Kao što su iz Islamske zajednice i najavili – Spasilac nam je stigao. Sišao s neba. Drito sa vrha svog falusoidnog zamka. Hrabar, sposoban i pobožan. Onaj koji je dio Božijeg plana. I koji će Bošnjake ponovo učiniti subjektom istorije. U smislu Reisovog omiljenog političara i humaniste – Mehmeda el Fatiha. Ili bar Preporodovog istaknutog uzora borbe za nacionalnu stvar – Milorada Dodika

Sudstvo i tužilaštvo BiH još jednom su pali na ispitu. Ni na koji način reagovali nisu na izazivanje opšte opasnosti, koje je upriličio Fahrudin Radončić, svojim obznanjivanjem namjere da formira stranku i uključi se u borbu za vlast, u „simboličkih 12 sati i 5 minuta“. Pravu sreću što niko nije umro od smijeha, nego se sve završilo sa lakšim tjelesnim povredama, u vidu upale stomačnih mišića i hematoma nastalih padanjem sa stolice i lupanjem glavom o zid, u delirijumu, iskoristili su kao izgovor za nesankcionisanje posljednjeg u nizu nedjela ovog svestranog zločinca.

Na visini istorijskog zadatka pokazali su se tek odgovorni iz Ginisove knjige rekorda, koji su odmah poslali svoje ljude da provjere i ako se pokaže istinit (a jeste, Radončić je u zakazano vrijeme potvrdio da je to „simbolika da se možda s alternativom u iznalaženju načina izlaska iz krize već zakasnilo“) ovaj slučaj registruju kao dvostruki rekord - najidiotskiji politički start i najbučnije najavljeno kašnjenje u istoriji.

VIDJELA ŽABA DA SE KONJI POTKIVAJU, PA I ONA DIGLA NOGU

Dakle, kao što su iz Islamske zajednice i najavili – Spasilac nam je stigao. Sišao s neba. Drito sa vrha svog falusoidnog zamka. Hrabar, sposoban i pobožan. Onaj koji je dio Božijeg plana. I koji će Bošnjake ponovo učiniti subjektom istorije. U smislu Reisovog omiljenog političara i humaniste – Mehmeda el Fatiha. Ili bar Preporodovog istaknutog uzora borbe za nacionalnu stvar – Milorada Dodika.

Nezadovoljan rezultatima višegodišnje audicije za bošnjačkog Führera, suočen sa činjenicom da su mu iscrpljene sve mogućnosti i da ni jedan od raspoloživih kandidata nije zadovoljio njegove visoke kriterije, a da jedini koji mu se zaista sviđa ima mali hendikep - Srbin je, a nije ni na raspolaganju, jer, već igra tu ulogu u drugom entitetu - bošnjački Gebels je odlučio istovremeno biti i Führer i njegov (sam svoj, dakle) Rajh ministar javne zabave i propagande.

Nije nikakva tajna da veliki broj zabrinutih građana, intelektualaca ili ljudi koji su i sada politički angažirani lobira da se Radončić stavi na čelo stranke ili političkog saveza koji će ponuditi ekonomski i nacionalni projekt izlaska BiH iz sadašnje katastrofalne situacije.“ piše, sa urođenom skromnošću, Radončić o samom sebi, najavljujući svoj dolazak dramatičnim naslovima na prvim stranicama: „Radončić sutra saopštava odluku“. (Evo sam se naježio, kao kad sam, kao mali, gledao kako herojskom smrću gine Drug Luks, spašavajući Vrhovnog nam Komandanta).

