SDP će se eventualnim ulaskom u vlast sa SNSD-om, SDS-om, HDZ-om i SDA-om, osim gaženja po vlastitim obećanjima o programskoj a ne matematičkoj koaliciji (mada nije isključeno da će mu Drug Mile, ako bude insistirao, na salveti napisati program, u dvije tačke, od kojih je jedna pečenje ispod sača, a druga „Razno“) i suočenja sa vlastitom beznačajnošću (koja će se ogledati u nemogućnosti da bilo šta promjene), naći pred dosad najozbiljnijim testom svoje multietničnosti

Jedna od karakteristika tamnovilajetske političke močvare je konstantno redefinisanje pojmova. Do njihove neprepoznatljivosti. Mir, recimo, u ovdašnjoj interpretaciji, nije „odsustvo ratova”, kako su ga definisali još stari Rimljani, a još manje „bezkonfliktno stanje harmonije” ili „odsustvo nasilja i zla i prisustvo pravde”. Mir je, na jezicima ovdašnjih konstitutivnih naroda (a bogami i šire), tek nastavak rata neoružanim sredstvima. Tupom i zlom riječju i namjerom, recimo. Ili institucionalnim i vaninstitucionalnim nasiljem. I stalnom prijetnjom ponavljanjem prošlosti.

TENDERI ZA ZAVRŠETAK RADOVA

Smjer kretanja političkih subjekata nakon provedenih izbora, prvobitni nategnuti optimizam, kojim su mediji spinovali javnost, polako pretvara u uobičajeni otužni crnjak.

Još jednom se pokazuje da su izbori, u ovako konstruisanoj zemlji, zapravo, manje-više besmisleni. Odnosno, svedeni su na unutarnacionalne tendere za najboljeg izvođača radova na provedbi unaprijed definisanog nacionalnog programa, uz prigodno narodno veselje i takmičenje u disciplini ko je sposoban iza sebe ostaviti više crknutih komšijinih krava. Pobjednici postaju vođe čopora, u naredne 4 godine, sa zadatkom da čoporu, u nategnutoj psihološkoj igri lajanja, režanja i pokazivanja zuba (s nadom da će se protivnik povući, prije nego padne krv?) osigura što veći ili odbrani već postojeći tor.

A nacionalni program, odnosno programi (svi do jednog!) su - ratni. Praktično, ni za zehru pomaknuti. I to ne samo srpski i hrvatski, koji zbog neprikrivenog separatizma izazivaju direktne asocijacije na nedavnu krvavu prošlost, nego i bošnjački, unutar koga se, po obrascu s početka rata, u cilju odbrane zemlje od agresije i raspada, uspostavlja savezništvo, za tu priliku (dakle – privremeno) umekšanih, nacionalista i (opet – za tu priliku, ali ne znamo jel privremeno, „lagano“ nacionalno obojene) „građanske opcije“.

Dogovor SNSD-a i SDS-a o „zajedničkom nastupu na državnom nivou“, stavio je tačku na iluziju o mogućnosti stvaranja neke nove Alijanse za promjene. A sam SDP iz pozicije mogućeg pokretača politike, odnosno, kreatora vlasti koja bi redefinisala svoje ciljeve i umjesto nacionalnih projekata u fokus interesovanja stavila egzistencijalne probleme stanovnika ove zemlje, dovela u poziciju da bira između principijelnog povlačenja u opoziciju, na neodređeno vrijeme, i saučesništva u nerednom četverogodišnjem ciklusu paćenja ovdašnjih građana.

Kruha će, naime, biti sve manje. Ali igara neće zafalit.


PRIRODNI I NEPRIRODNI BLUD

Nastranu očajnička potreba da se nešto promjeni i razočarenje što od toga ništa biti neće, nema ništa prirodnije od savezništva SDS-a i SNSD-a. To su, u suštini, dvije verzije iste partije. Ili frakcije istog pokreta. SNSD, ovakav kakav danas poznajemo, stvoren je, naime, klasičnim nepoštovanjem copyrighta, odnosno, preuzimanjem najprije retorike, a potom i ideologije SDS-a. I na prethodnim izborima pobijedio je ne kao alternativa SDS-u, u njegovom najradikalnijem, zločinačkom obliku, nego kao alternativa njegovom uljuđivanju, koje je poduzeo Dragan Čavić. Povratak na „izvorni Dejton“ (odnosno, primarno, na koncept „sukobljenih strana“, a tek sekundarno na Sporazum) i povratak na izvorni SDS (sa ciljevima zbog kojih je stvoren), ključne su dodirne tačke stranaka koje betoniraju postojeću nefunkcionalnost sistema, proglašavajući je nacionalnim interesom.

Dovođenje SDP-a i građanski orijentisane javnosti i medija u Federaciji u situaciju da SDS i Radikale tretiraju kao pozitivnu alternativu Miloradu Dodiku i SNSD-u, politička je perverzija par exelance. Uporediva, možda, samo sa situacijom u kojoj je politička alternativa Slobodanu Miloševiću bio Vojislav Šešelj. Da parafraziram Marka Vešovića, zgroženog, svojevremeno, oduševljenjem s kojim je sarajevska politička čaršija dočekala Milu Đukanovića: Pa, to je onaj SDS! Onaj(!) SDS.

Stranke „sa hrvatskim nacionalnim predznakom“, su, s druge strane, u situaciju u kojoj uopšte razmišljaju o izboru između okupljanja oko „stožera“ i koaliranja sa SDP-om, došle zbog ličnih animoziteta, stvorenih dodikovskom bahatošću, bezobrazlukom i nasiljem HDZ-a i njegovog čelnog čovjeka, a ne iz ideoloških razloga. SDP tim strankama, u suštini, ne može ponuditi ništa od onoga što njih primarno interesuje.

Dakle, ključni SDP-ov problem, ili problem građanske alternative postojećem kleronacionalističkom ustroju države, je u tome što on, u ovoj konstelaciji snaga, nema (dovoljno jakih) prirodnih saveznika. Niti dovoljno motivisanih neprirodnih.

Što nije samo njegov problem i krivica, ali su, bez sumnje, i njegovi. Ogledalo je to, naime, SDP-ove nesposobnosti da profilira politiku koja bi bila opšteprihvaćena i da kreira ambijent oslobođen i nacionalističkog pritiska i ideološkog nasilja nad neistomišljenicima (uključujući i svoje).

JA SE S DODIKOM MOGU DOGOVORITI“

No, ako SDP (i pored svoje relativne pobjede na izborima!) na političkoj sceni ne može naći partnere za formiranje vlasti, koja bi bila suštinski drugačija (a ne može), i ako je vlast u BiH, zaista, moguće formirati tek kao, od Dejtona, neprekinuti kontinuitet mirovnih pregovora između zaraćenih nacionalnih monolita, kojim se održava stanje primirja, onda je nemoguća i bilo kakva uspostava Bosne i Hercegovine kao „normalne države“. I ona trajno ostaje kriminogena tvorevina, u kojoj se kršenja ljudskih prava, ovjerena i presudom Suda u Strazburu, podrazumijevaju. I u kojoj je jedini argument koji se uvažava u političkom životu zemlje – argument sile.

