Primajući k znanju blage primjedbe kako pišem nelijepo o Gradu u kojem živim (skoro 14 godina), odlučio sam se za pokušaj teksta o obrnutom gradu, sa pogledom ispod, iznad i sa svih strana, bez nužne sveznajuće perspektive. Mada sam htio pisati o blagodatima ibadetskih dana koji traju dok ramazan definitivno ne zatjera esefa u juni, ipak, prevladala je tema o našoj prijestolnici. Kad god sam pokušavao obuhvatiti sve slojeve društva u našem gradu, uvijek bi mi iz vida ispadale određene grupacije ljudi, inokosne halke, zatvorene u sebe kao ljubomorne školjke sa izrazitim afinitetom za filmsku umjetnost, andergraund muziku, revoluciju ili neku drugu vrstu kreativne šminkologije. Jedna oznaka im je zajednička: svi imaju izraženu sposobnost da se snađu u turobnim vremenima tranzicije, znaju napraviti novac iz, mahom, oskudnih kreativnih pregnuća. Što nije ništa loše, jer ko je jednom bio gladan paćenik onda ostatak života provodi u tome da napuni rupu u sebi i svom mozgu. Monetom, slavom ili govnima.

PRKOS IZ KIŠNIH ŠUMA

Revolucionar je među mojim omiljenim favoritima u gradu. Možete ga vidjeti sa kapicom nalik onima što su ih nosili Fidel ili Che, premda su u zadnje vrijeme popularne inačice glavopokrivala revolucionara što se kriju po džunglama Meksika prkoseći svijetu liberalnog kapitalizma, pa se često i ja navučem kako me zanimaju ti elkomandanti, u kišnim šumama što trunu razmišljajući o diktaturi proletarijata, glorijiimperatrixmundi i naslovnici Time magazina. Revolucionar je rijetka sorta u Sarajevu, ali jako značajna, i njihov broj i nije toliko bitan koliko im je važan društveni status i finansijski uspjeh. Pomalo su nalik na ostarjele hipije sa Woodstocka, one koji su postali berzanski magovi, bogataši sa smislom za otrcano odijevanje i andergraund muziku, ali su i različiti, jer nikad neće stići japijevske uzore, barem što se tiče bankovnog računa. Čega su revolucionari jako svjesni, i zbog toga je njihov jed veći od talenta kojeg uglavnom ne posjeduju. Revolucionar iz svog udobnog stana, ali počesto i iz stana svojih roditelja, poziva na revoluciju i bunt suprotivu turaka na vlasti. Oni kojima se rev. obraća su obrnuto proporcionalno situirani naspram svojih postideologa-dobročinitelja iz sjene. Revolucionar, uglavnom, da ne griješim duše, nikad se nije zaprljao blatnim elementima od koje je sagrađena realnost. (Njegova mama je stalno pazila da bude čist i uredan pionir.) Ako je imao dovoljno godina za rat, onda je teško nosio pušku već je prije radio za SFF, pokušavao upisati glumu, režiju ili nešto na Akademiji likovnih umjetnosti. Revolucionar u sebi može obuhvatiti sve branše koje sam naveo na početku teksta, nije nužno da on muzičkom numerom poziva na revoluciju, dok u isto vrijeme od čarapica do naočala, svaki artefakt na njemu posjeduje istaknutu robnu značku, i njegov outlook je savršeno dizajnirana metafora onoga što želi biti: vlast je ugodna bolest, loše parafraziram stih e. e. cummingsa (Progres udobna je bolest).

Tako bih volio samo jedan dan, čak i slabašne revolucije, da vidim kako bi se markirani manekeni revolucije ukakili i upiškili kada bi osjetili miris baruta u nozdrvama, jer bi tada shvatili kako revolucija nije knjiški brand nekog novog filozofa koji u mondenom odmaralištu piše bibliju revolucije za glupane i početnike. Naš revolucionar, u isusovskom (znači najboljem) izdanju, je čovjek koji želi promjene ali nema testise ni kilograme kojima bi povukao naprijed sumanutu i obezglavljenu masu nesrećnika, kada stvari (haos i stihija) poprime svoju nekatarzičnu logiku. On je prije svega mamin pionir.

Možda sam preoštar prema našem revolucionaru. Ipak, oni koji žele promjene u društvu su puno bolji od onih koji nježno paze svoja tijela i paradiraju po crvenim tepisima svih festivala ovog grada u očajničkoj želji da budu iznad kala smrdljive i krezube sirotinje koju preziru, a na čije ime se uporno pozivaju, i u čije ime govore svojim snažnim porukama u artističnim numerama (novinskim tekstovima), koji odišu, logično, neautentičnošću.

