Pokušavaju nam oduzeti i ono posljednje - našu različitost od njih. Odnosno jasnoću naših pozicija. „Političari virusi“ kako ih zove Zeleni Zub, i njihovi medijski i intelektualni pandani, nastoje u potpunosti zaraziti i onesposobiti društveni organizam, relativizirajući sve – uključujući i kritiku kriminogenih moćnika. Našim riječima, napadajući sebe, bore se protiv nas.

PETAK TRINAESTI

Porazni rezultati analiza rada vlasti, nevladinih organizacija u zemlji, ocjene, i prateće posljedice tih ocjena, međunarodnih institucija, kritički tekstovi u medijima, upozorenja i prijetnje sindikata i interesnih grupacija, individualni i kolektivni činovi protesta(...), dostigli su taj nivo i taj stepen učestalosti da su doveli već do svojevrsne inflacije kritike.

Kao da je stvorena nova realnost u kojoj je vladanje zemljom bande nesposobnih, kriminaliziranih ludaka normalna pojava, a dnevno iznošenje novih dokaza o uništavanju zemlje i života njenih građana, od strane aktuelne političke oligarhije, neka vrsta opšteprihvaćene benigne zabave za široke narodne mase. Poput horora, koji gledaoce drže prikovanog pogleda za ekran u perverznom uživanju u vlastitom strahu i uz želju da se taj užitak beskonačno ponavlja.

Kritika je, zapravo, gotovo potpuno obesmišljena. S jedne strane, ne proizvodi nikakve(!) posljedice po objekte te kritike - niti dokazani kriminalci završavaju u zatvorima, niti nesposobni političari bivaju skidani s položaja, niti stranke s poraznim rezultatima svoje vladavine gube izbore, niti propagandne poluge režima i kriminogene publikacije gube status medija... A, s druge strane, u njoj, na ovaj ili onaj način, učestvuju svi – uključujući i vlast, koja, da bi potpuno izludila ionako ne baš inteligentnu i psihičkim zdravljem obdarenu masu, s grotesknim cinizmom i licemjerjem, kritikuje samu sebe (posljednji u nizu je slučaj sa ocjenom Predsjedništva HDZ-a, da je „aktuelna politička situacija u BiH zabrinjavajuća, posebno što - zemlja već tri godine ima vlast koja ne funkcionira“ (???)).

Dodatni besmisao i konfuziju u čitavu priču unose medijske moralne kaljuže, koje kritiku koriste ne u cilju pozitivnih društvenih promjena, nego zarad uspostavljanja demagoške dimne zavjese, iza koje, „između redova“, guraju lične mafijaške interese i tom kvazi-kritikom usmjeravaju javnost u „željenom pravcu“.

(Ima li šta komičnije od prema vlasti kritičkih tekstova na stranicama Avaza? Situacija uporediva samo sa prelaskom iz četnika u partizane, u aprilu 45., s namjerom da se sačekaju „bolja vremena“ za kamu i kokardu, i da se sistem ruši iznutra. Avaz kritiku vlasti redovno završava – neposrednom ili podrazumijevajućom - poentom o odgovornosti opozicije ili međunarodne zajednice za postojeće stanje, čime se, zapravo, propuštanjem kroz taj kvazi-kritički kontekst, istovremeno i amnestira vladajuća mafija i demoniziraju njeni neprijatelji i zagovornici pravne države, kao zajedničke noćne more i političke i medijske i vjerske mafije).

OVDJE BI I KAFKA POLUDIO

Kritika tako nije više čak ni sama sebi svrha (što bi bila dovoljna devijacija), nego postaje sredstvo za zamagljivanje stvarnosti, u kome od obilja nefokusiranih negativnih informacija (usmjerenih bukvalno prema svim akterima političke, medijske, intelektualne, privredne, kulturne, nvo,... scene) i od gubljenja jasne razlike između objekta i subjekta kritike, se više ne vidi izlaz.

