Druže Samire,

dugo sam se dvoumio da li da na bilo koji način odgovarim na tvoj majkaterzijanski i neinformirani pokušaj da... šta si ti zapravo pokušao?, nakon što sam se usudio – mislim da je ovaj termin potpuno opravdan nakon kofe verbalnih fekalija koje su pod raznim nadimcima po meni istresli članovi redakcije magazina Dani i NS-a u komentarima na članak – iznijeti mišljenje o moralnoj dvoličnosti učesnika u jednom atentatorskom intervjuu objavljenom u Danima.

Dvoumio sam se jer sam proteklih nekoliko sedmica doživio prilično teško privatno iskustvo, od onih koje mijenjaju perspektivu i pogled na svijet, pa batrganje ili riječima piarovaca NS-a, „valjanje u blatu“ koje svako od nas smatra stvarnošću, bilo da je riječ o politici, pisanju ili nečemu trećem bude svedeno na svoju istinsku, neizmjerno sitnu, banalnu mjeru. Shvatićeš, međutim, da mi ipak nisi dao pretjerano mnogo izbora jer se kao rezultat tvoje lažno moralističke arbitriraže – shvatio sam, to si ti zapravo htio, je li? – osjećam kao onomad kada je Boutros Boutros Gali, u svojstvu Generalnog sekretara UN-a boraveći u Sarajevu rekao da ima i gorih mjesta na planeti. Možda i jeste, i možda sam upravo u to vrijeme bio u jednom od tih gorih mjesta, ali tako bezočno odbijanje odgovornosti me porazilo taman onoliko koliko me razočaralo –jer, još od doba Polikite kada sam kao brucoš bio samo fan, prema tebi gajim samo poštovanje – tvoje političko sljepilo.

GLASNOGOVORNIK GENERACIJSKE PLJAČKE

Ali, krenimo redom.

Prvo, ti si moju javnu poziciju – nadam se da nisi mislio privatno, jer bih te u tom slučaju tužio pa bi to morao dokazivati na sudu – nazvao šizofrenom. Prvo, „sporni“ članak nisam pisao ni kao savjetnik gradonačelnika, ni kao partijski aktivista, nego kao Emir (Sulje) Suljagić, pa ne vidim šta bi tu moglo biti šizofreno, osim ako za razliku od ostalih učesnika u toj debati nemam pravo na mišljenje. Ali, kad smo već kod šizofrenije, sve i da sam pisao u ime partije, moja pozicija ne bi bila ništa manje šizofrena od pozicije „nezavisnog novinara“ čije je ime prvo na online-peticiji za osnivanje Naše stranke i koji je pritom medijski glasnogovornik generacijske pljačke (vidi pod: ulaganja u elektroenergetski sektor). Usto, vjerujem da pozicija visokog stranačkog funkcionera koji je istovremeno direktor javne ustanove nije samo šizofrena i neodrživa, nego je u izravnoj suprotnosti sa nekim zakonskim propisima ove zemlje.

Hajdemo dalje. Ja više naprosto ne pristajem da šutim. Ne pristajem da šutim pred opozicionarima koji mene (kao člana SDP-a) koji živim u „šehidskom“ naselju – nema, naime nijedne familije uključujući i moju u kojoj neko ne fali – u kući bez kanalizacije i telefona optužuju da radim za status quo, dok je izvjesni Edin Mustafić, direktor JU MESS samo prošle godine iz budžeta Kantona Sarajevo dobio milion i sto hiljada maraka (trista hiljada maraka je potrošeno samo na putne troškove, a skoro stopedeset hiljada na plaće, možeš to provjeriti, to je javni dokument). Ne može. Ne ide da on mene, u bilo kom svojstvu, optužuje za bilo šta.

POD MOJOM ZASTAVOM

Čitajući taj intervju osjećao sam se kao žrtva silovanja, koja zato što već godinama šuti omogućava svom silovatelju da to neometano čini i drugima. Da to ilustrujem: dakle, od skoro deset godina koliko sam proveo u Danima, u radnoj knjižici imam četiri godine i sedam mjeseci; i sad je moja sramota što to kažem, je li?, a ne njegova što me podvrgnuo tome?