Pozicija SDP-a, u takvoj priči, je pozicija Mire Lazovića u Dejtonu. Prvo ga niko ništa ne pita, niti o čemu odlučuje, a drugo – zna se s kojom delegacijom je došao.

SDP će se eventualnim ulaskom u vlast sa SNSD-om, SDS-om, HDZ-om i SDA-om, osim gaženja po vlastitim obećanjima o programskoj a ne matematičkoj koaliciji (mada nije isključeno da će mu Drug Mile, ako bude insistirao, na salveti napisati program, u dvije tačke, od kojih je jedna pečenje ispod sača, a druga „Razno“) i suočenja sa vlastitom beznačajnošću (koja će se ogledati u nemogućnosti da bilo šta promjene), naći pred dosad najozbiljnijim testom svoje multietničnosti.

SDP, naime, u tako (po nacionalističkoj matrici „reprezentativnih predstavnika naroda“) konstruisanoj vlasti, može učestvovati samo ako izabere (tačnije - prihvati) stranu. A stranu mu definišu ne samo srpski i hrvatski nacionalisti (koji izraze multietničnosti te stranke nazivaju prevarom, a njene predstavnike odbijaju prihvatiti kao autentične predstavnike naroda kome pripadaju), nego i bošnjački – koji ga, slijedeći politiku Alije Izetbegovića, u situaciji ekstremnog pogoršanja odnosa u zemlji (i vlastitog izbornog podbačaja, naravno), privlače u svoj zagrljaj, da bi ga, već u sljedećem koraku, kad im više ne bude potreban, iskorištenog i obilježenog, odbacili zarad prirodnog zajedništva nacionalističkih oligarhija (Pomirljive izjave Izetbegovića Mlađeg, o Miloradu Dodiku, po ino-medijima, ružno podsjećaju na očevu mu blagonaklonost prema ratnim zločincima, odbijanje Holbrookeove ponude o zabrani SDS-a i čuvenu rečenicu: „Ja se s Krajišnikom mogu dogovoriti“).

Potencijalni koalicioni partneri, u aktuelnom razvoju događaja, SDP tretiraju kao bošnjačku stranku. U paketu sa SDA. Što bi predstavljalo problem već kod konstituisanja vlasti. Za očekivati je, da SNSD i SDS, s jedne, i HDZ (i eventualno HDZ 1990) s druge strane, u svoju kvotu ministarskih mjesta neće propustiti nikog ko nije Srbin, odnosno Hrvat. Što bi SDP dovelo u situaciju da bira između principa multietničnosti i zahtjeva za „jednakom zastupljenošću konstitutivnih naroda“ u sastavu Vijeća ministara. Što bi bio tek prvi i simbolički, ali, naravno, ne i najveći problem SDP-a u toj priči.


RADONČIĆ KAO TEŠKA ALTERNATIVA

Nemoguć je bilo kakav konstruktivan i produktivan rezultat miješanja tih po svemu međusobno isključivih svjetova. I primjer Željka Komšića je u tom kontekstu više nego ilustrativan – miješanje nespojivih ideoloških, pa i civilizacijskih, obrazaca dovelo je do frankeštajnovske tvorevine u kojoj su od 3 člana Predsjedništva, dvojica notorni nacionalisti, a treći je zbog svoje nepripadnosti nacionalističkom krugu, tretiran kao polulegitiman. Imamo dakle Predsjedništvo čija su dva člana izabrana kao predstvnici naroda (u plemenskom smislu te riječi i fašisoidnom smislu tog izraza), a jedan kao predstavnik građana (sa svom relativnošću tog pojma u našim okvirima). I niti je ispoštovan princip ravnopravne plemenske zastupljenosti „konstitutivnih“ uzurpatora elementarnih ljudskih prava (jer u svijetu poremećene logike, primjedba o nepostojanju predstavnika hrvatskog naroda, pored živog Željka Komšića, je, odista, suvisla), niti sastav Predsjedništva i koncept plemenske zastupljenosti ima ikakve veze sa savremenim demokratskim i civilizacijskim standardima (ali, zbog temeljite nacifikovanosti društva, javno se problematizira pozicija Željka Komšića, umjesto pozicija druge dvojice, i Predsjedništva kao takvog, uopšte).

Najozbiljniji problem u vezi sa eventualnim ulaskom SDP-a u „veliku koaliciju“ nije, međutim, u besmislenosti takvog čina (osim ako se pod smislom ne tretira uhljebljavanje stranačkog rukovodstva), niti u još jednoj unutrašnjoj proturječnosti koja bi razjedala tu koaliciju (kao da ih, inače, nema dovoljno), nego u tome što bi SDP, na taj način, definitivno uništio svaku priču o alternativi postojećem stanju. S jedne strane ulaskom u vlast, koja je osuđena na nefuncionalnost i neuspjeh (čime bi nam na sljedećim izborima kao jedina alternativa ostao... Fahrudin Radončić???). A s druge strane, što bi (i prećutnim) prihvatanjem bošnjačke odrednice, za sva vremena okončao svaku ozbiljnu priču o multietničkom političkom organizovanju. I trasirao put ostvarenju nacionalističkog sna o unutarnacionalnim izborima i formiranju vlasti po principu predstavničkog tijela u koje ulaze ravnopravni pobjednici tako(!) organizovanih izbora (koje, ignorišući anticivilizacijsku dimenziju, pa i kriminogenost - u kontekstu kršenja konvencija o ljudskim pravima - takvog razmišljanja, otvoreno zagovaraju Dodik i Čović).

Od SDP-a i njegove odluke da po svaku cijenu uđe u vlast ili ne, zavisi da li će politička i društvena scena u BiH, u budućnosti, biti (nacionalisti bi rekli: konačno) simplificirana na sveto nacionalno trojstvo ili će ostati da funkcioniše blijeda iluzija o mogućnosti drugačijeg. Bilo kao drugačijem pristupu nacionalnom pitanju (u čemu SDP pokazuje tragičnu neinventivnost), bilo kao postojanje relevantnog političkog reprezenta „ostalih“ (uključujući tu ne samo pripadnike manjina, nego i one iz konstitutivnih naroda koji se ne prepoznaju u nacionalističkim svjetonazorima i ideologijama), što će, ne dođe li do suštinske promjene sistema (a „ne lipši magarče, do zelene trave“), biti nužno rješenje, u cilju sprječavanja nasilne homogenizacije, odnosno terora nad onima koji ne budu htjeli da se povinuju fašisoidnim nacionalnim politikama.

Vlast i potop ili čuvanje ideje, kao sjemena za neka bolja vremena? Baš da vidimo.


