Za 26.09.2009. u mostarskoj Kosači najavljen je koncert pod nazivom „Tri amigosa“ na kojem će nastupiti Sanel Marić Mara te Arsen i Matija Dedić kao gosti koncerta.

Kantautorski bard Arsen Dedić je u kratkom razgovoru koji smo imali sipao sve same hvalospjeve na račun Marinog albuma „Vasduh“ te najavio ovaj događaj i kao nešto što bi moglo prerasti u trajnu suradnju.

Mara je na sceni već dugo godina, ali uvijek se kretao pomalo na margini. Tek rijetko bi izašao pred lice šire javnosti, ali uvijek sa nekim zanimljivim konceptualnim projektom. I marginaliziranost i konceptualnost su prilično neobične obzirom se radi o autoru savršeno jasne, fine i pametne pop glazbe koja sigurno ima potencijal da obogati ono što nazivamo glazbenom scenom u BiH.

Album „Vasduh“ je vrijedan pažnje iz više razloga. Tekstovi su izvučeni iz bosanskohercegovačke književne baštine i stavljeni u kontekst koji im je udahnuo novi život i pokazao da mogu funkcionirati u trenutku sadašnjem. A glazba, glazba je nešto posebno, za naše podneblje neobično, bez obzira jeste li ljubitelj takvog zvuka. To je suptilni pop prepun tamnih tonova koji vas ne može ostaviti ravnodušnima. I ono što kod Mare igra na prvu loptu daleko je iznad prosjeka naše „ pop scene“, nije to ono na što smo navikli od petparačke sarajevske pop škole. Nađite „Vasduh“. Preporučujem.

U razgovoru za Žurnal Mara je objasnio kako je stvorio ovaj izvrsni album.


Album „Vasduh“ dugo se kuhao u tvojoj glavi. Dugo te nije bilo na sceni. Kako si uopće došao na ideju da uglazbiš stihove klasika našeg pjesništva?

- Da, dugo se sve ovo radilo, više od 5 godina. Ideja je nastala nakon pjesme “Uspavanka”, koju sam počeo raditi na času muzičke kulture u jednoj od škola gdje sam predavao. Nakon “Uspavanke - Nini sine”, odlučio sam da uradim muziku za poeziju naših već skoro zaboravljenih pjesnika. Tako nastaju “Đul miriše” i “Vas svijet” (Avdo Hasanbegov Karabegović i Safvet Beg Bašagić), a njihovu poeziju sam pronašao u Arhivu Hercegovine. Na inicijativu mojih prijatelja i Aide počeo sam raditi na muzici za pjesme Alekse Šantića, Antuna Branka Šimića i Maka Dizdara. Svi ti stihovi su prelijepi, emocije pršte, a više ih niko ne čita, ne spominje, samo skupljaju prašinu. Nekako mi šteta da to tako i ostane.

Mnogi ljudi na prvo slušanje tvog albuma čuju nekakav moderniziran sevdah. Mnogi i ostanu pri tome pa se tvoj album preslušava na nekim ethno i balkan blues večerima. Po meni, tu je jedino duhovnost koja zrači iz tvojih pjesama bliska sevdahu. Kakva je bila tvoja namjera?

- Moram ispičati priču koja je sastavni dio “Vasduha” i mislim da je pravi odgovor na ovo pitanje.

Odlazak po vazduh je toliko stara priča da sam gotovo i zaboravio kako mi je otac još kao djetetu pričao o odlasku na planinu. Tamo bi se u određeno doba jutra miješali vjetrovi koji bi činili vazduh drugačijim, posebnim. Takav zrak bi oni sakupljali u vreće i oslobađali ga u svojim domovima Vjerovalo se da ta hava čini ljude pozitivnijim, zdravijim i sretnijim, i da te familije nikada nisu bile u svađi, niti su znale za mržnju. Zvali su ih SKUPLJAČI ZRAKA.“

Vasduh” je bio moj način sakupljanja pozitivnog zraka i htio sam ga podijeliti sa dobrim ljudima.