Prosječan građanin izložen je medijskom inžinjeringu, koji od njega zahtjeva ozbiljan napor i intelektualnu sposobnost da filtrira informacije i vidi ispod površine. Čitanje između redova vraća se u modu.

No, dok je u Republici Srpskoj, koja slijedi tradiciju totalitarnog društvenog koncepta, i u kojoj je demokratija svedena na formu, šminku i „neremetilački minimum“, to (čitanje) relativno jednostavno („s obzirom da se službena doktrina koju stalno ponavljaju režimski mediji i intelektualci može lako identificirati kao čista propaganda“ – da parafraziram C.P.Otera u njegovom predgovoru kolekcije eseja Noama Chomskog), u anarhoidnom Federalnom kosmosu - u kome svako igra samo za sebe, a protiv svih ostalih i u kojoj je milijun skrivenih motiva, veza, kombinacija, namjera - primanje informacija nalik je koračanju po minskom polju.

Čak i kad je informacija tačna (a za uspješan propagandni uticaj poželjan je što veći procenat istine – tu su lekciju, na našu žalost, domaći medijski gangsteri, već apsolvirali i uspješno je primjenjuju), da bi ste shvatili širu sliku ne možete je odvojiti od prenosioca i prinuđeni ste, ukoliko ne želite biti izmanipulirani i uvučeni u međusobno razračunavanje bandi, shvatiti motiv njenog objavljivanja.

Karakter medija, naime, ne dovodi nužno u pitanje istinitost objavljene informacije. Ali je potrebno zadržati svijest o tome da se iza denuciranja pripadnika nekog mafijaškog klana, može kriti ne javni interes nego tek pokušaj preuzimanja njihove teritorije od strane druge mafijaške skupine. (Što samo po sebi, da se razumijemo, ne mora biti loše – nemam ništa protiv međusobnih obračuna kriminalaca, dok u njima ne stradavaju nevini ljudi). Obračuni oko energetskog sektora, odnosno prava na pljačku i udio u plijenu, koji su izazvali posljednju dramatičnu promjenu u odnosima na političko-medijsko-klerikalnoj sceni, to savršeno odslikavaju.

S druge strane, ista informacija, objavljena u Avazu i magazinu 60 minuta - kao što se ovih dana desilo sa skoro identično prenesenim podacima iz CCI-jevih izvještaja o radu državne vlasti - ima sasvim drugačiju prirodu, jer iza te informacije stoje 2 potpuno različite namjere. Dok objava u Avazu podrazumijeva pokušaj manipulacije i zloupotrebe, i podataka i pomenute nevladine organizacije, za prizemne svrhe, koje u ovom trenutku samo naziremo, motiv 60-minutaške medijske gerile je kristalno jasan – beskompromisna kritika vladajuće nacionalističke mafije i buđenje svijesti o potrebi njenog svrgavanja. Svrgavanja koje ne podrazumijeva smjenu (zamjenu) mafijaških klanova na vlasti (što je primarni interes Avaza) nego koje za (utopijski, naravno) cilj ima čišćenje kompletnog društva i konačnu uspostavu pravne države.

NEPOPRAVLJIVI OPTIMISTA

Obilje kritički intoniranih informacija postaje izgovor pojedinim objektima kritičkih opservacija i njihovim stadima, da, ponašajući se kao da su u samoposluzi, uzimaju šta im odgovara a zanemaruju ono što im ne ide u prilog.

Naruku im, pritom, ide nefunkcionisanje pravne države i nedostatak demokratske kulture ovdašnjeg stanovništva, što priču o njihovom kriminalu, nesposobnosti, destruktrivnosti, štetočinstvu..., svodi praktično na moralnu osudu od strane nekorumpirane i nezastrašene manjine, za čije je anuliranje dovoljno imati dobre stranačke veze, „đon-obraz“ i lično se nezamjeriti lokalnom medijskom gangsteru.