(zurnal.info)

"> SDP će se eventualnim ulaskom u vlast sa SNSD-om, SDS-om, HDZ-om i SDA-om, osim gaženja po vlastitim obećanjima o programskoj a ne matematičkoj koaliciji (mada nije isključeno da će mu Drug Mile, ako bude insistirao, na salveti napisati program, u dvije tačke, od kojih je jedna pečenje ispod sača, a druga „Razno“) i suočenja sa vlastitom beznačajnošću (koja će se ogledati u nemogućnosti da bilo šta promjene), naći pred dosad najozbiljnijim testom svoje multietničnosti

Jedna od karakteristika tamnovilajetske političke močvare je konstantno redefinisanje pojmova. Do njihove neprepoznatljivosti. Mir, recimo, u ovdašnjoj interpretaciji, nije „odsustvo ratova”, kako su ga definisali još stari Rimljani, a još manje „bezkonfliktno stanje harmonije” ili „odsustvo nasilja i zla i prisustvo pravde”. Mir je, na jezicima ovdašnjih konstitutivnih naroda (a bogami i šire), tek nastavak rata neoružanim sredstvima. Tupom i zlom riječju i namjerom, recimo. Ili institucionalnim i vaninstitucionalnim nasiljem. I stalnom prijetnjom ponavljanjem prošlosti.

TENDERI ZA ZAVRŠETAK RADOVA

Smjer kretanja političkih subjekata nakon provedenih izbora, prvobitni nategnuti optimizam, kojim su mediji spinovali javnost, polako pretvara u uobičajeni otužni crnjak.

Još jednom se pokazuje da su izbori, u ovako konstruisanoj zemlji, zapravo, manje-više besmisleni. Odnosno, svedeni su na unutarnacionalne tendere za najboljeg izvođača radova na provedbi unaprijed definisanog nacionalnog programa, uz prigodno narodno veselje i takmičenje u disciplini ko je sposoban iza sebe ostaviti više crknutih komšijinih krava. Pobjednici postaju vođe čopora, u naredne 4 godine, sa zadatkom da čoporu, u nategnutoj psihološkoj igri lajanja, režanja i pokazivanja zuba (s nadom da će se protivnik povući, prije nego padne krv?) osigura što veći ili odbrani već postojeći tor.

A nacionalni program, odnosno programi (svi do jednog!) su - ratni. Praktično, ni za zehru pomaknuti. I to ne samo srpski i hrvatski, koji zbog neprikrivenog separatizma izazivaju direktne asocijacije na nedavnu krvavu prošlost, nego i bošnjački, unutar koga se, po obrascu s početka rata, u cilju odbrane zemlje od agresije i raspada, uspostavlja savezništvo, za tu priliku (dakle – privremeno) umekšanih, nacionalista i (opet – za tu priliku, ali ne znamo jel privremeno, „lagano“ nacionalno obojene) „građanske opcije“.

Dogovor SNSD-a i SDS-a o „zajedničkom nastupu na državnom nivou“, stavio je tačku na iluziju o mogućnosti stvaranja neke nove Alijanse za promjene. A sam SDP iz pozicije mogućeg pokretača politike, odnosno, kreatora vlasti koja bi redefinisala svoje ciljeve i umjesto nacionalnih projekata u fokus interesovanja stavila egzistencijalne probleme stanovnika ove zemlje, dovela u poziciju da bira između principijelnog povlačenja u opoziciju, na neodređeno vrijeme, i saučesništva u nerednom četverogodišnjem ciklusu paćenja ovdašnjih građana.

Kruha će, naime, biti sve manje. Ali igara neće zafalit.


PRIRODNI I NEPRIRODNI BLUD

Nastranu očajnička potreba da se nešto promjeni i razočarenje što od toga ništa biti neće, nema ništa prirodnije od savezništva SDS-a i SNSD-a. To su, u suštini, dvije verzije iste partije. Ili frakcije istog pokreta. SNSD, ovakav kakav danas poznajemo, stvoren je, naime, klasičnim nepoštovanjem copyrighta, odnosno, preuzimanjem najprije retorike, a potom i ideologije SDS-a. I na prethodnim izborima pobijedio je ne kao alternativa SDS-u, u njegovom najradikalnijem, zločinačkom obliku, nego kao alternativa njegovom uljuđivanju, koje je poduzeo Dragan Čavić. Povratak na „izvorni Dejton“ (odnosno, primarno, na koncept „sukobljenih strana“, a tek sekundarno na Sporazum) i povratak na izvorni SDS (sa ciljevima zbog kojih je stvoren), ključne su dodirne tačke stranaka koje betoniraju postojeću nefunkcionalnost sistema, proglašavajući je nacionalnim interesom.

Dovođenje SDP-a i građanski orijentisane javnosti i medija u Federaciji u situaciju da SDS i Radikale tretiraju kao pozitivnu alternativu Miloradu Dodiku i SNSD-u, politička je perverzija par exelance. Uporediva, možda, samo sa situacijom u kojoj je politička alternativa Slobodanu Miloševiću bio Vojislav Šešelj. Da parafraziram Marka Vešovića, zgroženog, svojevremeno, oduševljenjem s kojim je sarajevska politička čaršija dočekala Milu Đukanovića: Pa, to je onaj SDS! Onaj(!) SDS.

Stranke „sa hrvatskim nacionalnim predznakom“, su, s druge strane, u situaciju u kojoj uopšte razmišljaju o izboru između okupljanja oko „stožera“ i koaliranja sa SDP-om, došle zbog ličnih animoziteta, stvorenih dodikovskom bahatošću, bezobrazlukom i nasiljem HDZ-a i njegovog čelnog čovjeka, a ne iz ideoloških razloga. SDP tim strankama, u suštini, ne može ponuditi ništa od onoga što njih primarno interesuje.

Dakle, ključni SDP-ov problem, ili problem građanske alternative postojećem kleronacionalističkom ustroju države, je u tome što on, u ovoj konstelaciji snaga, nema (dovoljno jakih) prirodnih saveznika. Niti dovoljno motivisanih neprirodnih.

Što nije samo njegov problem i krivica, ali su, bez sumnje, i njegovi. Ogledalo je to, naime, SDP-ove nesposobnosti da profilira politiku koja bi bila opšteprihvaćena i da kreira ambijent oslobođen i nacionalističkog pritiska i ideološkog nasilja nad neistomišljenicima (uključujući i svoje).

JA SE S DODIKOM MOGU DOGOVORITI“

No, ako SDP (i pored svoje relativne pobjede na izborima!) na političkoj sceni ne može naći partnere za formiranje vlasti, koja bi bila suštinski drugačija (a ne može), i ako je vlast u BiH, zaista, moguće formirati tek kao, od Dejtona, neprekinuti kontinuitet mirovnih pregovora između zaraćenih nacionalnih monolita, kojim se održava stanje primirja, onda je nemoguća i bilo kakva uspostava Bosne i Hercegovine kao „normalne države“. I ona trajno ostaje kriminogena tvorevina, u kojoj se kršenja ljudskih prava, ovjerena i presudom Suda u Strazburu, podrazumijevaju. I u kojoj je jedini argument koji se uvažava u političkom životu zemlje – argument sile.