REVOLUCIONARNE SORTE

Festivalaš je posebna sorta među revolucionarima. On je evoluirao od Levi'sa 501 prema otmjenijim formama tjelesnog i duhovnog izgleda. Nije rijetkost da festivalaš može biti i derviš, a da pri tome konzumira alkohol i lake droge. To je, dapače, i poželjno za ovu novu vrstu eklekticizma kao stila života, ili shizofrenije koja dozvoljava opijate, islam, feminizam, sve u jednoj ljudskoj retorti. Festivalaši su, opet, različiti od moralista, o njima sam pisao u tekstu Sarajevski licimuri. Moralesi su non plus ultra daleko iznad revolucionara i njegovih humanoidnih derivacija. Ali su svi oni podanici neupitnih moralista, i njih moralisti regrutuju u svojim ambicijama, jer im trebaju neautentični umijetnici, jer su i sami takvi, nerealizirani ljudi u centru triangla diktator-doušnik-skriboman. Nekad davno, tamo negdje ratne 1995te postojala je kategorija ljudi koja se mogla nazvati obalašima, jer su se skupljali u kafiću Obala. Sad vidim koliko sam pogriješio, jer su ovi današnji šminkeri filma, muzike, intelekta zajebaniji od benigne andergraund šminke iz posljednjih mjeseci opkoljenog Sarajeva, spram čijeg šmeka mogu osjećati samo nostalgiju i stati u stav mirno kada se sjetim decembra 1995te. Očigledno je unutar genusa revolucionara došlo do značajnih genetičkih promjena ka surovijem i egzistencijalno moćnijem primjerku dvonošca bez perja.

U ovom gradu se dosta ljudi nikad neće izvući iz socijalističkog (samoupravno-interesnog, ili samointeresnog) načina mišljenja. Taj moždani odljevak bi se mogao nazvati „negacija i kritika radi profita“. Ili, kritika koja će ti omogućiti mjesto ministra za noćni život kada se to ministarstvo nekad uspostavi. Ljudi koji su sve sposobnosti upregli kako bi se dočepali vlasti, da bi njihova generacija postala vladajuća kasta kao što vidimo iz rubrike kultura na nivou federalnog portfelja Gavrila Grahovaca i njegovih uhljebljenika mahom starijih od šezdeset godina. Ovdje ljudi jednostavno nisu navikli misliti svojim umom (hude, satr'o ih komunizam, osmanlije ili kolonijalna – uvlakačka svijest), tako da se i bilo kakva reakcija unutar kulture formira na istom kalupu, jer taj kalup su smontirali ovi sadašnji „opozicionari“ (ustvari, pozicija u formi klana), nemoćni i frustrirani ljudi: previše mladi za smrt, a previše izraubovani da bi bili korisni nekom iz vladajuće tronacionalne oligarhije. Jadnici koji misle da je jedan pisac, svojim opusom, objasnio i odredio sudbinu ove zemlje zauvijek. Oni su formirani po uzoru na srednjovjekovni feud sa knezom na čelu i starozavjetnom vjerom u njega. Međutim, nisu tako maštoviti, nego funkcionišu na principu zakulisnih igara, staljinističkog horskog pljuvanja po neistomišljenicima, a to su dobro naučili u raznim SSOJ-evima, SSRNJ-evima i ostalim socidiotarijama. Nikad od socijalističkog aparatčika neće postati oslobođen čovjek. Takav je uvijek sluga, a njemu je stalno potreban gazda čvrstoga uda. Teško je i zamisliti, pošto su sami na rubu treće faze života – sumorne jeseni, kakvo su sjeme posijali među svojim nasljednicima. Sjajni ruski emigrantski pisac (sa iskustvom gulaga) Sergej Dovlatov jednom je rekao: od komunista mi se jedino više gade antikomunisti. Ili u novijoj varijanti mladog hrvatskog pjesnika Marka Pogačara: jedina strašnija stvar od fašizma/je umjereni fašizam. Obrnemo li riječi dobićemo sličnu jezičku frazu i zakoračiti u čistokrvni oblak crnila, gdje obitavaju glave naših vječitih kulturnih „opozicionara“, mračnjaka čija spolna moć odavno ne postoji, pa im prestaje samo ona druga moć, koje se nikad neće dočepati, jer su na rubu biološkog trajanja.

Gdje je nestao naš revolucionar? Eno ga u obrnutom Sarajevu, ogleda se na dnu photoshop modre rijeke Miljacke zajedno sa fekalno otpornim ribama, treba li reći: među sebi sličnima živim bićima, prilagodljivim kičmenjacima i anorganskim kamenjem.