Samire, ono što hoću da kažem, pretpostavljaš, je da nijedan od ljudi koje si ti tako zdušno stao braniti od mene, nema apsolutno nikakve veze sa ljevicom. Jedan je budžetski pacov, drugi beskrupulozni demagog i manipulant, i ne postoje uslovi pod kojima bih marširao pod istom zastavom s njima. Bez obzira na to ko tu zastavu nosio i bez obzira protiv koga se borio. Pritom, njih uistinu i ne smatram svojim neprijateljima, ali u onoj mjeri u kojoj to mogu, makar i ovako, ne želim dopustiti da mašu zastavom koja je moja.

Jer, borba protiv korumpirane klerodesničarske vlasti nije ovako teška zbog toga što se opozicija tobože ne može ujediniti, nego zato što su ljudi, interesne grupe, kako god hoćeš, koji su integralni dio sistema kidnapovali stvar koja im prirodno ne pripada i izdaju se za nešto što nisu. Jer, nije moguće biti intimus Harisa Silajdžića i pritom se ogrtati šinjelom nezavisnosti, kao što nije moguće biti klijent Samira Silajdžića (Besima Mehmedića odnedavno) i biti u opoziciji; ili tvrdiš da možda jeste?

GRAŽDŽASTVUJUŠČA JAVNOST

Dalje. Nastranu to što me proglašavaš medijskim Gavrilom Principom, dio teksta zbog kojeg sam zapravo na kraju i odlučio da odgovorim je onaj u kojem navodiš kako sam kao „inače, sjajni analitičar (čijih par tekstova o Srebrenici, su među najboljim ikad napisanim stvarima na ovim prostorima), u poziciju da (...) devalvira svoju vrijednost“, je uistinu uvrijedljiv. Vrijeđa, naime, nešto što znam već jako dugo: a to je da sam prihvatljiv jedino i samo onda kada pišem ili pričam o Srebrenici; graždžastvujuščem dijelu ovdašnjeg javnog mnjenja udruženja žrtava naprosto nisu dovoljno uglađena, drugima idu na nerve „bezube babe“. Ali, to je sve o čemu mi je dopušteno govoriti; ja sam, naprotiv, sve ovo vrijeme bio u uvjerenju da mi to što sam preživio Srebrenicu ne daje nikakvo naročito pravo, ali me i ne ostavlja bez prava koje imaju svi drugi državljani ove zemlje. Jedno od njih je Ustavom zagarantovano pravo na slobodu mišljenja i izražavanja. I da za sve važi upravo takvi, identični standardi; problem je u tome što ti ne vidiš da oni koje ti braniš od mene (pećanini i mustafići) imaju jedne standarde za sebe, a druge za sve ostale. Istovremeno, zbog visoke osobne cijene koju sam platio ovom stanju stvari (i u ratu i u poraću), malo sam gadljiviji na nijanse, na karijere napravljene novcima poreskih obveznika, osobna bogatstva zarađena tuđim gladnim godinama. Utoliko više što su tu „ugrađene“ i moje gladne godine i što imam pravo da to kažem.

STRUJA NAS ZBLIŽAVA

Dalje. Krajnje je nepošteno da meni ispostavljaš račun međusobnih odnosa na medijskoj i nevladinoj sceni u Sarajevu ili u BiH. Taj račun nisam pravio, niti ga imam namjeru plaćati. Ali, kad si već spomenuo nekakvo zbližavanje, da te odmah ostavim bez iluzija: ne zbližavaju se ideje, koncepti i uvjerenja, nego struja, prijatelju, struja. U tom strujnom kolu izgorjet će još desetine tuđih godina, pući još mnogo kičmi; sve to debelo podmazano krvarinom.

Samire, odluka je tvoja. Činjenice nije moguće prenebregnuti i ne bi se smjele ignorisati onako kao što ti radiš, otpisujući „intelektualni nivo teksta i eventualnu istinitost navoda u njemu”, samo zato što dolazi iznutra, a ti to eto, ne odobravaš. Dakle, ili su navodi u tekstu tačni ili nisu. Treća mogućnost ne postoji, jer onda i sam počinješ povlađivati vladavini laži protiv koje vjerujem da se boriš.

