Iako SFF i policija u Sarajevu nisu nimalo krivi za ubistvo Amara Mistrića (1986.), konobara i suvlasnika kafića Ocho Rios (egzotični gradić na Jamajci, španjolski „osam rijeka“) na Dolac Malti, nezvanični Festival smrti se privremeno prekinuo zbog hapšenja ubica Amara Mistrića, koji je radeći dva posla prehranjivao višečlanu porodicu. Zapravo, on je tek bio otvorio lokal, a ubijen je (hicem u glavu) zato što, nakon prestanka rada kafića, nije htio donijeti piće dvojici likova od kojih Edin Vuk, provjeren dvadesetdvogodišnji kriminalac, ima lice u skladu sa svojim prezimenom, i on je živi dokaz kako odbačena frenologija, u nekim slučajevima, ipak ima svoje validno naučno utemeljenje. Predložak je to za film koji neće biti snimljen, jer u zadnjoj sceni dvojica zločinaca vise na vjetru što lagano valja loptaste žbunove kroz treperavu fatamorganu pustinje. Kraj koji se suštinski poklapa sa transparentima i željama Mistrićevih rođaka i prijatelja. Kada bi se lice Edina Vuka moglo ispeglati dobili bismo tlocrt haosa koji vlada ovim gradom. Taman da ih zajedno osude na 200 godina zatvora, bez mogućnosti pomilovanja, stvari se neće pokrenuti sa mrtve tačke. Sarajevo je već odavno grad opasnog življenja, i to će biti još ko zna koliko budućeg vremena, jer je ministar unutrašnjih poslova sarajevskog Kantona rekao kako su Anel Herak i Vuk prije izvjesnog vremena izazvali opštu opasnost pucajući „samo“ u zrak, bez da je objasnio šta je bilo sa oružjem, i da li je tim oružjem ubijen Amar Mistrić. Pa onda još 415 osuđenika – ubice, ratni zločinci, višestruki povratnici u kriminal hodaju gradom, jer nema zatvora gdje bi mogli odležati kaznu, i još bezbroj tehničkih nebuloza i naučnofantastičnih trenutaka u javnom govoru lica zaduženih za sigurnost građana u takozvanom gradu. Medijska buka će trajati neko vrijeme a onda ide najbolje oružje: Zaborav ubija! fraza je instalacije Andreja Đerkovića.

DO POSLJEDNJEG ŠEHIDA

Festival smrti se legalno nastavio u mjestu Vikići nadomak Bihaća gdje je Huse Cifalović ispucao četiri metka u Mehu Hujića, svog rođaka, a sukob je započeo oko onoga zbog čega i u civilizovanoj Engleskoj padaju glave, zbog međe. Sutra će, kad temperatura skoči iznad 30 stepeni, opet na stranicama crne hronike i teleteksta osvanuti kratke pričice o novim i grozomornijim zločinima iz strasti1, nervnog rastrojstva ili zbog banalnog razloga kao što je gutljaj alkoholnog pića. Zaboravio sam i duševnog bolesnika Bisera Čekića koji je, taze pušten iz bolnice, ubio svoju ženu nožem, pa i sebe malo istetovirao hladnim oružjem negdje na području Trga heroja, meni poznatijeg kao Trg Pere Kosorića iz ratnih radio izvještaja, gdje je snajper svakodnevno prebacivao civile preko osam rijeka u slobodu nebesa ili ih pretvarao u gozbu za crve. Preko snajperskog nišana ljudi bi hodali zaneseni kao Malik iz Oca na službenom putu, a snajperista bi govorio: hrabro kročite tamo gdje nijedna ljudska noga nije kročila prije! Tako da sam se naivno pitao zašto ljudi stalno hodaju preko snajperskog prelaza kada znaju da će ih pogoditi, a spikerov glas je bio neumoljiv: danas je na Trgu Pere Kosorića poginula jedna, a ranjene dvije osobe... Oduvijek sam se divio tom odsječnom i suhom jeziku vijesti sa golim činjenicama i hladnokrvnom preciznošću. I baš je negdje između spomenutih ubistava i samoubistva opljačkana banka na Trgu heroja pa je teletekst javio: Poslije pljačke nepoznati počinilac ovog krivičnog djela pobjegao je u Džamijsku ulicu a zatim se uputio u nepoznatom pravcu.

