SLUČAJ ĐAPO: Svoji za svoje

Samir Šestan

Takmičenje dvojice egomanijaka, na čelu pobjedničkih partija u dva entiteta, u tome čiji je veći i ko može više u dalj (jer je to suština natezanja oko Mirsada Đape, ništa drugo!), Miloradu Dodiku i njegovoj stranci ne šteti uopšte ali zato ozbiljno narušava SDP-ovu vjerodostojnost.

Nekonzistentnost, neprincipijelnost, licemjerje i makijavelistički egocentrizam, osnovno je obilježje političkog djelovanja stranaka u BiH (zapravo, i mnogo šire, ali to nije tema ovog teksta). A pristrasnost i, u ekstremnijem obliku, ostrašćenost, osobina njihovih sljedbenika i simpatizera (o medijskim plaćenicima i intelektualnim prostitutkama drugom prilikom).

Slučaj „Đapo“, odnosno natezanje SNSD-a i SDP-a oko izbora ovog SDP-ovog funkcionera, na čelo Vijeća naroda Republike Srpske, posjeduje sve nabrojane karakteristike i klasičan je primjer vođenja politike u BiH (a i njenog navijačkog praćenja) – Principi važe onda kad to nama odgovara, a onda kad nam to ne odgovara proglašavamo ih neprihvatljivim ili naprosto ignorišemo. I, pritom, nemamo nikakav problem s pravdanjem organizma koji u istom trenutku radi dvije potpuno proturječne stvari, samo na različitim mjestima. Niti s istovremenim napadanjem i branjenjem dva različita organizma koji rade identičnu stvar.

BOŠNJAK S VEĆINSKIM SRPSKIM LEGITIMITETOM

SNSD-ovo insistiranje da na čelo Vijeća ministara može doći samo „Hrvat sa većinskim hrvatskim legitimitetom“ (a nikako Bošnjak ili bilo ko koga predloži SDP, pa makar se radilo i o Hrvatu), a da na čelo Vijeća naroda Republike Srpske može samo Bošnjak sa većinskim srpskim legitimitetom (isključivo onaj koga odobri SNSD), a nikako onaj s većinskim bošnjačkim (pa ako SDP ne pristane na to, onda će biti izabran Srbin), karakteristična je šizofrena nedosljednost srpskog nacionalizma, koji je krajem osamdesetih i početkom 90-ih, svojim ludilom onemogućavao bilo kakav konstruktivan razgovor.

Da kratko podsjetimo (i educiramo naknadno rođene a nedovoljno informisane): u određivanju granica države koja treba da pripadne Srbima, nakon raspada Jugoslavije, velikosrpski nacionalisti su hrvatsku Krajinu tretirali kao obavezni dio te fantomske države, zato što u njoj većinu čine Srbi. Istovremeno princip većinskog naroda nije važio za Kosovo, nego je ono trebalo da pripadne Srbiji iz „istorijskih razloga“, kao „kolijevka srpstva“. Pritom, opet, „istorijski razlozi“ nisu Vojvodini, koja nikad nije bila sastavni dio Srpske države (niti su Srbi u njoj bili većina), nego je nakon Prvog svjetskog rata, odlukom pobjedničkih sila pripojena novostvorenoj Kraljevini SHS, omogućili čak ni da zadrži autonomiju, a kamoli šta drugo. Bosna i Hercegovina je, opet, bila Srpska, jer su Bošnjaci-muslimani, zapravo, poturčeni Srbi. Kao što su Srbi i Hrvati i Makedonci, uostalom (jedni „pokatoličeni“, a drugi „s govornom manom“). A o Crnogorcima da i ne govorimo. Za zemlje, opet, za koje nije mogao da se primjeni ni jedan od prethodnih razloga, izmišljen je bolji od svih (koji je underground legendi Dubravku Matakoviću, poslužio kao inspiracija za kreiranje stripovskog satiričnog remek djela): „Gdje god je srpska noga kročila i gdje god ima i jedan srpski grob, tu je i srpska zemlja“.

