KAPITULACIJA & KOLABORACIJA: Čuvajmo nacionalizam kao zjenicu oka svog

Samir Šestan

Fascinantna je glupost s kojom se, u domaćim okvirima, u javnom prostoru, pa čak i u ruiniranim ostacima nekadašnjih “nezavisnih medija”, istrajava na podilaženju nacionalistima i na uvažavanju njihove retorike. I na pretvaranju neupitne potrebe balansa između individualnih ljudskih prava i onemogućavanja njihove zloupotrebe od strane dominantnih kolektiviteta, u potpuno prihvatanje nacionalističkih standarda i zahtjeva. Svojevrsnu bezuslovnu kapitulaciju! I kolaboracionističku saradnju sa kleronacionalistima u obračunu sa onima koji te standarde odbijaju

„Kako je do neprepoznavanja dovedena suština prevare“, ovih nam je dana ilustrovao i Visoki predstavnik, uključivši se u nacionalističku sapunicu o nacionalnoj pripadnosti budućeg mandatara Vijeća ministara. I složivši se sa onima koji misle da bi, nakon Bošnjaka i Srbina, sada na čelo Vijeća ministara trebao doći Hrvat.

KO JE KINEZIMA KRIV ŠTO NISU RATOVALI U BiH

Problem sa filozofijom etnocentričnog pogleda na svijet, u BiH, je u tome što, površno gledajući, izgleda sasvim logično.

Ali je, u suštini, na suprotnoj strani od koncepta individualnih ljudskih prava i sloboda, ključne tekovine savremene civilizacije. Za šta imamo i potvrdu Suda u Strazburu.

Čak i da zanemarimo međusobnu isključivost ova dva koncepta i kriminogenost jednog od njih, ostaje činjenica da je etnocentrični koncept nemoguć u apsolutnom smislu. On vrši redukciju prava na „konstitutivne narode“, pri čemu ta prava i povlašteni položaj u društvu nisu utemeljeni ni na kakvim etičkim normama, nego su svojevrstan ratni plijen, što je samo po sebi neprihvatljivo do odvratnosti.

I da prihvatimo tezu da bi, nakon Bošnjaka i Srbina, sada, na čelo Vijeća ministara, trebao doći neko drugi (tj. treći), zašto bi to bio Hrvat? Zašto ne Ciganin? Ili Jevrej? Kinez? A u nastavku, umjesto „podrazumijevajućih“ Bošnjaka i Srbina - Albanac? Ili Crnogorac? Nijemac? Mađar? Turčin? Talijan? Arapin? Rus?... Ili „nedajbože“ (moglo bi nam Džemi pozlit) – „dijete iz mješovitog braka“?

Količina lako predvidivog šoka, rezolutnog odbijanja ili prezira prema ovakvom prijedlogu ili bilo kojem njegovom dijelu – a pretpostavljam da su neke od navedenih opcija neprihvatljive svakom od članova svetog konstitutivnog nacionalističkog trojstva“ („U ime Srbina, Bošnjaka i Hrvata, amin!“) ili tretiranje autora ovog teksta kao budale ili naivnog idealiste (što mu dođe na isto) - govori o stepenu oboljelosti ovog društva. Ovjerenom i od konzilija u Strazburu.

I autora ovog teksta podsjeća na situaciju u kojem mu je poznanica s neprikrivenom mržnjom prema Ciganima/Romima (a s predstavom o sebi kao o liberalnoj građanskoj intelektualki), na primjedbu da je to definiše kao nacional-šovinistu i rasistu, zgroženo odgovorila: „Ali, ja ne mrzim Srbe!“. Kao da se i mržnja pika samo u okvirima bosanskog konstitutivnog trougla.

HOROR ZA BOSANSKE KLEROFAŠISTE

Dilma Rousseff, socijalistkinja, bivša gerilka, nevjernica, kćerka bugarskog komuniste Petra Ruseva, koji je pred političkim progonima emigrirao u Latinsku Ameriku, pretprošlog je mjeseca izabrana za prvu predsjednicu Brazila, u istoriji te zemlje (da ponovim – socijalistkinja, “učesnica građanskog rata”, napola Bugarka, nevjernica i žena – kombinacija od koje se domaćim što soft što hard core klerofašistima diže kosa na glavi. Još samo da je lezbijka).

Ivan Gašparovič, aktuelni, i ktome prvi predsjednik Slovačke koji je na tu dužnost izabran dva puta, sin je Vladimira Gašparovića, koji je u tu zemlju, s porodicom, došao iz Hrvatske, pred kraj prvog svjetskog rata.

Još je indikativniji primjer njegovog predhodnika, Rudolfa Schustera, pripadnika njemačke manjine, koji je nakon Drugog svjetskog rata s porodicom jedva izbjegao izgon u Njemačku.

