PROVOCIRANJE NOVOG RATA

Nesretni spoj medijskog djelatnika i stranačkog profesionalca i aktiviste, i nemogućnost nalaženja mjere u toj šizofrenoj poziciji (a mjera je, ako je uopšte moguća, u izboru tema, odnosno u nebavljenju stranačkom politikom kroz medijski rad, jer to, redovno, novinarstvo srozava na nivo propagande – bez obzira na intelektualni nivo teksta i eventualnu istinitost navoda u njemu), doveli su jednog, inače, sjajnog analitičara (čijih par tekstova o Srebrenici, su među najboljim ikad napisanim stvarima na ovim prostorima), u poziciju da, s jedne strane, devalvira svoju vrijednost, a s druge, da odigra ulogu svojevrsnog mini Gavrila Principa, koji, na stranicama ovog internet magazina, pucajući po imaginarnim prijestolonasljednicima, započinje novi medijski rat na sarajevskoj „nezavisnoj“ sceni (od čijih apsurdnih ratova je, inače, svakom normalnom odavno zlo, i zgađen kojima je pisac ovih redova već jednom odustajao od javnog angažmana – u čemu je i razlog za ovaj tekst). A daje i doprinos razbuktavanju onog tinjajućeg unutaropozicionog.

Napad aktuelnog savjetnika SDP-ovog gradonačelnika Sarajeva, na čelne ljude magazina Dani i Naše stranke (ko je tu Prijestolonasljednik a ko nesretna žena mu, koja stradava kao kolateralna žrtva, dalo bi se raspravljat), po svojoj oštrini i potencijalnom štetočinstvu spada u klasične obračune na ljevici, koji su uvijek i svugdje, bili mnogo žešći i nepomirljiviji, nego sukobi pojedinih predstavnika te ljevice s desnicom. Da li zbog bliskosti ideja, te iz nje iznikle potrebe da ih se ne poistovjeti i obostranog straha (onih manjih da ih veći ne proguta i da ne izgube svoju prepoznatljivost, a onih većih da ih u javnosti ne kompromituje radikalizam i nesklonost „realpolitici“ onih manjih ili da im se dio glasačkog tijela ne prelije prema njima, usljed razočarenja nužnim(?) kompromisima) ili zbog neke vrste ideološkog fundamentalizma i ekstremizma kojima je dobar dio ljevice „prirodno“ sklon, ili iz nekog petnaestog razloga, nebitno je. Posljedice su da desnica, čak i kad je nacionalistička, klerikalna ili neposrednim ratnim iskustvom opterećena, mnogo lakše uspostavlja saradnju, u cilju dolaska do vlasti ili ostvarivanja svojih interesa, nego što to rade krajnje bliske, ozbiljnim razlikama neopterećene, stranke ljevice.

Primjera je bezbroj po čitavom svijetu, ali za potvrdu ovog načela nije potrebno otići ni pedlja dalje s ovih prostora. Nema te nacionalističke stranke koja za svog (i, podrazumijeva se – narodnog) najvećeg neprijatelja nije u nekom trenutku (ili kao permanentno važeće pravilo) proglasila građansku, antinacionalističku, sekularnu ljevicu, bratski, pritom, dijeleći vlast čak i sa zločincima s rukama do lakata uprljanih krvlju nevinih. I nema te lijeve partije koja se nije do brutalnosti surovo obračunavala sa faktičkim istomišljenicima, zbog krajnje banalnih razloga, koji više spadaju u domen psihijatrije nego politike.

Pri tome se ne radi samo o strankama, nego o kompletnom društvenom spektru koji pripada nečemu za što je uobičajen „pomalo“ potrošeni i prevaziđeni termin „lijevo“ ili „progresivno“ – medijima, nevladinim organizacijama, pokretima, interesnim grupama, intelektualcima,...