Pozicija SDP-a, u takvoj priči, je pozicija Mire Lazovića u Dejtonu. Prvo ga niko ništa ne pita, niti o čemu odlučuje, a drugo – zna se s kojom delegacijom je došao.

SDP će se eventualnim ulaskom u vlast sa SNSD-om, SDS-om, HDZ-om i SDA-om, osim gaženja po vlastitim obećanjima o programskoj a ne matematičkoj koaliciji (mada nije isključeno da će mu Drug Mile, ako bude insistirao, na salveti napisati program, u dvije tačke, od kojih je jedna pečenje ispod sača, a druga „Razno“) i suočenja sa vlastitom beznačajnošću (koja će se ogledati u nemogućnosti da bilo šta promjene), naći pred dosad najozbiljnijim testom svoje multietničnosti.

SDP, naime, u tako (po nacionalističkoj matrici „reprezentativnih predstavnika naroda“) konstruisanoj vlasti, može učestvovati samo ako izabere (tačnije - prihvati) stranu. A stranu mu definišu ne samo srpski i hrvatski nacionalisti (koji izraze multietničnosti te stranke nazivaju prevarom, a njene predstavnike odbijaju prihvatiti kao autentične predstavnike naroda kome pripadaju), nego i bošnjački – koji ga, slijedeći politiku Alije Izetbegovića, u situaciji ekstremnog pogoršanja odnosa u zemlji (i vlastitog izbornog podbačaja, naravno), privlače u svoj zagrljaj, da bi ga, već u sljedećem koraku, kad im više ne bude potreban, iskorištenog i obilježenog, odbacili zarad prirodnog zajedništva nacionalističkih oligarhija (Pomirljive izjave Izetbegovića Mlađeg, o Miloradu Dodiku, po ino-medijima, ružno podsjećaju na očevu mu blagonaklonost prema ratnim zločincima, odbijanje Holbrookeove ponude o zabrani SDS-a i čuvenu rečenicu: „Ja se s Krajišnikom mogu dogovoriti“).

Potencijalni koalicioni partneri, u aktuelnom razvoju događaja, SDP tretiraju kao bošnjačku stranku. U paketu sa SDA. Što bi predstavljalo problem već kod konstituisanja vlasti. Za očekivati je, da SNSD i SDS, s jedne, i HDZ (i eventualno HDZ 1990) s druge strane, u svoju kvotu ministarskih mjesta neće propustiti nikog ko nije Srbin, odnosno Hrvat. Što bi SDP dovelo u situaciju da bira između principa multietničnosti i zahtjeva za „jednakom zastupljenošću konstitutivnih naroda“ u sastavu Vijeća ministara. Što bi bio tek prvi i simbolički, ali, naravno, ne i najveći problem SDP-a u toj priči.


RADONČIĆ KAO TEŠKA ALTERNATIVA

Nemoguć je bilo kakav konstruktivan i produktivan rezultat miješanja tih po svemu međusobno isključivih svjetova. I primjer Željka Komšića je u tom kontekstu više nego ilustrativan – miješanje nespojivih ideoloških, pa i civilizacijskih, obrazaca dovelo je do frankeštajnovske tvorevine u kojoj su od 3 člana Predsjedništva, dvojica notorni nacionalisti, a treći je zbog svoje nepripadnosti nacionalističkom krugu, tretiran kao polulegitiman. Imamo dakle Predsjedništvo čija su dva člana izabrana kao predstvnici naroda (u plemenskom smislu te riječi i fašisoidnom smislu tog izraza), a jedan kao predstavnik građana (sa svom relativnošću tog pojma u našim okvirima). I niti je ispoštovan princip ravnopravne plemenske zastupljenosti „konstitutivnih“ uzurpatora elementarnih ljudskih prava (jer u svijetu poremećene logike, primjedba o nepostojanju predstavnika hrvatskog naroda, pored živog Željka Komšića, je, odista, suvisla), niti sastav Predsjedništva i koncept plemenske zastupljenosti ima ikakve veze sa savremenim demokratskim i civilizacijskim standardima (ali, zbog temeljite nacifikovanosti društva, javno se problematizira pozicija Željka Komšića, umjesto pozicija druge dvojice, i Predsjedništva kao takvog, uopšte).

Najozbiljniji problem u vezi sa eventualnim ulaskom SDP-a u „veliku koaliciju“ nije, međutim, u besmislenosti takvog čina (osim ako se pod smislom ne tretira uhljebljavanje stranačkog rukovodstva), niti u još jednoj unutrašnjoj proturječnosti koja bi razjedala tu koaliciju (kao da ih, inače, nema dovoljno), nego u tome što bi SDP, na taj način, definitivno uništio svaku priču o alternativi postojećem stanju. S jedne strane ulaskom u vlast, koja je osuđena na nefuncionalnost i neuspjeh (čime bi nam na sljedećim izborima kao jedina alternativa ostao... Fahrudin Radončić???). A s druge strane, što bi (i prećutnim) prihvatanjem bošnjačke odrednice, za sva vremena okončao svaku ozbiljnu priču o multietničkom političkom organizovanju. I trasirao put ostvarenju nacionalističkog sna o unutarnacionalnim izborima i formiranju vlasti po principu predstavničkog tijela u koje ulaze ravnopravni pobjednici tako(!) organizovanih izbora (koje, ignorišući anticivilizacijsku dimenziju, pa i kriminogenost - u kontekstu kršenja konvencija o ljudskim pravima - takvog razmišljanja, otvoreno zagovaraju Dodik i Čović).

Od SDP-a i njegove odluke da po svaku cijenu uđe u vlast ili ne, zavisi da li će politička i društvena scena u BiH, u budućnosti, biti (nacionalisti bi rekli: konačno) simplificirana na sveto nacionalno trojstvo ili će ostati da funkcioniše blijeda iluzija o mogućnosti drugačijeg. Bilo kao drugačijem pristupu nacionalnom pitanju (u čemu SDP pokazuje tragičnu neinventivnost), bilo kao postojanje relevantnog političkog reprezenta „ostalih“ (uključujući tu ne samo pripadnike manjina, nego i one iz konstitutivnih naroda koji se ne prepoznaju u nacionalističkim svjetonazorima i ideologijama), što će, ne dođe li do suštinske promjene sistema (a „ne lipši magarče, do zelene trave“), biti nužno rješenje, u cilju sprječavanja nasilne homogenizacije, odnosno terora nad onima koji ne budu htjeli da se povinuju fašisoidnim nacionalnim politikama.

Vlast i potop ili čuvanje ideje, kao sjemena za neka bolja vremena? Baš da vidimo.