" />

Šehićev Antileksikon rajvoSa: Revolucionari, Moralesi i Festivalaši

Faruk Šehić

Primajući k znanju blage primjedbe kako pišem nelijepo o Gradu u kojem živim (skoro 14 godina), odlučio sam se za pokušaj teksta o obrnutom gradu, sa pogledom ispod, iznad i sa svih strana, bez nužne sveznajuće perspektive. Mada sam htio pisati o blagodatima ibadetskih dana koji traju dok ramazan definitivno ne zatjera esefa u juni, ipak, prevladala je tema o našoj prijestolnici. Kad god sam pokušavao obuhvatiti sve slojeve društva u našem gradu, uvijek bi mi iz vida ispadale određene grupacije ljudi, inokosne halke, zatvorene u sebe kao ljubomorne školjke sa izrazitim afinitetom za filmsku umjetnost, andergraund muziku, revoluciju ili neku drugu vrstu kreativne šminkologije. Jedna oznaka im je zajednička: svi imaju izraženu sposobnost da se snađu u turobnim vremenima tranzicije, znaju napraviti novac iz, mahom, oskudnih kreativnih pregnuća. Što nije ništa loše, jer ko je jednom bio gladan paćenik onda ostatak života provodi u tome da napuni rupu u sebi i svom mozgu. Monetom, slavom ili govnima.

PRKOS IZ KIŠNIH ŠUMA

Revolucionar je među mojim omiljenim favoritima u gradu. Možete ga vidjeti sa kapicom nalik onima što su ih nosili Fidel ili Che, premda su u zadnje vrijeme popularne inačice glavopokrivala revolucionara što se kriju po džunglama Meksika prkoseći svijetu liberalnog kapitalizma, pa se često i ja navučem kako me zanimaju ti elkomandanti, u kišnim šumama što trunu razmišljajući o diktaturi proletarijata, glorijiimperatrixmundi i naslovnici Time magazina. Revolucionar je rijetka sorta u Sarajevu, ali jako značajna, i njihov broj i nije toliko bitan koliko im je važan društveni status i finansijski uspjeh. Pomalo su nalik na ostarjele hipije sa Woodstocka, one koji su postali berzanski magovi, bogataši sa smislom za otrcano odijevanje i andergraund muziku, ali su i različiti, jer nikad neće stići japijevske uzore, barem što se tiče bankovnog računa. Čega su revolucionari jako svjesni, i zbog toga je njihov jed veći od talenta kojeg uglavnom ne posjeduju. Revolucionar iz svog udobnog stana, ali počesto i iz stana svojih roditelja, poziva na revoluciju i bunt suprotivu turaka na vlasti. Oni kojima se rev. obraća su obrnuto proporcionalno situirani naspram svojih postideologa-dobročinitelja iz sjene. Revolucionar, uglavnom, da ne griješim duše, nikad se nije zaprljao blatnim elementima od koje je sagrađena realnost. (Njegova mama je stalno pazila da bude čist i uredan pionir.) Ako je imao dovoljno godina za rat, onda je teško nosio pušku već je prije radio za SFF, pokušavao upisati glumu, režiju ili nešto na Akademiji likovnih umjetnosti. Revolucionar u sebi može obuhvatiti sve branše koje sam naveo na početku teksta, nije nužno da on muzičkom numerom poziva na revoluciju, dok u isto vrijeme od čarapica do naočala, svaki artefakt na njemu posjeduje istaknutu robnu značku, i njegov outlook je savršeno dizajnirana metafora onoga što želi biti: vlast je ugodna bolest, loše parafraziram stih e. e. cummingsa (Progres udobna je bolest).

Tako bih volio samo jedan dan, čak i slabašne revolucije, da vidim kako bi se markirani manekeni revolucije ukakili i upiškili kada bi osjetili miris baruta u nozdrvama, jer bi tada shvatili kako revolucija nije knjiški brand nekog novog filozofa koji u mondenom odmaralištu piše bibliju revolucije za glupane i početnike. Naš revolucionar, u isusovskom (znači najboljem) izdanju, je čovjek koji želi promjene ali nema testise ni kilograme kojima bi povukao naprijed sumanutu i obezglavljenu masu nesrećnika, kada stvari (haos i stihija) poprime svoju nekatarzičnu logiku. On je prije svega mamin pionir.

Možda sam preoštar prema našem revolucionaru. Ipak, oni koji žele promjene u društvu su puno bolji od onih koji nježno paze svoja tijela i paradiraju po crvenim tepisima svih festivala ovog grada u očajničkoj želji da budu iznad kala smrdljive i krezube sirotinje koju preziru, a na čije ime se uporno pozivaju, i u čije ime govore svojim snažnim porukama u artističnim numerama (novinskim tekstovima), koji odišu, logično, neautentičnošću.