(NOŽ DO BALČAKA ZABITI) KO ĆE KOME AKO NE SVOJ SVOME

Višegodišnje odvratne uvrede (s naglaskom na fekalni repertoar), koje su, međusobno, razmjenjivala dva, dugo vremena usamljena, ovdašnja medijska svjetionika, Dani i Slobodna Bosna (u priglupoj igri dokazivanja čiji je veći i bolje svijetli u mraku), prevazilaze sav, inače zavidan, repertoar i arsenal municije korišten u njihovom obračunavanju sa stvarnim i prirodnim neprijateljima – medijskim, intelektualnim, političkim i podzemnim ograncima nacionalističke mafije na vlasti - i, u svojoj društvenoj neodgovornosti, ne mogu se ničim(!) opravdati. I jedna su od najtežih stvari koje leže na duši čelnim ljudima ovih magazina. (No, tim je ovaj medijski remake Sarajevskog atentata štetniji, jer se dešava upravo u trenutku kad do juče zakleti (neprirodni!) neprijatelji, pružaju jedan drugom ruku u zajedničkom otporu najvećem i najopasnijem medijskom zločincu na našim prostorima – koji nas sve, poput Velikog Brata, posmatra, sa vrha svog falusoidnog zamka, birajući sljedeću žrtvu svojih medijskih silovanja i egzekucija.)

Na NVO sceni situacija je vrlo slična. Međusobna netrpeljivost i isključivost (kojoj je, ponekad, u korjenu tek bolesna egocentričnost i manjak inteligencije i društvene odgovornosti – tj. zakašnjeli pubertetski problemi sa bubuljicama na guzici i konfuznom prazninom u glavi), već godinama stoji na putu saradnji, bar po cilju bliskih organizacija i pokreta, i njihovom objedinjavanju u širi front, respektabilne snage, koji bi zaista mogao nešto i uraditi (izuzev organizovanja benignih akcija namjenjenih više zadovoljavanju potreba medija za instant-vijestima i samopromociji aktera, nego nečem ozbiljnom, od čega bi se prezir i zajedljivost vlasti transformisali u zabrinutost i strah za vlastitu egzistenciju).

O krkljancu na intelektualnoj sceni, koja je uništena egoističkim balavljenjem i personalnim sukobima, uz konformističku ćutnju većine i istovremenu verbalnu agresivnost mediokriteta, da ne govorimo.

Šteta od svih tih suicidalnih unutrašnjih sukoba na ljevici (a, da i to rasčistimo – pod lijevim ovdje, krajnje široko, podrazumijevam sve što nije ogrezlo u nacionalizam, vjerski fundamentalizam i mržnju prema manjinama i što prihvata sekularno uređenje, demokratiju, „pravnu državu“ i individualna ljudska prava kao temeljne društvene vrijednosti), u čijim posljedicama uživa klero-nacionalistička zbratimljena mafija, je vidljiva u dužini vladavine desnice ovim prostorima i stravičnim posljedicama te i takve vladavine (između ostalog i po psihičko zdravlje ovdašnjeg stanovništva).

GADLJIVA“ ALTERNATIVA I NEPROBIRLJIVA VLAST

Međusobna netrpeljivost unutar kritički orijentisanog segmenta medijskog prostora u BiH, svodi rat između njih i nacionalističko-klerikalno-mafijaškog vladajućeg establišmenta i njihovih intelektualnih i medijsko-propagandnih opslužitelja, na individualne gerilske napade usamljenih skupina, unaprijed osuđene na propast. Samodovoljnost, egzibicionizam i arogancija medijskih utvrda, opozicionih partija, nevladinih organizacija i pokreta, kritičkih intelektualaca (a zar drugačiji postoje?), i njihovo permanentno stavljanje ličnih interesa ispred društvenih (u čemu tako nalikuju mafiji na vlasti), uz frankenštajnovsku konstrukciju države (koja jeste ozbiljan problem, ali ne može biti apsolutni izgovor) ključni je odgovor na pitanje: Kako je moguće da ovakva vlast, s efektima čiju poraznost i kataklizmičnost niko (pa ni oni sami, da bi ludilo bilo potpuno) ne dovodi u pitanje, i dalje opstaje.

Naprosto, nije problem u vlasti, nego u alternativi. I njenoj „gadljivosti“. Niko ni s kim izgleda ne može. I svako od svakog zazire. I računa koliko će onaj drugi, udruživanjem, dobiti a on izgubiti. Pa ni to što svi gubimo, u zemlji u kojoj je najvažnije da komšijina krava crkne bar 10 minuta prije tvoje, ne igra nikakvu ulogu i ne utiče na „igrače“.

