2010: ODISEJA U DESTRUKTIVNOM MIKROSVEMIRU

Samir Šestan

Ništa tako dobro ne razobličava bijedu našeg pravnog sistema i nejakost države, kao nesmetano funkcionisanje zločinačkih projekata, kakvi su Avaz i Glas Srpske, npr. i sloboda koju uživaju Milorad Dodik i Fahrudin Radončić.

Sva sjećanja gotovo da su izbrisana postizbornim mučenjem i jedini osjećaj koji ostaje na kraju godine je gađenje. Mada...

NEMA VEĆE KATASTROFE OD LJUDSKOG BIĆA

Nije da nije bilo značajnih stvari u godini iza nas. Uglavnom loših, naravno.

Prirodne katastrofe pogađale su BiH, kontinuirano - od poplava u Podrinju i Hercegovini, do raznog ljudskog otpada.

Amaterski teroristički akt u Bugojnu, kao zakašnjeli nus-proizvod bošnjačke kleronacionalističke politike u posljednjih 15-20 godina, ostao je u sjeni terora prije svega političkih, a onda i vjerskih i medijskih moćnika.

Milorad Dodik (bez njega, na žalost, ne može proći ni jedan osvrt, jer je upravo on ključno obilježio (i) prethodnu godinu), prononsirani verbalni zločinac, neprocesuirani mega-kriminalac i lokalni sinonim za govor mržnje (koji je predizbornu kampanju u „boljem dijelu BiH“, zahvaljujući neprovedenoj denacifikaciji, pretvorio u takmičenje u negiranju genocida, istorijskom revizionizmu i odbrani i veličanju ratnog plijena svojih prethodnika), konačno je, u ovoj godini, dobio svog pandana na hrvatskoj mafijaško-nacionalističkoj sceni. Agresivnost i primitivizam, koji je nakon učestalih kontakata sa laktaškom seljačinom, počeo da, u javnim istupima, ispoljava Dragan Čović, za dublje je psihijatrijske analize (čak i koalicioni mu partner iz skoro istoimene stranke, javno detektuje erotiku u odnosu Čovića i velikosrpskog mu uzora). Rezultat je remake predratne podjele zemlje na rigidne nacionalne monolite i ponovni pokušaj realizacije njihovih, stranom intervencijom osujećenih, ratnih ciljeva.

Boračko „preuređenje“ zgrade Federalne vlade, odnosno pokušaj izazivanja haosa i masovne destrukcije, čime bi se povećale šanse čvrstorukaškim populistima, da nas povedu ka svojoj još boljoj budućnosti, označilo je početak predizborne kampanje projektovanog bošnjačkog partnera Milorada Dodika i Dragana Čovića, čiji (relativni) izborni neuspjeh i pomjeranje dijela ovdašnjeg biračkog tijela prema ljevici, srpskom i hrvatskom mafijaškom nacionalizmu stvara stanovite probleme u sprovedbi „finalnog rješenja“ za BiH. (No, niti Onaj Koji Visi Zakačen Za Antenu Tornja I Oglašava Se Dnevnim Urlicima, niti njegovi iskusniji kriminalni partneri, ne odustaju – jer im alternativa nije penzionersko uživanje u stečenim blagodetima, nego druženje s Gašijem i Branimirom Glavašom. Zenica blues, dakle.)

GDJE JE NESTAO REIS?

2010. je i godina u kojoj je došlo do definitivnog razlaza između Islamske zajednice i Stranke demokratske akcije, tačnije njihovih rukovodstava. Dok je SDA završavala proces profiliranja u umjerenu, centrističku narodnjačku stranku, ne obazirući se na to što ostavlja prazan prostor za populističke demagoge i ekstremiste, Reis Cerić nastavljao je sa svojim ispadima. Ove godine nije, doduše, branio pedofile i pisao fetve protiv kritičara svog nemoralnog i kriminogenog ponašanja, ali je na tragu svoje filozofije „kome, ba, mi da se prilagođavamo“, zahtjevao bošnjakizaciju (i, podrazumijeva se, islamizaciju) Federalne televizije, ili njenu podjelu na nacionalne kanale (s neoborivim argumentom, da mu kućnim prijateljima para uši „strani jezik“ na FTV-u i da ne razumiju šta znači „rujan“), čime se, kako se to sa klerofašistima i događa, čak i kad se međusobno „očima ne mogu vidjeti“, u potpunosti priklonio identičnim zahtjevima hrvatskih zagovornika segregacije i apartheida u javnom životu.