Kritika drugih koristi se ili za pritajivanje, s očekivanjem da u obilju novih informacija i mijenjanjem fokusa, javnost zaboravi na njih (što, zbog, disperziranosti kriminala i masovnosti zločinačkih grupa, odnosno stalnog iskrsavanja novih afera, u Federalnom dijelu zemlje savršeno funkcioniše), ili se – nacionalističkim diskursom - „njihov“ napad interpretira kao vlastiti uspjeh i potvrda veličine unutar svog nacionalnog monolita (na čemu se zasniva proturaketni propagandni medijsko-politički štit zločinačke organizacije laktaškog Vožda).

Prostor je dodatno zamućen i mozak nevinog čitaoca sjeban idiotskim obračunima unutar opozicione i „nezavisno-medijske“ scene, koji, u konačnici, proizvode „informacije“ koje daju za pravo onima koji tvrde da su svi isti, i od kojih, bez sumnje, najveću korist ima nacionalistički političko-vjersko-medijski kriminogeni establišment.

Sve za rezultat ima širenje osjećaja besmisla i beznađa. I s njom povezane apatije.

STAND BY ARANŽMAN

Inflacija nosi u sebi potrebu za prelazak na stabilnu valutu. Jedno je vrijeme, naime, funkcionisalo stalno povećanje stepena verbalne oštrine, ali se plašim da više ni Edino „Mater vam jebem!“ nije funkcionalno (mada ga preporučujem za slušanje).

Došli smo do stadija u kome su riječi gotovo potpuno izgubile smisao. I u kome je kritiku nužno pretočiti u novu jasnu i funkcionalnu formu.

Pri tome treba krenuti od očitog. Vlast razumije samo jedan jezik, onaj na kome je i nastala – jezik sile. Ali ga narod, građani ove zemlje, uporno odbijaju primijeniti. Zapanjujuće otsustvo nasilja u komunikaciji građana sa otuđenom i odnarođenom vlašću istovremeno je i dokaz civilizovanosti i ljudskosti ovdašnjeg stanovništva, ali i dokaz njegove osuđenosti na vječno trpljenje.

Onih par slučajeva u kojima su protesti građana bili garnirani stidljivim elementima nasilja, nepobitan su dokaz funkcionalnosti i superiornosti tog oblika kritike.

Sarajevsko kamenovanje zgrade kantonalne vlasti, upad invalida na sjednicu Federalne skupštine, protesti organizacija rvi i porodica šehida, prijetnje demobilisanih boraca, blokada saobraćajnica i prijetnja paljenjem kamiona, od strane mostarskih vatrogasaca..., svi do jednog bili su učinkovitiji od najoštrijih i najargumentovanijih novinskih tekstova.

Olovka, pisaća mašina ili kompjuterska tastatura, odnosno riječi, očito su inferiorni u odnosu na „kritičku težinu“ letve, kamenice, cigle ili molotovljevog koktela.

Pasivizirajuća civilizovanost stanovništva, međutim, i poratna odbojnost prema manifestacijama upotrebe sile, te razumljivi strah od „kolateralnih žrtava“ među nevinim koje mafija na vlasti istura kao živi štit u takvim situacijama (dok se ona, u pravilu, „izgubi“ i sa sigurne udaljenosti nezainteresovano posmatra čitavu stvar), sprječeva u startu pojedince da se pretvore u masu „poliglota“, koja se bandi obraća na onom jeziku na kome bi poruku i prateću kritiku u njoj shvatili.

Laptop o glavu jednog od njegovih ministara pokazatelj je da je laktaški vožd shvatio prednosti novih tehnologija, nad verbalnom ili kritikom ispisanom na novinskom papiru. Samo kad bi i njegovi i podanici njegovih koalicionih partnera bili tako pametni. Pa ako već nisu informatički pismeni, nek kritiku ispisiju na ciglama. Slušajući pritom Dubiozu i Frenkija, dok grme: „Sada kažem 'Dosta je'. / Sada kažem 'Dosta je!'. / Idem da se borim / to mi jedino preostaje!“.