Bez vizije, bez stvarne želje da se stvari promjene (pustite priču), bez posvećenosti zajedničkom cilju i istinskog rada na prevazilaženju razlika (uz zadržavanje prepoznatljivosti i autonomnosti, a ne siledžijskim nametanjem rješenja), bez ličnih žrtava, u krajnjoj liniji, odnosi na našoj političkoj sceni ostaće zacementirani unedogled. I tek da spomenemo, da ne bi bilo da su „svi isti“ – odgovornost najjačih je, nesumnjivo, i najveća. Kao što su posljedice njihove egocentričnosti, „uvredljivosti“ i bahatosti najteže. Arogantni, drkadžijski stav „Ako hoćete promjenu, glasajte za nas“, osuđen je na propast. Glasači očekuju da vide ozbiljnost i političku odgovornost na djelu.

Kompromisi, najšira saradnja i odgovornost svih protivnika zločinačkih režima - o tome nas uči i istorija i svojevremeni raspleti u najbližem okruženju (rušenje Miloševića i Tuđmana) - jedini su put za promjenu. Gotovo nikad niko (u smislu određene političke snage) u istoriji, samostalno nije uspio srušiti takav režim. Oni su rušeni jedinstvom teško pomirljivih opcija, kojima je to rušenje často bilo jedini zajednički cilj i koje su sve svoje razlike ostavljali, privremeno, na stranu i svojim jedinstvom dali građanima razlog i snagu za odlučan iskorak, koji su, zapravo, jedino oni i mogli učiniti.

Sposobnost dolaženja do kompromisnih rješenja je jedna od temeljnih evropskih vrijednosti“, jedan je od rijetkih suvislih argumenata slovenačkih kriptonacionalista i eurointegracijskih profitera u sukobu sa Hrvatskom. E, upravo sposobnost stvaranja ozbiljne snage od rascjepkanih segmenata sekularne, demokratske, antinacionalističke scene, temeljni je test političke zrelosti i ozbiljnosti, pred koji građani BiH stavljaju potencijalnu alternativu vladajućoj mafiji. Makar toga i ne bili svjesni.

P.S. ili LIČNI POGLED NA CRNO-NEBIJELI SVIJET

Svojevremeno sam, u različitim situacijama, nekim značajnim „igračima“ sa medijske scene o kojoj govorim, na njihovo uporno i dosljedno ocrnjivanje nekih drugih vrlo značajnih aktera te scene (i na sugerisanje da s njima ne bih trebao da sarađujem) insistiranjem na određenim biografskim mrljama ili negativnim aspektima njihove trenutne orijentacije, vrlo izvjesnim političkim dilovima u koje su stupili ili tek „karakternim nesavršenostima“, rekao (s jasnim upozorenjem da bi taj princip kad tad obuhvatio i njih) da ako počnem na taj način posmatrati ljude i eliminisati mogućnost saradnje sa svakim koji je u životu napravio neko sranje, ko priča ili piše nešto što se ne poklapa sa mojim viđenjima ili mi se iz ovog ili onog razloga ne sviđa, onda ću, vrlo brzo, završiti sam sa svojim odrazom u ogledalu (a nisam siguran ni da ću njega moći dugo trpiti!).

Ne treba, naravno, biti ni glup, ni slijep, ni nesklon objektivnosti. Nisu, naravno, likovi na tzv. nezavisnoj medijskoj (ili, da proširim – na antinacionalističkoj, sekularnoj) sceni savršeni (ko jeste, uostalom, jebiga). Sa dobrim dijelom njih sam, u zadnjih petnaestak godina, došao u neki konflikt (direktan ili indirektan), o nekim stvarima koje su mi bile neprihvatljive u njihovom djelovanju (kao o svojevremenom brutalnom razvaljivanju opozicije od strana Dana i nevladinih organizacija od strane Slobodne Bosne) sam (kritički) pisao, s nekim od tih ljudi sam se i ružno (privatno) razilazio (za razliku od onih na „drugoj strani“, s kojima nit sam se razilazio, nit sam stupao u lične konflikte, jer osim što su mi povremena tema i što me tuže zbog tekstova, sa nacionalističko-gangsterskim smećem nemam nikakvog kontakta; niti ga planiram imati!), ali nikada ne bih sebi dozvolio da ignorišem ili negiram ogromni značaj koji svako od tih „nezavisnih likova“ i projekata kojima su bili na čelu, ima u poratnom životu Bosne i Hercegovine, u kome su neki od njih godinama predstavljali jedine organizirane stubove otpora jednoumlju i bezumlju na ovim prostorima (sa svim posljedicama takvog djelovanja). Krediti su to, koje ni profesionalno lutanje ni lične uvrede ne mogu anulirati.

