BLOGBUSTER BRANE JAKUBOVIĆA: Prvi januar

santa-drunk-toastPoslije pet godina ovo je prva Nova godina koju slavim kući sa porodicom. Trebali smo svirati koncert u Tuzli, ali su čelnici općine odlučili da preusmjere sredstva za sanaciju kuća koje su uništene u poplavama i erozijama krajem godine. Iskoristio bih ovu priliku da općini Tuzla još jednom čestitam na toj odluci.

U djetinjstvu mi je najdraži dio proslave Nove godine bilo jutro prvog januara. I kao klinac uvijek sam ustajao prvi, rano ujutro, punio tanjir svim onim đakonijama koje su ostale na stolu poslije sinoćne zabave i gledao skokove na skijama na prvom i reprizu filma „Kosa“, koji se tih godina iz nekog razloga tradicionalno puštao u okviru novogodišnjeg programa, na drugom programu.

Tako je bilo i ove godine, ustanem ranije i krenem u dnevni boravak da napunim tanjir kad tamo pored stola zateknem, ni manje ni više - Deda Mraza. U prvi mah malo sam ostao zatečen i izneneđen, ali valjda onaj adrenalin koji te tjera da zaštitiš svoje najdraže odmah proradi, pa sam se na brzinu pribrao i šatro zajebanim tonom uzviknuo:

-Šta radiš to!!!?- kakvo glupo pitanje koje uvijek upotrebljavamo kada smo u situaciji u kojoj nas neko pokušava pokrasti, iako i ja i lopov znamo tačno šta ovaj radi.

-Ma izvini jarane, ja, eto... - reče zbunjeno Deda Mraz.

-Šta bolan, ja eto? Šta radiš to? – opet ja navalio sa istim glupim pitanjem, al′ i mene strah pa vrtim jedno te isto.

-Ma vozam se cijelu noć na ovom minusu i vidim ovdje pun sto pa uzeo malo da presiječem glad. U onoj frci juče zaboravi′ ponijet sendviče.

Gledamo se tako k′o dva idiota, valjda obojica odmjeramo situaciju. Vidim u redu je i on se jadan prep′o k′o i ja.

-Ajde, sjedi dedo, pa ko normalan insan jedi. Oćeš kafu, čaj, kolu možda?“

-Stavi kafu ako ti nije uz nos. Jebala te kola još čekam honorare za reklame. Fol nešto banke nisu ovo-ono, treba svaki dan da bude... Svake godine ista priča, a i onima u Sine Qua None ću jebat mater nisu mi još dinara za tantijeme isplatili, a ganjali me da potpišem članstvo, po Sjevernog pola uzbihuzurili.

-Ma jebaji ga, nego kako je ove godine bilo? Šta ima kod raje? Kakva je tebi bila protekla godina? Oš kocku il sitni? – pitam ona standardna pitanja čisto da još malo opustim atmosferu. Meni još uvijek radi guza, kontam da nije ovo neki šaner koji obija kuće inspirasan američkim filmovima.

-Ma šuti, stislo svugdje, vidiš da i ja malo kupim po kućama, valja one patuljke prehranit, a gdje su irvasi, pa generalka svake godine za sanke. Ovi šupci iz kantona prve su nas otpisali kad su radili rebalans – reče Dedo preko srka kafe i dodaje: Al šuti dobro je. Prošle godine umalo bez posla ostadoh skoz.

-Nego, dedo, reci mi...“

-Joj, izvini jarane, al moram ić', imam još ovih paketića za odradit. Fala ti za kafu i klopu. Izvini još jednom što vako upadoh, šta ću - i razguli preko balkona.

Na brzinu pregledam novčanik, prerovim po ladicama, sve stoji na svom mjestu. Nisam ni ja siguran šta se desilo i onako zbunjen vratim se u krevet i pribijem se uz ženinu toplu guzicu. To je na kraju najbolja utjeha i najsigurnije mjesto na svijetu za svakog od nas dječaka koji živimo u tijelu odraslih muškaraca.

Malo kasnije sjedimo za doručkom, došli stari i stara. Zaustim da ispričam jutrošnji događaj, ali se ugrizem za jezik, kontam jebo par zvrkova pite i rusku salatu, nit′ je ko primijetio da fale nit′ bi mi iko povjerovao.

(zurnal.info)