Izuzmemo li Islamsku zajednicu, najznačajnija podrška Radončiću dolazi od vođe Grupe TNT, Muhameda Filipovića (ekskluzivno razotkrivamo pravi identitet lika koji se dugo skrivao iza tajnog imana Broj Jedan) koji kaže: „Bošnjaci kao narod i BiH kao država vape za novim političkim vodstvom“, te, da „sadašnji lideri nisu dostojni zadatka“. S druge strane, teško je zaključiti da li se radi o senilnosti ili se taj popularni lik iz stripa samo zajebava sa svima nama, kada na pitanje „Šta bi Fahrudin Radončić mogao da donese našoj ukupnoj politici?“ odgovara sa: „Prije svega iskustvo kako se stvari uopće mogu rješavati na takav način da se ne dolazi u koliziju s moralom i zakonom.“ (Moral, zakon i Fahrudin Radončić?).

TENU ZA FÜHRERA

Ma koliko svi elementi priče bili jasni, motivi Spasioca prozirni (svedeni na spašavanje tajkunske imperije u stanju ozbiljne poljuljanosti) i čitava stvar iole inteligentnoj osobi smiješna i za porugu, nikada ne treba podcijeniti glupost ovdašnjih naroda i njihovu latentnu suicidalnost, odnosno spremnost da, kao ovce za klanje, krenu za svakim slijepcem ili slatkorječivim sjecikesom.

Niti ikada treba podcijeniti velike ambicije malih ljudi. Bili oni kaplari, traktoristi, hodže ili novinari.

Notorni medijski zločinac – serijski siledžija, koji na stranicama svojih novina javno mrcvari svoje žrtve, reketaš, huškač, kršitelj ljudskih prava, raspirivač nacionalizma i ksenofobije, tajkun sa sumnjivim porijeklom bogatstva,... svoj raskošni talenat za grabljenje i uvećanje vlastitog bogatstva i činjenje kriminalnih djela bez posljedica, želi krunisati političkom karijerom.

Medijski kanibal nam se, pritom, pokušava pretstaviti kao politički vegetarijanac, da parafraziram Čedomira Jovanovića. A ozloglašeni tajkun sa ozbiljnim finansijskim problemima kao političko osvježenje. Mada je jasno da se radi samo o dodatnom zagađenju političkog života u BiH. I da kanibal, ostaje kanibal.

Bošnjaci osjećaju potrebu za alternativom“, pokušava ovo zagađenje opravdati Reis Cerić, čemu se i ne bi imalo šta prigovoriti da Fahrudin Radončić nije alternativa taman koliko je to i Dino Merlin, Seka Aleksić ili Stranka za BiH. I on i lider te stranke su bili uz bukvalno svaku vlast od rata naovamo. Tako da je manje više jasno da je Radončićeva stranka samo zamjena za Stranku za BiH u nestajanju. Nova interesna zajednica kojoj je jedini cilj biti u vlasti po svaku cijenu i musti/pljačkati narod i državu, pritom ništa ne radeći.

Jedini pravi alternativac na ovim prostorima (izuzmemo li Fadila Banjanovića, u širem kontekstu) da malo prosvijetlimo Reisa, je urbana legenda Senad Hadžimusić Teno, iz besmrtnog kultnog sarajevskog benda SCH. Pritom, zadovoljava sva tri uslova iz konkursa. A ima i reference za Führera.

JEDAN NAROD – JEDNA NOVINA – JEDAN GAZDA

Kriminalaca na bh. političkoj sceni je previše da bi pojava još jednog, i njegovog ganga, trebala da zabrine bilo koga osim konkurentskih mafijaških familija. No ono što je, eventualno, zabrinjavajuće, je pokušaj provociranja i bošnjačkog povratka na koncept „Jedan narod – jedna partija – jedan vođa“.

Fahrudin Radončić, naime, zagovara povratak na rigidni nacionalizam i (neformalnu ali suštinsku) etnokonfesionalnu podjelu zemlje. Na koncept zatvaranja u nacionalne torove i dodikovske zainteresovanosti samo za ono što se dešava u toru pod njegovom kontrolom. Koncept paralelnih svjetova i sistema, mafijaške podjele teritorija, koji smo na djelu imali prvih poratnih godina i čiji su reprezenti bili Bičakčić i Čović, koji su, u međuvremenu, zajednički boravak u vladi zamijenili zajedničkim boravcima u sudnici.