REVOLUCIONARNE SORTE

Festivalaš je posebna sorta među revolucionarima. On je evoluirao od Levi'sa 501 prema otmjenijim formama tjelesnog i duhovnog izgleda. Nije rijetkost da festivalaš može biti i derviš, a da pri tome konzumira alkohol i lake droge. To je, dapače, i poželjno za ovu novu vrstu eklekticizma kao stila života, ili shizofrenije koja dozvoljava opijate, islam, feminizam, sve u jednoj ljudskoj retorti. Festivalaši su, opet, različiti od moralista, o njima sam pisao u tekstu Sarajevski licimuri. Moralesi su non plus ultra daleko iznad revolucionara i njegovih humanoidnih derivacija. Ali su svi oni podanici neupitnih moralista, i njih moralisti regrutuju u svojim ambicijama, jer im trebaju neautentični umijetnici, jer su i sami takvi, nerealizirani ljudi u centru triangla diktator-doušnik-skriboman. Nekad davno, tamo negdje ratne 1995te postojala je kategorija ljudi koja se mogla nazvati obalašima, jer su se skupljali u kafiću Obala. Sad vidim koliko sam pogriješio, jer su ovi današnji šminkeri filma, muzike, intelekta zajebaniji od benigne andergraund šminke iz posljednjih mjeseci opkoljenog Sarajeva, spram čijeg šmeka mogu osjećati samo nostalgiju i stati u stav mirno kada se sjetim decembra 1995te. Očigledno je unutar genusa revolucionara došlo do značajnih genetičkih promjena ka surovijem i egzistencijalno moćnijem primjerku dvonošca bez perja.

U ovom gradu se dosta ljudi nikad neće izvući iz socijalističkog (samoupravno-interesnog, ili samointeresnog) načina mišljenja. Taj moždani odljevak bi se mogao nazvati „negacija i kritika radi profita“. Ili, kritika koja će ti omogućiti mjesto ministra za noćni život kada se to ministarstvo nekad uspostavi. Ljudi koji su sve sposobnosti upregli kako bi se dočepali vlasti, da bi njihova generacija postala vladajuća kasta kao što vidimo iz rubrike kultura na nivou federalnog portfelja Gavrila Grahovaca i njegovih uhljebljenika mahom starijih od šezdeset godina. Ovdje ljudi jednostavno nisu navikli misliti svojim umom (hude, satr'o ih komunizam, osmanlije ili kolonijalna – uvlakačka svijest), tako da se i bilo kakva reakcija unutar kulture formira na istom kalupu, jer taj kalup su smontirali ovi sadašnji „opozicionari“ (ustvari, pozicija u formi klana), nemoćni i frustrirani ljudi: previše mladi za smrt, a previše izraubovani da bi bili korisni nekom iz vladajuće tronacionalne oligarhije. Jadnici koji misle da je jedan pisac, svojim opusom, objasnio i odredio sudbinu ove zemlje zauvijek. Oni su formirani po uzoru na srednjovjekovni feud sa knezom na čelu i starozavjetnom vjerom u njega. Međutim, nisu tako maštoviti, nego funkcionišu na principu zakulisnih igara, staljinističkog horskog pljuvanja po neistomišljenicima, a to su dobro naučili u raznim SSOJ-evima, SSRNJ-evima i ostalim socidiotarijama. Nikad od socijalističkog aparatčika neće postati oslobođen čovjek. Takav je uvijek sluga, a njemu je stalno potreban gazda čvrstoga uda. Teško je i zamisliti, pošto su sami na rubu treće faze života – sumorne jeseni, kakvo su sjeme posijali među svojim nasljednicima. Sjajni ruski emigrantski pisac (sa iskustvom gulaga) Sergej Dovlatov jednom je rekao: od komunista mi se jedino više gade antikomunisti. Ili u novijoj varijanti mladog hrvatskog pjesnika Marka Pogačara: jedina strašnija stvar od fašizma/je umjereni fašizam. Obrnemo li riječi dobićemo sličnu jezičku frazu i zakoračiti u čistokrvni oblak crnila, gdje obitavaju glave naših vječitih kulturnih „opozicionara“, mračnjaka čija spolna moć odavno ne postoji, pa im prestaje samo ona druga moć, koje se nikad neće dočepati, jer su na rubu biološkog trajanja.

Gdje je nestao naš revolucionar? Eno ga u obrnutom Sarajevu, ogleda se na dnu photoshop modre rijeke Miljacke zajedno sa fekalno otpornim ribama, treba li reći: među sebi sličnima živim bićima, prilagodljivim kičmenjacima i anorganskim kamenjem.

Naš revolucionar, u isusovskom (znači najboljem) izdanju, je čovjek koji želi promjene ali nema testise ni kilograme kojima bi povukao naprijed sumanutu i obezglavljenu masu nesrećnika, kada stvari (haos i stihija) poprime svoju nekatarzičnu logiku. On je prije svega mamin pionir