Uvijek sam te vidio u nekoj ulozi, nazovimo je šansonjerskoj, kao nekog ko sjedi pred publikom sam sa svojom gitarom i glasom. Imao si taj fini pop senzibilitet i sigurno nekoliko pjesama koje su imale „hitoidni“ potencijal. Kako objašnjavaš činjenicu da si se do sada kretao na marginama scene i zašto nikad nisi pokušao izaći pred publiku isključivo kao singersongwriter?

- Ja sam do sada pred publiku uvijek izlazio kao singersongwriter, samo što me ljudi različito kontaju. Nekad su me doživljavali kao bend, nekad kao kantautora, zavisi kako ko. Meni je bitno da sviram svoju muziku, nekad na svoje stihove, a nekad na stihove drugih, i da u tome uživam, zajedno sa ljudima koji sviraju sa mnom, ali i sa onima koji to slušaju. Čak i u “Vasduhu” se može osjetiti pop zvuk, mada ovaj album ne mogu svrstati niti u jednu kategoriju, čak i sevdaha ima samo u frazama, ali tu je i ethno, blues...

Po meni “Vasduh” jeste idealan pop album. Ima nešto što pop muzika danas često nema, a to je pamet i jasna ideja. Sva ta fuzija svega drugog je samo primjesa, kao začin nekakav. No, reci mi hoćeš li se vratiti nekim sjajnim pjesmama iz tvoje rane faze, poput „Noći su dani moji“ idr.? Uvijek mi nekako žao da te pjesme nije čuo puno veći broj ljudi...

- I ja razmišljam u tom pravcu. Mislim da je to sljedeće što želim da radim. Neće biti samo stare pjesme, već kombinacija izabranih starih i nekoliko novih. Pjesma „Noći su dani moji“ sigurno zaslužuje da bude dio tog „novog“ albuma, zajedno sa „Pozovi riječi“ i dr. To je za sada samo ideja i nemam nekih konkretnih dogovora ili planova, ali imam novu pjesmu. To je dobar osjećaj.

Možda najveća zamjerka tvom albumu ide na račun produkcije. Gdje si producirao album i da li je atmosfera sobe ono što si želio dobiti ili je produkcija bila ograničena iz svima nam poznatih financijskih razloga?

- Album je produciran u studiju ˝Baraka˝, Atilla Aksoj je radio produkciju.

Ono što ja mogu reći je da sam ja zadovoljan produkcijom i radom mog kolege Atille. Mišljenja sam da mi niko u BiH ovaj posao ne bi uradio bolje od njega. Naravno da može bolje, samo to bolje je zahtijevalo rad van granica naše zemlje i van granica mog budžeta.

Interesantna su po meni bajkovita grafička rješenja omota na tvom albumu s nekoliko prekrasnim fotki koje zapravo puno govore o konceptu albuma. Ko je zaslužan za ta rješenja?

- Grafički dizajn je radila cura iz Sarajeva Ella Gazibara, koja živi i radi u Holandiji kao grafički dizajner. Jedan dio posla na dizajnu je uradio i moj drug Goran Tiro. Čovjek zaslužan za fotografije je moj dobar drug Amir Grabus. Režiser po profesiji, rodom iz Mostara, koji je muhajem iz Holandije došao ovdje sa ogromnim foto aparatom, i koji je ostavio koljena na podveleškim stijenama. Sama ideja/tema fotografija je produkt mojih maštarija. Najviša zasluga ide mom sinu Ishaku koji je bio više nego profesionalan na setu. Super mu bilo, cijeli dan skakao bez ograničenja...

Otkud tvoja već dugogodišnja opsesija otvorenim prostorom i zrakom? Dolazi li to možda kao neka želja podsvijesti da se odupreš mostarskoj i BiH klaustrofobiji?

- Mislim da sam se takav rodio, nikad nisam volio stanove i male prostore što me je nekad u djetinjstvu dovodilo do ludila i mučnine. U takvim situacijama bi me majka jednostavno deportovala nazad našoj kući, koja se nalazila nadomak guste borove šume gdje bih se gubio i fizički i psihički.

Jedan klišej: Kako si zadovoljan promocijom i prijemom albuma kod publike?