Koncept je to od koga su, bar prividno ili lažno, ali deklarativno-javno, odustali i SDA i Stranka za BiH, shvativši da je to opasan ćorsokak koji vodi u potpunu destrukciju države. No, upravo to odustajanje od transparentnog nacionalizma i okretanje bosanstvu, umjesto bošnjaštvu i muslimanstvu, od strane vladajućih bošnjačkih partija, ostavilo je prostor za jedan rigidni nacionalistički projekat.

Za suludi i suicidalni bošnjački odgovor na Dodika istim sredstvima.

PRODAVANJE MUDA POD BUBREGE

No, Fahrudin Radončić se, bar u javnim najavama, nema namjeru zadovoljiti osvajanjem krajnje desnog političkog prostora, nastalog pomjeranjem SDA i Stranke za BiH ka centru. On pokazuje ambiciju za još jedan radikalan retrogradan potez – povratak na filozofiju narodnog pokreta.

On, naime, zagovara povratak na politiku rane SDA – kao nacionalnog pokreta(!) Bošnjaka-muslimana, s jakim uticajem Islamske zajednice, a ne kao, u savremenom demokratskom smislu, profilisane političke stranke, u šta se ta partija na jedvite jade transformisala. Zagovara, praktično, stvaranje nacionalno-vjerskog monolita, koji bi unutar sebe objedinio nespojive polove lijevog i desnog, na način koji, istorijski dokazano, vodi u fašizam.

U pokušaju da „poklopi“ kompletan politički spektar, on u svom programu nudi i nacionalizam (koji kod Bošnjaka niko više otvoreno ne nudi), i priču o državi (uvaljujući se na prostor Stranke za BiH i SDA) i sdp-ovsku socijalističku brigu za siromašne, a protiv korumpirane i lopovske mafije na vlasti. Plus Vođu, koji „s narodom sklapa ugovor“. Isti onaj nacional-socijalistički bućkuriš koji su nudili Hitler i Musolini, a u novije vrijeme Milošević i Dodik, koji je i Fahrudinu Radončiću i Muhamedu Filipoviću i Reisu Ceriću, etalon po kojem pokušavaju postaviti mjeru „nove bošnjačke politike“ i „novog, jakog, liderstva“.

Pritom je ta propagandna priča o novom, zapravo obična prevara, ona na koju su pali svi Dodikovi dugogodišnji „građanski“, i domaći i inozemni, podržavaoci. To je „novo“ samo kao novo ruho starog. Onog koje više ne koristi niko. Na isti način na koji se Dodikovo „novo“ ispostavilo kao Karadžićevo staro (koje u RS-u niko više nije koristio, dok ga on nije revitalizirao), Fahrudin Radončić i Reis Cerić nam pod novim pokušavaju prodati rimejk najgoreg fragmenta u novoj istoriji Bošnjaka – onog koji je, Armiju RBiH, kao simbol države, od multietničke vojske međunarodno priznate države, rigidnom čistkom i islamizacijom, pretvorio u stranačko-vjersku miliciju i sveo na jednu od „strana u sukobu“. A odbijanjem da se obračuna sa arapskim ludacima i autohtonim zločincima, izjednačio sa paravojnim, kvislinškim falangama ubica, silovatelja, mučitelja i progonitelja.

ČETNICI, USTAŠE I ALIJA IZETBEGOVIĆ?