(zurnal.info)

"> SDP će se eventualnim ulaskom u vlast sa SNSD-om, SDS-om, HDZ-om i SDA-om, osim gaženja po vlastitim obećanjima o programskoj a ne matematičkoj koaliciji (mada nije isključeno da će mu Drug Mile, ako bude insistirao, na salveti napisati program, u dvije tačke, od kojih je jedna pečenje ispod sača, a druga „Razno“) i suočenja sa vlastitom beznačajnošću (koja će se ogledati u nemogućnosti da bilo šta promjene), naći pred dosad najozbiljnijim testom svoje multietničnosti

Jedna od karakteristika tamnovilajetske političke močvare je konstantno redefinisanje pojmova. Do njihove neprepoznatljivosti. Mir, recimo, u ovdašnjoj interpretaciji, nije „odsustvo ratova”, kako su ga definisali još stari Rimljani, a još manje „bezkonfliktno stanje harmonije” ili „odsustvo nasilja i zla i prisustvo pravde”. Mir je, na jezicima ovdašnjih konstitutivnih naroda (a bogami i šire), tek nastavak rata neoružanim sredstvima. Tupom i zlom riječju i namjerom, recimo. Ili institucionalnim i vaninstitucionalnim nasiljem. I stalnom prijetnjom ponavljanjem prošlosti.

TENDERI ZA ZAVRŠETAK RADOVA

Smjer kretanja političkih subjekata nakon provedenih izbora, prvobitni nategnuti optimizam, kojim su mediji spinovali javnost, polako pretvara u uobičajeni otužni crnjak.

Još jednom se pokazuje da su izbori, u ovako konstruisanoj zemlji, zapravo, manje-više besmisleni. Odnosno, svedeni su na unutarnacionalne tendere za najboljeg izvođača radova na provedbi unaprijed definisanog nacionalnog programa, uz prigodno narodno veselje i takmičenje u disciplini ko je sposoban iza sebe ostaviti više crknutih komšijinih krava. Pobjednici postaju vođe čopora, u naredne 4 godine, sa zadatkom da čoporu, u nategnutoj psihološkoj igri lajanja, režanja i pokazivanja zuba (s nadom da će se protivnik povući, prije nego padne krv?) osigura što veći ili odbrani već postojeći tor.

A nacionalni program, odnosno programi (svi do jednog!) su - ratni. Praktično, ni za zehru pomaknuti. I to ne samo srpski i hrvatski, koji zbog neprikrivenog separatizma izazivaju direktne asocijacije na nedavnu krvavu prošlost, nego i bošnjački, unutar koga se, po obrascu s početka rata, u cilju odbrane zemlje od agresije i raspada, uspostavlja savezništvo, za tu priliku (dakle – privremeno) umekšanih, nacionalista i (opet – za tu priliku, ali ne znamo jel privremeno, „lagano“ nacionalno obojene) „građanske opcije“.

Dogovor SNSD-a i SDS-a o „zajedničkom nastupu na državnom nivou“, stavio je tačku na iluziju o mogućnosti stvaranja neke nove Alijanse za promjene. A sam SDP iz pozicije mogućeg pokretača politike, odnosno, kreatora vlasti koja bi redefinisala svoje ciljeve i umjesto nacionalnih projekata u fokus interesovanja stavila egzistencijalne probleme stanovnika ove zemlje, dovela u poziciju da bira između principijelnog povlačenja u opoziciju, na neodređeno vrijeme, i saučesništva u nerednom četverogodišnjem ciklusu paćenja ovdašnjih građana.

Kruha će, naime, biti sve manje. Ali igara neće zafalit.


PRIRODNI I NEPRIRODNI BLUD

Nastranu očajnička potreba da se nešto promjeni i razočarenje što od toga ništa biti neće, nema ništa prirodnije od savezništva SDS-a i SNSD-a. To su, u suštini, dvije verzije iste partije. Ili frakcije istog pokreta. SNSD, ovakav kakav danas poznajemo, stvoren je, naime, klasičnim nepoštovanjem copyrighta, odnosno, preuzimanjem najprije retorike, a potom i ideologije SDS-a. I na prethodnim izborima pobijedio je ne kao alternativa SDS-u, u njegovom najradikalnijem, zločinačkom obliku, nego kao alternativa njegovom uljuđivanju, koje je poduzeo Dragan Čavić. Povratak na „izvorni Dejton“ (odnosno, primarno, na koncept „sukobljenih strana“, a tek sekundarno na Sporazum) i povratak na izvorni SDS (sa ciljevima zbog kojih je stvoren), ključne su dodirne tačke stranaka koje betoniraju postojeću nefunkcionalnost sistema, proglašavajući je nacionalnim interesom.

Dovođenje SDP-a i građanski orijentisane javnosti i medija u Federaciji u situaciju da SDS i Radikale tretiraju kao pozitivnu alternativu Miloradu Dodiku i SNSD-u, politička je perverzija par exelance. Uporediva, možda, samo sa situacijom u kojoj je politička alternativa Slobodanu Miloševiću bio Vojislav Šešelj. Da parafraziram Marka Vešovića, zgroženog, svojevremeno, oduševljenjem s kojim je sarajevska politička čaršija dočekala Milu Đukanovića: Pa, to je onaj SDS! Onaj(!) SDS.

Stranke „sa hrvatskim nacionalnim predznakom“, su, s druge strane, u situaciju u kojoj uopšte razmišljaju o izboru između okupljanja oko „stožera“ i koaliranja sa SDP-om, došle zbog ličnih animoziteta, stvorenih dodikovskom bahatošću, bezobrazlukom i nasiljem HDZ-a i njegovog čelnog čovjeka, a ne iz ideoloških razloga. SDP tim strankama, u suštini, ne može ponuditi ništa od onoga što njih primarno interesuje.

Dakle, ključni SDP-ov problem, ili problem građanske alternative postojećem kleronacionalističkom ustroju države, je u tome što on, u ovoj konstelaciji snaga, nema (dovoljno jakih) prirodnih saveznika. Niti dovoljno motivisanih neprirodnih.

Što nije samo njegov problem i krivica, ali su, bez sumnje, i njegovi. Ogledalo je to, naime, SDP-ove nesposobnosti da profilira politiku koja bi bila opšteprihvaćena i da kreira ambijent oslobođen i nacionalističkog pritiska i ideološkog nasilja nad neistomišljenicima (uključujući i svoje).

JA SE S DODIKOM MOGU DOGOVORITI“

No, ako SDP (i pored svoje relativne pobjede na izborima!) na političkoj sceni ne može naći partnere za formiranje vlasti, koja bi bila suštinski drugačija (a ne može), i ako je vlast u BiH, zaista, moguće formirati tek kao, od Dejtona, neprekinuti kontinuitet mirovnih pregovora između zaraćenih nacionalnih monolita, kojim se održava stanje primirja, onda je nemoguća i bilo kakva uspostava Bosne i Hercegovine kao „normalne države“. I ona trajno ostaje kriminogena tvorevina, u kojoj se kršenja ljudskih prava, ovjerena i presudom Suda u Strazburu, podrazumijevaju. I u kojoj je jedini argument koji se uvažava u političkom životu zemlje – argument sile.

Pozicija SDP-a, u takvoj priči, je pozicija Mire Lazovića u Dejtonu. Prvo ga niko ništa ne pita, niti o čemu odlučuje, a drugo – zna se s kojom delegacijom je došao.

