NADNARAVNO KREŠEVO: Zašto je Pero Kozina bio poseban čovjek

Anto Stanić, osim što je kontroverzni kreševski biznismen, trenutno promoviše svoje tri nove knjige. Privukla nas je zbirka priča Nadnaravnost ili...?, u kojoj je Stanić skupio storije o natprirodnim pojavama u Kreševu. Prenosimo priču o Peri Kozini

- Stvarno su to brojevi od cura za seks?

Više sam to konstatirao nego pitao: pa u svakoj malo neozbiljnijoj novini mogli su se vidjeti oglasi sa fotografijama polugolih žena u zamamnim pozama. Ako to nisam nikada probao, hoću sada, u jesen moga života, razmišljao sam. Okrenuo sam broj i, doista, telefon je zazvonio. Slušali smo obojica. Javio se sitni ženski glas i u slušalicu papagajski izbacio jedno: Ja sam Seka iz Sarajeva, na usluzi sam 24 sata. Imam 20 godina, plava sam, usluge po dogovoru; dolazim kod vas ili nalazimo se u hotelu x..., a također imam i prijateljicu koja može doći sa mnom da radimo grupno ili da ti usluži prijatelja, ako ga imaš. Seksualnu uslugu sa mnom plaćaš sto maraka, a ako budemo spavale kod tebe ne plaćaš ništa.

Zahvalio sam na informacijama i odmah dogovorio susret i upoznavanje u Sarajevu. S prijateljem sam se pozdravio srdačno, kao da smo upravo otkrili nešto posebno zanimljivo; zavjerenički smo se pogledali, ušao sam uauto, mahnuo i odmah krenuo. Kad sam stigao na dogovoreno mjesto i ugledao je, učinilo mi se kako nikad u životu nisam vidio ljepše žensko. Proveli smo prekrasnu noć u mojoj kući. Bilo je ludo, zadovoljavala me na razne načine, čak i na načine za koje nikada nisam ni čuo, a kamoli ih doživio.... U jutarnjim satima, ne tako rano, odvezao sam Seku u Sarajevo. Platio sam, htio sam dati i više, na kavu, ali nije htjela uzeti više od dogovorene sume. Pomislio sam: pa zar i kurva može biti tako uljudna?

Ovo je odlomak iz priče Brodski pod autora Ante Stanića, objavljen u knjizi Nadnaravnost ili...? Odmah da dodamo kako su se lik iz priče, stolar Valentin, i uzbudljiva Seka ponovo susreli, samo je Seka tada bila poprilično deblja, ne više plava, nego smeđa, a, sveukupno gledajući, dosta se postarala. Tada je Seka pokušala uspavati Valentina i opljačkati ga, ali je spašen brzom doktorskom intervencijom.

Kako je Mijo predvidio rasplet II sv. rata

Anto Stanić, osim što je kontroverzni kreševski biznismen, ovih dana zauzet je promocijom svoje tri nove knjige. Do sada je izdao 21, a ubrzano priprema još tri. Svjestan i sam da kvalitet nekada ispašta zbog kvantiteta iskreno kaže:

{egida}"Nisu moje knjige ekstra, ali popravljam se. Ja sam produktivan pisac zahvaljujući tome što imam para da objavljujem"{/egida}- Nisu moje knjige ekstra, ali popravljam se. Ja sam produktivan pisac zahvaljujući tome što imam para da objavljujem. 

Anto će za nadolazeći 70. rođendan javnosti predstaviti još i zbirku pjesama u nastanku Jesen života a već se naziru konture i drugih dvaju djela:

- Već imam šemu u glavi za proširenu pripovijetku Josipove sudbine a pišem i jednu veoma zanimljivu knjigu o značajnim Kreševljacima, biznismenima ili onima koji su u posljednjih 300 godina po intelektualnoj, duhovnoj ili materijalnoj strani zadužili taj kraj i doprinijeli razvoju.

U knjizi Nadnaravnost ili...? Stanić je skupio ekipu stvarnih ljudi sa nadnaravnim sposobnostima, koje je upoznao tokom učiteljske prakse ili kasnije ili slušao o njima. U većini slučajeva, u njihove nadnaravne moći uvjerio se i sam. Piše o Miji Ćoriću, čija je uža porodica gledala u šoljice kafe: Nadarenost da u kavi gleda sudbine ljudi imao je Mijo, njegov otac Jozo i Mijin sin Jozo – piše Stanić:

Već kao veoma mlad počeo se služiti stoljetnjakom, horoskopom i gledanjem u dlan. On to nije rado činio, a pogotovo od 1944. godine, kada umalo nije izgubio glavu zbog proricanja raspleta u Drugom svjetskom ratu.