Kraj godine je donio čudan nestanak iz javnog prostora, ovog ovisnika o skandalima, uzrokovan, vjerovatno, shvatanjem da je loš izborni rezultat igrača na koga je tipovao, definitivno sahranio njegove ambicije da ostane siva eminencija „bošnjačke politike“, utiče na njena kadrovska rješenja i strateške i taktičke poteze (no, „živi bili, pa vidjeli“; ili – iz moje tastature, u Božije uši).

U svakom slučaju, za njim će, ako ostane u rupi u koju se trenutno sakrio, najviše žaliti Milorad Dodik, koji ga je, sa svojim fascinantnim gebelsovskim fašističkim propagandnim aparatom (koji bi u bilo kojoj iole normalnoj pravnoj državi, zbog širenja vjerske, etničke i rasne netrpeljivosti, kompletan završio na robiji), pretvorio u svog idealnog arhineprijatelja.

Pritom, u klasičnoj matrici srpskog nacionalizma (u kojoj vidiš trun u tuđem oku ali ne i balvan u svom) republičkosrpski klerofašisti se bave tobožnjom džamahirizacijom federacije, prebrojavanjem džamija na prostorima na kojim im, u proteklom ratu, nije bilo dozvoljeno njihovo rušenje (i svođenje na „prihvatljiv broj“, od jedne il nijedne) i podmetanjem veze sa vjerskim poglavarom IZ svim bošnjačkim političarima, uz istovremeno podrazumijevanje kao normalnog pravoslavnog fundamentalizma, sveprisutnosti vjere i njene zloupotrebe u javnom životu Republike Srpske i tretiranjem pravoslavlja kao službene religije ovog entiteta (uz podrazumijevajuće nasilje nad „drugim“ i drugačijim).

Kraj godine, kao rezultat izbora, donio je dosad najdrastičniju manifestaciju promjene izborne volje glasača (ne računajući pobjedu SNSD-a na prošlim izborima, jer to nije bila stvarna promjena orijentacije, nego tek izbor novog izvršioca iste politike). Haris Silajdžić i njegova stranka, ne samo da su naprosto pometeni sa političke scene, nego su i poniženi, a Željko Komšić pretvoren u pravi fenomen. No, pošto smo mi zemlja u kojoj se budale javno diče onim o čemu pametni šute, nacionalistički sistem, uzvratio je svom silinom, iz svih raspoloživih političkih, institucionalnih, intelektualnih, medijskih oružja koja su mu na raspolaganju i angažovavši sve raspoložive intelektualne prostitutke. Neupitna civilizacijska vrijednost, da su za jednog čovjeka glasali pripadnici različitih naroda, a da su mu pripadnici naroda koji su, po svemu sudeći, najviše glasali za njega, dali više glasova nego skoro svim kandidatima svoje nacionalnosti zajedno, proglašena je prevarom, krađom, zloupotrebom, destrukcijom, aktom „u neskladu sa prirodom zemlje“ (???).

LJUDSKO PRAVO NA NELJUDSKOST

Upravo je gaženje ljudskih prava, odnosno ignorisanje presude Suda u Strazburu, u slučaju „Sejdić–Finci“, (uz definitivni krah ovdašnjeg novinarstva) ono što je najznačajnije obilježilo proteklu godinu.

Sudska presuda, kojom je potvrđen kriminalni (ako ne i zločinački) karakter sistema u kome živimo (zaboga, mi smo zemlja u kojoj je psima, Jevrejima, Ciganima i „ostalima“ zabranjen „ulaz“ u određene institucije vlasti), umjesto ozbiljne analize i ustavnih promjena koje bi otklonile sva kršenja ljudskih prava, nagomilana po dokumentu za kratkoročnu upotrebu (radi se o papiru kojem je jedina svrha bila zaustaviti ubijanje) koji se pretvorio u dogmu koja omogućuje nastavak zločina mirnim putem, izazvala je potpuno suprotan efekat. Nacionalistički oligarsi su najprije proveli izbore po proceduri koju je Sud u Strazburu označio protuzakonitom, odnosno kršenjem elementarnih ljudskih prava, a najavljene promjene Ustava, u kontekstu donesene presude ili svode na krajnju redukciju (dodikovski ignorišući duh presude a držeći se samo eksplicitno iznešenih zahtjeva u njoj) ili ih pretvaraju u potpunu suprotnost osnovnoj intenciji presude – u svjesnu ugradnju novih diskriminatorskih odredbi u Ustav i ozakonjavanja segregacije i apartheida (na što se istaknuti zahtjev da građani određene nacionalnosti mogu birati samo političke predstavnike identične nacionalnosti, zapravo, svodi).

