Najbolje svjedočanstvo pljačke je katastrofalno poslovanje „Agrokrajine“: prije privatizacije, 2005. godine, ova firma je imala pedesetak radnika i ostvarili su preko 100 hiljada maraka dobitka, sada imaju deset radnika i gubitak od milion maraka

Milorad Dodik je odmah po drugom dolasku na vlast, marta 2006. godine, poništio prodaju izdavačke kuće „Glas“ i preprodao je Željku Kopanji, odnosno konzorcijumu koji je on oformio, a čiji je jedan od nosilaca bio i Slobodan Stanković. Uz „Glas“, Kopanja je dobio i prodajnu mrežu, te je tako, suprotno zakonima, ostvario monopol u ovom segmentu. Međutim, nije mu to bio cilj, već da se kupovinom „Glasa“ dokopa zemljišta, koje je pripadalo ovoj firmi, na kojem je Dodikov medijski tajkun namjeravao da zajedno sa Stankovićem izgradi poslovno-stambene objekte. Kriza je učinila svoje, Kopanja ne zida, Dodik se razišao sa njim, jer nema više para da plaća Kopanjine propale firme, (a uz to mu i ne trebaju više usluge ovog mešetara); redakcija „Glasa Srpske“ pridružena je redakciji „Nezavisnih novina“...

MAFIJAŠKA SRPSKA

Zašto je ovo bitno? Zato što je to bila jedina poništena privatizacija, jer je ona koja joj je prethodila oglašena kriminalnom. Nakon što je „Glas“ prepustio na nemilost svom „ljubimcu“, Dodik je osnovao Komisiju za hartije od vrijednosti, sa ciljem, kako je tada tvrdio, vraćnja privatizacije u zakonske okvire i progon mešetara, koji su kupili desetine firmi. Komisija je potrošila milione, mahom neuspješno progoneći Mladena Ivanića zbog privatizacije „Kristal“ banke; progoni su pali u vodu, a Komisija je prije par nedelja, kroz usta svog čelnika, zatražila da bude ukinuta?! Potpun i promašaj! Na sve to, Dodik je lakonski izjavio da je Vlada RS učinila sve i optužio tužilaštva i sudove da su krivi za krah rada Komisije. Tu je tačka i to je znak da niko ništa neće uraditi da bi se privatizacvijsko pljačkanje bar u nekoj mjeri sankcionisalo, odnosno neće odgovarati niko od kriminalaca koji su počinili strašna nedjela, opljačkali milione i uništili živote hiljada i hiljada radnika i njihovih porodica, ostavljajući ih na ulici i bez sredstava za život. Koga briga?! Bitni su bili politički poeni u kampanjama, a Dodikova priča o grešnim sudovima i tužilaštvima je licemjerstvo, jer ih on i njegov režim u potpunosti kontrolišu. Republika Srpska je mafijaška tvorevina, tu dileme nema i takva će biti, kako stvari stoje, još decenijama. Ali, tražili ste, gledajte. Potvrđuje to i oslobađajuća presuda Vrhovnog suda RS ubici Rajku Saviću, koji je strijeljao Branislava Garića, a najteža sankcija mu je oduzimanje pištolja na šest mjeseci.

PORODIČNI POSAO

Čemu, onda, da se nadaju svi izvarani i opljačkani nakon ovog besramnog čina? Ničemu. Obijanje pragova entitetskih institucija u potrazi za pravdom je Sizifov posao i dobro dođe za „ubijanje“ vremena u opštoj besposlici i nemanju pametnijeg posla. Primjer koji slijedi pokazuje u kolikoj mjeri je sve korumpirano i kriminalizovano, jer niko ništa iz vlasti neće i ne želi da preduzme, člak i kada su situacije potpuno čiste i kada se zna da je riječ o notornmim kriminalcima. Slučaj privatizacije „Agrokrajine“ i svega onoga što se dešavalo pet godina nakon toga, ukazuje da je Dodikov potez o poništenju privatizacije „Glasa“ i njegovog poklanjanja Kopanji bio, u stvari, nasilnički akt, a formiranje Komisije tek poza, koja bi takvo i slična nasilnička djela trebalo da opravda. Što se i desilo.