U tom ludilu, koje onima koji nisu proživjeli njegovu militantnu zločinačku manifestaciju, može izgledati kao dobra zajebancija, krije se i odgovor na pitanje kako soft fašisti iz Republike Srpske mogu insistirati na onim dijelovima Dejtonskog sporazuma koji im odgovaraju a ignorisati one koji se ne uklapaju u njihove planove, ili govoriti o „pravu naroda na samoopredjeljenje“ na dijelu zemlje genocidom očišćenim od onih koji bi to samoopredjeljenje učinili malo neizvjesnijim i u tvorevini koja je ratni plijen zločinačke genocidne politike.

PIŠANJE UZ VJETAR

No, nastranu sprski nacionalizam, o kome je već sve rečeno i s kojim nema nikakvih iznenađenja. U ovoj priči je mnogo interesantnija pozicija drugog aktera u pomenutom sukobu – SDP-a BiH. I njegovih simpatizera, pogotovo onih u javnom prostoru (čija spremnost na „principijelnu“ kritiku, kada se radi o SNSD-u i njegovim čelnicima, odjednom netragom nestaje kada se u identičnoj situaciji nađe SDP).

Stranka koja svoju proklamovanu multietičnost, koristi kao izvor prava da kandiduje i ima člana Predsjedništva hrvatske nacionalnosti i koja kandidovanje svog predsjednika, inače Bošnjaka po nacionalnosti, pravda besmislenošću istrajavanja na nacionalnim ključevima u svakom segmentu života, te, u najmanju ruku, zadržava pravo da imenuje pripadnika „odgovarajuće nacionalnosti“ na svako mjesto na koje je to potrebno, i koja se s nacionalističkim strankama takmiči u broju delegata u različitim klubovima domova naroda, insistira na etničkom i stranačkom ekskluzivitetu na postavljanje Predsjedavajućeg Vijeća naroda RS(???).

Takmičenje dvojice egomanijaka, na čelu pobjedničkih partija u dva entiteta, u tome čiji je veći i ko može više u dalj (jer je to suština natezanja oko Mirsada Đape, ništa drugo!), Miloradu Dodiku i njegovoj stranci ne šteti uopšte (teško je, naime, i zamisliti nešto što bi mogao reći ili uraditi a što bi ga, kod onih koji mu nisu slijepi sljedbenici, prikazalo u gorem svjetlu nego što već jeste) ali zato ozbiljno narušava SDP-ovu vjerodostojnost. Dovodi u pitanje dosadašnju iskrenost i ugrožava čitav koncept multietničnosti kao filozofije i „predstavljanja naroda“, u obliku koji nije nacionalističkog, segregacijsko-aparthejdskog tipa „3 naroda pod 1 krovom“ (sa zidovima između ili „radom u smjenama“), koji nam nude „nosioci većinskog legitimiteta konstitutivnih naroda“ (ma šta to značilo).

KORAČANJE PREMA TORU

SDP je, zapravo, uvučen u zamku. Iz koje ne može izaći kao pobjednik. Ne samo zbog argumenta gole sile u SNSD-ovim rukama, nego zato što bi čak i da ga SNSD pusti da „pobijedi“ u ovom slučaju (što je malo vjerovatno), to bila Pirova pobjeda. SNSD je, naime, u konkretnom slučaju - zanemarimo sada motive, koji nisu ideološki, nego se svode na manifestaciju moći i političko nasilje – u pravu. I to ne u svom, nego u ideološkom diskursu SDP-a! Ne postoji nikakvo opravdanje da se stranački ili čak nacionalni stav nameće svima ostalima, ako ga oni, iz bilo kog razloga, smatraju neprihvatljivim. Naprotiv, kao što niko u ovoj zemlji ne bi smio imati nikakav ekskluzivitet na predstavljanje naroda, tako bi svaki „predstavnik naroda“ (dok god se igramo indijanaca, pod budnim okom kauboja) morao imati bar minimum saglasnosti drugih da bi došao na tu funkciju. Zar ne bi predsjednik bilo čega u ovoj zemlji trebao da odgovara svima, a ne samo onima na koje je „red“? I zar upravo SDP nije odlučio da se, na državnom nivou, s pravom, suprotstavi „redu“ koji su uspostavili nacionalisti kao garant vječnosti svoje vladavine (Sam Dodik izjavljuje da on Čovićevo pravo da postavlja Hrvate brani zbog svog prava da postavlja Srbe, pozivajući pritom i SDA da postavlja Bošnjake).

