DVOLIČNOST GODINE: Put u raj popločan je zlim namjerama

Samir Šestan

Propagandist režima koga bivši hrvatski predsjednik naziva prijetnjom regionalnoj stabilnosti i miru, dodjeljuje njegovom nasljedniku priznanje „Ličnost godine” s obrazloženjem, zbog koga bi Željko Komšić, da je bio prisutan, morao ustati i nekoga poslati u tri pičke materine (u prevodu sa „govora mržnje” na vlaisavljevićevsko-malograđanski: izraziti oštro lično negodovanje), a koje glasi: „...zato što je državnik bez ratne prošlosti”(???).

„Gledajući iz daljine konture na sceni / padaju mi na pamet vodene boje / Umazane ruke brzo se peru”, rekao bi Johan Nekadašnji.

PA, TO JE ONAJ KOPANJA!

Željko Kopanja, medijski tajkun, vlasnik prorežimskih, u nacionalizam ogrezlih, povremeno izrazito huškačkih medija (iz čije je propagandne radionice izašla, recimo, svojevremena „informacija” o naoružavanju muslimana u Republici Srpskoj, što je, de fakto, bio poziv na zatiranje i ono malo nesrpskog stanovništva što ih je preživjelo genocid), lansiran je ovih dana u regionalnu „peace & love” potemkinovsku orbitu, kao „simbol pomirenja na ovim prostorima”, dajući nadu raznom smeću, pravilno razasutom po Bosni i Hercegovini (njena „dva entiteta i tri naroda”) i, nadasve joj prijateljskom i dobronamjernom susjedstvu, da će nakon prvog pranja ruku, sprati sa sebe sve vremenom nakupljene i skorene naslage prljavštine i u javnost stupiti kao „novi ljudi”, kojima je nepristojno i spominjati stare grijehe i koji zaslužuju pljesak i oduševljenje očajnika spremnih opšte beznađe mijenjati za bilo šta, uključujući i kolektivnu amneziju.

Simbol kriminalne tajkunske privatizacije, sraslosti medija i politike, propagandnog opsluživanja vlasti, konformističkog licemjerja, kukavičkog odbijanja da se stvari oko sebe nazovu pravim imenima, negiranja zla i odgovornosti širitelja govora mržnje, saučesništva javnosti u zločinačkim projektima njihovih političkih lidera, simbol izdaje principa i iznevjerenih nada, simbol žrtve koja postaje saučesnik u zločinu, jednom večerom i bezvrijednom nagradom, ukrcavši se u regionalni reality show „Izvinjenja & pomirenja”, postao je pozitivac (???).

Sve groteskno nalikuje na prvu posjetu „odcijepljenog” Mile Đukanovića Sarajevu, kada je oduševljenje političko-medijske čaršije narušavao jedino usamljeni glas Marka Vešovića, koji je zgranuto ponavljao: „Pa to je onaj Milo, ljudi. Onaj(!) Milo.”, aludirajući na njegovo (usljed dnevnopolitičkog sljepila i makijavelističkog koncepta „neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj” zaboravljeno) šegrtovanje kod Balkanskog kasapina i saučesništvo u počinjenim zločinima.

BIZNIS BUDUĆNOSTI

Nije, naravno, problem u Kopanji (ne bi vrijedilo trošiti riječi na jedinku, da ona nije simbolička projekcija mnogo ozbiljnijeg problema), niti u stanju u Republici Srpskoj (ona je samo, zbog etno-političke strukture i „istorije”, pogodnija za fašizaciju a i trenutno joj je na čelu iritantna nasilna zatucana prostačina sa nedostatkom elementarne samokontrole, što je izdvaja i u lokalnim i u globalnim okvirima) nego u opšem trendu kolektivne amnezije, amnestije i zamjene teza. U kafkijanskom ludilu u kome je forma postala bitnija od suštine i u kome se moral, istina i pravda, pokušavaju relativizirati i prognati iz javnog prostora i zamijenjeti imperativom „građanske pristojnosti”.

Samozvani, i od političko-vjersko-medijskog soft fašističkog establišmenta sponzorirani, zagovornici „kulture dijaloga” i „poštovanja digniteta političkih i vjerskih lidera” - koja, u njihovoj interpretaciji, podrazumijeva ophođenje s poštovanjem prema kriminalcima, zločincima, ratnim huškačima i društvenim štetočinama opšteg tipa (pogotovo ako oni pripadaju pomenutom establišmentu) i koji kritičke osvrte i vulgarizme u kontekstu izražavanja „zadovoljstva” djelovanjem moćnika i naših zajedničkih „usrećitelja” tretiraju, kao govor mržnje, a ne vide ništa sporno u rasističkim, ksenofobnim, nacionalšovinističkim ispadima svojih mentora, vrijeđanju na nacionalnoj, vjerskoj, polnoj, seksualnoorijentacijskoj osnovi, širenju mržnje i provociranju sukoba - polako ali sigurno osvajaju javni prostor.

Oni, naime, trebaju svima – svim političkim, vjerskim i medijskim elitama, koje vapiju za relativiziranjem istine i retuširanjem svoje prošlosti i individualnih biografija, ali i javnosti, koja u kolektivnoj amneziji i malograđanskom licemjerju nalazi opravdanje za samu sebe i svoje saučestvovanje u procesima koji su rezultirali beznađem u kome živimo.