- Promocija nije bila urađena kako treba, ali se evo kvalitet prepoznaje. Nadam se da će se neke stvari što se promocije tiče poboljšati, jer je prije neki dan Aleksandra Savić to preuzela u svoje ruke. Otvoreno je rekla da je promocija loša, te izrazila želju da pomogne po tom pitanju. Kaže da joj se “Vasduh” svidio i da je emotivno 'razvaljuje', te kako je šteta što drugi ljudi još uvijek nisu čuli tu ljepotu. Dijelim njeno mišljenje i vjerujem da je baš ona ta koja će odraditi profesionalnu promociju.

Uskoro u Mostaru nastupaš zajedno sa velikim bardom šansone Arsenom Dedićem i njegovim sinom, poznatim pijanistom, Matijom. Kako je došlo do vaše suradnje?

- Ja i moj prijatelj Amer, koji je također i Arsenov dobar drug, smo jednu noć bili gosti na Arsenovom koncertu u Sarajevu. Tu smo imali priliku pričati i pokloniti mu “Vasduh”. Nakon par dana Arsen me je nazvao i rekao: “Mariću, Mariću šta si ovo uradio”...

Tako je sve počelo.

I Mariću, šta si to uradio?

- Ma nekako sam pokušao da muzikom osnažim prelijepe stihove punih emocija. Duh starih vremena da još mističnije dočaram i poklonim mlađoj generaciji, ali i starijoj. Ljudi kojima se “Vasduh” sviđa kažu da ih cijepa na sitne djeliće duše. Arsen je bio oduševljen i stvarno nije bio škrt sa komplimentima. Meni bilo drago. Šta ću?! Znaš, koliko god da osjećam kako je “Vasduh” dobar, ipak s vremena na vrijeme se umorim i imam svoje nedoumice, valjda kao i svaki umjetnik. Nekako mi drago kad jedan velikan kao što je Arsen uživa u “Vasduhu”.

Meni je izrazito drago da Arsen Dedić istupa pomalo “bowievski” i pokušava ukazati na pravu vrijednost među mlađim kolegama. Misliš li da ćeš uz Arsena lakše istupiti na „veliku“ scenu?

- Ne znam šta će se izroditi iz sveg ovog al sam siguran da “Vasduh” zaslužuje svu veličinu i da tu nema granica vezano za prostor gdje se svira... Planirane su velike scene i prije Arsena. Zbog Dedićeve podrške i njegovog stručnog mišljenja ljudi će posvetiti više pažnje “Vasduhu". Šta se dalje može desiti – iskreno nemam pojma.

Gledaj, ja govorim o velikoj sceni u smislu nastupanja u prestižnim dvoranama poput Lisinskog i šta ti ja znam, ne govorim o folkotekama:o)...

- Vjerovatno je sada mogućnost veća da se tako nešto nekada i desi, ali to je još uvijek daleko. Nemam baš nekih iluzija kako će zbog saradnje sa Arsenom da sve bude super lako, jer ipak moja muzika nije komercijalna, nemam profesionalnog menadžera, i sav napredak do sada je zbog podrške moje famillije i prijatelja koji žele da pomognu, i koji još uvijek imaju nekog entuzijazma u sebi.

Kako općenito gledaš na glazbenu scenu, prije svega u Mostaru, a onda i u BiH?

- E to je pravo kliše pitanje.

Pa jeste, ali evo, ja inzistiram da odgovoriš, da nekako opišeš stanje onako kako ga ti vidiš...

- Previše je turbo-folka i totalno dosadnih i na isti kalup pjesmuljaka. Ipak ima nade, zbog Zostera, Dubioze kolektiva, Vunenih, Letu štuke. Nažalost i oni su borci sa vjetrenjačama, u manjini smo, ali bitno je da smo tu.

Hoćeš li nastaviti koncertnu, ili možda čak i studijsku suradnju sa dvojcem Dedić i Dedić ?

- Sa Matijom bih trebao snimiti pjesmu koju sam završio prije par dana, samo moramo dogovoriti termine, a za ostale projekte nisam siguran. Većinu stvari nisam dogovarao ja direktno, pa ti ove odgovore moram ostaviti ovako polovično ili čekati sljedeći intervju.




" />

Marko Tomaš MOSTAR CALLING Sanel Marić Mara

marko tomaš

Za 26.09.2009. u mostarskoj Kosači najavljen je koncert pod nazivom „Tri amigosa“ na kojem će nastupiti Sanel Marić Mara te Arsen i Matija Dedić kao gosti koncerta.

