ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

 Pouzdano znam da glavnim gradom BiH u ovom trenutku slobodno hoda barem jedan psihički bolesnik unatoč tome što je prošle godine izmasakrirao vlastitu majku

 Nakon ubistva Amara Mistrića ( mnogo prije i nakon brutalnog ubistva Denisa Mrnjavca) u Sarajevu se po ko zna koji put „povela“ priča o tome kako se konačno mora stati ukraj mladim idiotima koji okolo hodaju naoružani vatrenim oružjem, idiotima otrovanim mržnjom, što ubijaju nevin, ničim kriv, svijet. Šta reći, o čemu uopće pisati, nakon što nam je zauvijek postalo jasno da Amara i Denisa više nema a da njihove ubice i dalje žive i, nažalost i neviđeno moguće, predstavljaju savremene idole ulice, neke nove uzore budućim ubicama koji baš u trenutku dok nastaje ovaj tekst kupuju svoju prvu „utoku“ iz koje će ispaliti svoje prve hice.

IDIOTSKE FLOSKULE

U sjeni „gašenja“ Amarovog mladog života, dok su (s razlogom ogorčeni, očajni, utučeni!) prijatelji protestirali blokirajući sarajevsku saobraćajnu „žilu kucavicu“, u glavnom bh. gradu desilo se još jedno brutalno ubistvo. Muž i žena. On psihijatsrijski slučaj na vikend pušten iz bolnice, a ona profesorica u jednoj ovdašnjoj srednjoj školi. Dakle, nekadašnji zaljubljeni par brojao je svoje posljednje minute dok su građani na Čengić Vili s razlogom protestirali zbog ubistva nesretnog Amira Mistrića. U svom ludilu ( A u kakvom bi drugačijem stanju mogao biti?) nekadašnji muž na privremenom dopustu iz bolnice masakrira svoju nekadašnju suprugu zbog neuzvraćene ljubavi! Ona umire, ubica ponovo odlazi tamo gdje i pripada-u psihijatrijsku kliniku!

Zašto su smrti Denisa Mrnjavca, Amara Mistrića i Samire Čekić zapravo iste, iako su po svojoj brutalnosti, okolnostima, pa i razlozima, različite, i da li su država, vlast, sudovi (Ma šta to značilo!) ova ubistva mogli na vrijeme spriječiti? Najlakše je danas reći da u ovoj zemlji „nema dovoljno zatvorskih kapaciteta“, da „zakon omogućava da se višestruki povratnici vraćaju u kriminal“, te da „policija mora raditi svoj posao“. Sve te floskululetine kojim nas posljednjih mjeseci zatrpavaju ovdašnji vladajući činovnici (od Mustafe Mujezinovića pa do Besima Mehmedića) su, naravno, idiotske! Baš onoliko koliko je idiot i mladi, okrutni ubica Edin Vuk. Vlast (SDA i Stranka za BiH) koja godinama dosljedno odbija glasati za Zakon o oduzimanju opljačkane imovine nikad neće niti smije, stvoriti zakonske pretpostavke da se nezakoniti vlasnici oružja, psihijatrijski slučajevi, prijestupnici iz raznih domena,sklone sa ulice i pošalju tamo gdje jedino pripadaju-u zatvore i bolnice!

UGRADIMO DUPLE BRAVE U STAN...

Naravno, vlast će opet reći da „nedostaje zatvorskih i bolničkih kapaciteta“. Ali šta ćemo sa činjenicom da su i Denisove i Amarove ubice prije svoje prve likvidacije od policije u nekoliko navrata privođene radi divljačkog i nasilničkog ponašanja u kojem nije falilo ni potezanja vatrenog oružja, a nakon čega su u regularnoj pravosudnoj proceduri puštani na slobodu. Zar nije isto i sa onim bolesnikom koji je, nakon bolničkog dopusta, u redovnoj „brakorazvodnoj parnici“ likvidirao svoju bivšu suprugu?