SREĆA ŽELJKA NIKO NIJE ZVAO

Simultani antagonizam između činjenica i politički kreirane „istine”, za upotrebu unutar nacionalnih torova (i na toj „istini” stvorene „realnosti”), završava happy end-om za ovce i njihove čobane i pse čuvare – pobjedom Laži.

Marko Vešović je, svojevremeno, odbijanje da primi crnogorsku nagradu, koja je u ratu dodjeljena i Radovanu Karadžiću, obrazložio odbijanjem da javno podrži dogovorenu šutnju većine, koja je u ratu podržavala ono što se danas mora zaboraviti.

No, van moralnih gesti, nepotkupljivih pojedinaca, bitka je, zapravo - na žalost onih koji uprkos svemu još gaje nadu i čak i od autora ovog teksta očekuju rješenje („Kao da sam svemoguć”, rekao bi Ukleti Holanđanin) - unaprijed izgubljena. Neprovedena denacifikacija i bešćutnost uživalaca u tekovinama zločina stvara zastrašujuću kulturu izvrnute stvarnosti.

Kvaziintelektualni stavovi o potrebi kritike kritike nacionalizma i sudovi da su od nacionalista mnogo gori i opasniji njihovi kritičari iz građanskih medijskih, intelektualnih i političkih antinacionalističkih krugova, koje se optužuje za govor mržnje, miješaju se sa veličanjem osuđenih ratnih zločinaca, koji se nazivaju „visokomoralnim državnicima”, vrijednim divljenja, koji u Haagu i evropskim „kazamatima” brane „najviše moralne vrijednosti – pravdu i istinu” (itd. itsl. - zainteresovani mogu detaljnije da pogledaju, recimo, na http://www.glassrpske.com/vijest/25/komentar/29871/cir/Biljana-Plavsic.html kako se to postaje „simbol pomirenja na ovim prostorima”), stvarajući ludilo carstva crvene kraljice iz Alisine Zemlje čuda.

Ludilo u kojem je moguće da propagandist režima koga bivši hrvatski predsjednik naziva prijetnjom regionalnoj stabilnosti i miru (toliko ozbiljno da mu prijeti oružanom silom u slučaju pokušaja prelaska sa riječi na (ne)djela), dodjeljuje njegovom nasljedniku priznanje „Ličnost godine” s obrazloženjem, zbog koga bi Željko Komšić, da je bio prisutan, morao ustati i nekoga poslati u tri pičke materine (u prevodu sa „govora mržnje” na vlaisavljevićevsko-malograđanski: izraziti oštro lično negodovanje), a koje glasi: „...zato što je državnik bez ratne prošlosti” (???), iza čije se prividne naivnosti i stupidnosti (govorim o obrazloženju, naravno) krije notorno nacionalističko relativiziranje istine, revizionizam i izjednačavanje krivice (kao, nije važno s koje strane dubrovačkih, vukovarskih ili sarajevskih zidina ili ulica bili, vi ste... ratovali? Štoćereći – bili protiv mira. Jer za rat je, naravno, potrebno (najmanje) dvoje. Kao i za genocid – oni koji ubijaju i one koje ubijaju.).

OD „DOBRODOŠLA PREDSJEDNICE“ DO „DOBRODOŠAO PREDSJEDNIČE“

U takvoj stvarnosti, naravno (u kojoj je Biljana Plavšić „primjer visokomoralne hrabre žene državnika”, koja se „žrtvovala za sve nas”, Milorad Dodik promotor kulture dijaloga, Bakir Izetbegović „novo lice bh. politike”, Fahrudin Radončić nas vodi u bolju budućnost, Dragan Čović uvodi treći entitet iz ljubavi prema Bosni...), najveću prijetnju predstavljaju oni koji odbijaju da joj se povinuju (oni koji su „zaslijepljeni i zatrovani mržnjom koja hrani njihov rušilački um” i kojima „njihovi mračni i netolerantni umovi ne dozvoljavaju da istini pogledaju u oči”), oni koji nemaju sposobnost da shvate kako govna koja ih okružuju, i prijete da ih uguše, mogu predstavljati put u rajsku „bolju budućnost”.

Sve one koji ne pristanu na laž ili kolektivnu amneziju, međutim, čeka sudbina Petra Lukovića i Andreja Nikolaidisa, koje dojučerašnji (sa)učesnici u zločinačkim projektima razvlače po sudovima (zbog duševnih boli nanesenih im previše dobrim pamćenjem tuženih), a regionalno „nezavisno sudstvo” ih osuđuje zbog izrečene istine, intelektualne nepotkupljivosti i odbijanja učešća u kolektivnoj igri „ostavljanja prošlosti da o njoj sudi istorija i okretanja budućnosti”.

Zlo i glupost definitivno pobjeđuju. „Novo vrijeme donosi sa sobom i nove zadatke”. Koje, u ovoj zemlji bar, najbolje znaju obavljati stari zločinci i njihovi nasljednici, uz asistenciju intelektualnih i medijskih prostitutki i odobravanje, sa nacionalističkih i religijskih narkotika nikad „skinute”, mase.

Ostalima preostaje da biraju između sudbine Giordana Bruna i Galilea Galileia.

„Jebiga!”, što bi rekla King Kongova plavuša u svojoj noćnoj mori, u kojoj je Simbol Pomirenja tjera da odluči da li da na naslovnu stranicu njegovih novina stavi dobrodošlicu Predsjednici Biljani ili Predsjedniku Josipoviću.

Ipak se okreće? Da. Ražanj na lomači.

(zurnal.info)