Kantautorski bard Arsen Dedić je u kratkom razgovoru koji smo imali sipao sve same hvalospjeve na račun Marinog albuma „Vasduh“ te najavio ovaj događaj i kao nešto što bi moglo prerasti u trajnu suradnju.

Mara je na sceni već dugo godina, ali uvijek se kretao pomalo na margini. Tek rijetko bi izašao pred lice šire javnosti, ali uvijek sa nekim zanimljivim konceptualnim projektom. I marginaliziranost i konceptualnost su prilično neobične obzirom se radi o autoru savršeno jasne, fine i pametne pop glazbe koja sigurno ima potencijal da obogati ono što nazivamo glazbenom scenom u BiH.

Album „Vasduh“ je vrijedan pažnje iz više razloga. Tekstovi su izvučeni iz bosanskohercegovačke književne baštine i stavljeni u kontekst koji im je udahnuo novi život i pokazao da mogu funkcionirati u trenutku sadašnjem. A glazba, glazba je nešto posebno, za naše podneblje neobično, bez obzira jeste li ljubitelj takvog zvuka. To je suptilni pop prepun tamnih tonova koji vas ne može ostaviti ravnodušnima. I ono što kod Mare igra na prvu loptu daleko je iznad prosjeka naše „ pop scene“, nije to ono na što smo navikli od petparačke sarajevske pop škole. Nađite „Vasduh“. Preporučujem.

U razgovoru za Žurnal Mara je objasnio kako je stvorio ovaj izvrsni album.


Album „Vasduh“ dugo se kuhao u tvojoj glavi. Dugo te nije bilo na sceni. Kako si uopće došao na ideju da uglazbiš stihove klasika našeg pjesništva?

- Da, dugo se sve ovo radilo, više od 5 godina. Ideja je nastala nakon pjesme “Uspavanka”, koju sam počeo raditi na času muzičke kulture u jednoj od škola gdje sam predavao. Nakon “Uspavanke - Nini sine”, odlučio sam da uradim muziku za poeziju naših već skoro zaboravljenih pjesnika. Tako nastaju “Đul miriše” i “Vas svijet” (Avdo Hasanbegov Karabegović i Safvet Beg Bašagić), a njihovu poeziju sam pronašao u Arhivu Hercegovine. Na inicijativu mojih prijatelja i Aide počeo sam raditi na muzici za pjesme Alekse Šantića, Antuna Branka Šimića i Maka Dizdara. Svi ti stihovi su prelijepi, emocije pršte, a više ih niko ne čita, ne spominje, samo skupljaju prašinu. Nekako mi šteta da to tako i ostane.

Mnogi ljudi na prvo slušanje tvog albuma čuju nekakav moderniziran sevdah. Mnogi i ostanu pri tome pa se tvoj album preslušava na nekim ethno i balkan blues večerima. Po meni, tu je jedino duhovnost koja zrači iz tvojih pjesama bliska sevdahu. Kakva je bila tvoja namjera?

- Moram ispičati priču koja je sastavni dio “Vasduha” i mislim da je pravi odgovor na ovo pitanje.

Odlazak po vazduh je toliko stara priča da sam gotovo i zaboravio kako mi je otac još kao djetetu pričao o odlasku na planinu. Tamo bi se u određeno doba jutra miješali vjetrovi koji bi činili vazduh drugačijim, posebnim. Takav zrak bi oni sakupljali u vreće i oslobađali ga u svojim domovima Vjerovalo se da ta hava čini ljude pozitivnijim, zdravijim i sretnijim, i da te familije nikada nisu bile u svađi, niti su znale za mržnju. Zvali su ih SKUPLJAČI ZRAKA.“

Vasduh” je bio moj način sakupljanja pozitivnog zraka i htio sam ga podijeliti sa dobrim ljudima.

Uvijek sam te vidio u nekoj ulozi, nazovimo je šansonjerskoj, kao nekog ko sjedi pred publikom sam sa svojom gitarom i glasom. Imao si taj fini pop senzibilitet i sigurno nekoliko pjesama koje su imale „hitoidni“ potencijal. Kako objašnjavaš činjenicu da si se do sada kretao na marginama scene i zašto nikad nisi pokušao izaći pred publiku isključivo kao singersongwriter?