Aktuelni predsjednik Francuske, Nicolas Sarkozy, sin je mađarskog plemića, koji je u ovu zemlju dospio bježeći od Crvene armije, dok mu je majka porijeklom iz židovske porodice iz Grčke.

Barack Obama, predsjednik Sjedinjenih američkih država, osim što je pripadnik rasne manjine i još jedno “dijete iz mješovitog braka”, sin je oca Kenijca.

Alberto Ken’ya Fujimori, između 1990. i 2000. predsjednik Perua, zemlje u kojoj su 45 posto stanovništva Indijanci, 15 posto bijelci, 37 posto mestizo (“mješanci”), a 3 posto ostali (crnci, azijati,…), “čistokrvni” je Japanac.

Roditelji bivšeg predsjednika Argentine Carlosa Menema doseljenici su iz Sirije.

Nedavno preminulom bivšem predsjedniku Argentine Nestoru Kirchneru otac je porijeklom Švicarac a majka Čileanka porijeklom s Brača.

Jedan od najistaknutijih brazilskih predsjednika, inicijator izgradnje novog glavnoga grada Brasilije, Juscelino Kubitschek, po majci je češkog porijekla.

Michaëlle Jean, donedavna generalna guvernerka Kanade, tamnoputa je Haićanka, koja je s porodicom pobjegla pred diktaturom Papa Doca Duvaliera.

Fred Sinowatz, da svratimo i do domovine aktuelnog Visokog predstavnika, koji se u Bosni (honorarno?) bavi etničkim inžinjeringom, austrijski kancelar od 1983. do 1986. godine, pripadnik je nacionalne manjine Gradišćanskih Hrvata.

Itd. Itsl.

NACIONALISTIČKI AGRESOR, MEDIJSKI ČETNICI, INTELEKTUALNE USTAŠE I PEDERSKI POKRET OTPORA

Lista pripadnika “nekonstitutivnih” naroda i rasa, koji su u svojim zemljama došli do najviših položaja, dok u Bosni i Hercegovini njihovi pandani nisu ni građani drugog reda, njihova obespravljenost je ustavna kategorija i kolateralna su žrtva nikad okončanih sukoba između konstitutivnih nacionalizama, zaista je fascinantna.

Kao što je fascinantna upornost s kojom, u domaćim okvirima, konstitutivni nacionalizmi, ludi od opsjednutosti sobom, ignorišu čak i presude Evropskog suda za ljudska prava i umjesto rada na ustavnim promjenama koje će sve građane učiniti ravnopravnim, a zemlju komplementarnom megaorganizmu u koji se želi uključiti, ispostavljaju zahtjeve za novu blokovsku podjelu našeg mikro svijeta, koja neće omogućiti ravnopravnost građana, nego ravnopravnost konstitutivnih nacionalističkih oligarhija u mogućnostima vršenja nasilja nad građanima.

A fascinantna je i glupost s kojom se, u domaćim okvirima, u javnom prostoru, pa čak i u ruiniranim ostacima nekadašnjih “nezavisnih medija” (ne pitajte me kako je to moguće, još nisam shvatio ni ono s Danima), istrajava na podilaženju nacionalistima i na uvažavanju njihove retorike. I na pretvaranju neupitne potrebe balansa između individualnih ljudskih prava i onemogućavanja njihove zloupotrebe od strane dominantnih kolektiviteta, u potpuno prihvatanje nacionalističkih standarda i zahtjeva. Svojevrsnu bezuslovnu kapitulaciju! I kolaboracionističku saradnju sa kleronacionalistima u obračunu sa onima koji te standarde odbijaju.

Jedina respektabilna politička snaga koja uopšte ima volju da se predstavlja kao multietnička (što je samo po sebi, u svijetu koji stimuliše nacionalnu i vjersku isključivost i mržnju, suicidalna hrabrost – pa je relativiziranje tog epiteta i dovođenje u pitanje njegove istinitosti apsolutno besmisleno – kao kad bi se neko okružen naci skinhedsima ili militantnim vehabijama samodeklarisao kao homoseksualac, a vi se pitate “jel stvarno?” Čemu? I ako nije – svaka mu čast!), optužuje se za samo rušenje temelja države, njeni potpuno neupitni izborni rezultati se proglašavaju izbornom krađom na štetu jednog od konstitutivnih naroda, dovodi se u pitanje legitimitet izabranih ljudi koji ne pripadaju nacionalističkim strankama, izmišlja antiustavna i anticivilizacijska kategorija „volje konstitutivnih naroda“,... Pa se još demonizira i nasiljem proglašava uobičajena praksa u demokratskim zemljama da vlast konstituiše onaj ko može da okupi oko sebe većinu izabranih poslanika, vodeći pritom računa samo o zakonskim ograničenjima i zahtjevima, i, istovremeno, podržava destruktivni, anahroni, ludački koncept vladavine vijeća plemenskih vođa i kontraevolucijski povratak s višepartijske demokratije na predsmrtni eksperimentalni komunistički koncept „pluralizma društvenih interesa unutar Socijalističkog saveza radnog naroda“, odnosno, stvaranja vlasti od (gotovo) svih političkih partija, koje su same sebi istovremeno i opozicija.

