U panici sam. Ne piše mi se o seksu. Ne mislim o seksu. Ne prakticiram seks uopšte. Bubuljice, poznate u narodu kao nejebice, šarmantno su mi premrežile lice. U razgovorima s poznanicima ili prijateljima novinarima ne ubacujem više, kao slučajno, neki zgodan seksi autocitat iz jedne od mojih briljantnih kolumni, čisto da ih štrecnem.

Jeste. imidž mi je otišao k vragu. I uopšte me nije briga jer srce mi kuca kao u zeca.

Mame i bebe

Trudna sam. Već deset nedelja se pretvaram da živim normalno. Lažem urednicima da ću napisati novu, još bolju i vruću kolumnu o seksu, koja će baciti u zasjenak sve faruke i bakire i emire i samire, elem sve te muške pametnjakoviće sa Žurnala čiji tekstovi, da se ne lažemo, služe samo da popune prostor između moje dvije antologijske kolumne.

I u toj laži prolaze dani a ja ni riječi ne mogu da sastavim. Da mi ne bi onog sirotog Šišića...

Jer mislim samo o jednom „jebote postaću majka“. Doživila sam da ostanem živa kad mi je u 34-toj ruka skliznula sa Playboya na onaj ogavni časopis Mame i bebe koji vrijeđa inteligenciju gliste a ne obične žene. Erotika? Ha, svodi se već sedmicama na čežnjive poglede ka onim najgorim ženskim gaćetinama od kojih bi Gadafi mogao i tri šatora da podigne u Njujorku a još da mu ostane za kuće.

Pa me razdiru suprotni osjećaji: sanjam o trenutku kad će sise prestati da me bole. A opet drago mi kad ih vidim. Svako jutro sve su veće i hej stoje same! Majku mu, potpuno same. Bez grudnjaka ili onog flastera što mi je spasio vjenčanje. Imala sam haljinu ispod koje nisi mogao obući ništa, a sise pale do pupka, i ja se rasplakala, i onda mi je najdraži dao satenski flaster, znate onaj što ne boli kad se skida, i ja sam dignula te dvije ogavne vreće i to je super izgledalo u haljini kao da su prirodno prpošne i ...pardon, digresija.

I brinem. Samo brinem. Kad će proći muka? A što jutros nema muke? Da li će ovaj dvodnevni proljev potrajati cijeli život? Može li se eksplodirati od opstipacije? Zašto me neko ne opali maljem u glavu da prođe ova smrdljiva glavobolja? Kako je divan dan bože vidi onih divnih ptičica, i gle svi ljudi i sve životinje me vole...Da li će sve biti u redu? Koji kreten pušta filmove o bolesnoj djeci daj mi telefon da im ja majku neobzirnu. Kako smrdi ovaj kivi, da se nećemo otrovati? Hoću li biti dobra majka? (Ne nećeš sreća pa će dijete imati jednog normalnog roditelja – oca, slijedi horski odgovor...)

I tako u nedogled. Do zemlje zaglupljelih i zatupjelih gdje carujem ja.

To je tek katastrofalno. Na novom mobitelu nisam bila u stanju da prođem početni nivo neke dječije mozgalice. Digitalni profesor mi je dao jedan. Jedan!!! Meni koja sam diplomirala na svim Šekspirovim djelima. Na žalost u pravu je taj gadni profesor. Ne mogu dvije da sastavim. Jer samo razmišljam o jednom pitanju na koji nemam odgovor – kako ću preživjeti 9 mjeseci?

Ja više nisam ja

Jer ja više nisam ja. Sad sam žena sa dodanom vrijednošću. U očima rodbine pogotovo. Osjećam se kao steona krava koja je dobila na lutriji – niko je neće sjecnuti, niti prodati u bescjenje jer je jalova, već će do kraja života jesti zlatnu slamu a zgodni bikovi će joj masirati vime...

Prvi put u posljednjih nekoliko godina, tačnije tridesetičetiri, majka mi sasluša čitavu rečenicu prije nego što kaže ono obavezno budalice moja. Svekrva mi kupuje suhe šljive i kuha kompote 24 sata na dan. Tatica me ne gnjavi pričama bilo je to `45,`46- ste ne sjećam se tačno.... Oprezno ispitujem teren ali sve su naznake na mojoj strani da ću moći starijoj sestri ponekad reći NE! i preživjeti. Sestrična koja je ušla u pubertet ne može da mi odbije koju god njenu majicu poželim jer jadna ja ko zna koliko će mi minuta još moći pristajati fine stvari...

A odnos sa najdražim? Hmm, postao je iznenađujuće jednostavan. Šta god da se dešava ili ne, oboje znamo ko je kriv. On.

Znate onu reklamu za Cappy sok kad jadan muž da ugodi trudnoj ženi po kiši odleti i kupi hrpu Cappy sokova a ona pita A to nije bilo jabuke? E ona je početnica za mene. On je kriv što je meni muka, naravno. Nisam ja ta koja je rasipala sjeme okolo.