Iskreno se obradujem svaki put kada čujem vijest da je opljačkana neka banka, to je jedini zločin za koji navijam, kao što je sada utvrđeno lihvarstvo desetak banaka, tu spadaju skoro sve u Sarajevu, a povodom nezakonitog dizanja kamata zbog recesije, što liči na čerupanje mrtvog tijela.

UKLETI STADION

Postoji jedno mjesto u Sarajevu sa kojeg se uvijek vraćamo spuštenih glava, nosa zabijenog u asfalt, tužni i zgrbljeni pod teretom činjenice: zašto sam morao biti rođen baš u ovoj zemlji? Ili što bi rekao jedan moj drug: hoćemo li se sa Koševa ikad vratiti sretni i zadovoljni? Utakmica sa azijskim divom je bila hladan tuš (jezikom teve komentatora) za preko 15.000 gledalaca, ili koju hiljadu više, po toplom vremenu, idealnom za igru, jedne augustovske noći kada je BiH u zadnjih 11 minuta primila 3 gola da bi na semaforu pisalo BiH vs. Iran 2:3. Sjećam se prve zvanične utakmice naše reprezentacije u BiH 06.11.1996-te kada smo pobijedili svjetske šampione Italiju sa 2:1 pred 40.000 ljudi, i čak i danas vidim loptu koju udara Salihamidžić u šestoj minuti igre, vidim je kako sporo prelazi gol liniju i čitav stadion leti u zrak, a: golman je gledao kako lopta prelazi liniju..., glasi epigraf Handkeovog romana Golmanov strah od penala izražavajući egzistencijalnu nemoć i užas glavnog junaka, bivšeg poznatog golmana, montera Jozefa Bloha. Mislim da sam se tada prvi i jedini put vratio sa Koševa istinski sretan i ošamućen kao ptica, ako ne računam, tu i tamo, poneku usputnu pobjedu, jednu od onih utakmica koje nas uporno nisu mogle odvesti na evropsko ili svjetsko prvenstvo. Svi mi, koji se, zadnjih trinaest godina, konstantno vraćamo pognutih ramena i glava uvučenih u ramena, pomalo nalik na civila kojeg jedan četnik, fotografski zaleđen, škorpionom ubija sa leđa u Bijeljini 1992-ge, ako baš hoćete i nikako nalik na tog čovjeka, ali sa stalnim osjećajem gorčine u ustima, htjeli ne htjeli, hroničari smo vremena u kojem se ništa značajno nije desilo da bi se ova zemlja i njeni ljudi barem za atletski milimetar udaljili od rata i ratnih trauma. Da bi ih zaliječili jedan posto, jer bez toga budućnost će biti u bijesu i snovima srebreničke djece koja trenutno sanjaju osvetu svojih mrtvih očeva, ili će se ubijati iz dosade. Nema dobre volje, kaže stih pjesme koju sam pročitao dok je tramvaj stajao na crvenom. Pjesma je bila vrlo maštovita i govorila je o tome kako bi neboder mogao uzletjeti u nebo samo kada bi postojala zajednička volja njegovih stanara za uzletom. Nema dobre volje ni na nebu iznad BiH, ako niste musliman po mjeri reisa Cerića, na zemlji je svakako nema. Cjelokupno društvo je bez dobre volje u svim svojim najsitnijim dijelovima. Mrak je to na koji se treba navići kao na dah najbliže osobe. Pisati o tom mraku. Staviti ga u umjetničku formu i tako ga objasniti sebi i drugima, i onima koji će tek doći. Ne zaboraviti. Ne oprostiti, jer se užas ne može oprostiti. Onaj užas o kojem govori iskasapljeni Marlon Brando u finalu Apocalypse Now: The horror... the horror.


1

 U vrijeme pisanja ovog teksta Srđan Čanković (40) nije nožem zadao nekoliko udaraca Sanji Stanišić (29), nije je bacio sa šestog sprata zgrade na Čengić Vili, i zatim nije skočio za bivšom djevojkom. Kada se to desi, kao uzrok brutalnom ubistvu i samoubistvu u izvještajima će se navesti ljubomora i okončanje ljubavnog odnosa.