SDP će se eventualnim ulaskom u vlast sa SNSD-om, SDS-om, HDZ-om i SDA-om, osim gaženja po vlastitim obećanjima o programskoj a ne matematičkoj koaliciji (mada nije isključeno da će mu Drug Mile, ako bude insistirao, na salveti napisati program, u dvije tačke, od kojih je jedna pečenje ispod sača, a druga „Razno“) i suočenja sa vlastitom beznačajnošću (koja će se ogledati u nemogućnosti da bilo šta promjene), naći pred dosad najozbiljnijim testom svoje multietničnosti.

SDP, naime, u tako (po nacionalističkoj matrici „reprezentativnih predstavnika naroda“) konstruisanoj vlasti, može učestvovati samo ako izabere (tačnije - prihvati) stranu. A stranu mu definišu ne samo srpski i hrvatski nacionalisti (koji izraze multietničnosti te stranke nazivaju prevarom, a njene predstavnike odbijaju prihvatiti kao autentične predstavnike naroda kome pripadaju), nego i bošnjački – koji ga, slijedeći politiku Alije Izetbegovića, u situaciji ekstremnog pogoršanja odnosa u zemlji (i vlastitog izbornog podbačaja, naravno), privlače u svoj zagrljaj, da bi ga, već u sljedećem koraku, kad im više ne bude potreban, iskorištenog i obilježenog, odbacili zarad prirodnog zajedništva nacionalističkih oligarhija (Pomirljive izjave Izetbegovića Mlađeg, o Miloradu Dodiku, po ino-medijima, ružno podsjećaju na očevu mu blagonaklonost prema ratnim zločincima, odbijanje Holbrookeove ponude o zabrani SDS-a i čuvenu rečenicu: „Ja se s Krajišnikom mogu dogovoriti“).

Potencijalni koalicioni partneri, u aktuelnom razvoju događaja, SDP tretiraju kao bošnjačku stranku. U paketu sa SDA. Što bi predstavljalo problem već kod konstituisanja vlasti. Za očekivati je, da SNSD i SDS, s jedne, i HDZ (i eventualno HDZ 1990) s druge strane, u svoju kvotu ministarskih mjesta neće propustiti nikog ko nije Srbin, odnosno Hrvat. Što bi SDP dovelo u situaciju da bira između principa multietničnosti i zahtjeva za „jednakom zastupljenošću konstitutivnih naroda“ u sastavu Vijeća ministara. Što bi bio tek prvi i simbolički, ali, naravno, ne i najveći problem SDP-a u toj priči.


RADONČIĆ KAO TEŠKA ALTERNATIVA

Nemoguć je bilo kakav konstruktivan i produktivan rezultat miješanja tih po svemu međusobno isključivih svjetova. I primjer Željka Komšića je u tom kontekstu više nego ilustrativan – miješanje nespojivih ideoloških, pa i civilizacijskih, obrazaca dovelo je do frankeštajnovske tvorevine u kojoj su od 3 člana Predsjedništva, dvojica notorni nacionalisti, a treći je zbog svoje nepripadnosti nacionalističkom krugu, tretiran kao polulegitiman. Imamo dakle Predsjedništvo čija su dva člana izabrana kao predstvnici naroda (u plemenskom smislu te riječi i fašisoidnom smislu tog izraza), a jedan kao predstavnik građana (sa svom relativnošću tog pojma u našim okvirima). I niti je ispoštovan princip ravnopravne plemenske zastupljenosti „konstitutivnih“ uzurpatora elementarnih ljudskih prava (jer u svijetu poremećene logike, primjedba o nepostojanju predstavnika hrvatskog naroda, pored živog Željka Komšića, je, odista, suvisla), niti sastav Predsjedništva i koncept plemenske zastupljenosti ima ikakve veze sa savremenim demokratskim i civilizacijskim standardima (ali, zbog temeljite nacifikovanosti društva, javno se problematizira pozicija Željka Komšića, umjesto pozicija druge dvojice, i Predsjedništva kao takvog, uopšte).

Najozbiljniji problem u vezi sa eventualnim ulaskom SDP-a u „veliku koaliciju“ nije, međutim, u besmislenosti takvog čina (osim ako se pod smislom ne tretira uhljebljavanje stranačkog rukovodstva), niti u još jednoj unutrašnjoj proturječnosti koja bi razjedala tu koaliciju (kao da ih, inače, nema dovoljno), nego u tome što bi SDP, na taj način, definitivno uništio svaku priču o alternativi postojećem stanju. S jedne strane ulaskom u vlast, koja je osuđena na nefuncionalnost i neuspjeh (čime bi nam na sljedećim izborima kao jedina alternativa ostao... Fahrudin Radončić???). A s druge strane, što bi (i prećutnim) prihvatanjem bošnjačke odrednice, za sva vremena okončao svaku ozbiljnu priču o multietničkom političkom organizovanju. I trasirao put ostvarenju nacionalističkog sna o unutarnacionalnim izborima i formiranju vlasti po principu predstavničkog tijela u koje ulaze ravnopravni pobjednici tako(!) organizovanih izbora (koje, ignorišući anticivilizacijsku dimenziju, pa i kriminogenost - u kontekstu kršenja konvencija o ljudskim pravima - takvog razmišljanja, otvoreno zagovaraju Dodik i Čović).

Od SDP-a i njegove odluke da po svaku cijenu uđe u vlast ili ne, zavisi da li će politička i društvena scena u BiH, u budućnosti, biti (nacionalisti bi rekli: konačno) simplificirana na sveto nacionalno trojstvo ili će ostati da funkcioniše blijeda iluzija o mogućnosti drugačijeg. Bilo kao drugačijem pristupu nacionalnom pitanju (u čemu SDP pokazuje tragičnu neinventivnost), bilo kao postojanje relevantnog političkog reprezenta „ostalih“ (uključujući tu ne samo pripadnike manjina, nego i one iz konstitutivnih naroda koji se ne prepoznaju u nacionalističkim svjetonazorima i ideologijama), što će, ne dođe li do suštinske promjene sistema (a „ne lipši magarče, do zelene trave“), biti nužno rješenje, u cilju sprječavanja nasilne homogenizacije, odnosno terora nad onima koji ne budu htjeli da se povinuju fašisoidnim nacionalnim politikama.

Vlast i potop ili čuvanje ideje, kao sjemena za neka bolja vremena? Baš da vidimo.


(zurnal.info)

">

A SAD NEŠTO SASVIM DRUGAČIJE?