Čak i ugašeni svjetionici (ako prihvatimo da takvih ima) su nekad svjetlili (što je stvar za poštovanje), a mrak je uvijek bio samo – mrak. Čak i kad ga je Dino Merlin zvao svjetlom.

Nesavršenost igrača na opoziciono-nezavisnoj sceni ne izjednačava ih sa onim na naci-klerikalno-mafijaškoj. Nije to, možda, sukob između crnog i bijelog, ali, samo će glupan izabrati crno ili odbaciti bijelo, samo zato što ono (bijelo) na sebi ima po koju mrlju. Ili, što je u međuvremenu posivilo.

Po cijenu da budem dodatno patetičan, u ovom inače problematičnom tekstu, završiću s konstatacijom: Nama, na ovoj, antinacionalističkoj, sekularnoj, demokratskoj, antimafijaškoj strani – treba svaki čovjek! Jer, mi smo vrsta u nestajanju. U stalnoj opasnosti da naprosto budemo zgaženi. I da parafraziram misao s početka teksta: Ko je protiv aktuelne stoke na vlasti, protiv nacionalista, vjerskih fundamentalista i ekstremista, protiv ugrožavanja ljudskih prava, protiv mafije, a za izgradnju sekularne, demokratske, pravne države - taj je s nama! Nije nužno da nam bude ni najbolji prijatelj, ni odraz u ogledalu.

(zurnal.info)


" />

SAMIR ŠESTAN: Sukob na medijskoj ljevici

Samir Šestan

PROVOCIRANJE NOVOG RATA

Nesretni spoj medijskog djelatnika i stranačkog profesionalca i aktiviste, i nemogućnost nalaženja mjere u toj šizofrenoj poziciji (a mjera je, ako je uopšte moguća, u izboru tema, odnosno u nebavljenju stranačkom politikom kroz medijski rad, jer to, redovno, novinarstvo srozava na nivo propagande – bez obzira na intelektualni nivo teksta i eventualnu istinitost navoda u njemu), doveli su jednog, inače, sjajnog analitičara (čijih par tekstova o Srebrenici, su među najboljim ikad napisanim stvarima na ovim prostorima), u poziciju da, s jedne strane, devalvira svoju vrijednost, a s druge, da odigra ulogu svojevrsnog mini Gavrila Principa, koji, na stranicama ovog internet magazina, pucajući po imaginarnim prijestolonasljednicima, započinje novi medijski rat na sarajevskoj „nezavisnoj“ sceni (od čijih apsurdnih ratova je, inače, svakom normalnom odavno zlo, i zgađen kojima je pisac ovih redova već jednom odustajao od javnog angažmana – u čemu je i razlog za ovaj tekst). A daje i doprinos razbuktavanju onog tinjajućeg unutaropozicionog.

Napad aktuelnog savjetnika SDP-ovog gradonačelnika Sarajeva, na čelne ljude magazina Dani i Naše stranke (ko je tu Prijestolonasljednik a ko nesretna žena mu, koja stradava kao kolateralna žrtva, dalo bi se raspravljat), po svojoj oštrini i potencijalnom štetočinstvu spada u klasične obračune na ljevici, koji su uvijek i svugdje, bili mnogo žešći i nepomirljiviji, nego sukobi pojedinih predstavnika te ljevice s desnicom. Da li zbog bliskosti ideja, te iz nje iznikle potrebe da ih se ne poistovjeti i obostranog straha (onih manjih da ih veći ne proguta i da ne izgube svoju prepoznatljivost, a onih većih da ih u javnosti ne kompromituje radikalizam i nesklonost „realpolitici“ onih manjih ili da im se dio glasačkog tijela ne prelije prema njima, usljed razočarenja nužnim(?) kompromisima) ili zbog neke vrste ideološkog fundamentalizma i ekstremizma kojima je dobar dio ljevice „prirodno“ sklon, ili iz nekog petnaestog razloga, nebitno je. Posljedice su da desnica, čak i kad je nacionalistička, klerikalna ili neposrednim ratnim iskustvom opterećena, mnogo lakše uspostavlja saradnju, u cilju dolaska do vlasti ili ostvarivanja svojih interesa, nego što to rade krajnje bliske, ozbiljnim razlikama neopterećene, stranke ljevice.