„Agrokrajina“ je privatizovana 2005. godine, a od tada do danas je to nekada uspješno preduzeće postalo ruina, a oni koji su ga kupili bogataši. Naravno, radnici su na ulici, imovina se krčmi, a niko od entitetskih funkcionera i ne pomišlja da reaguje i spriječi brutalnu otimačinu. „Agrokrajinu“ je kupio Radivoje Karalić, pater familias, čiji su članovi ili u zatvoru ili na sudovima. Njegova supruga Mirjana izdržava višegodišnju kaznu zbog malverzacija sa firmom „Da Gor“ i višemilionske utaje poreza, u koje su bili uključeni i sinovi Danijel i Goran. Dok supruga guli robiju, Radivoje, sa ostatkom familije, guli „Agrokrajinu“, izvlačeći iz nje milionske dobitke, iako je vlasnik svega 20 posto kapitala, koje je kupio za bagatelu starom deviznom štednjiom. Saučesnici u ovim nečasnim radnjama su mu, osim sina Danijela, i rođaci Zrnići, koji su svi, odreda, članovi uprave, iako to po zakonu ne mogu biti. Šema pljačke je standardizovana i javnosti predstavljena en puta, ali nikom ništa, jer odgovornima u Komisiji za hartije od vrijednosti i Investiciono-razvojnoj banci RS, na pamet ne pada da prekinu lanac pljačke, premda postoje svi relevantni dokumenti, koji bi Radivoja trebalo da pošalju ženi.

SILA BOGA NE MOLI

Kriminalna firma „Da Gor“ preimenovana je u „Duvan promet“. Njen stopostotni vlasnik je Nada Zrnić, sestra zatvorene Mirjane Karalić, majka Bojana Zrnića, člana UO „Agrokrajine“, supruga Žarka Zrnića, akcionara ove firme, i svastika Radivoja Karalića, vlasnika 20 posto akcija i direktora preduzeća, koji je na to mjesto imenovan falsifikovanjem dokumenata. Kada su se stvari ovako lijepo poredale, lako je doći do milionske zarade. „Agrokrajina“ izdaje svoje poslovne prostore „Duvanu“ po bagatelnim cijenama, a oni im liferuju robu po višestruko naduvanim cijenama i od njih stvaraju svoje dužnike. Uz to, „Duvan“ podiže milionske kredite kod banaka (dva miliona maraka samo u jednom slučaju), a pod hipoteku stavlja nekretnine „Agrokrajine“. Krediti se ne vraćaju, a „Agrokrajina“ će platiti stečajem. Nakon toga će se pojaviti Karalići sa novcem izvučenim preko „Duvana“, a od onih kredita, za bagatelu otkupiti stopostotno vlasništvo u „Agrokrajini“. Tako će se dokopati i firme i miliona, a da nisu ni marke uložili. Karalići novac izvlače i preko kreditiranja samih sebe, tako što uzimaju stotine hiljada maraka iz blagajne, kojima se gubi svaki trag. Novac se vodi kao beskamatni kredit, a nikada se ne vraća, niti postoje osiguranja za njegov povratak. A i zašto bi, kada je sve njihovo, kako smatraju.

Najbolje svjedočanstvo pljačke je katastrofalno poslovanje „Agrokrajine“ u ovih pet godina. Prije privatizacije, 2005. godine, ova firma je poslovala sa preko 100 hiljada maraka dobitka i imala pedesetak radnika, da bi krajem prošle godine bila u gubitku od milion maraka (što se zna) i upošljavala desetak radnika. Uz to, svi potezi Karalićeve uprave su nezakoniti, a Skupštine akcionara se održavaju jednom u dvije - tri godine. I tada se siluje zakon, jer Karalići i Zrnići zakon i ne poznaju, niti im treba, jer su oni zakon. Iz firme su izbačeni svi - od privatizacionih fondova do malih akcionara, premda imaju više vlasništva u „Agrokrajini“ od Karalića. Ali, sila Boga ne moli. Komisija za reviziju privatizacije nije našla za shodno da zatraži njeno poništenje u ovom slučaju; Komisija za hartije od vrijednosti upoznata je sa svim ovim malverzacijama, ali nije ništa preduzela, a zainteresovane da se kriminalu stane u kraj uputila je na Sud. Isti onaj za koji Dodik zna da neće ništa učiniti.