Još jedna specifičnost čitave situacije je obrnuti proces, da se ne stvara prvo stranka a onda potrebna joj infrastruktura, nego da se u stvaranje stranke, pokreta i politike, polazi od propagandnog aparata, koji više nema kome da služi, pa je primoran da sam kreira svog klijenta. Radončić naime, stvara stranku, po istom principu po kome diže kredit za jednu svoju firmu, kojim isplaćuje dug prema drugoj svojoj firmi, pri čemu firma koja diže kredit pod hipoteku daje imovinu firme kojoj isplaćuje dugove. On stvara stranku zato što je ona potrebna Avazu, di bi taj frankenštajnovski propagandni monstrum imao kome da služi. Zato što je, igrajući prljave političke igre i gazeći po svakom dojučerašnjem partneru, potrošio sve opcije, a on bez kontakta sa vlašću i javnih sredstava čije mu krčmljenje vlast omogućava, ne može opstati. On stvara stranku na isti način na koji je JNA početkom 90-ih grčevito tražila državu kojoj bi ona vojska mogla biti.

Zanimljivo je da je u sklopu svojih političkih proklamacija, Fahrudin Radončić, iako se navodno zalaže za „reafirmaciju državničkog djela Alije Izetbegovića“ (mada je potuno nejasno o čemu on to priča, ako ne o reafirmaciji podjele zemlje, politike „dopodne i odpodne“ i reafirmaciji Republike Srpske), po drugi put u vrlo kratkom vremenu teško uvrijedio prvog predsjednika SDA, praveći poređenja kakva nisu upotrebljavali ni njegovi najoštriji kritičari: „Ako imamo četničke i ustaške pokrete, koji traže reafirmaciju nečeg što se zove fašizam, tražit ću reafirmaciju državničkog djela Alije Izetbegovića.“ (???)

Sam program fantomske nove stranke tako neugodno asocira na osnovne smjernice nacional-socijalista: od povratka dostojanstva naroda, preko tobožnje brige za sirotinju, do izgradnje autoputeva. Samo su logori za neistomišljenike ostavljeni za kasnije. Ali generalna proba kristalne noći nije. Ona je već održana prije godinu dana, i regrutovane su snage za obračun. Sa „pederima“, ateistima, „vlasima“, sekularistima, zagovornicima pravne države i poštovaocima ljudskih prava, pripadnicima drugih stranaka,..., sa svima koji se, na bilo koji način suprotstave novom vođi.

Ime stranke još nije obznanjeno, ali se u svim verzijama koje su trenutno u opticaju, ide Silajdžićevim stazama zloupotrebe imena države, mada je jasno da nacionalistička stranka koja koristi i svojata ime države samo je dodatno time razara. Snaga Bosne je jedno od prvih ponuđenih imena. Iako bi, prema programu, bilo logičnije, da se zove Snaga Bošnjaka. Mada će eventualno glasanje Bošnjaka za ovu stranku biti dokaz ne njihove snage nego slabosti. Intelektualne, prije svega.

FINALNA DIJAGNOZA

Fahrudin Radončić je virus, koji u bosanskom karantinu, u kome hronične i potencijalno smrtonosne bolesti vrebaju na svakom koraku, zasad ne impresionira naročito.

U ovom je trenutku, naime, teško procijeniti stepen opasnosti koji prijeti od njega. S jedne strane zato što nam oslabljeni imunološki sistem napada gomila drugih bolesti, pa nismo u stanju razlučiti koja je od koje opasnija (od koje bi mogli umrijeti, a od koje ćemo samo par dana imati proljev). A s druge strane, on je virus koji je mutirao i pretvorio se u nešto sasvim drugo, na šta još ne znamo da li nam je organizam otporan.

U svakom slučaju, oko jednog nema nedoumice – on je bolest, a ne lijek.

Ali teško da, s obzirom na štetu koju inače čini i na štetočine koji već haraju našom političkom scenom, od njega može biti više štete nego što je već ima.

Mada... nikad ne treba zaboraviti na moto ovdašnjih optimista: Nikad nije tako loše da ne bi moglo biti još gore.