" />

EMIR SULJAGIĆ: Moj odgovor svima

Emir Suljagić

Druže Samire,

dugo sam se dvoumio da li da na bilo koji način odgovarim na tvoj majkaterzijanski i neinformirani pokušaj da... šta si ti zapravo pokušao?, nakon što sam se usudio – mislim da je ovaj termin potpuno opravdan nakon kofe verbalnih fekalija koje su pod raznim nadimcima po meni istresli članovi redakcije magazina Dani i NS-a u komentarima na članak – iznijeti mišljenje o moralnoj dvoličnosti učesnika u jednom atentatorskom intervjuu objavljenom u Danima.

Dvoumio sam se jer sam proteklih nekoliko sedmica doživio prilično teško privatno iskustvo, od onih koje mijenjaju perspektivu i pogled na svijet, pa batrganje ili riječima piarovaca NS-a, „valjanje u blatu“ koje svako od nas smatra stvarnošću, bilo da je riječ o politici, pisanju ili nečemu trećem bude svedeno na svoju istinsku, neizmjerno sitnu, banalnu mjeru. Shvatićeš, međutim, da mi ipak nisi dao pretjerano mnogo izbora jer se kao rezultat tvoje lažno moralističke arbitriraže – shvatio sam, to si ti zapravo htio, je li? – osjećam kao onomad kada je Boutros Boutros Gali, u svojstvu Generalnog sekretara UN-a boraveći u Sarajevu rekao da ima i gorih mjesta na planeti. Možda i jeste, i možda sam upravo u to vrijeme bio u jednom od tih gorih mjesta, ali tako bezočno odbijanje odgovornosti me porazilo taman onoliko koliko me razočaralo –jer, još od doba Polikite kada sam kao brucoš bio samo fan, prema tebi gajim samo poštovanje – tvoje političko sljepilo.

GLASNOGOVORNIK GENERACIJSKE PLJAČKE

Ali, krenimo redom.

Prvo, ti si moju javnu poziciju – nadam se da nisi mislio privatno, jer bih te u tom slučaju tužio pa bi to morao dokazivati na sudu – nazvao šizofrenom. Prvo, „sporni“ članak nisam pisao ni kao savjetnik gradonačelnika, ni kao partijski aktivista, nego kao Emir (Sulje) Suljagić, pa ne vidim šta bi tu moglo biti šizofreno, osim ako za razliku od ostalih učesnika u toj debati nemam pravo na mišljenje. Ali, kad smo već kod šizofrenije, sve i da sam pisao u ime partije, moja pozicija ne bi bila ništa manje šizofrena od pozicije „nezavisnog novinara“ čije je ime prvo na online-peticiji za osnivanje Naše stranke i koji je pritom medijski glasnogovornik generacijske pljačke (vidi pod: ulaganja u elektroenergetski sektor). Usto, vjerujem da pozicija visokog stranačkog funkcionera koji je istovremeno direktor javne ustanove nije samo šizofrena i neodrživa, nego je u izravnoj suprotnosti sa nekim zakonskim propisima ove zemlje.

Hajdemo dalje. Ja više naprosto ne pristajem da šutim. Ne pristajem da šutim pred opozicionarima koji mene (kao člana SDP-a) koji živim u „šehidskom“ naselju – nema, naime nijedne familije uključujući i moju u kojoj neko ne fali – u kući bez kanalizacije i telefona optužuju da radim za status quo, dok je izvjesni Edin Mustafić, direktor JU MESS samo prošle godine iz budžeta Kantona Sarajevo dobio milion i sto hiljada maraka (trista hiljada maraka je potrošeno samo na putne troškove, a skoro stopedeset hiljada na plaće, možeš to provjeriti, to je javni dokument). Ne može. Ne ide da on mene, u bilo kom svojstvu, optužuje za bilo šta.

POD MOJOM ZASTAVOM

Čitajući taj intervju osjećao sam se kao žrtva silovanja, koja zato što već godinama šuti omogućava svom silovatelju da to neometano čini i drugima. Da to ilustrujem: dakle, od skoro deset godina koliko sam proveo u Danima, u radnoj knjižici imam četiri godine i sedam mjeseci; i sad je moja sramota što to kažem, je li?, a ne njegova što me podvrgnuo tome?