Primjera je bezbroj po čitavom svijetu, ali za potvrdu ovog načela nije potrebno otići ni pedlja dalje s ovih prostora. Nema te nacionalističke stranke koja za svog (i, podrazumijeva se – narodnog) najvećeg neprijatelja nije u nekom trenutku (ili kao permanentno važeće pravilo) proglasila građansku, antinacionalističku, sekularnu ljevicu, bratski, pritom, dijeleći vlast čak i sa zločincima s rukama do lakata uprljanih krvlju nevinih. I nema te lijeve partije koja se nije do brutalnosti surovo obračunavala sa faktičkim istomišljenicima, zbog krajnje banalnih razloga, koji više spadaju u domen psihijatrije nego politike.

Pri tome se ne radi samo o strankama, nego o kompletnom društvenom spektru koji pripada nečemu za što je uobičajen „pomalo“ potrošeni i prevaziđeni termin „lijevo“ ili „progresivno“ – medijima, nevladinim organizacijama, pokretima, interesnim grupama, intelektualcima,...

(NOŽ DO BALČAKA ZABITI) KO ĆE KOME AKO NE SVOJ SVOME

Višegodišnje odvratne uvrede (s naglaskom na fekalni repertoar), koje su, međusobno, razmjenjivala dva, dugo vremena usamljena, ovdašnja medijska svjetionika, Dani i Slobodna Bosna (u priglupoj igri dokazivanja čiji je veći i bolje svijetli u mraku), prevazilaze sav, inače zavidan, repertoar i arsenal municije korišten u njihovom obračunavanju sa stvarnim i prirodnim neprijateljima – medijskim, intelektualnim, političkim i podzemnim ograncima nacionalističke mafije na vlasti - i, u svojoj društvenoj neodgovornosti, ne mogu se ničim(!) opravdati. I jedna su od najtežih stvari koje leže na duši čelnim ljudima ovih magazina. (No, tim je ovaj medijski remake Sarajevskog atentata štetniji, jer se dešava upravo u trenutku kad do juče zakleti (neprirodni!) neprijatelji, pružaju jedan drugom ruku u zajedničkom otporu najvećem i najopasnijem medijskom zločincu na našim prostorima – koji nas sve, poput Velikog Brata, posmatra, sa vrha svog falusoidnog zamka, birajući sljedeću žrtvu svojih medijskih silovanja i egzekucija.)

Na NVO sceni situacija je vrlo slična. Međusobna netrpeljivost i isključivost (kojoj je, ponekad, u korjenu tek bolesna egocentričnost i manjak inteligencije i društvene odgovornosti – tj. zakašnjeli pubertetski problemi sa bubuljicama na guzici i konfuznom prazninom u glavi), već godinama stoji na putu saradnji, bar po cilju bliskih organizacija i pokreta, i njihovom objedinjavanju u širi front, respektabilne snage, koji bi zaista mogao nešto i uraditi (izuzev organizovanja benignih akcija namjenjenih više zadovoljavanju potreba medija za instant-vijestima i samopromociji aktera, nego nečem ozbiljnom, od čega bi se prezir i zajedljivost vlasti transformisali u zabrinutost i strah za vlastitu egzistenciju).

O krkljancu na intelektualnoj sceni, koja je uništena egoističkim balavljenjem i personalnim sukobima, uz konformističku ćutnju većine i istovremenu verbalnu agresivnost mediokriteta, da ne govorimo.

Šteta od svih tih suicidalnih unutrašnjih sukoba na ljevici (a, da i to rasčistimo – pod lijevim ovdje, krajnje široko, podrazumijevam sve što nije ogrezlo u nacionalizam, vjerski fundamentalizam i mržnju prema manjinama i što prihvata sekularno uređenje, demokratiju, „pravnu državu“ i individualna ljudska prava kao temeljne društvene vrijednosti), u čijim posljedicama uživa klero-nacionalistička zbratimljena mafija, je vidljiva u dužini vladavine desnice ovim prostorima i stravičnim posljedicama te i takve vladavine (između ostalog i po psihičko zdravlje ovdašnjeg stanovništva).