" />

SAMIR ŠESTAN: Inflacija kritike

Samir Šestan

Pokušavaju nam oduzeti i ono posljednje - našu različitost od njih. Odnosno jasnoću naših pozicija. „Političari virusi“ kako ih zove Zeleni Zub, i njihovi medijski i intelektualni pandani, nastoje u potpunosti zaraziti i onesposobiti društveni organizam, relativizirajući sve – uključujući i kritiku kriminogenih moćnika. Našim riječima, napadajući sebe, bore se protiv nas.

PETAK TRINAESTI

Porazni rezultati analiza rada vlasti, nevladinih organizacija u zemlji, ocjene, i prateće posljedice tih ocjena, međunarodnih institucija, kritički tekstovi u medijima, upozorenja i prijetnje sindikata i interesnih grupacija, individualni i kolektivni činovi protesta(...), dostigli su taj nivo i taj stepen učestalosti da su doveli već do svojevrsne inflacije kritike.

Kao da je stvorena nova realnost u kojoj je vladanje zemljom bande nesposobnih, kriminaliziranih ludaka normalna pojava, a dnevno iznošenje novih dokaza o uništavanju zemlje i života njenih građana, od strane aktuelne političke oligarhije, neka vrsta opšteprihvaćene benigne zabave za široke narodne mase. Poput horora, koji gledaoce drže prikovanog pogleda za ekran u perverznom uživanju u vlastitom strahu i uz želju da se taj užitak beskonačno ponavlja.

Kritika je, zapravo, gotovo potpuno obesmišljena. S jedne strane, ne proizvodi nikakve(!) posljedice po objekte te kritike - niti dokazani kriminalci završavaju u zatvorima, niti nesposobni političari bivaju skidani s položaja, niti stranke s poraznim rezultatima svoje vladavine gube izbore, niti propagandne poluge režima i kriminogene publikacije gube status medija... A, s druge strane, u njoj, na ovaj ili onaj način, učestvuju svi – uključujući i vlast, koja, da bi potpuno izludila ionako ne baš inteligentnu i psihičkim zdravljem obdarenu masu, s grotesknim cinizmom i licemjerjem, kritikuje samu sebe (posljednji u nizu je slučaj sa ocjenom Predsjedništva HDZ-a, da je „aktuelna politička situacija u BiH zabrinjavajuća, posebno što - zemlja već tri godine ima vlast koja ne funkcionira“ (???)).

Dodatni besmisao i konfuziju u čitavu priču unose medijske moralne kaljuže, koje kritiku koriste ne u cilju pozitivnih društvenih promjena, nego zarad uspostavljanja demagoške dimne zavjese, iza koje, „između redova“, guraju lične mafijaške interese i tom kvazi-kritikom usmjeravaju javnost u „željenom pravcu“.

(Ima li šta komičnije od prema vlasti kritičkih tekstova na stranicama Avaza? Situacija uporediva samo sa prelaskom iz četnika u partizane, u aprilu 45., s namjerom da se sačekaju „bolja vremena“ za kamu i kokardu, i da se sistem ruši iznutra. Avaz kritiku vlasti redovno završava – neposrednom ili podrazumijevajućom - poentom o odgovornosti opozicije ili međunarodne zajednice za postojeće stanje, čime se, zapravo, propuštanjem kroz taj kvazi-kritički kontekst, istovremeno i amnestira vladajuća mafija i demoniziraju njeni neprijatelji i zagovornici pravne države, kao zajedničke noćne more i političke i medijske i vjerske mafije).

OVDJE BI I KAFKA POLUDIO

Kritika tako nije više čak ni sama sebi svrha (što bi bila dovoljna devijacija), nego postaje sredstvo za zamagljivanje stvarnosti, u kome od obilja nefokusiranih negativnih informacija (usmjerenih bukvalno prema svim akterima političke, medijske, intelektualne, privredne, kulturne, nvo,... scene) i od gubljenja jasne razlike između objekta i subjekta kritike, se više ne vidi izlaz.

Prosječan građanin izložen je medijskom inžinjeringu, koji od njega zahtjeva ozbiljan napor i intelektualnu sposobnost da filtrira informacije i vidi ispod površine. Čitanje između redova vraća se u modu.