U priči Džemila me oslobodila nervnog šoka, Stanić govori o izvjesnoj proroičici Džemili iz Visokog. Jedan od Stanićevih junaka je i mladi vidovnjak Kristijan Buljan iz Kreševa, sposoban da pogađa datume, vremenske prilike, karaktere i mnoge druge stvari:

- Na kraju nam je Kristijan, na našu molbu, dao i malo dugoročniju prognozu dešavanja s vremenom koja se u osnovi dosta poklapa s prognozama stručnjaka. Klima će se u skorijoj budućnosti značajno promijeniti, kaže Kristijan. Ljeti će lijepo vrijeme sve češće kvariti oluje praćene naglim padom temperature, a zime će postajati sve hladnije, mada ovo drugo neće oći do izražaja tako skoro.

Pošto je knjiga bila pretanka, Stanić je dodao i pet priča s izmišljenim likovima.

Stanić kao Koeljo

Sa promocije knjige (Foto: kresevo.ba)Svakako treba izdvojiti i knjigu Nadživjeti sebe, u kojoj je Stanić skupio rečenice koje su ga se dojmile iz pročitanih knjiga. Osim poslovica i mudrosti u knjizi objavljuje i odabrane rečenice poput Glad putuje kroz crijeva; I lula mira može izazvati požar; Ne zaboravi da je i đubre zlato; Nisam svladao strasti, ali sam okusio slasti; Samo je još voda ista kao u našem djetinjstvu; Ne pali fotografije na kojima si fotografiran u opancima; Hvala svima za izgradnju moje osobe; Čuvaj se čovjeka koji ima neku tjelesnu manu; Moja ideja je uvenula u pupoljku; Vječno ću živjeti, jer je materija neuništiva; Duša ti je prazna kao smijeh bludnice; U ljubavi i životu stalno je gubio; Nemam snage zatalasati ideje; Nikada ne vjeruj goloj ženi...

 

Izreke je sakupljao iz najrazličitijih knjiga a i danas, nakon čitanja, u laptop evidentira naslov, autora, broj stranica i kratku fabulu. Kaže kako je bolje pročitati i lošu knjigu nego nikakvu, smatra. Od pročitanog izdvaja:

- Jedno vrijeme sam intenzivno čitao Paola Koelja. Sada sam se zasitio i više ne želim, čak su mi jedno vrijeme prijatelji govorili da moj stil pisanja počinje podsjećati na njegov. Pročitao sam i četiri debele knjige Orhana Pamuka i ne bih više nijednu, postao mi je dosadan.

Od savremenih pisaca sa ovih prostora izdvaja Miljenka Jergovića:

- Pročitao sam tri ili četiri knjige i više ne želim. Nemaju danas više ljudi puno za reći.

{egida}"Zaista volim plavuše, ali te pjesme nisu za objavljivanje"{/egida}Ni položaj pisaca, kaže Stanić, nije dobar. Mnogo ih je bez novca, ali među njima ima i “lažnih veličina”:

- Ima dosta jadnih ljudi i književnika, ne mogu ni izdati knjigu. A ima i dosta lažnih boema.

Pošto je sam izuzetno produktivan pisac kaže kako ipak ne može svaki dan pisati:

- Kad počne curit iz tebe onda sjedneš i pišeš, kad svoju svijest i podsvijest uposliš.

Stanić piše i pjesme o plavušama:

- Zaista volim plavuše, ali te pjesme nisu za objavljivanje.

Ko umije njemu... naslov je erotskog romana promovisanog prije nekoliko sedmica, za kojeg Stanić kaže da je “žestok”. Dragan Marjanović je na promociji romana rekao:

- Stanić u ovoj knjizi vješto zapliće likove i radnju, vjerno prikazujući ne samo ta dva segmenta, nego i ambijent u kojem se dešavaju. Glavni lik, čovjek kojem su, uz znanost, žene jedina istinski vrijedna kategorija postojanja svijeta, svojevoljno luta bespućima ljubavi i seksa, a autor ga slika tako da je iz svega očito kako odlično zna odrediti estetsku i ljudsku mjeru i granicu na uzbudljivom «putovanju» glavnog junaka.

Uz dozvolu autora, magazin Žurnal čitaocima poklanja priču o neobičnom Peri Kozini, čija je teška sudbina opisana u knjizi Nadnaravnost ili...? Govori o Peri i njegovoj strasti za sakupljanjem informacija, strahu od policije i šegrta, gruboj neslanoj šali koju su s njim izveli lovci, te sukobu sa antibratom Ivanom, a iz tog perioda sačuvana su i dragocjena pisma koja je Pero pisao sudu u Kiseljaku.