GADLJIVA“ ALTERNATIVA I NEPROBIRLJIVA VLAST

Međusobna netrpeljivost unutar kritički orijentisanog segmenta medijskog prostora u BiH, svodi rat između njih i nacionalističko-klerikalno-mafijaškog vladajućeg establišmenta i njihovih intelektualnih i medijsko-propagandnih opslužitelja, na individualne gerilske napade usamljenih skupina, unaprijed osuđene na propast. Samodovoljnost, egzibicionizam i arogancija medijskih utvrda, opozicionih partija, nevladinih organizacija i pokreta, kritičkih intelektualaca (a zar drugačiji postoje?), i njihovo permanentno stavljanje ličnih interesa ispred društvenih (u čemu tako nalikuju mafiji na vlasti), uz frankenštajnovsku konstrukciju države (koja jeste ozbiljan problem, ali ne može biti apsolutni izgovor) ključni je odgovor na pitanje: Kako je moguće da ovakva vlast, s efektima čiju poraznost i kataklizmičnost niko (pa ni oni sami, da bi ludilo bilo potpuno) ne dovodi u pitanje, i dalje opstaje.

Naprosto, nije problem u vlasti, nego u alternativi. I njenoj „gadljivosti“. Niko ni s kim izgleda ne može. I svako od svakog zazire. I računa koliko će onaj drugi, udruživanjem, dobiti a on izgubiti. Pa ni to što svi gubimo, u zemlji u kojoj je najvažnije da komšijina krava crkne bar 10 minuta prije tvoje, ne igra nikakvu ulogu i ne utiče na „igrače“.

Bez vizije, bez stvarne želje da se stvari promjene (pustite priču), bez posvećenosti zajedničkom cilju i istinskog rada na prevazilaženju razlika (uz zadržavanje prepoznatljivosti i autonomnosti, a ne siledžijskim nametanjem rješenja), bez ličnih žrtava, u krajnjoj liniji, odnosi na našoj političkoj sceni ostaće zacementirani unedogled. I tek da spomenemo, da ne bi bilo da su „svi isti“ – odgovornost najjačih je, nesumnjivo, i najveća. Kao što su posljedice njihove egocentričnosti, „uvredljivosti“ i bahatosti najteže. Arogantni, drkadžijski stav „Ako hoćete promjenu, glasajte za nas“, osuđen je na propast. Glasači očekuju da vide ozbiljnost i političku odgovornost na djelu.

Kompromisi, najšira saradnja i odgovornost svih protivnika zločinačkih režima - o tome nas uči i istorija i svojevremeni raspleti u najbližem okruženju (rušenje Miloševića i Tuđmana) - jedini su put za promjenu. Gotovo nikad niko (u smislu određene političke snage) u istoriji, samostalno nije uspio srušiti takav režim. Oni su rušeni jedinstvom teško pomirljivih opcija, kojima je to rušenje často bilo jedini zajednički cilj i koje su sve svoje razlike ostavljali, privremeno, na stranu i svojim jedinstvom dali građanima razlog i snagu za odlučan iskorak, koji su, zapravo, jedino oni i mogli učiniti.

Sposobnost dolaženja do kompromisnih rješenja je jedna od temeljnih evropskih vrijednosti“, jedan je od rijetkih suvislih argumenata slovenačkih kriptonacionalista i eurointegracijskih profitera u sukobu sa Hrvatskom. E, upravo sposobnost stvaranja ozbiljne snage od rascjepkanih segmenata sekularne, demokratske, antinacionalističke scene, temeljni je test političke zrelosti i ozbiljnosti, pred koji građani BiH stavljaju potencijalnu alternativu vladajućoj mafiji. Makar toga i ne bili svjesni.

