Život

Kad se babo kući vrati pijan

selvedin avdić

Divna priroda i srdačni ljudi – ispaljuju gosti Sarajevo Film Festivala još na aerodromu kada ih novinari dočekaju na stepenicama s pitanjem Šta mislite o Bosni i Hercegovini? Meni je mnogo teže nego recimo Mickeyu Rourku odgovoriti na ovo pitanje jer se sjećam koliku smo srdačnost nedavno pokazali prilikom otvaranja koncentracionih logora, a znam i da se prema prirodi odnosimo isto kao prema ljudima – ili je ubijamo ili okrutno eksploatiramo.

....

Teško mi je odgovarati na takva pitanja. U Splitu je, na festivalu Pričigin organiziran razgovor Lijepa Vaša u kojem su pisci iz bivših jugoslovenskih republika govorili o svojim zemljama. Nisam želio ponavljati onu frazu, ipak se tu skupilo pametnih ljudi, pa sam govorio o stvarima koje su iščezle iz današnje Bosne i Hercegovine. Među takvim stvarima, lijepim i neprežaljenim, su ponosni radnici. Svjedočim o nestanku specifične željezarske vrste, ljudina s opatijom u zubima.

...

Izvrsna književnica Olja Savičević Ivančević nedavno me je ponovo stavila na kušnju. To pitanje je stavljeno u set mudro probranih ključnih riječi pa je bilo nemoguće da ga izbjegnem. Ovako sam odgovorio:

- Moju zemlju je teško voljeti. Kao kada se voli otac koji je teška bitanga. Kada te takav otac pomiluje, u prolazu, na putu između dvije pijanke, ta gesta bude dovoljna da mu sve oprostiš i pronađeš opravdanje za sve što jeste ili nije učinio.

Do danas nisam smislio bolji odgovor. Mislim da on najpreciznije opisuje moj odnos prema Bosni i Hercegovini.

...

Volio bih da je drugačije i da i mi, kao i ostali, imamo oca na kojeg smo ponosni. Za kojeg mislimo da je najjači i najpametniji. Na žalost, mi imamo barabu koju demoni razvlače na sve strane. Odavno više nije zabavan kad popije, ako je ikada zaista i bio. Povraća, tetura i galami. Ljudi ga se više i ne plaše kada je agresivan, uglavnom ga sažaljevaju.

Možemo se samo nadati čudu, da će se on jednog dana vratiti kući s kesama punim voća, reći kako mu je dosta alkohola i obećati će se zauvijek promijeniti. Ali, takvi obrati više se ni u sapunicama ne dešavaju. Čak i najgori scenarista odlučuje se za mnogo realniji – tragični ishod.

...

Zbog onih par lijepih gesti mi mu moramo dati šansu. Kod nas čovjek jednostavno mora vjerovati u čuda. Kada bismo vjerovali samo u jadnu realnost u kojoj je stvar društvenog prestiža, pa čak i modni hir, ismijavati nekada sanjani koncept Bosne i Hercegovine, onda više niko ne bi imao snage ni obraza izreći:

Sretan Dan nezavisnosti.

(zurnal.info)