Priča o Peri Kozini

Evo još jedne neobične priče o jednoj čudnoj obitelji i njenom članu Peri, obdarenom nesvakidašnjim sposobnostima. Tri generacije obitelji Kozina imaju doista interesantan i zanimljiv život. Pradjedovi ove loze Kozina su, prema matičnim knjigama Župe Kreševo, u ovaj kraj, na brdo Grad iznad Kreševa, došli 1859. godine iz Ljubuškog.

***

ucitelj2Ovo je priča o dosta čudnom, duhovno siromašnom, ali iznimno zanimljivom čovjeku Peri Kozini. Pero je sin Nike i žene mu Kate. Kako je već naglašeno, Kozine su imale mnoge šume i njive. Jedna od tih njiva, zvana Naošići, nalazi se ispod brda Trebac, a prostire se na prilično velikoj površini od oko 200 dunuma. Tu su Kozine imale kuću, štalu prateće objekte za puno stoke (konje, ovce, koze, krave i bikove).

I mali Pero je, kao i druga djeca, čuvao stoku u Naošićima. Od rane mladosti više od stoke zanimali su ga nebo, zvijezde, mjesec, oblaci, vjetrovi i još mnogo toga. Po njegovim stalnim pogledima prema nebu, moglo se vidjeti da Peru interesiraju visine.

Kada je za to prispio, roditelji su ga upisali u školu, no, nakon dvije godine pohađanja, Perina učiteljica je dala mišljenje kako on ne može nastaviti sa školom, jer su, kazala je, njegove intelektuelne sposobnosti premale i nedostatne za to. Peri je preostalo čuvati stoku u Naošićima, a uz to i mogućnost da se još više bavi nebom. Kasnije je kupljen i radio aparat, koji je Peri, sve do njegove smrti, bio izvor brojnih saznanja.

Prema učiteljicinom mišljenju, Pero je bio potpuno nesposoban za školu, no sve što je Pero kasnije, u zrelim godinama, pamtio i pričao, to je bilo teško povjerovati. Pero je u školi naučio čitati, ali ne i pisati. Izvor njegovih nevjerojatnih saznanja bili su radio i novine, nove ili stare. Sve papire na kojima je išta bilo napisano, Pero je skupljao i tako napunio čitavu jednu sobu u kući svog brata Ivana.

U svojoj ranoj mladosti Pero je počeo prognozirati vrijeme. Tako su ga jednom, a bio je mjesec lipanj, šumski radnici u Naošićima upitali zašto toliko puno drva unosi u kuću, a dan je tako topao. Pero im je odgovorio da će to vidjeti za dva dana. I doista, za dva dana pao je snijeg visine od oko 60 centimetara. Nekoliko dana radnici nisu mogli otići svojim kućama.

Pero je bio veoma plašljiv. Plašio se svakog povišenog tona, a pogotovo susreta i možebitnih sukoba s policijom i sa šegrtima (učenicima koji su učili zanat u Školi učenika u privredi). Evo priče, naravno neprovjerene, zašto je Pero bio tako plašljiv. Desilo se također gore, u Naošićima. U Naošiće su došli lovci, njegovi poznanici. U neko vrijeme, odmarajući se od lova, poželjeli su se našaliti s Perom: svezali su ga nekakvom špagom, zavezali mu oči, te ga prislonili uz jednu bukvu i pucali, naravno u zrak, njemu iznad glave. Pero je, naravno, čuo pucanj i odmah se onesvijestio. Lovci su ga polijevali vodom i vratili u svijest, ali je šala ostavila doživotni trag u vidu pretjeranog straha od svega i svačega.

Zašto je Pero bio nadnaravan? Malo je reći kako je bilo čudno što je jedan u biti nepismen čovjek poznavao, primjerice, imena i prezimena predsjednika svih država na kugli zemaljskoj. Znao je i nazive svih država, nazive brojnih otoka, nazive vjetrova i morskih struja; prognozirao je i odlično pogađao vrijeme, a nadijevao je i adekvatne nadimke poznatim Kreševljacima. Mnogo je znao i o zvijezdama, te o njihovom utjecaju na vremenske prilike. U prilično poznim godinama Pero se oženio djevojkom Ružom koja je bila podrijetlom iz kraja oko Konjica. Brak, naravno, nije mogao dugo opstati. Žena mu je rodila kćerku i uskoro nakon toga napustila selo Lipu i Peru, te sa djetetom otišla u svoje selo kod Konjica. S Perom i njegovim pogledima na život ipak nije bilo nimalo lako živjeti.

Nekad nakon očeve smrti, Pero je ostao bez prave kontrole pa je išao kud je htio i radio što je htio. Zabavljao je narod, koji se s njime šalio, počesto bez mjere i ukusa. Kako je stario, tako mu je narod više davao, te pomagao da preživi. Imao je sobu u kući svoga brata Ivana, koja je, kako je već rečeno, bila puna raznih papira, slika žena, časopisa, novina, te pisama koja je slao kojekakvim ženama. Pisma su, u njegovo ime i po njegovom diktatu, uglavnom pisali njegovi poznanici, a upućivana su ženama, političarima, policiji i raznim drugim ljudima i institucijama.