No, dok je u Republici Srpskoj, koja slijedi tradiciju totalitarnog društvenog koncepta, i u kojoj je demokratija svedena na formu, šminku i „neremetilački minimum“, to (čitanje) relativno jednostavno („s obzirom da se službena doktrina koju stalno ponavljaju režimski mediji i intelektualci može lako identificirati kao čista propaganda“ – da parafraziram C.P.Otera u njegovom predgovoru kolekcije eseja Noama Chomskog), u anarhoidnom Federalnom kosmosu - u kome svako igra samo za sebe, a protiv svih ostalih i u kojoj je milijun skrivenih motiva, veza, kombinacija, namjera - primanje informacija nalik je koračanju po minskom polju.

Čak i kad je informacija tačna (a za uspješan propagandni uticaj poželjan je što veći procenat istine – tu su lekciju, na našu žalost, domaći medijski gangsteri, već apsolvirali i uspješno je primjenjuju), da bi ste shvatili širu sliku ne možete je odvojiti od prenosioca i prinuđeni ste, ukoliko ne želite biti izmanipulirani i uvučeni u međusobno razračunavanje bandi, shvatiti motiv njenog objavljivanja.

Karakter medija, naime, ne dovodi nužno u pitanje istinitost objavljene informacije. Ali je potrebno zadržati svijest o tome da se iza denuciranja pripadnika nekog mafijaškog klana, može kriti ne javni interes nego tek pokušaj preuzimanja njihove teritorije od strane druge mafijaške skupine. (Što samo po sebi, da se razumijemo, ne mora biti loše – nemam ništa protiv međusobnih obračuna kriminalaca, dok u njima ne stradavaju nevini ljudi). Obračuni oko energetskog sektora, odnosno prava na pljačku i udio u plijenu, koji su izazvali posljednju dramatičnu promjenu u odnosima na političko-medijsko-klerikalnoj sceni, to savršeno odslikavaju.

S druge strane, ista informacija, objavljena u Avazu i magazinu 60 minuta - kao što se ovih dana desilo sa skoro identično prenesenim podacima iz CCI-jevih izvještaja o radu državne vlasti - ima sasvim drugačiju prirodu, jer iza te informacije stoje 2 potpuno različite namjere. Dok objava u Avazu podrazumijeva pokušaj manipulacije i zloupotrebe, i podataka i pomenute nevladine organizacije, za prizemne svrhe, koje u ovom trenutku samo naziremo, motiv 60-minutaške medijske gerile je kristalno jasan – beskompromisna kritika vladajuće nacionalističke mafije i buđenje svijesti o potrebi njenog svrgavanja. Svrgavanja koje ne podrazumijeva smjenu (zamjenu) mafijaških klanova na vlasti (što je primarni interes Avaza) nego koje za (utopijski, naravno) cilj ima čišćenje kompletnog društva i konačnu uspostavu pravne države.

NEPOPRAVLJIVI OPTIMISTA

Obilje kritički intoniranih informacija postaje izgovor pojedinim objektima kritičkih opservacija i njihovim stadima, da, ponašajući se kao da su u samoposluzi, uzimaju šta im odgovara a zanemaruju ono što im ne ide u prilog.

Naruku im, pritom, ide nefunkcionisanje pravne države i nedostatak demokratske kulture ovdašnjeg stanovništva, što priču o njihovom kriminalu, nesposobnosti, destruktrivnosti, štetočinstvu..., svodi praktično na moralnu osudu od strane nekorumpirane i nezastrašene manjine, za čije je anuliranje dovoljno imati dobre stranačke veze, „đon-obraz“ i lično se nezamjeriti lokalnom medijskom gangsteru.

Kritika drugih koristi se ili za pritajivanje, s očekivanjem da u obilju novih informacija i mijenjanjem fokusa, javnost zaboravi na njih (što, zbog, disperziranosti kriminala i masovnosti zločinačkih grupa, odnosno stalnog iskrsavanja novih afera, u Federalnom dijelu zemlje savršeno funkcioniše), ili se – nacionalističkim diskursom - „njihov“ napad interpretira kao vlastiti uspjeh i potvrda veličine unutar svog nacionalnog monolita (na čemu se zasniva proturaketni propagandni medijsko-politički štit zločinačke organizacije laktaškog Vožda).