- Ja sam do sada pred publiku uvijek izlazio kao singersongwriter, samo što me ljudi različito kontaju. Nekad su me doživljavali kao bend, nekad kao kantautora, zavisi kako ko. Meni je bitno da sviram svoju muziku, nekad na svoje stihove, a nekad na stihove drugih, i da u tome uživam, zajedno sa ljudima koji sviraju sa mnom, ali i sa onima koji to slušaju. Čak i u “Vasduhu” se može osjetiti pop zvuk, mada ovaj album ne mogu svrstati niti u jednu kategoriju, čak i sevdaha ima samo u frazama, ali tu je i ethno, blues...

Po meni “Vasduh” jeste idealan pop album. Ima nešto što pop muzika danas često nema, a to je pamet i jasna ideja. Sva ta fuzija svega drugog je samo primjesa, kao začin nekakav. No, reci mi hoćeš li se vratiti nekim sjajnim pjesmama iz tvoje rane faze, poput „Noći su dani moji“ idr.? Uvijek mi nekako žao da te pjesme nije čuo puno veći broj ljudi...

- I ja razmišljam u tom pravcu. Mislim da je to sljedeće što želim da radim. Neće biti samo stare pjesme, već kombinacija izabranih starih i nekoliko novih. Pjesma „Noći su dani moji“ sigurno zaslužuje da bude dio tog „novog“ albuma, zajedno sa „Pozovi riječi“ i dr. To je za sada samo ideja i nemam nekih konkretnih dogovora ili planova, ali imam novu pjesmu. To je dobar osjećaj.

Možda najveća zamjerka tvom albumu ide na račun produkcije. Gdje si producirao album i da li je atmosfera sobe ono što si želio dobiti ili je produkcija bila ograničena iz svima nam poznatih financijskih razloga?

- Album je produciran u studiju ˝Baraka˝, Atilla Aksoj je radio produkciju.

Ono što ja mogu reći je da sam ja zadovoljan produkcijom i radom mog kolege Atille. Mišljenja sam da mi niko u BiH ovaj posao ne bi uradio bolje od njega. Naravno da može bolje, samo to bolje je zahtijevalo rad van granica naše zemlje i van granica mog budžeta.

Interesantna su po meni bajkovita grafička rješenja omota na tvom albumu s nekoliko prekrasnim fotki koje zapravo puno govore o konceptu albuma. Ko je zaslužan za ta rješenja?

- Grafički dizajn je radila cura iz Sarajeva Ella Gazibara, koja živi i radi u Holandiji kao grafički dizajner. Jedan dio posla na dizajnu je uradio i moj drug Goran Tiro. Čovjek zaslužan za fotografije je moj dobar drug Amir Grabus. Režiser po profesiji, rodom iz Mostara, koji je muhajem iz Holandije došao ovdje sa ogromnim foto aparatom, i koji je ostavio koljena na podveleškim stijenama. Sama ideja/tema fotografija je produkt mojih maštarija. Najviša zasluga ide mom sinu Ishaku koji je bio više nego profesionalan na setu. Super mu bilo, cijeli dan skakao bez ograničenja...

Otkud tvoja već dugogodišnja opsesija otvorenim prostorom i zrakom? Dolazi li to možda kao neka želja podsvijesti da se odupreš mostarskoj i BiH klaustrofobiji?

- Mislim da sam se takav rodio, nikad nisam volio stanove i male prostore što me je nekad u djetinjstvu dovodilo do ludila i mučnine. U takvim situacijama bi me majka jednostavno deportovala nazad našoj kući, koja se nalazila nadomak guste borove šume gdje bih se gubio i fizički i psihički.

Jedan klišej: Kako si zadovoljan promocijom i prijemom albuma kod publike?