Aktuelna nacionalna homogenizacija, koju provociraju kriminogeni politički elementi i izvjesni povratak zemlje u stanje krajnje nestabilnosti, čini usklađivanje našeg pravnog poretka sa vrijednostima evropske civilizacije krajnje upitnim.

Štaviše, prijeti se nasiljem i destrukcijom zemlje ukoliko se pokušaju implementirati izborni rezultati logikom koja je suprotna logici apartheida. Masovno kršenje ljudskih prava (ili pokušaj i namjeru kršenja), nacionalistički oligarsi ne da ne tretiraju kao negativnost, nego je proglašavaju vrhunaravnom vrijednošću, u koju niko ne smije dirnuti, pod prijetnjom izazivanja sukoba. Jedino ljudsko pravo koje njih interesuje je - ljudsko pravo na neljudskost.

DNO DNA

Možda je najveća tregedija, ipak, koja je zadesila zemlju u prošloj godini, definitivni sunovrat ovdašnjeg novinarstva. Čija je simbolička projekcija sudbina magazina Dani, koji je višegodišnje krčmljenje ugleda nekad najznačajnije novine u zemlji, koja je dugo bila mnogo više nego samo medijski projekat (glumeći u najgora vremena, totalitarnog terora i nepostojeću kritičku javnost i intelektualnu scenu i savjest kompletnog društva), završio predizbornim samoponižavajućim svođenjem samog sebe na nivo stranačkog biltena, da bi nakon izbornog poraza onog na koga su tipovali, nečasno okončao i život, prodajom imena, pod kojim sad, kao korporacijski industrijski proizvod, izlazi nešto što nema nikakve veze sa onim što su Dani, u svoja najbolja vremena, bili (a što se u svijetu kratkog pamćenja, zavađenih kafanskih klanova, prostitutki i kukavica koji nastoje sakriti svoju prošlost, te, egocentričnih drkadžija, „zaboravlja“, kao da nikad postojalo nije).

Posljednja predizborna kampanja, drastičnije nego ikad dosad, ogolila je stranačku pristrasnost medija, do granice u kojoj su oni postajali obična sredstva propagande. I dok je to za Republiku Srpsku, arogantnom posmatraču iz Federacije, bilo samorazumljivo, identičnost obrasca koja je u jednom trenutku postala očita i u Federaciji, upravo zbog te arogancije neutemeljene moralne superiornosti postala je bolna.

Postizborno služenje ostataka nekadašnje nezavine medijske scene, nacionalističkim strvinarima i njihovo učešće u sprječavanju pokušaja uspostave drugačije vlasti od suludog, disfunkcionalnog i destruktivnog vijeća plemenskih poglavica, koje se jedino može dogovoriti o zajedničkoj pljački budžeta i preostale državne imovine, samo je još jedan korak dalje ka samoponiženju onih koji su nekad predstavljali nadu i njihovog kretanja ka „novinarstvu“ Željka Kopanje i Fahrudina Radončića.

Na kraju, spomenimo da je kraj godine obilježio još jedan nekažnjeni zločin Dnevnog avaza – objavljivanje, na naslovnoj strani, fotografije i identiteta maloljetne djevojčice, žrtve višestrukog silovanja. Naravno, bez promptne reakcije javnog tužilaštva i sudske zabrane i pljenidbe „novine“, odnosno, sredstva kojim je počinjen zločin nad djetetom, u ravni sa pomenutim silovanjem. I bez drakonske kazne urednika, izdavača i samog vlasnika, koji se s novinom javno identifikuje. Ništa tako dobro ne razobličava bijedu našeg pravnog sistema i nejakost države, kao nesmetano funkcionisanje zločinačkih projekata, kakvi su Avaz i Glas Srpske, npr. i sloboda koju uživaju Milorad Dodik i Fahrudin Radončić.

 

http://www.youtube.com/watch?v=0zQBmruJKkU&feature=related