Samir Šestan

SDP će se eventualnim ulaskom u vlast sa SNSD-om, SDS-om, HDZ-om i SDA-om, osim gaženja po vlastitim obećanjima o programskoj a ne matematičkoj koaliciji (mada nije isključeno da će mu Drug Mile, ako bude insistirao, na salveti napisati program, u dvije tačke, od kojih je jedna pečenje ispod sača, a druga „Razno“) i suočenja sa vlastitom beznačajnošću (koja će se ogledati u nemogućnosti da bilo šta promjene), naći pred dosad najozbiljnijim testom svoje multietničnosti

Jedna od karakteristika tamnovilajetske političke močvare je konstantno redefinisanje pojmova. Do njihove neprepoznatljivosti. Mir, recimo, u ovdašnjoj interpretaciji, nije „odsustvo ratova”, kako su ga definisali još stari Rimljani, a još manje „bezkonfliktno stanje harmonije” ili „odsustvo nasilja i zla i prisustvo pravde”. Mir je, na jezicima ovdašnjih konstitutivnih naroda (a bogami i šire), tek nastavak rata neoružanim sredstvima. Tupom i zlom riječju i namjerom, recimo. Ili institucionalnim i vaninstitucionalnim nasiljem. I stalnom prijetnjom ponavljanjem prošlosti.

TENDERI ZA ZAVRŠETAK RADOVA

Smjer kretanja političkih subjekata nakon provedenih izbora, prvobitni nategnuti optimizam, kojim su mediji spinovali javnost, polako pretvara u uobičajeni otužni crnjak.

Još jednom se pokazuje da su izbori, u ovako konstruisanoj zemlji, zapravo, manje-više besmisleni. Odnosno, svedeni su na unutarnacionalne tendere za najboljeg izvođača radova na provedbi unaprijed definisanog nacionalnog programa, uz prigodno narodno veselje i takmičenje u disciplini ko je sposoban iza sebe ostaviti više crknutih komšijinih krava. Pobjednici postaju vođe čopora, u naredne 4 godine, sa zadatkom da čoporu, u nategnutoj psihološkoj igri lajanja, režanja i pokazivanja zuba (s nadom da će se protivnik povući, prije nego padne krv?) osigura što veći ili odbrani već postojeći tor.

A nacionalni program, odnosno programi (svi do jednog!) su - ratni. Praktično, ni za zehru pomaknuti. I to ne samo srpski i hrvatski, koji zbog neprikrivenog separatizma izazivaju direktne asocijacije na nedavnu krvavu prošlost, nego i bošnjački, unutar koga se, po obrascu s početka rata, u cilju odbrane zemlje od agresije i raspada, uspostavlja savezništvo, za tu priliku (dakle – privremeno) umekšanih, nacionalista i (opet – za tu priliku, ali ne znamo jel privremeno, „lagano“ nacionalno obojene) „građanske opcije“.

Dogovor SNSD-a i SDS-a o „zajedničkom nastupu na državnom nivou“, stavio je tačku na iluziju o mogućnosti stvaranja neke nove Alijanse za promjene. A sam SDP iz pozicije mogućeg pokretača politike, odnosno, kreatora vlasti koja bi redefinisala svoje ciljeve i umjesto nacionalnih projekata u fokus interesovanja stavila egzistencijalne probleme stanovnika ove zemlje, dovela u poziciju da bira između principijelnog povlačenja u opoziciju, na neodređeno vrijeme, i saučesništva u nerednom četverogodišnjem ciklusu paćenja ovdašnjih građana.

Kruha će, naime, biti sve manje. Ali igara neće zafalit.


PRIRODNI I NEPRIRODNI BLUD

Nastranu očajnička potreba da se nešto promjeni i razočarenje što od toga ništa biti neće, nema ništa prirodnije od savezništva SDS-a i SNSD-a. To su, u suštini, dvije verzije iste partije. Ili frakcije istog pokreta. SNSD, ovakav kakav danas poznajemo, stvoren je, naime, klasičnim nepoštovanjem copyrighta, odnosno, preuzimanjem najprije retorike, a potom i ideologije SDS-a. I na prethodnim izborima pobijedio je ne kao alternativa SDS-u, u njegovom najradikalnijem, zločinačkom obliku, nego kao alternativa njegovom uljuđivanju, koje je poduzeo Dragan Čavić. Povratak na „izvorni Dejton“ (odnosno, primarno, na koncept „sukobljenih strana“, a tek sekundarno na Sporazum) i povratak na izvorni SDS (sa ciljevima zbog kojih je stvoren), ključne su dodirne tačke stranaka koje betoniraju postojeću nefunkcionalnost sistema, proglašavajući je nacionalnim interesom.

Dovođenje SDP-a i građanski orijentisane javnosti i medija u Federaciji u situaciju da SDS i Radikale tretiraju kao pozitivnu alternativu Miloradu Dodiku i SNSD-u, politička je perverzija par exelance. Uporediva, možda, samo sa situacijom u kojoj je politička alternativa Slobodanu Miloševiću bio Vojislav Šešelj. Da parafraziram Marka Vešovića, zgroženog, svojevremeno, oduševljenjem s kojim je sarajevska politička čaršija dočekala Milu Đukanovića: Pa, to je onaj SDS! Onaj(!) SDS.

Stranke „sa hrvatskim nacionalnim predznakom“, su, s druge strane, u situaciju u kojoj uopšte razmišljaju o izboru između okupljanja oko „stožera“ i koaliranja sa SDP-om, došle zbog ličnih animoziteta, stvorenih dodikovskom bahatošću, bezobrazlukom i nasiljem HDZ-a i njegovog čelnog čovjeka, a ne iz ideoloških razloga. SDP tim strankama, u suštini, ne može ponuditi ništa od onoga što njih primarno interesuje.

Dakle, ključni SDP-ov problem, ili problem građanske alternative postojećem kleronacionalističkom ustroju države, je u tome što on, u ovoj konstelaciji snaga, nema (dovoljno jakih) prirodnih saveznika. Niti dovoljno motivisanih neprirodnih.

Što nije samo njegov problem i krivica, ali su, bez sumnje, i njegovi. Ogledalo je to, naime, SDP-ove nesposobnosti da profilira politiku koja bi bila opšteprihvaćena i da kreira ambijent oslobođen i nacionalističkog pritiska i ideološkog nasilja nad neistomišljenicima (uključujući i svoje).

JA SE S DODIKOM MOGU DOGOVORITI“

No, ako SDP (i pored svoje relativne pobjede na izborima!) na političkoj sceni ne može naći partnere za formiranje vlasti, koja bi bila suštinski drugačija (a ne može), i ako je vlast u BiH, zaista, moguće formirati tek kao, od Dejtona, neprekinuti kontinuitet mirovnih pregovora između zaraćenih nacionalnih monolita, kojim se održava stanje primirja, onda je nemoguća i bilo kakva uspostava Bosne i Hercegovine kao „normalne države“. I ona trajno ostaje kriminogena tvorevina, u kojoj se kršenja ljudskih prava, ovjerena i presudom Suda u Strazburu, podrazumijevaju. I u kojoj je jedini argument koji se uvažava u političkom životu zemlje – argument sile.

Pozicija SDP-a, u takvoj priči, je pozicija Mire Lazovića u Dejtonu. Prvo ga niko ništa ne pita, niti o čemu odlučuje, a drugo – zna se s kojom delegacijom je došao.