BOSANSKI PANDAN KOSOVSKOM MITU

Faktički se, suicidalnošću koja je nadmašila sve dosadašnje, čini sve da bi se omalovažila značajna promjena koja se desila u dijelu biračkog tijela (to konačno dočekano ponašanje dostojno civilizovanog političkog naroda, da se glasa za politiku i čovjeka, ne obazirući se na njegovu nacionalnu i vjersku pripadnost) i da bi se osujetila ionako krajnje skromna šansa da se nešto promijeni i da se izbjegne formiranje još luđe, disfunkcionalnije i destruktivnije vlasti od prethodne i povratak na politiku čvrste nacionalističke blokovske podjele s početka devedesetih.

Nema nikakve sumnje da je u kolektivističkom, etnocentrističkom diskursu, hrvatski kolektivitet uskraćen za neka prava kojim, u ovom ili onom obliku raspolažu srpski i bošnjački. Ali problem nije to što hrvatski nacionalisti imaju manje mogućnosti za institucionalno nasilje i destrukciju od druga dva, nego što takav sistem, utemeljen na podjeli zemlje između fašisoidnih nacionalnih monolita sa mafijaškim organizacijama na svom čelu, uopšte postoji. I što omogućava nekažnjeno držanje građana kao taoca nacionalističkih oligarhija. I njihovu upotrebu kao topovskog mesa, po potrebi.

Nacionalističko pozivanje na „duh“ i „tradiciju“ Bosne, u kontekstu zahtjeva za rotiranjem konstitutivnih nacionalista na vlasti, tragikomično je, jer je iz načina njihove interpretacije, vidljivo da se, zapravo, referiše na duh i tradiciju ZAVNOBIH-a, antifašističke borbe, „bratstva i jedinstva“, odnosno tradiciju komunističkog pokreta, koju ti nacionalisti, inače, s prezirom odbacuju (jer sve što oni jesu u potpunoj je suprotnosti sa tom tradicijom). A dublje zalaženje u prošlost, priču o „duhu Bosne“ razobličava kao notornu ublehu (patriotsku propagandnu izmišljotinu, u ravni sa srpskim Kosovskim mitom) jer otkriva sasvim drugačiju tradiciju – tradiciju korištenja naklonosti trenutnih okupatora, od strane jednih, za nasilje nad drugima (e, toj tradiciji oni pripadaju, ali ona nema veze sa istaknutim zahtjevima). Ono što se prodaje pod “tradicijom tolerancije i suživota naroda u BiH” zapravo je bazirano uglavnom na odsustvu genocida kroz istoriju ili bar njegove efikasne i dosljedne sprovedbe (pa se pod tolerancijom zapravo provlači činjenica da su određeni ljudi i skupine preživjeli određena istorijska razdoblja). Pri čemu je to isključivo zasluga političke filozofije i interesa okupatora, a ne ovdašnjih naroda (da su Turci, Austrougari ili Kraljevina SHS imali takve namjere, “konačno rješenje” bi davno bilo sprovedeno i za njega bi, bez problema, našli izvođače radova na domaćem terenu – pa nije valjda da neko misli da su, recimo Turci, bili nesposobni, pa ni za 500 godina svoje vladavine nisu uspjeli ono što je Slobodanu Miloševiću i Radovanu Karadžiću uspjelo za samo par mjeseci - porušiti, pobiti i protjerati sve što se ne uklapa u njihovu etničku i religijsku sliku?).

Na stranu patriotsko šupljiranje i nacionalistički mitovi, jedina tradicija o kojoj mi trebamo voditi računa je evropska tradicija izgradnje demokratske, sekularne, pravne države i poštovanja ljudskih prava. Koja su, kako to ovih dana za ovdašnju publiku, naviklu razmišljati u kolektivističkim kategorijama, pojasnio Thomas Hammamberg, komesar Vijeća Evrope za ljudska prava: “uvijek prvenstveno individualna”.

S tim što se, vodeći računa o našoj “tradicionalnoj” podmuklosti i sposobnosti da pokvarimo i giviht, treba postarati (e, to je nešto na čemu se mora raditi) da se stvori mehanizam koji će onemogućiti zloupotrebu individualnih prava u kolektivističke svrhe. U protivnom, individualna ljudska prava (p)ostaće samo oružje u rukama konstitutivnih nacionalizama, koji će etničku većinu na određenom prostoru, pretvarati u svoju moć i izvor snage i nasilja nad manjinskim skupinama (kako “konstitutivnim”, tako i “ostalim”).

 

(zurnal.info)