Kad on ima stolicu a ja ne po prećutnom dogovoru pospe se katranom, perjem i tiho ode u ćošak.

Onda, zašto molim vas, pravi gljive za ručak? To što sam ih voljela prije 10 sedmica ne znači da ih volim i sad kad su mi upravo odvratne, zašto to nije sam skontao?

Također mi je grozno što njega ne boli kad i mene. Iako krivi lice i suosjećajno me tapša po ruci vidim, lijepo vidim, iako sam zatupjela, da njega ništa ne boli. Kakav je ujutro takav je i navečer. Ne podriguje on okolo na sastancima. Ne otkopčava on hlače krišom na predavanjima pa to zaboravi pa krene da ustane a ono hlače krenu da je l... upotrijebite maštu. I niko, baš niko mu ne govori Oho ho, jesmo li se to malo popravili? Neka neka mašala fino je kad ima žene a ne ove današnje anoreksične.

No najgore od svega je što u njemu nema ni tračka sumnje. Kako će on preživjeti 9 mjeseci? Šta poslije? Hoće li biti dobar otac, ma šta dobar samo najbolji dolazi u obzir?

Jok. Ustaje i liježe sa jednim te istim blesavim osmijehom. Oličenje sreće.

Užas. Dođe mi da ga počupam i pošaljem da kleči na kukuruzu. Ali ne mogu, može mi još zatrebati...

Jer on ima ono što ja nemam više ni grama. Hrabrosti. Da se suoči sa jednom praktičnom činjenicom – posljedica seksa, pogotovo u plodne dane, i pogotovo nakon što smo se dogovorili, jeste dijete. Moje dijete. Koje od prvog trenutka nešto zahtijeva od mene. I tako će zahtijevati do kraja života. A sama sam to htjela. Nema više ja, meni, mi. Sad sam samo steona krava koja žvaće slamu po cijeli dan. Jer by the way samo to može da vidi i jede. Kad vidim na primjer penis fino mi dođe muka. Doduše bude mi mučno i na gljive i na kivi i na ... Ma...Ako želite da zajedno proživimo ovih 9 mjeseci pakla, pročitajte idući tekst. Neće biti puno gadan. Samo ću podijeliti s vama kako se to žensko tijelo mijenja. A kako muško...

" />

Zabilješke stare trudnice: Žena sa PDV-om

dženana alađuz

U panici sam. Ne piše mi se o seksu. Ne mislim o seksu. Ne prakticiram seks uopšte. Bubuljice, poznate u narodu kao nejebice, šarmantno su mi premrežile lice. U razgovorima s poznanicima ili prijateljima novinarima ne ubacujem više, kao slučajno, neki zgodan seksi autocitat iz jedne od mojih briljantnih kolumni, čisto da ih štrecnem.

Jeste. imidž mi je otišao k vragu. I uopšte me nije briga jer srce mi kuca kao u zeca.

Mame i bebe

Trudna sam. Već deset nedelja se pretvaram da živim normalno. Lažem urednicima da ću napisati novu, još bolju i vruću kolumnu o seksu, koja će baciti u zasjenak sve faruke i bakire i emire i samire, elem sve te muške pametnjakoviće sa Žurnala čiji tekstovi, da se ne lažemo, služe samo da popune prostor između moje dvije antologijske kolumne.

I u toj laži prolaze dani a ja ni riječi ne mogu da sastavim. Da mi ne bi onog sirotog Šišića...

Jer mislim samo o jednom „jebote postaću majka“. Doživila sam da ostanem živa kad mi je u 34-toj ruka skliznula sa Playboya na onaj ogavni časopis Mame i bebe koji vrijeđa inteligenciju gliste a ne obične žene. Erotika? Ha, svodi se već sedmicama na čežnjive poglede ka onim najgorim ženskim gaćetinama od kojih bi Gadafi mogao i tri šatora da podigne u Njujorku a još da mu ostane za kuće.

Pa me razdiru suprotni osjećaji: sanjam o trenutku kad će sise prestati da me bole. A opet drago mi kad ih vidim. Svako jutro sve su veće i hej stoje same! Majku mu, potpuno same. Bez grudnjaka ili onog flastera što mi je spasio vjenčanje. Imala sam haljinu ispod koje nisi mogao obući ništa, a sise pale do pupka, i ja se rasplakala, i onda mi je najdraži dao satenski flaster, znate onaj što ne boli kad se skida, i ja sam dignula te dvije ogavne vreće i to je super izgledalo u haljini kao da su prirodno prpošne i ...pardon, digresija.

