PRAKTIČNA ŽENA: Kad porastem želim biti Goran Bregović!

dženana alađuz

Dozvolite da pojasnim, ne smeta meni da se Bregović vrati u Sarajevo. Iskreno briga me gdje će da živi. Ne vidim razloga da me se to tiče


Želim biti u novom filmu Gorana Bregovića, pa taman bio snimljen i VHS kamerom samo za ličnu upotrebu. Možda mi se tad ostvari djevojački san da upoznam mog gradonačelnika.

Bregović i ja imamo mnogo sličnosti, tako da vjerujem da su mi šanse velike.

Oboma nam se kosa kovrča na zatiljku.

I on i ja mislimo da je cool nositi sunčane naočale na sastanku u gradskoj upravi.

Da, oboje smo došli u godine „kada čovjek kao losos ide uzvodno,“ iako ja pojma nisam imala na šta je tačno Bregović mislio dok nisam pitala jednog od dvojice koji razumiju haiku.

I najvažnije, ni meni ni njemu nikad prije jedan gradonačelnik nije upriličio prijem.

DA TE NIJE ALIJA

Ali ovo nije običan gradonačelnik. Alija Behmen je gradonačelnik koji podržava istinske umjetnike i promotore Sarajeva. I to one čiji povratak pomaže da Sarajevo postane „centrifugalna, a ne centripetalna sila kao do sada“ (ne znam tačno šta sve ovo znači ali moram priznati da sam se od ove poruke sva ovlažila, šta ću, ja tako obično kad mi neko spomene centrifugu).

DSC_0642Jer ko je ako ne Bregović zadužio region, pa i cijeli svijet albumom Zdravo Marija? Koji se to Sarajlija ne osjeća diplomatski i ambasadorski bilo gdje u svijetu kad čuje Seve kako pjeva a Brega svira Volim, volim, volim, volim volim, volim, volim, volim volim, volim kad na muško miriše.

Svakoj Sarajki koja ne prepozna da je pjesma „Muškarcu samo treba kurva” prava ženska pjesma, koja uz Bregovićevu nenametljivu ali zaraznu muzičku kulisu predstavlja očigledan primjer “ženskog pisma” treba oduzeti državljanstvo.

I hajd suočena s takvim primjerom centrifugalne sile da ne zapjevam sa Merlinom Ne bi sjala ovako jako/ova moja lijepa avlija/ja bi svjetlo zvao mrakom/da te nije Alija....

Dozvolite da pojasnim, ne smeta meni da se Bregović vrati u Sarajevo. Iskreno briga me gdje će da živi. Ne vidim razloga da me se to tiče. Za mene je on normalna osoba koja ima sva prava na svijetu da odluči gdje će i šta će sa sobom. Ono što mi nije normalno jeste da MOJ GRADONAČELNIK sa svojim pomoćnicima iskoristi radne sate koji su plaćeni iz mog i vašeg poreza da odjedanput organizira u službenim prostorijama čije grijanje, struju i slično plaća opet iz mog i vašeg poreza, prijem u čast osobe koja je uzgred poslije rata bila iks puta u Sarajevu. Potom daruje dva poklona koja čisto sumnjam da je platio iz svoje ušteđevine i na kraju upita, hej upita čovjeka koji još od prije rata ima stan u Parizu, koji je vozio jahtu kad mi nismo znali da postoji ni Nutella „treba li ti šta?“

Jednog Bregovića koji je za noć sviranja u Moskvi za Novu godinu zaradio 100.000 EUR-a pita treba li ti šta?

TREBA LI TI ŠTA?

2655629298_247220f532_zZavidna? Dakako da sam zavidna. Bregović mu može začuđen sa osmijehom odgovoriti ne ne treba, ja ne mogu. Ja već godinama molim njegove pomoćnike da nekako podrže projekat koji uvezuje 2000 mladih sa potencijalnim poslodavcima ali neuspješno. Kako bih i uspjela kad grad Sarajevo za na primjer 2010 godinu može sebi priuštiti samo 100.000 KM za projekte nevladinih organizacija koji trebaju pomoći ovom gradu i njegovim žiteljima? 100.000 konvertibilnih maraka za sve nas, za cijelu godinu? I onda se čovjek koji je potpisao odluku da se za a) Jačanje kapaciteta građanskog aktivizma na teritoriji Grada Sarajeva i b.) Oblast razvoja i jačanja internet bazirane infrastrukture za povećanje i afirmisanje građanske uključenosti u javnom prostoru, odvoji suma u vrijednosti pola Bregovićeve dnevnice, sjeti da pita tog istog bogataša treba li ti šta.

Samo da razjasnim. Ne smeta mi što je Bregović bogataš, on bar radi 24 sata dnevno već desetljećima za taj status. I naravno mislim da treba podržati umjetnike, promotore Sarajeva. I naravno da se ne smijemo oglušiti o njihove potrebe, posebno takvih kapaciteta kao što je Bregović. Ali, smeta mi i to toliko da me jetra boli da se moj gradonačelnik sjetio to pitati njega a ne tebe, mene, nas, vas koji svakog dana prolazimo pored njega s grčem u želudcu i molbom na usnama koju nikako da procijedimo? Kad ćemo mi koji mahinalno ili od stida, uvažavanja, poštovanja spram godina, položaja, automatski skidamo sunčane naočale u prisustvu predstavnika vlasti/grada dobiti svoj prijem na kojem će nas očinski upitati „treba li ti šta?“

(zurnal.info)