Samire, ono što hoću da kažem, pretpostavljaš, je da nijedan od ljudi koje si ti tako zdušno stao braniti od mene, nema apsolutno nikakve veze sa ljevicom. Jedan je budžetski pacov, drugi beskrupulozni demagog i manipulant, i ne postoje uslovi pod kojima bih marširao pod istom zastavom s njima. Bez obzira na to ko tu zastavu nosio i bez obzira protiv koga se borio. Pritom, njih uistinu i ne smatram svojim neprijateljima, ali u onoj mjeri u kojoj to mogu, makar i ovako, ne želim dopustiti da mašu zastavom koja je moja.

Jer, borba protiv korumpirane klerodesničarske vlasti nije ovako teška zbog toga što se opozicija tobože ne može ujediniti, nego zato što su ljudi, interesne grupe, kako god hoćeš, koji su integralni dio sistema kidnapovali stvar koja im prirodno ne pripada i izdaju se za nešto što nisu. Jer, nije moguće biti intimus Harisa Silajdžića i pritom se ogrtati šinjelom nezavisnosti, kao što nije moguće biti klijent Samira Silajdžića (Besima Mehmedića odnedavno) i biti u opoziciji; ili tvrdiš da možda jeste?

GRAŽDŽASTVUJUŠČA JAVNOST

Dalje. Nastranu to što me proglašavaš medijskim Gavrilom Principom, dio teksta zbog kojeg sam zapravo na kraju i odlučio da odgovorim je onaj u kojem navodiš kako sam kao „inače, sjajni analitičar (čijih par tekstova o Srebrenici, su među najboljim ikad napisanim stvarima na ovim prostorima), u poziciju da (...) devalvira svoju vrijednost“, je uistinu uvrijedljiv. Vrijeđa, naime, nešto što znam već jako dugo: a to je da sam prihvatljiv jedino i samo onda kada pišem ili pričam o Srebrenici; graždžastvujuščem dijelu ovdašnjeg javnog mnjenja udruženja žrtava naprosto nisu dovoljno uglađena, drugima idu na nerve „bezube babe“. Ali, to je sve o čemu mi je dopušteno govoriti; ja sam, naprotiv, sve ovo vrijeme bio u uvjerenju da mi to što sam preživio Srebrenicu ne daje nikakvo naročito pravo, ali me i ne ostavlja bez prava koje imaju svi drugi državljani ove zemlje. Jedno od njih je Ustavom zagarantovano pravo na slobodu mišljenja i izražavanja. I da za sve važi upravo takvi, identični standardi; problem je u tome što ti ne vidiš da oni koje ti braniš od mene (pećanini i mustafići) imaju jedne standarde za sebe, a druge za sve ostale. Istovremeno, zbog visoke osobne cijene koju sam platio ovom stanju stvari (i u ratu i u poraću), malo sam gadljiviji na nijanse, na karijere napravljene novcima poreskih obveznika, osobna bogatstva zarađena tuđim gladnim godinama. Utoliko više što su tu „ugrađene“ i moje gladne godine i što imam pravo da to kažem.

STRUJA NAS ZBLIŽAVA

Dalje. Krajnje je nepošteno da meni ispostavljaš račun međusobnih odnosa na medijskoj i nevladinoj sceni u Sarajevu ili u BiH. Taj račun nisam pravio, niti ga imam namjeru plaćati. Ali, kad si već spomenuo nekakvo zbližavanje, da te odmah ostavim bez iluzija: ne zbližavaju se ideje, koncepti i uvjerenja, nego struja, prijatelju, struja. U tom strujnom kolu izgorjet će još desetine tuđih godina, pući još mnogo kičmi; sve to debelo podmazano krvarinom.

Samire, odluka je tvoja. Činjenice nije moguće prenebregnuti i ne bi se smjele ignorisati onako kao što ti radiš, otpisujući „intelektualni nivo teksta i eventualnu istinitost navoda u njemu”, samo zato što dolazi iznutra, a ti to eto, ne odobravaš. Dakle, ili su navodi u tekstu tačni ili nisu. Treća mogućnost ne postoji, jer onda i sam počinješ povlađivati vladavini laži protiv koje vjerujem da se boriš.

Ne postoje uslovi pod kojima bih marširao pod istom zastavom s njima. Bez obzira na to ko tu zastavu nosio i bez obzira protiv koga se borio