ANDREJ NIKOLAIDIS: Ne, mi nismo bili nesvrstani

andrej nikolaidis

Vjera u Zapad ovdje poprima obilježja sekularne verzije vjerskog fanatizma: ponašamo se kao da ništa ne zavisi od nas, kao da je naša sudbina već određena i u sigurnim rukama

Toga će se mnogi sjetiti: bili smo djeca u olimpijskom Sarajevu i često smo koristili riječ: američki. Ta je riječ u našem govoru značila »savršen, najbolji na svijetu, i ja želim takav«. Sa američki/e se odgovaralo na dugačak spisak pitanja: od »je li film koji igra u kinu Dubrovnik dobar?« do »sviđaju li ti se moje nove adidaske?«.

Istovremeno, do iznemoglosti smo prepričavali vic koji je govorio da se filmovi dijele na dobre i ruske.

LOGIKA SVJETSKE VLADAVINE

Ne, mi nismo bili nesvrstani. Željeli smo najbolje: željeli smo da i naši životi budu američki. Osamdesetih godina, Amerika je ideološki osvojila teritoriju Jugoislavije. Naše dječije igre sa riječju američki bile su benigna manifestacija ideološkog trijumfa zapadnih vrijednosti u bivšoj Jugoslaviji. Onu malignu imali smo priliku vidjeti na početku rata u Bosni, kada su građani Sarajeva, tvrdo ubijeđeni u pravednost, više: savršenost demokratskih zemalja, jedni drugima objašnjavali da rat u Bosni, kada je već počeo, ima pod hitno i završiti, jer ga »Zapad i Amerika neće dozvoliti«. U tom trenutku bilo je jasno da Zapad za nas, kao i ostale »neslobodne narode koji sanjaju demokratiju« funkcioniše kao agent velikog Drugog. Stotine hiljada ljudskih života kasnije, Amerika će, prekinuvši rat i nametnuvši mir, potvrditi svoj status onoga što postavlja našu stvarnost, upravlja njom i garantuje uspostavu mira i pravdu, ukratko - održanje simboličkog poretka u kojem je Zapad dobronamjerni civilizator koji će okončati naše plemenske mržnje i postepeno nas učiniti sličnim sebi: američkim.

U knjizi »Imperiji : Logika svjetske vladavine – od Staroga Rima do Sjedinjenih Američkih Država«, Herfried Münkler, profesor političke teorije na berlinskom Humboldtu, piše kako svaka imperija prolazi kroz dvije faze: ekspanzije i konsolidacije, pri čemu je ova druga i takozvana »civilizatorska« faza. U fazi ekspanzije imperij uspostavlja vojnu i ekonomsku premoć, dok u svojoj »civilizatorskoj« fazi svoju moć betonira na političkom i ideološkom polju.

Nepune tri decenije kasnije, Michael Mann (studirao sociologiju na Oxfordu, predaje na UCLA-i, London School of Economics, Yeleu i Cambridgeu) saopštava sljedeću dijagnozu: »Pokazuje se da je American Empire u vojnom smislu div, u ekonomskom parazitski saputnik, u političkom šizofreničan a ideologijski je utvara«. Doista: teško da više ima nekoga ko doista vjeruje da je Amerika svjetionik demokratije i ovlašteni distributer ljudskih prava. Američka neoliberalna ekonomija je u ritama, a političko širenje američkih vrijednosti ustupa mjesto vojnom. Američka ideologija je probušeni dolar.

Stoga je, po Münkleru, jasno da Amerika nije uspješno prekoračila Augustovski prag, prelaz sa faze ekspanzije u fazu dugog trajanja. Oktavijan, kojem je 27. godine prije Hrista Senat dodijelio ime Augustus (»uzvišeni«), kada je procijenio da je carstvo napokon čvrsto na nogama, smanjio je broj legija sa 70 na 25 i otpustio 120 000 vojnika – ogromnu cifru u to vrijeme. Istinski konsolidovano i trajno carstvo čuvaju njegova ekonomija, politika i ideologija, ne gola vojna sila.

IMPERIJALNI IZAZOV EVROPE

Münklerova je procjena da je Amerika, nepovratno, imperija u silasku. Njeno mjesto velike imperijalne sile Zapada, koju je Amerika naslijedila od Britanije, u Münklerovoj viziji ima zauzeti Evropska Unija. Stoga naslov posljednjeg poglavlja njegove knjige nosi naslov: »Imperijalni izazov Evrope«. Koje završava riječima: »... imperijalni poreci imaju uglavnom mekane granice u kojima se zahtjev središta za redom postupno gubi. Na mjesto granica stupaju granični prostori. Europa će, ako se ne želi opteretiti i na kraju doživjeti slom, morati preuzeti ovaj imperijalni model određivanja granica. U načelu već sadrži takav poredak, s obzirom na to da se vanjske granice Europske Unije razlikuju od Schengenskih granica, a ove se pak razlikuju od zone eura. Taj bi model trebalo i dalje razvijati kako bi vanjske granice Europe bile istodobno stabilne i elastične. To uključuje utjecaj na periferiju koji više sliči imperijalnim odnosima nego odnosima među državama. Budućnost Europe dakle neće moći bez posudbi od modela imperijalnog poretka«.

Periferija prema kojoj treba vršiti imperijalni uticaj, o kojoj Münkler govori – to smo, naravno, mi.

Vjerovali smo da će Zapad na čelu sa Amerikom »rasplesti balkanski ratni čvor« i žrtvama donijeti pravdu, kao što smo vjerovali da će Svjetska banka i MMF naše ekonomije transformisati iz državno-dirigovanih u slobodna tržišta, nakon čega ćemo pasti na zelenim pašnjacima obilja, u neoliberalnoj utopiji, tamo daleko na kraju istorije. Vjerujemo i da će EU naša društva očistiti od korupcije i učiniti ih slobodnim i ponosnim dijelom Zapada. Balkanski ratni čvor nije raspleten nego rasječen, i to tako da je svakome jasno da bi, u slučaju raspada EU ili nekog drugog geopolitičkog tektonskog pomjeranja, ex-YU države ušle u novu turu od krvi pijanih ratova. Bog slobodnog tržišta je mrtav. Sada svu nadu ulažemo u EU: uvijek neko drugi ima riješiti sve naše unutrašnje proturječnosti i učiniti nas boljim.

Naše zemlje imaju najdirektniji mogući interes da postanu dio EU. Nezavisna Crna Gora, recimo, i jeste mišljena kao nezavisna država u EU i NATO – drugačije, ona teško da je dugoročno održiva, svakako ne sa ovakvim komšilukom. Ti pragmatični razlozi su zapravo zdravi razlozi: da, mi to hoćemo jer to je dobro za nas. Ono što je patološko jeste ideološki brainwash,nametanje vjere u agente velikog Drugog, bilo da su ti agenti MMF, Evropska komisija ili State Department. Cijena koju smo platili za naivno povjerenje u Zapad kao naše veliko Drugo ogromna je: apsolutno je izlišno na nju dodavati nove kamate. Vjera u Zapad ovdje poprima obilježja sekularne verzije vjerskog fanatizma: ponašamo se kao da ništa ne zavisi od nas, kao da je naša sudbina već određena i u sigurnim rukama – »neće to dati Amerika«, »smijeniće ih Amerika«, »neće moći više tako kada uđemo u Evropu«, »sve će to u red dovesti kapitalizam«... Ali nema nikoga ko bi se o nama mogao starati bolje od nas samih. Više od toga: nema velikog Drugog. Kao što kaže jedna pjesma Will Oldhama: There is No-one What Will take Care of You.

(zurnal.info)