P.S. ili LIČNI POGLED NA CRNO-NEBIJELI SVIJET

Svojevremeno sam, u različitim situacijama, nekim značajnim „igračima“ sa medijske scene o kojoj govorim, na njihovo uporno i dosljedno ocrnjivanje nekih drugih vrlo značajnih aktera te scene (i na sugerisanje da s njima ne bih trebao da sarađujem) insistiranjem na određenim biografskim mrljama ili negativnim aspektima njihove trenutne orijentacije, vrlo izvjesnim političkim dilovima u koje su stupili ili tek „karakternim nesavršenostima“, rekao (s jasnim upozorenjem da bi taj princip kad tad obuhvatio i njih) da ako počnem na taj način posmatrati ljude i eliminisati mogućnost saradnje sa svakim koji je u životu napravio neko sranje, ko priča ili piše nešto što se ne poklapa sa mojim viđenjima ili mi se iz ovog ili onog razloga ne sviđa, onda ću, vrlo brzo, završiti sam sa svojim odrazom u ogledalu (a nisam siguran ni da ću njega moći dugo trpiti!).

Ne treba, naravno, biti ni glup, ni slijep, ni nesklon objektivnosti. Nisu, naravno, likovi na tzv. nezavisnoj medijskoj (ili, da proširim – na antinacionalističkoj, sekularnoj) sceni savršeni (ko jeste, uostalom, jebiga). Sa dobrim dijelom njih sam, u zadnjih petnaestak godina, došao u neki konflikt (direktan ili indirektan), o nekim stvarima koje su mi bile neprihvatljive u njihovom djelovanju (kao o svojevremenom brutalnom razvaljivanju opozicije od strana Dana i nevladinih organizacija od strane Slobodne Bosne) sam (kritički) pisao, s nekim od tih ljudi sam se i ružno (privatno) razilazio (za razliku od onih na „drugoj strani“, s kojima nit sam se razilazio, nit sam stupao u lične konflikte, jer osim što su mi povremena tema i što me tuže zbog tekstova, sa nacionalističko-gangsterskim smećem nemam nikakvog kontakta; niti ga planiram imati!), ali nikada ne bih sebi dozvolio da ignorišem ili negiram ogromni značaj koji svako od tih „nezavisnih likova“ i projekata kojima su bili na čelu, ima u poratnom životu Bosne i Hercegovine, u kome su neki od njih godinama predstavljali jedine organizirane stubove otpora jednoumlju i bezumlju na ovim prostorima (sa svim posljedicama takvog djelovanja). Krediti su to, koje ni profesionalno lutanje ni lične uvrede ne mogu anulirati.

Čak i ugašeni svjetionici (ako prihvatimo da takvih ima) su nekad svjetlili (što je stvar za poštovanje), a mrak je uvijek bio samo – mrak. Čak i kad ga je Dino Merlin zvao svjetlom.

Nesavršenost igrača na opoziciono-nezavisnoj sceni ne izjednačava ih sa onim na naci-klerikalno-mafijaškoj. Nije to, možda, sukob između crnog i bijelog, ali, samo će glupan izabrati crno ili odbaciti bijelo, samo zato što ono (bijelo) na sebi ima po koju mrlju. Ili, što je u međuvremenu posivilo.

Po cijenu da budem dodatno patetičan, u ovom inače problematičnom tekstu, završiću s konstatacijom: Nama, na ovoj, antinacionalističkoj, sekularnoj, demokratskoj, antimafijaškoj strani – treba svaki čovjek! Jer, mi smo vrsta u nestajanju. U stalnoj opasnosti da naprosto budemo zgaženi. I da parafraziram misao s početka teksta: Ko je protiv aktuelne stoke na vlasti, protiv nacionalista, vjerskih fundamentalista i ekstremista, protiv ugrožavanja ljudskih prava, protiv mafije, a za izgradnju sekularne, demokratske, pravne države - taj je s nama! Nije nužno da nam bude ni najbolji prijatelj, ni odraz u ogledalu.

(zurnal.info)


Ko nije s nama - taj je protiv nas“, filozofija je koja je kroz istoriju korištena od različitih ideologija, političkih i religijskih projekata, ili na razne druge načine formiranih interesnih grupa (u novijoj istoriji najčešće je povezivana sa Boljševicima, sve dok je, kao svoju zvaničnu vodilju, pri postjedanaestoseptembarskoj najavi otpočinjanja novih krstaških ratova, nije upotrijebio George Bush). Istovremeno, filozofija je to koja nikad nikome nije donijela ništa dobro.