Prihvatanje od „drugih“, nije, naime, problem, kako to nastoje predstaviti zapjenjeni nacionalisti, nego poželjni kvalitet, u multietničkom društvu. I u civilizaciji čiji je jedan od temelja poštovanje individualnih ljudskih prava i sloboda (s kojom mi, doduše, nemamo ništa zajedničko).

U tom kontekstu je i SDP-ovo taktičko podilaženje hrvatskom nacionalizmu, kroz prijedlog, u ovih dana ponuđenoj Platformi, da se članovi Predsjedništva države biraju u Domu naroda, istovremeni dokaz krajnje neprincipijelnosti i dezavuiranje dosadašnje politike te stranke. I neprihvatljivo svođenje izbora Željka Komšića u Predsjedništvo zemlje na provociranje nacionalista i ismijavanje sistema.

Ako se definitivno pristane na logiku da srpski delegati biraju „srpskog člana Predsjedništva“, hrvatski „hrvatskog“, bošnjački „bošnjačkog“, ili ako se prihvati logika da Mirsad Đapo mora biti Predsjedavajući Vijeća naroda Republike Srpske, iako su protiv toga i srpski i hrvatski klub u Vijeću naroda, samo zato što je za to bošnjački, na koga je „red“ da predloži Predsjedavajućeg, onda se postavlja pitanje: šta je argument protiv nacionalističkog zahtjeva za potpunom segregacijom u izbornom procesu (a posljedično i u čitavom društvu). Ako samo Srbi/Hrvati/Bošnjaci u domu/vijeću naroda mogu birati srpskog/hrvatskog/bošnjačkog Predsjedavajućeg ili člana Predsjedništva, zašto onda isti „nacionalni“ princip ne bi važio i za one koji biraju one koji biraju? Za glasače, dakle, koji izlaze na izbore.

Nije li, čitava priča, naime, korak od 7 milja prema tom suludom nacionalističkom segregacijskom zahtjevu. Prema glasanju isključivo u okviru nacionalnih torova. „Svojih“ za „svoje“.

SA PRINCIPIMA SE NE ZAJEBAVA

Pritom, argumentacija da SDP natezanjem u Vijeću naroda, želi onima koji sistematski blokiraju rad državnih institucija poručiti da je moguće blokirati i Republiku Srpsku, ukazuje na suštinsko neshvatanje stvari.

Kao prvo – nije moguće. Jer Republika Srpska nije pravna država, da bi joj bilo kakvi formalni razlozi išta značili. A o moralnim tek da ne govorim. Pritom, živimo u zemlji, čiji je ustroj Evropski sud za ljudska prava označio kao kriminalno djelo i to nikog ne uzbuđuje, pa otkud nekom pomisao da će se Laktaški Despot ustručavati i od otvorenog kršenja Ustava, i narušavanja zagarantovanih individualnih i kolektivnih prava, pogotovo što u svom klerofašističkom šovinističkom odnosu prema „drugima“ ima većinsku (gotovo konsensualnu) podršku tamošnjeg političkog i javnog miljea.

Kao drugo – cilj ne opravdava sredstva, ma koliko duboko makijavelizam bio ugrađen u svijest ovdašnje javnosti (a o političkim partijama i njihovim reprezentima da ne govorimo). Sa principima se ne zajebava. Jer su oni jedino vrijedno što imamo.

Pritom, ta vrijednost uopšte nije fluidna, kako izgleda. Principi su, naime, jedino što je u ratu pravilo razliku između „strana u sukobu“ i što je jednu od tih „strana“ činilo vrijednom pažnje. I upotrebe sile.

(zurnal.info)