" />

SAMIR ŠESTAN: Jedan narod – Jedna novina – Jedan gazda

Samir Šestan

Kao što su iz Islamske zajednice i najavili – Spasilac nam je stigao. Sišao s neba. Drito sa vrha svog falusoidnog zamka. Hrabar, sposoban i pobožan. Onaj koji je dio Božijeg plana. I koji će Bošnjake ponovo učiniti subjektom istorije. U smislu Reisovog omiljenog političara i humaniste – Mehmeda el Fatiha. Ili bar Preporodovog istaknutog uzora borbe za nacionalnu stvar – Milorada Dodika

Sudstvo i tužilaštvo BiH još jednom su pali na ispitu. Ni na koji način reagovali nisu na izazivanje opšte opasnosti, koje je upriličio Fahrudin Radončić, svojim obznanjivanjem namjere da formira stranku i uključi se u borbu za vlast, u „simboličkih 12 sati i 5 minuta“. Pravu sreću što niko nije umro od smijeha, nego se sve završilo sa lakšim tjelesnim povredama, u vidu upale stomačnih mišića i hematoma nastalih padanjem sa stolice i lupanjem glavom o zid, u delirijumu, iskoristili su kao izgovor za nesankcionisanje posljednjeg u nizu nedjela ovog svestranog zločinca.

Na visini istorijskog zadatka pokazali su se tek odgovorni iz Ginisove knjige rekorda, koji su odmah poslali svoje ljude da provjere i ako se pokaže istinit (a jeste, Radončić je u zakazano vrijeme potvrdio da je to „simbolika da se možda s alternativom u iznalaženju načina izlaska iz krize već zakasnilo“) ovaj slučaj registruju kao dvostruki rekord - najidiotskiji politički start i najbučnije najavljeno kašnjenje u istoriji.

VIDJELA ŽABA DA SE KONJI POTKIVAJU, PA I ONA DIGLA NOGU

Dakle, kao što su iz Islamske zajednice i najavili – Spasilac nam je stigao. Sišao s neba. Drito sa vrha svog falusoidnog zamka. Hrabar, sposoban i pobožan. Onaj koji je dio Božijeg plana. I koji će Bošnjake ponovo učiniti subjektom istorije. U smislu Reisovog omiljenog političara i humaniste – Mehmeda el Fatiha. Ili bar Preporodovog istaknutog uzora borbe za nacionalnu stvar – Milorada Dodika.

Nezadovoljan rezultatima višegodišnje audicije za bošnjačkog Führera, suočen sa činjenicom da su mu iscrpljene sve mogućnosti i da ni jedan od raspoloživih kandidata nije zadovoljio njegove visoke kriterije, a da jedini koji mu se zaista sviđa ima mali hendikep - Srbin je, a nije ni na raspolaganju, jer, već igra tu ulogu u drugom entitetu - bošnjački Gebels je odlučio istovremeno biti i Führer i njegov (sam svoj, dakle) Rajh ministar javne zabave i propagande.

Nije nikakva tajna da veliki broj zabrinutih građana, intelektualaca ili ljudi koji su i sada politički angažirani lobira da se Radončić stavi na čelo stranke ili političkog saveza koji će ponuditi ekonomski i nacionalni projekt izlaska BiH iz sadašnje katastrofalne situacije.“ piše, sa urođenom skromnošću, Radončić o samom sebi, najavljujući svoj dolazak dramatičnim naslovima na prvim stranicama: „Radončić sutra saopštava odluku“. (Evo sam se naježio, kao kad sam, kao mali, gledao kako herojskom smrću gine Drug Luks, spašavajući Vrhovnog nam Komandanta).