- Promocija nije bila urađena kako treba, ali se evo kvalitet prepoznaje. Nadam se da će se neke stvari što se promocije tiče poboljšati, jer je prije neki dan Aleksandra Savić to preuzela u svoje ruke. Otvoreno je rekla da je promocija loša, te izrazila želju da pomogne po tom pitanju. Kaže da joj se “Vasduh” svidio i da je emotivno 'razvaljuje', te kako je šteta što drugi ljudi još uvijek nisu čuli tu ljepotu. Dijelim njeno mišljenje i vjerujem da je baš ona ta koja će odraditi profesionalnu promociju.

Uskoro u Mostaru nastupaš zajedno sa velikim bardom šansone Arsenom Dedićem i njegovim sinom, poznatim pijanistom, Matijom. Kako je došlo do vaše suradnje?

- Ja i moj prijatelj Amer, koji je također i Arsenov dobar drug, smo jednu noć bili gosti na Arsenovom koncertu u Sarajevu. Tu smo imali priliku pričati i pokloniti mu “Vasduh”. Nakon par dana Arsen me je nazvao i rekao: “Mariću, Mariću šta si ovo uradio”...

Tako je sve počelo.

I Mariću, šta si to uradio?

- Ma nekako sam pokušao da muzikom osnažim prelijepe stihove punih emocija. Duh starih vremena da još mističnije dočaram i poklonim mlađoj generaciji, ali i starijoj. Ljudi kojima se “Vasduh” sviđa kažu da ih cijepa na sitne djeliće duše. Arsen je bio oduševljen i stvarno nije bio škrt sa komplimentima. Meni bilo drago. Šta ću?! Znaš, koliko god da osjećam kako je “Vasduh” dobar, ipak s vremena na vrijeme se umorim i imam svoje nedoumice, valjda kao i svaki umjetnik. Nekako mi drago kad jedan velikan kao što je Arsen uživa u “Vasduhu”.

Meni je izrazito drago da Arsen Dedić istupa pomalo “bowievski” i pokušava ukazati na pravu vrijednost među mlađim kolegama. Misliš li da ćeš uz Arsena lakše istupiti na „veliku“ scenu?

- Ne znam šta će se izroditi iz sveg ovog al sam siguran da “Vasduh” zaslužuje svu veličinu i da tu nema granica vezano za prostor gdje se svira... Planirane su velike scene i prije Arsena. Zbog Dedićeve podrške i njegovog stručnog mišljenja ljudi će posvetiti više pažnje “Vasduhu". Šta se dalje može desiti – iskreno nemam pojma.

Gledaj, ja govorim o velikoj sceni u smislu nastupanja u prestižnim dvoranama poput Lisinskog i šta ti ja znam, ne govorim o folkotekama:o)...

- Vjerovatno je sada mogućnost veća da se tako nešto nekada i desi, ali to je još uvijek daleko. Nemam baš nekih iluzija kako će zbog saradnje sa Arsenom da sve bude super lako, jer ipak moja muzika nije komercijalna, nemam profesionalnog menadžera, i sav napredak do sada je zbog podrške moje famillije i prijatelja koji žele da pomognu, i koji još uvijek imaju nekog entuzijazma u sebi.

Kako općenito gledaš na glazbenu scenu, prije svega u Mostaru, a onda i u BiH?

- E to je pravo kliše pitanje.

Pa jeste, ali evo, ja inzistiram da odgovoriš, da nekako opišeš stanje onako kako ga ti vidiš...

- Previše je turbo-folka i totalno dosadnih i na isti kalup pjesmuljaka. Ipak ima nade, zbog Zostera, Dubioze kolektiva, Vunenih, Letu štuke. Nažalost i oni su borci sa vjetrenjačama, u manjini smo, ali bitno je da smo tu.

Hoćeš li nastaviti koncertnu, ili možda čak i studijsku suradnju sa dvojcem Dedić i Dedić ?

- Sa Matijom bih trebao snimiti pjesmu koju sam završio prije par dana, samo moramo dogovoriti termine, a za ostale projekte nisam siguran. Većinu stvari nisam dogovarao ja direktno, pa ti ove odgovore moram ostaviti ovako polovično ili čekati sljedeći intervju.




Album „Vasduh“ vrijedan je pažnje iz više razloga. Tekstovi su izvučeni iz bosanskohercegovačke književne baštine i stavljeni u kontekst koji im je udahnuo novi život. A glazba, glazba je nešto posebno...