(zurnal.info)

" />

PRIVATIZACIJA AGROKRAJINE: Otmi, prevari i prodaj

Slobodan Vasković

Najbolje svjedočanstvo pljačke je katastrofalno poslovanje „Agrokrajine“: prije privatizacije, 2005. godine, ova firma je imala pedesetak radnika i ostvarili su preko 100 hiljada maraka dobitka, sada imaju deset radnika i gubitak od milion maraka

Milorad Dodik je odmah po drugom dolasku na vlast, marta 2006. godine, poništio prodaju izdavačke kuće „Glas“ i preprodao je Željku Kopanji, odnosno konzorcijumu koji je on oformio, a čiji je jedan od nosilaca bio i Slobodan Stanković. Uz „Glas“, Kopanja je dobio i prodajnu mrežu, te je tako, suprotno zakonima, ostvario monopol u ovom segmentu. Međutim, nije mu to bio cilj, već da se kupovinom „Glasa“ dokopa zemljišta, koje je pripadalo ovoj firmi, na kojem je Dodikov medijski tajkun namjeravao da zajedno sa Stankovićem izgradi poslovno-stambene objekte. Kriza je učinila svoje, Kopanja ne zida, Dodik se razišao sa njim, jer nema više para da plaća Kopanjine propale firme, (a uz to mu i ne trebaju više usluge ovog mešetara); redakcija „Glasa Srpske“ pridružena je redakciji „Nezavisnih novina“...

MAFIJAŠKA SRPSKA

Zašto je ovo bitno? Zato što je to bila jedina poništena privatizacija, jer je ona koja joj je prethodila oglašena kriminalnom. Nakon što je „Glas“ prepustio na nemilost svom „ljubimcu“, Dodik je osnovao Komisiju za hartije od vrijednosti, sa ciljem, kako je tada tvrdio, vraćnja privatizacije u zakonske okvire i progon mešetara, koji su kupili desetine firmi. Komisija je potrošila milione, mahom neuspješno progoneći Mladena Ivanića zbog privatizacije „Kristal“ banke; progoni su pali u vodu, a Komisija je prije par nedelja, kroz usta svog čelnika, zatražila da bude ukinuta?! Potpun i promašaj! Na sve to, Dodik je lakonski izjavio da je Vlada RS učinila sve i optužio tužilaštva i sudove da su krivi za krah rada Komisije. Tu je tačka i to je znak da niko ništa neće uraditi da bi se privatizacvijsko pljačkanje bar u nekoj mjeri sankcionisalo, odnosno neće odgovarati niko od kriminalaca koji su počinili strašna nedjela, opljačkali milione i uništili živote hiljada i hiljada radnika i njihovih porodica, ostavljajući ih na ulici i bez sredstava za život. Koga briga?! Bitni su bili politički poeni u kampanjama, a Dodikova priča o grešnim sudovima i tužilaštvima je licemjerstvo, jer ih on i njegov režim u potpunosti kontrolišu. Republika Srpska je mafijaška tvorevina, tu dileme nema i takva će biti, kako stvari stoje, još decenijama. Ali, tražili ste, gledajte. Potvrđuje to i oslobađajuća presuda Vrhovnog suda RS ubici Rajku Saviću, koji je strijeljao Branislava Garića, a najteža sankcija mu je oduzimanje pištolja na šest mjeseci.

PORODIČNI POSAO

Čemu, onda, da se nadaju svi izvarani i opljačkani nakon ovog besramnog čina? Ničemu. Obijanje pragova entitetskih institucija u potrazi za pravdom je Sizifov posao i dobro dođe za „ubijanje“ vremena u opštoj besposlici i nemanju pametnijeg posla. Primjer koji slijedi pokazuje u kolikoj mjeri je sve korumpirano i kriminalizovano, jer niko ništa iz vlasti neće i ne želi da preduzme, člak i kada su situacije potpuno čiste i kada se zna da je riječ o notornmim kriminalcima. Slučaj privatizacije „Agrokrajine“ i svega onoga što se dešavalo pet godina nakon toga, ukazuje da je Dodikov potez o poništenju privatizacije „Glasa“ i njegovog poklanjanja Kopanji bio, u stvari, nasilnički akt, a formiranje Komisije tek poza, koja bi takvo i slična nasilnička djela trebalo da opravda. Što se i desilo.

