intelektualac, fini gospodin, rekla bi moja baka. Takav je dojam ostavio na mene. Čini mi se da je s njim na onaj svijet otišla upravo takva sorta ljudi i cijeli njihov svijet, fini, odmjereni, obrazovani ljudi, koji imaju i pamet i čast da se do kraja bore protiv onoga što smatraju besprizornim. A nacionalizam je, čini mi se, za Bogdanovića i ljude poput njega, bio, prije svega, nepristojan, neuljudan. A kad shvatimo da su grbovi naših nacionalizama kaljava livada, svinjska i jagnjeća glavuša te burag rakije, onda nam je valjda jasno zbog čega je nacionalizam, nadasve i prije svega, nepristojan.

PARTIZANSKO GROBLJE

1965. godina u Mostaru je, prema projektu Bogdana Bogdanovića, izgrađen spomenik – park Partizansko groblje. Bogdanović je volio Mostar, kao arhitekt i ubranist cijenio je sklad, koji je tu vladao. Epohe i istorija, odražena u arhitekturi tu su bile u potpunoj harmoniji nastavljajući se sasvim prirodno jedna na drugu. Tako je i Bogdanović svoj spomenik uklopio u brdašce okruženo šumom i stvorio nešto što je više bilo kameni park nego socijalistički spomenik.

Nekad, davno, kad sam bio mali Marko, išao sam sa majkom i njezinim prijateljima u šetnju Partizanskim spomenikom. I stvarno je bila atmosfera kao u parku. Obitelji sa djecom, parovi, poneki starčić šetali su kamenim stazama prema kamenoj bašti u kruni ovog spomenika. I danas imam par fotografija malog mene u bijelim bermudama i bijelim cipelicama kako stojim na jednom od zidova na Partizanskom.

Partizanski spomenik u Mostaru ima oblik suze, koja otiče u brdo. U dvije sobe na vrhu spomenika i između staza niz kamen je curila voda baš onako kako suze cure niz lice. Na vrhu se nalazi bašta puna kamenih cvjetova u koje su usklesana imena mostarskih partizana. Danas je, puno više nego u vremenima bratstva i jedinstva, zanimljivo čitati ta imena, mjesta njihovog rođenja i mjesta smrti. Rodom su to bili većinom Mostarci, poneko iz Jablanice i drugih okolnih mjesta. Imena govore o nacionalnoj raznolikosti, a mjesta smrti o užasu drugog svjetskog rata. Puno je onih, koji su skončali u Dachauu, Jasenovcu, Staroj Gradišci, Auschwitzu.

UŽAS SADAŠNJOSTI

Najužasnija stvar u današnjem odnosu spram javnih prostora u BiH, po meni, jeste očigledna namjera da se prekine, prije svega, emotivna veza pojedinca sa vlastitom prošlošću. Nevjerojatna je ta produkcija zaborava, kojoj smo izloženi. Kad pogledam na današnje stanje u Mostaru prva stvar koju primijetim jeste da se odnos spram prostora potpuno promjenio. Život grada je, s par izuzetaka, usmjeren na potpuno drugačije mikrolokacije. Zbog toga vše nema Mostara. Neretvanske plaže su puste, nad gradom ne dominira vizura Saborne crkve, na mjestu negdašnjeg Hita je ograđena pustopoljina, Razvitak je kostur, u Higijenskom djeca ne trče za loptom, zgrade kina su prodane bankarskim kompanijama, mali parkovi su zasuti mezarima, pusti Bulevar je nevidljivi zid između dva grada, Partizanski spomenik je zapuštena ruina, a u Stari grad više ne ide nitko tko ne mora.

Jučer, 26.10.2010. godine, skupina ljudi otišla je čistiti Partizanski spomenik. Bio je to početak inicijative da se Partizansko sačuva od daljeg propadanja.

Neki ljudi mi tvrde da je prenamjena javnog prostora sasvim prirodna. U slučaju Partizanskog ta prenamjena je takva da je negdašnji kameni park, kojim su šetale obitelji s djecom, kroz devedesete postao okupljalište džanketa, mjesto na kojem se loče, baca smeće i ispoljavaju frustracije na način da se polupa kameno cvijeće s imenima mostarskih antifašista, a po zidovima crtaju svastike i klempava U. Toliko nepoštovanje spram nekoga tko je umro u paklu Dachaua može proizvesti samo balkanski nacionalizam, nepristojan i besprizoran iznad svake mjere. Isti taj nacionalizam isijava iz komentara vezanih uz vijest o akciji čišćenja Partizanskog spomenika. Užas naše sadašnjosti je takav da se klinci obračunavaju s prošlošću na način ruiniraju remek djela spomeničke arhitekture, on se odražava i kroz nebrigu mostarske vlasti o jednom od simbola Mostara, a ta je nebriga politički motivirana, a politika, pak, je takva da je obilježava isti onaj nacionalizam, kojeg se pristojan svijet gadi. Užas sadašnjosti se vidi u internetskim komentarima, koji žrtve naci logora, nazivaju zločincima, a one, koji su te ljude poslali vlakovima u smrt smatraju svojim nacionalnim herojima. Najgore od svega je to što mi, danas i ovdje, još uvijek završavamo Drugi svjetski rat i to preko leđa mrtvih. Kusuramo se žrtvama kad god to zatreba dnevnoj politici, a često i iz puke obijesti. Završavajući drugi svjetski rat mi, zapravo, pokušavamo završiti i ovaj prošli, jer, budimo iskreni, živimo u zemlji u kojoj nitko nije dobio rat, u zemlji, u kojoj nitko nije dobio ni posljednje izbore, koja se obračunava s prošlošću, živi užasnu sadašnjost i ne misli na budućnost. Eto kakvi smo, na prsima svinjska/jagnjeća glava ukrštena s buragom rakije, na nogama opanci, ispod nogu kaljava livada, srca žedna tuđe krvi, želudac gladan tuđih kostiju, a glava, uglavnom, prazna poput lista s planom za budućnost.

(zurnal.info)

Negdašnji kameni park, kojim su šetale obitelji s djecom, kroz devedesete je postao okupljalište džanketa, mjesto na kojem se loče, baca smeće i ispoljavaju frustracije na način da se polupa kameno cvijeće s imenima mostarskih antifašista, a po zidovima crtaju svastike i klempava U