BLOGBUSTER BRANE JAKUBOVIĆA: Pita na glavi, bokal u ruci

brano jakubović

I pored silne „bijele tehnike“ nije lako biti dobar suprug i otac

Neki dan, tugujući zbog nedavno tragično preminule mašine za suđe, otišao sam do tržnog centra i kao u nekoj magli potpuno spontano kupio novog kućnog ljubimca: pekač za hljeb. Za novu mašinu za suđe trebaće mi malo vremena da zacijele rane. Moji ukućani i ja bili smo zaista emotivno vezani za tu predivnu hrpu plastike i željeza koja nam je tako odano pomagala.

ŽENA, GLAVA, PITA, BOKAL

Kada otvaram neki portal ili novine, kao svaki normalan papučar prvo što klikam su rubrike tipa : „Lifestile“, „Život i zdravlje“, „Obitelj i dom“ , „Veze i sex“, uglavnom sve rubrike gdje možete pročitati šta su to „ nova svjetska istraživanja dokazala“. Tako sam naletio na pekač i odlučio da nabavim jedan i graundbrejking nova tehnologija u vidu pekača za hljeb stigla je u porodicu Jakubović.

Dok sam kupovao novog kućnog ljubimca, usput sam shvatio kako se upravo zbog napretka i razvitka kućanske tehnologije tj, popularne „bijele tehnike“, lagano i neprimjetno izbrisala prva linija bojišnice koja je aktivnosti u domaćinstvima razdvajala na muške i ženske poslove. Fizički poslovi vezani za domaćinstvo su praktično nestali tako da nema više: muškarac kosi travu – žena, u podne, na livadu donosi pitu na glavi i bokal vode, muškarac cijepa drva za zimu – žena donosi pitu na glavi i bokal vode, muškarac ore njivu – žena, glava, pita, bokal... Jednostavno prije spavanja u pekač ubaciš sastojke i ujutro se budiš u kući koja miriše na tek pečen hljeb, kao iz bakine kuhinje. Predlagao sam svojoj dragoj da pokušamo ispoštovati bar dio vjekovne tradicije i da mi na glavi donosi taj isprogramirani lebac u krevet, ali prijedlog na kraju nije usvojen.

Danas je svejedno da li će muškarac ili žena staviti prljavo suđe u mašinu, pranje i sušenje veša već odavno obavljaju naši vjerni roboti, a evo odnedavno i prave „kruh naš svagdašnji“. Dakle, revolucija koja je počela 8. marta 1903. godine nastavila je da se razvija i u budućnosti je sve neminovnija tijesna ravnopravnost spolova. Najzabavnije je da sa tim skoro pa nemaju ništa ni silni pokreti za ravnopravnost spolova ni razne nevladine organizacije itd. Za sve su zaslužni mali čipovi koji, dok mi obijamo guzove na kaučima ispred televizora i računara, obavljaju kućne poslove, i muške i ženske.

EMOTIVNI MONSTRUMI

S druge strane sve je češća pojava u krugu mojih poznanika da se ljudi razvode jer kažu nisu sretni zajedno. Ne mogu, a da ne pomislim na onaj gore pomenuti par koji kosi travu i nosi pitu na glavi i bokal u ruci. Kako su u to doba ljudi ostajali zajedno? Nisu smjeli da se razvedu zbog običaja koji su vladali ili su jednostavno u suštini kao ljudi, pojedinci, bili sretnija bića. Da li su sva ta pomagla i ugodniji život od nas napravili male emotivne monstrume koji u potrošačkoj konfuziji streme ka nekom zamišljenom savršenstvu koje smo kreirali gledajući život kroz prizmu holivudskih filmova i serija?

Na kraju sam shvatio da i pored silne „bijele tehnike“ nije lako biti dobar suprug i otac. Treba uložiti puno truda i energije da bi brak, „u kojem su svi živjeli sretno do kraja života“, bio uspješan. Jednostavno i žena, a posebno muškarac, mora biti spreman da u domaćinstvu preuzme mnogo širi dijapazon djelovanja ili što bi naš narod rek’o: „Čo’ek danas mora biti sve, od pekača do jebača“.

(zurnal.info)