„Agrokrajina“ je privatizovana 2005. godine, a od tada do danas je to nekada uspješno preduzeće postalo ruina, a oni koji su ga kupili bogataši. Naravno, radnici su na ulici, imovina se krčmi, a niko od entitetskih funkcionera i ne pomišlja da reaguje i spriječi brutalnu otimačinu. „Agrokrajinu“ je kupio Radivoje Karalić, pater familias, čiji su članovi ili u zatvoru ili na sudovima. Njegova supruga Mirjana izdržava višegodišnju kaznu zbog malverzacija sa firmom „Da Gor“ i višemilionske utaje poreza, u koje su bili uključeni i sinovi Danijel i Goran. Dok supruga guli robiju, Radivoje, sa ostatkom familije, guli „Agrokrajinu“, izvlačeći iz nje milionske dobitke, iako je vlasnik svega 20 posto kapitala, koje je kupio za bagatelu starom deviznom štednjiom. Saučesnici u ovim nečasnim radnjama su mu, osim sina Danijela, i rođaci Zrnići, koji su svi, odreda, članovi uprave, iako to po zakonu ne mogu biti. Šema pljačke je standardizovana i javnosti predstavljena en puta, ali nikom ništa, jer odgovornima u Komisiji za hartije od vrijednosti i Investiciono-razvojnoj banci RS, na pamet ne pada da prekinu lanac pljačke, premda postoje svi relevantni dokumenti, koji bi Radivoja trebalo da pošalju ženi.

SILA BOGA NE MOLI

Kriminalna firma „Da Gor“ preimenovana je u „Duvan promet“. Njen stopostotni vlasnik je Nada Zrnić, sestra zatvorene Mirjane Karalić, majka Bojana Zrnića, člana UO „Agrokrajine“, supruga Žarka Zrnića, akcionara ove firme, i svastika Radivoja Karalića, vlasnika 20 posto akcija i direktora preduzeća, koji je na to mjesto imenovan falsifikovanjem dokumenata. Kada su se stvari ovako lijepo poredale, lako je doći do milionske zarade. „Agrokrajina“ izdaje svoje poslovne prostore „Duvanu“ po bagatelnim cijenama, a oni im liferuju robu po višestruko naduvanim cijenama i od njih stvaraju svoje dužnike. Uz to, „Duvan“ podiže milionske kredite kod banaka (dva miliona maraka samo u jednom slučaju), a pod hipoteku stavlja nekretnine „Agrokrajine“. Krediti se ne vraćaju, a „Agrokrajina“ će platiti stečajem. Nakon toga će se pojaviti Karalići sa novcem izvučenim preko „Duvana“, a od onih kredita, za bagatelu otkupiti stopostotno vlasništvo u „Agrokrajini“. Tako će se dokopati i firme i miliona, a da nisu ni marke uložili. Karalići novac izvlače i preko kreditiranja samih sebe, tako što uzimaju stotine hiljada maraka iz blagajne, kojima se gubi svaki trag. Novac se vodi kao beskamatni kredit, a nikada se ne vraća, niti postoje osiguranja za njegov povratak. A i zašto bi, kada je sve njihovo, kako smatraju.

Najbolje svjedočanstvo pljačke je katastrofalno poslovanje „Agrokrajine“ u ovih pet godina. Prije privatizacije, 2005. godine, ova firma je poslovala sa preko 100 hiljada maraka dobitka i imala pedesetak radnika, da bi krajem prošle godine bila u gubitku od milion maraka (što se zna) i upošljavala desetak radnika. Uz to, svi potezi Karalićeve uprave su nezakoniti, a Skupštine akcionara se održavaju jednom u dvije - tri godine. I tada se siluje zakon, jer Karalići i Zrnići zakon i ne poznaju, niti im treba, jer su oni zakon. Iz firme su izbačeni svi - od privatizacionih fondova do malih akcionara, premda imaju više vlasništva u „Agrokrajini“ od Karalića. Ali, sila Boga ne moli. Komisija za reviziju privatizacije nije našla za shodno da zatraži njeno poništenje u ovom slučaju; Komisija za hartije od vrijednosti upoznata je sa svim ovim malverzacijama, ali nije ništa preduzela, a zainteresovane da se kriminalu stane u kraj uputila je na Sud. Isti onaj za koji Dodik zna da neće ništa učiniti.

(zurnal.info)

Najbolje svjedočanstvo pljačke je katastrofalno poslovanje „Agrokrajine“: prije privatizacije, 2005. godine, ova firma je imala pedesetak radnika i ostvarili su preko 100 hiljada maraka dobitka, sada imaju deset radnika i gubitak od milion maraka