SDP će se eventualnim ulaskom u vlast sa SNSD-om, SDS-om, HDZ-om i SDA-om, osim gaženja po vlastitim obećanjima o programskoj a ne matematičkoj koaliciji (mada nije isključeno da će mu Drug Mile, ako bude insistirao, na salveti napisati program, u dvije tačke, od kojih je jedna pečenje ispod sača, a druga „Razno“) i suočenja sa vlastitom beznačajnošću (koja će se ogledati u nemogućnosti da bilo šta promjene), naći pred dosad najozbiljnijim testom svoje multietničnosti.

SDP, naime, u tako (po nacionalističkoj matrici „reprezentativnih predstavnika naroda“) konstruisanoj vlasti, može učestvovati samo ako izabere (tačnije - prihvati) stranu. A stranu mu definišu ne samo srpski i hrvatski nacionalisti (koji izraze multietničnosti te stranke nazivaju prevarom, a njene predstavnike odbijaju prihvatiti kao autentične predstavnike naroda kome pripadaju), nego i bošnjački – koji ga, slijedeći politiku Alije Izetbegovića, u situaciji ekstremnog pogoršanja odnosa u zemlji (i vlastitog izbornog podbačaja, naravno), privlače u svoj zagrljaj, da bi ga, već u sljedećem koraku, kad im više ne bude potreban, iskorištenog i obilježenog, odbacili zarad prirodnog zajedništva nacionalističkih oligarhija (Pomirljive izjave Izetbegovića Mlađeg, o Miloradu Dodiku, po ino-medijima, ružno podsjećaju na očevu mu blagonaklonost prema ratnim zločincima, odbijanje Holbrookeove ponude o zabrani SDS-a i čuvenu rečenicu: „Ja se s Krajišnikom mogu dogovoriti“).

Potencijalni koalicioni partneri, u aktuelnom razvoju događaja, SDP tretiraju kao bošnjačku stranku. U paketu sa SDA. Što bi predstavljalo problem već kod konstituisanja vlasti. Za očekivati je, da SNSD i SDS, s jedne, i HDZ (i eventualno HDZ 1990) s druge strane, u svoju kvotu ministarskih mjesta neće propustiti nikog ko nije Srbin, odnosno Hrvat. Što bi SDP dovelo u situaciju da bira između principa multietničnosti i zahtjeva za „jednakom zastupljenošću konstitutivnih naroda“ u sastavu Vijeća ministara. Što bi bio tek prvi i simbolički, ali, naravno, ne i najveći problem SDP-a u toj priči.


RADONČIĆ KAO TEŠKA ALTERNATIVA

Nemoguć je bilo kakav konstruktivan i produktivan rezultat miješanja tih po svemu međusobno isključivih svjetova. I primjer Željka Komšića je u tom kontekstu više nego ilustrativan – miješanje nespojivih ideoloških, pa i civilizacijskih, obrazaca dovelo je do frankeštajnovske tvorevine u kojoj su od 3 člana Predsjedništva, dvojica notorni nacionalisti, a treći je zbog svoje nepripadnosti nacionalističkom krugu, tretiran kao polulegitiman. Imamo dakle Predsjedništvo čija su dva člana izabrana kao predstvnici naroda (u plemenskom smislu te riječi i fašisoidnom smislu tog izraza), a jedan kao predstavnik građana (sa svom relativnošću tog pojma u našim okvirima). I niti je ispoštovan princip ravnopravne plemenske zastupljenosti „konstitutivnih“ uzurpatora elementarnih ljudskih prava (jer u svijetu poremećene logike, primjedba o nepostojanju predstavnika hrvatskog naroda, pored živog Željka Komšića, je, odista, suvisla), niti sastav Predsjedništva i koncept plemenske zastupljenosti ima ikakve veze sa savremenim demokratskim i civilizacijskim standardima (ali, zbog temeljite nacifikovanosti društva, javno se problematizira pozicija Željka Komšića, umjesto pozicija druge dvojice, i Predsjedništva kao takvog, uopšte).

Najozbiljniji problem u vezi sa eventualnim ulaskom SDP-a u „veliku koaliciju“ nije, međutim, u besmislenosti takvog čina (osim ako se pod smislom ne tretira uhljebljavanje stranačkog rukovodstva), niti u još jednoj unutrašnjoj proturječnosti koja bi razjedala tu koaliciju (kao da ih, inače, nema dovoljno), nego u tome što bi SDP, na taj način, definitivno uništio svaku priču o alternativi postojećem stanju. S jedne strane ulaskom u vlast, koja je osuđena na nefuncionalnost i neuspjeh (čime bi nam na sljedećim izborima kao jedina alternativa ostao... Fahrudin Radončić???). A s druge strane, što bi (i prećutnim) prihvatanjem bošnjačke odrednice, za sva vremena okončao svaku ozbiljnu priču o multietničkom političkom organizovanju. I trasirao put ostvarenju nacionalističkog sna o unutarnacionalnim izborima i formiranju vlasti po principu predstavničkog tijela u koje ulaze ravnopravni pobjednici tako(!) organizovanih izbora (koje, ignorišući anticivilizacijsku dimenziju, pa i kriminogenost - u kontekstu kršenja konvencija o ljudskim pravima - takvog razmišljanja, otvoreno zagovaraju Dodik i Čović).

Od SDP-a i njegove odluke da po svaku cijenu uđe u vlast ili ne, zavisi da li će politička i društvena scena u BiH, u budućnosti, biti (nacionalisti bi rekli: konačno) simplificirana na sveto nacionalno trojstvo ili će ostati da funkcioniše blijeda iluzija o mogućnosti drugačijeg. Bilo kao drugačijem pristupu nacionalnom pitanju (u čemu SDP pokazuje tragičnu neinventivnost), bilo kao postojanje relevantnog političkog reprezenta „ostalih“ (uključujući tu ne samo pripadnike manjina, nego i one iz konstitutivnih naroda koji se ne prepoznaju u nacionalističkim svjetonazorima i ideologijama), što će, ne dođe li do suštinske promjene sistema (a „ne lipši magarče, do zelene trave“), biti nužno rješenje, u cilju sprječavanja nasilne homogenizacije, odnosno terora nad onima koji ne budu htjeli da se povinuju fašisoidnim nacionalnim politikama.

Vlast i potop ili čuvanje ideje, kao sjemena za neka bolja vremena? Baš da vidimo.


(zurnal.info)

SDP će se eventualnim ulaskom u vlast sa SNSD-om, SDS-om, HDZ-om i SDA-om, osim gaženja po vlastitim obećanjima o programskoj a ne matematičkoj koaliciji (mada nije isključeno da će mu Drug Mile, ako bude insistirao, na salveti napisati program, u dvije tačke, od kojih je jedna pečenje ispod sača, a druga „Razno“) i suočenja sa vlastitom beznačajnošću (koja će se ogledati u nemogućnosti da bilo šta promjene), naći pred dosad najozbiljnijim testom svoje multietničnosti