" />

Golmanov strah od apokalipse

Faruk Šehić

Iako SFF i policija u Sarajevu nisu nimalo krivi za ubistvo Amara Mistrića (1986.), konobara i suvlasnika kafića Ocho Rios (egzotični gradić na Jamajci, španjolski „osam rijeka“) na Dolac Malti, nezvanični Festival smrti se privremeno prekinuo zbog hapšenja ubica Amara Mistrića, koji je radeći dva posla prehranjivao višečlanu porodicu. Zapravo, on je tek bio otvorio lokal, a ubijen je (hicem u glavu) zato što, nakon prestanka rada kafića, nije htio donijeti piće dvojici likova od kojih Edin Vuk, provjeren dvadesetdvogodišnji kriminalac, ima lice u skladu sa svojim prezimenom, i on je živi dokaz kako odbačena frenologija, u nekim slučajevima, ipak ima svoje validno naučno utemeljenje. Predložak je to za film koji neće biti snimljen, jer u zadnjoj sceni dvojica zločinaca vise na vjetru što lagano valja loptaste žbunove kroz treperavu fatamorganu pustinje. Kraj koji se suštinski poklapa sa transparentima i željama Mistrićevih rođaka i prijatelja. Kada bi se lice Edina Vuka moglo ispeglati dobili bismo tlocrt haosa koji vlada ovim gradom. Taman da ih zajedno osude na 200 godina zatvora, bez mogućnosti pomilovanja, stvari se neće pokrenuti sa mrtve tačke. Sarajevo je već odavno grad opasnog življenja, i to će biti još ko zna koliko budućeg vremena, jer je ministar unutrašnjih poslova sarajevskog Kantona rekao kako su Anel Herak i Vuk prije izvjesnog vremena izazvali opštu opasnost pucajući „samo“ u zrak, bez da je objasnio šta je bilo sa oružjem, i da li je tim oružjem ubijen Amar Mistrić. Pa onda još 415 osuđenika – ubice, ratni zločinci, višestruki povratnici u kriminal hodaju gradom, jer nema zatvora gdje bi mogli odležati kaznu, i još bezbroj tehničkih nebuloza i naučnofantastičnih trenutaka u javnom govoru lica zaduženih za sigurnost građana u takozvanom gradu. Medijska buka će trajati neko vrijeme a onda ide najbolje oružje: Zaborav ubija! fraza je instalacije Andreja Đerkovića.

DO POSLJEDNJEG ŠEHIDA

Festival smrti se legalno nastavio u mjestu Vikići nadomak Bihaća gdje je Huse Cifalović ispucao četiri metka u Mehu Hujića, svog rođaka, a sukob je započeo oko onoga zbog čega i u civilizovanoj Engleskoj padaju glave, zbog međe. Sutra će, kad temperatura skoči iznad 30 stepeni, opet na stranicama crne hronike i teleteksta osvanuti kratke pričice o novim i grozomornijim zločinima iz strasti1, nervnog rastrojstva ili zbog banalnog razloga kao što je gutljaj alkoholnog pića. Zaboravio sam i duševnog bolesnika Bisera Čekića koji je, taze pušten iz bolnice, ubio svoju ženu nožem, pa i sebe malo istetovirao hladnim oružjem negdje na području Trga heroja, meni poznatijeg kao Trg Pere Kosorića iz ratnih radio izvještaja, gdje je snajper svakodnevno prebacivao civile preko osam rijeka u slobodu nebesa ili ih pretvarao u gozbu za crve. Preko snajperskog nišana ljudi bi hodali zaneseni kao Malik iz Oca na službenom putu, a snajperista bi govorio: hrabro kročite tamo gdje nijedna ljudska noga nije kročila prije! Tako da sam se naivno pitao zašto ljudi stalno hodaju preko snajperskog prelaza kada znaju da će ih pogoditi, a spikerov glas je bio neumoljiv: danas je na Trgu Pere Kosorića poginula jedna, a ranjene dvije osobe... Oduvijek sam se divio tom odsječnom i suhom jeziku vijesti sa golim činjenicama i hladnokrvnom preciznošću. I baš je negdje između spomenutih ubistava i samoubistva opljačkana banka na Trgu heroja pa je teletekst javio: Poslije pljačke nepoznati počinilac ovog krivičnog djela pobjegao je u Džamijsku ulicu a zatim se uputio u nepoznatom pravcu.