Da li oni koji su na slobodu „ u redovnoj proceduri“ puštali Amarove, Denisove i Samirine ubice (a govorimo o sudijama i ljekarima) osjećaju ikakvu odgovornost nakon što su ih njihovi „klijenti“ iznenadili i poubijali mlade ljude u Sarajevu. Teško, teško je vjerovati da im to pada na pamet prije nego kako uzeti novi mito (da se nađe za vikenda sa ljubavnicom na Jadranu)! Na kraju krajeva za to, oni (ljekari i sudije), imaju čak i zakonske pretpostavke baš kao i onaj direktor KP Doma Zenica koji je na dopust pustio okorjelog ubicu Abu Hamzu ili kako se već taj naturalizirani zlikovac zove...

Pouzdano znam da glavnim gradom BiH u ovom trenutku slobodno hoda barem jedan psihički bolesnik unatoč tome što je prošle godine izmasakrirao vlastitu majku. Prije nego taj bolesnik počini novo ubistvo preklinjem ovdašnje vlasti da konačno pronađu mjesta na kojim će bolesnici prestati biti slobodni građani, a pištoljima skloni divljaci „heroji ulice“. A nakon što proširimo psihijatsrijske klinike i zatvore, hajmo promijeniti zakone u kojem se za nelegalno posjedovanje pištolja odgovara manje nego nakon prolaska kroz semaforsko crveno svjetlo. I to pješke... Ako je i ovaj prijedlog islamofobija, onda ću citirati Johana i završiti „Ugradimo duple brave u stan...“


P.S. Nedavno mi Adnan priča...Krenuo na dernek, kupio pet piva, stavio ih u kesu i čekao raju u jednom od, inače, rijetkih sarajevskih parkova. Raja kasnila, priđe mu policajac, zapiše i odreže mu„prijavu sudu po zakonu o zabrani konzumiranja alkohola na javnom mjestu“. Kazna-200 konvertbinlnih maraka! Nešto kontam, da je Adnan kod sebe imao pištolj bez dozvole, uz one pive, platio bi, očigledno, istu kaznu! Zato neskromno predlažem novi predizborni slogan za SDA i Stranku za BiH: Pivama na javnom mjestu protiv kazni za nelegalno posjedovanje oružja! Jer sve je do zakona i do onih koji ih donose...

" />

BAKIR HADŽIOMEROVIĆ: Ubice na ulici

Bakir Hadžiomerović

ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

 Pouzdano znam da glavnim gradom BiH u ovom trenutku slobodno hoda barem jedan psihički bolesnik unatoč tome što je prošle godine izmasakrirao vlastitu majku

 Nakon ubistva Amara Mistrića ( mnogo prije i nakon brutalnog ubistva Denisa Mrnjavca) u Sarajevu se po ko zna koji put „povela“ priča o tome kako se konačno mora stati ukraj mladim idiotima koji okolo hodaju naoružani vatrenim oružjem, idiotima otrovanim mržnjom, što ubijaju nevin, ničim kriv, svijet. Šta reći, o čemu uopće pisati, nakon što nam je zauvijek postalo jasno da Amara i Denisa više nema a da njihove ubice i dalje žive i, nažalost i neviđeno moguće, predstavljaju savremene idole ulice, neke nove uzore budućim ubicama koji baš u trenutku dok nastaje ovaj tekst kupuju svoju prvu „utoku“ iz koje će ispaliti svoje prve hice.

IDIOTSKE FLOSKULE

U sjeni „gašenja“ Amarovog mladog života, dok su (s razlogom ogorčeni, očajni, utučeni!) prijatelji protestirali blokirajući sarajevsku saobraćajnu „žilu kucavicu“, u glavnom bh. gradu desilo se još jedno brutalno ubistvo. Muž i žena. On psihijatsrijski slučaj na vikend pušten iz bolnice, a ona profesorica u jednoj ovdašnjoj srednjoj školi. Dakle, nekadašnji zaljubljeni par brojao je svoje posljednje minute dok su građani na Čengić Vili s razlogom protestirali zbog ubistva nesretnog Amira Mistrića. U svom ludilu ( A u kakvom bi drugačijem stanju mogao biti?) nekadašnji muž na privremenom dopustu iz bolnice masakrira svoju nekadašnju suprugu zbog neuzvraćene ljubavi! Ona umire, ubica ponovo odlazi tamo gdje i pripada-u psihijatrijsku kliniku!