I brinem. Samo brinem. Kad će proći muka? A što jutros nema muke? Da li će ovaj dvodnevni proljev potrajati cijeli život? Može li se eksplodirati od opstipacije? Zašto me neko ne opali maljem u glavu da prođe ova smrdljiva glavobolja? Kako je divan dan bože vidi onih divnih ptičica, i gle svi ljudi i sve životinje me vole...Da li će sve biti u redu? Koji kreten pušta filmove o bolesnoj djeci daj mi telefon da im ja majku neobzirnu. Kako smrdi ovaj kivi, da se nećemo otrovati? Hoću li biti dobra majka? (Ne nećeš sreća pa će dijete imati jednog normalnog roditelja – oca, slijedi horski odgovor...)

I tako u nedogled. Do zemlje zaglupljelih i zatupjelih gdje carujem ja.

To je tek katastrofalno. Na novom mobitelu nisam bila u stanju da prođem početni nivo neke dječije mozgalice. Digitalni profesor mi je dao jedan. Jedan!!! Meni koja sam diplomirala na svim Šekspirovim djelima. Na žalost u pravu je taj gadni profesor. Ne mogu dvije da sastavim. Jer samo razmišljam o jednom pitanju na koji nemam odgovor – kako ću preživjeti 9 mjeseci?

Ja više nisam ja

Jer ja više nisam ja. Sad sam žena sa dodanom vrijednošću. U očima rodbine pogotovo. Osjećam se kao steona krava koja je dobila na lutriji – niko je neće sjecnuti, niti prodati u bescjenje jer je jalova, već će do kraja života jesti zlatnu slamu a zgodni bikovi će joj masirati vime...

Prvi put u posljednjih nekoliko godina, tačnije tridesetičetiri, majka mi sasluša čitavu rečenicu prije nego što kaže ono obavezno budalice moja. Svekrva mi kupuje suhe šljive i kuha kompote 24 sata na dan. Tatica me ne gnjavi pričama bilo je to `45,`46- ste ne sjećam se tačno.... Oprezno ispitujem teren ali sve su naznake na mojoj strani da ću moći starijoj sestri ponekad reći NE! i preživjeti. Sestrična koja je ušla u pubertet ne može da mi odbije koju god njenu majicu poželim jer jadna ja ko zna koliko će mi minuta još moći pristajati fine stvari...

A odnos sa najdražim? Hmm, postao je iznenađujuće jednostavan. Šta god da se dešava ili ne, oboje znamo ko je kriv. On.

Znate onu reklamu za Cappy sok kad jadan muž da ugodi trudnoj ženi po kiši odleti i kupi hrpu Cappy sokova a ona pita A to nije bilo jabuke? E ona je početnica za mene. On je kriv što je meni muka, naravno. Nisam ja ta koja je rasipala sjeme okolo.

Kad on ima stolicu a ja ne po prećutnom dogovoru pospe se katranom, perjem i tiho ode u ćošak.

Onda, zašto molim vas, pravi gljive za ručak? To što sam ih voljela prije 10 sedmica ne znači da ih volim i sad kad su mi upravo odvratne, zašto to nije sam skontao?

Također mi je grozno što njega ne boli kad i mene. Iako krivi lice i suosjećajno me tapša po ruci vidim, lijepo vidim, iako sam zatupjela, da njega ništa ne boli. Kakav je ujutro takav je i navečer. Ne podriguje on okolo na sastancima. Ne otkopčava on hlače krišom na predavanjima pa to zaboravi pa krene da ustane a ono hlače krenu da je l... upotrijebite maštu. I niko, baš niko mu ne govori Oho ho, jesmo li se to malo popravili? Neka neka mašala fino je kad ima žene a ne ove današnje anoreksične.

No najgore od svega je što u njemu nema ni tračka sumnje. Kako će on preživjeti 9 mjeseci? Šta poslije? Hoće li biti dobar otac, ma šta dobar samo najbolji dolazi u obzir?

Jok. Ustaje i liježe sa jednim te istim blesavim osmijehom. Oličenje sreće.

Užas. Dođe mi da ga počupam i pošaljem da kleči na kukuruzu. Ali ne mogu, može mi još zatrebati...

Jer on ima ono što ja nemam više ni grama. Hrabrosti. Da se suoči sa jednom praktičnom činjenicom – posljedica seksa, pogotovo u plodne dane, i pogotovo nakon što smo se dogovorili, jeste dijete. Moje dijete. Koje od prvog trenutka nešto zahtijeva od mene. I tako će zahtijevati do kraja života. A sama sam to htjela. Nema više ja, meni, mi. Sad sam samo steona krava koja žvaće slamu po cijeli dan. Jer by the way samo to može da vidi i jede. Kad vidim na primjer penis fino mi dođe muka. Doduše bude mi mučno i na gljive i na kivi i na ... Ma...Ako želite da zajedno proživimo ovih 9 mjeseci pakla, pročitajte idući tekst. Neće biti puno gadan. Samo ću podijeliti s vama kako se to žensko tijelo mijenja. A kako muško...

U panici sam. Ne piše mi se o seksu. Ne mislim o seksu. Ne prakticiram seks uopšte. Bubuljice, poznate u narodu kao nejebice, šarmantno su mi premrežile lice.