Iskreno se obradujem svaki put kada čujem vijest da je opljačkana neka banka, to je jedini zločin za koji navijam, kao što je sada utvrđeno lihvarstvo desetak banaka, tu spadaju skoro sve u Sarajevu, a povodom nezakonitog dizanja kamata zbog recesije, što liči na čerupanje mrtvog tijela.

UKLETI STADION

Postoji jedno mjesto u Sarajevu sa kojeg se uvijek vraćamo spuštenih glava, nosa zabijenog u asfalt, tužni i zgrbljeni pod teretom činjenice: zašto sam morao biti rođen baš u ovoj zemlji? Ili što bi rekao jedan moj drug: hoćemo li se sa Koševa ikad vratiti sretni i zadovoljni? Utakmica sa azijskim divom je bila hladan tuš (jezikom teve komentatora) za preko 15.000 gledalaca, ili koju hiljadu više, po toplom vremenu, idealnom za igru, jedne augustovske noći kada je BiH u zadnjih 11 minuta primila 3 gola da bi na semaforu pisalo BiH vs. Iran 2:3. Sjećam se prve zvanične utakmice naše reprezentacije u BiH 06.11.1996-te kada smo pobijedili svjetske šampione Italiju sa 2:1 pred 40.000 ljudi, i čak i danas vidim loptu koju udara Salihamidžić u šestoj minuti igre, vidim je kako sporo prelazi gol liniju i čitav stadion leti u zrak, a: golman je gledao kako lopta prelazi liniju..., glasi epigraf Handkeovog romana Golmanov strah od penala izražavajući egzistencijalnu nemoć i užas glavnog junaka, bivšeg poznatog golmana, montera Jozefa Bloha. Mislim da sam se tada prvi i jedini put vratio sa Koševa istinski sretan i ošamućen kao ptica, ako ne računam, tu i tamo, poneku usputnu pobjedu, jednu od onih utakmica koje nas uporno nisu mogle odvesti na evropsko ili svjetsko prvenstvo. Svi mi, koji se, zadnjih trinaest godina, konstantno vraćamo pognutih ramena i glava uvučenih u ramena, pomalo nalik na civila kojeg jedan četnik, fotografski zaleđen, škorpionom ubija sa leđa u Bijeljini 1992-ge, ako baš hoćete i nikako nalik na tog čovjeka, ali sa stalnim osjećajem gorčine u ustima, htjeli ne htjeli, hroničari smo vremena u kojem se ništa značajno nije desilo da bi se ova zemlja i njeni ljudi barem za atletski milimetar udaljili od rata i ratnih trauma. Da bi ih zaliječili jedan posto, jer bez toga budućnost će biti u bijesu i snovima srebreničke djece koja trenutno sanjaju osvetu svojih mrtvih očeva, ili će se ubijati iz dosade. Nema dobre volje, kaže stih pjesme koju sam pročitao dok je tramvaj stajao na crvenom. Pjesma je bila vrlo maštovita i govorila je o tome kako bi neboder mogao uzletjeti u nebo samo kada bi postojala zajednička volja njegovih stanara za uzletom. Nema dobre volje ni na nebu iznad BiH, ako niste musliman po mjeri reisa Cerića, na zemlji je svakako nema. Cjelokupno društvo je bez dobre volje u svim svojim najsitnijim dijelovima. Mrak je to na koji se treba navići kao na dah najbliže osobe. Pisati o tom mraku. Staviti ga u umjetničku formu i tako ga objasniti sebi i drugima, i onima koji će tek doći. Ne zaboraviti. Ne oprostiti, jer se užas ne može oprostiti. Onaj užas o kojem govori iskasapljeni Marlon Brando u finalu Apocalypse Now: The horror... the horror.


1

 U vrijeme pisanja ovog teksta Srđan Čanković (40) nije nožem zadao nekoliko udaraca Sanji Stanišić (29), nije je bacio sa šestog sprata zgrade na Čengić Vili, i zatim nije skočio za bivšom djevojkom. Kada se to desi, kao uzrok brutalnom ubistvu i samoubistvu u izvještajima će se navesti ljubomora i okončanje ljubavnog odnosa.


Nema dobre volje ni na nebu iznad BiH, ako niste musliman po mjeri reisa Cerića, na zemlji je svakako nema