No, jednog dana su njegov brat Ivan i nevjesta Ivka zapalili sve papirno, očistivši Perinu sobu od silnog smeća. Kad je to vidio Pero, naravno da se strašno ražalostio. Svog brata Ivana i bez toga nije volio, a sada mu je bio još manje drag. Zbog toga, ali i zbog drugih stvari, jer ga, dakako, Ivan, takvoga kakav jeste, nije ni mogao shvatiti, Pero je često pisao pisma usmjerena upravo protiv Ivana, kojeg je nazivao “antibratom”. Pisma su često imala formu optužnice ili žalbe, a naslovljavana na institucije općine, sreza, suda, pa čak i na tadašnje republičke institucije. Evo jednog sačuvanog pisma, upućenog sudu u Kiseljak:

Slavni sude u Kiseljaku, šaljem ovu tužbu vama u Kiseljak, zato što ste vi puno pošteniji od ovog suda u Kreševu.

TUŽBA PROTIV MOG ANTIBRATA IVANA

Moj brat Ivan, po prezimenu, nažalost, Kozina, u petak, pazarni dan u Kiseljaku, na hajvanskoj pijaci prodao je devetero šilježadi iz zajedničkog vlasništva. Od toga, slavni sude, ja, kao suvlasnik stočnog fonda, nisam dobio aman baš niti jedan dinar, zbog toga i podnosim ovu tužbu. Slavni sude, ako ne možete natjerati moga antibrata da mi da pola vrijednosti od šilježadi, ja demonstrativno napuštam čuvanje ovaca. Molim vas da ga što oštrije kaznite. Napominjem da se moj antibrat privremeno skriva u zaseoku Naošići.

Unaprijed zahvalan Petar Kozina

Ne zna se tko je pisao ovu tužbu, ali se zna zasigurno da je Pero diktirao tekst.

Osim tužbi i žalbi protiv Ivana, ali i protiv drugih ljudi koji su mu, po njegovom mišljenju, napravili štetu, Pero je često pisao i ljubavna pisma. Naime, poslije odlaska žene Ruže i kćerke, Pero se osjećao veoma usamljeno. Sve češće je silazio u čaršiju i utjehu pronalazio u šalama s poznanicima, Ipak, sve to nije bio dovoljan lijek protiv usamljenosti: spopadala ga je želja za ženom! Zato je slao na stotine pisama kojekakvim “starim curama”, udovicama, raspuštenicama, a najčešće Crnogorkama. Nisam mogao pronaći niti jedno originalno pismo, ali se zna da je njihov sadržaj bio otprilike ovakav:

Visoko poštovana,

Čuo sam da si slobodna, te se, evo, ja, Petar Kozina, javljam da te zaprosim. Ja sam vidio (ili čuo, ovisno o kojoj ženi je bila riječ) da si lijepa, visoka, valjana i da znaš raditi oko hajvana. Ja živim s bratom,a ako ti pristaneš na udaju, ja ću se odvojiti. Ne nasjedaj na cionažu i laži, jer to moj antibrat lansira. I na kraju, ako se odlučiš na udaju, ja ću doći po tebe.

Ako je pisao Crnogorkama, tu je posebno naglašavao njihovu ljepotu, marljivost i poštovanje muževa.

Pero je bio u svojoj svijesti sigurna kako nema nijedne od onih kojima je pisao da se ne bi udala za njega, ali, nažalost, nikada nijedna nije odgovorila na pismo. Umro je u toj želji za ženidbom.

***

Pero je mnogo vremena provodio u restoranu “Banja” kod Mate Stanića. Mato mu je besplatno davao jelo i piće. Pero je svojim uvijek šaljivim i zanimljivim pričama zabavljao goste i Matu. Među ostalima kojima je smislio nadimak, bio je i Perin dobročinitelj Mato: nazvao ga je Surgo, što je asocijacija na dugu granu, soju ili surgu. 

Pero je umro od bruha, koji je dobio nekada ranije, nosio ga, trpio. I tako, 1995. godine od jakih bolova (upale bruha), Pero napusti ovaj svijet. Kreševljaci su ga žalili, otišla je jedna čudna legenda. I danas se rado pričaju priče o Peri i njegovim dogodovštinama. Neka se ne zaboravi: nije mogao završiti ni prvi razred osnovne škole, a fascinirao je poznavanjem zemljopisnih pojmova, imena svjetskih ličnosti, prognoze vremena, smišljao odgovarajuće nadimke poznatim i nepoznatim osobama i znao mnogo drugih zanimljivih stvari.

(zurnal.info)