Zašto su smrti Denisa Mrnjavca, Amara Mistrića i Samire Čekić zapravo iste, iako su po svojoj brutalnosti, okolnostima, pa i razlozima, različite, i da li su država, vlast, sudovi (Ma šta to značilo!) ova ubistva mogli na vrijeme spriječiti? Najlakše je danas reći da u ovoj zemlji „nema dovoljno zatvorskih kapaciteta“, da „zakon omogućava da se višestruki povratnici vraćaju u kriminal“, te da „policija mora raditi svoj posao“. Sve te floskululetine kojim nas posljednjih mjeseci zatrpavaju ovdašnji vladajući činovnici (od Mustafe Mujezinovića pa do Besima Mehmedića) su, naravno, idiotske! Baš onoliko koliko je idiot i mladi, okrutni ubica Edin Vuk. Vlast (SDA i Stranka za BiH) koja godinama dosljedno odbija glasati za Zakon o oduzimanju opljačkane imovine nikad neće niti smije, stvoriti zakonske pretpostavke da se nezakoniti vlasnici oružja, psihijatrijski slučajevi, prijestupnici iz raznih domena,sklone sa ulice i pošalju tamo gdje jedino pripadaju-u zatvore i bolnice!

UGRADIMO DUPLE BRAVE U STAN...

Naravno, vlast će opet reći da „nedostaje zatvorskih i bolničkih kapaciteta“. Ali šta ćemo sa činjenicom da su i Denisove i Amarove ubice prije svoje prve likvidacije od policije u nekoliko navrata privođene radi divljačkog i nasilničkog ponašanja u kojem nije falilo ni potezanja vatrenog oružja, a nakon čega su u regularnoj pravosudnoj proceduri puštani na slobodu. Zar nije isto i sa onim bolesnikom koji je, nakon bolničkog dopusta, u redovnoj „brakorazvodnoj parnici“ likvidirao svoju bivšu suprugu?

Da li oni koji su na slobodu „ u redovnoj proceduri“ puštali Amarove, Denisove i Samirine ubice (a govorimo o sudijama i ljekarima) osjećaju ikakvu odgovornost nakon što su ih njihovi „klijenti“ iznenadili i poubijali mlade ljude u Sarajevu. Teško, teško je vjerovati da im to pada na pamet prije nego kako uzeti novi mito (da se nađe za vikenda sa ljubavnicom na Jadranu)! Na kraju krajeva za to, oni (ljekari i sudije), imaju čak i zakonske pretpostavke baš kao i onaj direktor KP Doma Zenica koji je na dopust pustio okorjelog ubicu Abu Hamzu ili kako se već taj naturalizirani zlikovac zove...

Pouzdano znam da glavnim gradom BiH u ovom trenutku slobodno hoda barem jedan psihički bolesnik unatoč tome što je prošle godine izmasakrirao vlastitu majku. Prije nego taj bolesnik počini novo ubistvo preklinjem ovdašnje vlasti da konačno pronađu mjesta na kojim će bolesnici prestati biti slobodni građani, a pištoljima skloni divljaci „heroji ulice“. A nakon što proširimo psihijatsrijske klinike i zatvore, hajmo promijeniti zakone u kojem se za nelegalno posjedovanje pištolja odgovara manje nego nakon prolaska kroz semaforsko crveno svjetlo. I to pješke... Ako je i ovaj prijedlog islamofobija, onda ću citirati Johana i završiti „Ugradimo duple brave u stan...“


P.S. Nedavno mi Adnan priča...Krenuo na dernek, kupio pet piva, stavio ih u kesu i čekao raju u jednom od, inače, rijetkih sarajevskih parkova. Raja kasnila, priđe mu policajac, zapiše i odreže mu„prijavu sudu po zakonu o zabrani konzumiranja alkohola na javnom mjestu“. Kazna-200 konvertbinlnih maraka! Nešto kontam, da je Adnan kod sebe imao pištolj bez dozvole, uz one pive, platio bi, očigledno, istu kaznu! Zato neskromno predlažem novi predizborni slogan za SDA i Stranku za BiH: Pivama na javnom mjestu protiv kazni za nelegalno posjedovanje oružja! Jer sve je do zakona i do onih koji ih donose...

Pouzdano znam da glavnim gradom BiH u ovom trenutku slobodno hoda barem jedan psihički bolesnik unatoč tome što je prošle godine izmasakrirao vlastitu majku