Prostor je dodatno zamućen i mozak nevinog čitaoca sjeban idiotskim obračunima unutar opozicione i „nezavisno-medijske“ scene, koji, u konačnici, proizvode „informacije“ koje daju za pravo onima koji tvrde da su svi isti, i od kojih, bez sumnje, najveću korist ima nacionalistički političko-vjersko-medijski kriminogeni establišment.

Sve za rezultat ima širenje osjećaja besmisla i beznađa. I s njom povezane apatije.

STAND BY ARANŽMAN

Inflacija nosi u sebi potrebu za prelazak na stabilnu valutu. Jedno je vrijeme, naime, funkcionisalo stalno povećanje stepena verbalne oštrine, ali se plašim da više ni Edino „Mater vam jebem!“ nije funkcionalno (mada ga preporučujem za slušanje).

Došli smo do stadija u kome su riječi gotovo potpuno izgubile smisao. I u kome je kritiku nužno pretočiti u novu jasnu i funkcionalnu formu.

Pri tome treba krenuti od očitog. Vlast razumije samo jedan jezik, onaj na kome je i nastala – jezik sile. Ali ga narod, građani ove zemlje, uporno odbijaju primijeniti. Zapanjujuće otsustvo nasilja u komunikaciji građana sa otuđenom i odnarođenom vlašću istovremeno je i dokaz civilizovanosti i ljudskosti ovdašnjeg stanovništva, ali i dokaz njegove osuđenosti na vječno trpljenje.

Onih par slučajeva u kojima su protesti građana bili garnirani stidljivim elementima nasilja, nepobitan su dokaz funkcionalnosti i superiornosti tog oblika kritike.

Sarajevsko kamenovanje zgrade kantonalne vlasti, upad invalida na sjednicu Federalne skupštine, protesti organizacija rvi i porodica šehida, prijetnje demobilisanih boraca, blokada saobraćajnica i prijetnja paljenjem kamiona, od strane mostarskih vatrogasaca..., svi do jednog bili su učinkovitiji od najoštrijih i najargumentovanijih novinskih tekstova.

Olovka, pisaća mašina ili kompjuterska tastatura, odnosno riječi, očito su inferiorni u odnosu na „kritičku težinu“ letve, kamenice, cigle ili molotovljevog koktela.

Pasivizirajuća civilizovanost stanovništva, međutim, i poratna odbojnost prema manifestacijama upotrebe sile, te razumljivi strah od „kolateralnih žrtava“ među nevinim koje mafija na vlasti istura kao živi štit u takvim situacijama (dok se ona, u pravilu, „izgubi“ i sa sigurne udaljenosti nezainteresovano posmatra čitavu stvar), sprječeva u startu pojedince da se pretvore u masu „poliglota“, koja se bandi obraća na onom jeziku na kome bi poruku i prateću kritiku u njoj shvatili.

Laptop o glavu jednog od njegovih ministara pokazatelj je da je laktaški vožd shvatio prednosti novih tehnologija, nad verbalnom ili kritikom ispisanom na novinskom papiru. Samo kad bi i njegovi i podanici njegovih koalicionih partnera bili tako pametni. Pa ako već nisu informatički pismeni, nek kritiku ispisiju na ciglama. Slušajući pritom Dubiozu i Frenkija, dok grme: „Sada kažem 'Dosta je'. / Sada kažem 'Dosta je!'. / Idem da se borim / to mi jedino preostaje!“.

Kao da je stvorena nova realnost u kojoj je vladanje zemljom bande nesposobnih, kriminaliziranih ludaka normalna pojava, a dnevno iznošenje novih dokaza o uništavanju zemlje i života njenih građana, od strane aktuelne političke oligarhije, neka vrsta opšteprihvaćene benigne zabave za široke narodne mase