Izuzmemo li Islamsku zajednicu, najznačajnija podrška Radončiću dolazi od vođe Grupe TNT, Muhameda Filipovića (ekskluzivno razotkrivamo pravi identitet lika koji se dugo skrivao iza tajnog imana Broj Jedan) koji kaže: „Bošnjaci kao narod i BiH kao država vape za novim političkim vodstvom“, te, da „sadašnji lideri nisu dostojni zadatka“. S druge strane, teško je zaključiti da li se radi o senilnosti ili se taj popularni lik iz stripa samo zajebava sa svima nama, kada na pitanje „Šta bi Fahrudin Radončić mogao da donese našoj ukupnoj politici?“ odgovara sa: „Prije svega iskustvo kako se stvari uopće mogu rješavati na takav način da se ne dolazi u koliziju s moralom i zakonom.“ (Moral, zakon i Fahrudin Radončić?).

TENU ZA FÜHRERA

Ma koliko svi elementi priče bili jasni, motivi Spasioca prozirni (svedeni na spašavanje tajkunske imperije u stanju ozbiljne poljuljanosti) i čitava stvar iole inteligentnoj osobi smiješna i za porugu, nikada ne treba podcijeniti glupost ovdašnjih naroda i njihovu latentnu suicidalnost, odnosno spremnost da, kao ovce za klanje, krenu za svakim slijepcem ili slatkorječivim sjecikesom.

Niti ikada treba podcijeniti velike ambicije malih ljudi. Bili oni kaplari, traktoristi, hodže ili novinari.

Notorni medijski zločinac – serijski siledžija, koji na stranicama svojih novina javno mrcvari svoje žrtve, reketaš, huškač, kršitelj ljudskih prava, raspirivač nacionalizma i ksenofobije, tajkun sa sumnjivim porijeklom bogatstva,... svoj raskošni talenat za grabljenje i uvećanje vlastitog bogatstva i činjenje kriminalnih djela bez posljedica, želi krunisati političkom karijerom.

Medijski kanibal nam se, pritom, pokušava pretstaviti kao politički vegetarijanac, da parafraziram Čedomira Jovanovića. A ozloglašeni tajkun sa ozbiljnim finansijskim problemima kao političko osvježenje. Mada je jasno da se radi samo o dodatnom zagađenju političkog života u BiH. I da kanibal, ostaje kanibal.

Bošnjaci osjećaju potrebu za alternativom“, pokušava ovo zagađenje opravdati Reis Cerić, čemu se i ne bi imalo šta prigovoriti da Fahrudin Radončić nije alternativa taman koliko je to i Dino Merlin, Seka Aleksić ili Stranka za BiH. I on i lider te stranke su bili uz bukvalno svaku vlast od rata naovamo. Tako da je manje više jasno da je Radončićeva stranka samo zamjena za Stranku za BiH u nestajanju. Nova interesna zajednica kojoj je jedini cilj biti u vlasti po svaku cijenu i musti/pljačkati narod i državu, pritom ništa ne radeći.

Jedini pravi alternativac na ovim prostorima (izuzmemo li Fadila Banjanovića, u širem kontekstu) da malo prosvijetlimo Reisa, je urbana legenda Senad Hadžimusić Teno, iz besmrtnog kultnog sarajevskog benda SCH. Pritom, zadovoljava sva tri uslova iz konkursa. A ima i reference za Führera.

JEDAN NAROD – JEDNA NOVINA – JEDAN GAZDA

Kriminalaca na bh. političkoj sceni je previše da bi pojava još jednog, i njegovog ganga, trebala da zabrine bilo koga osim konkurentskih mafijaških familija. No ono što je, eventualno, zabrinjavajuće, je pokušaj provociranja i bošnjačkog povratka na koncept „Jedan narod – jedna partija – jedan vođa“.

Fahrudin Radončić, naime, zagovara povratak na rigidni nacionalizam i (neformalnu ali suštinsku) etnokonfesionalnu podjelu zemlje. Na koncept zatvaranja u nacionalne torove i dodikovske zainteresovanosti samo za ono što se dešava u toru pod njegovom kontrolom. Koncept paralelnih svjetova i sistema, mafijaške podjele teritorija, koji smo na djelu imali prvih poratnih godina i čiji su reprezenti bili Bičakčić i Čović, koji su, u međuvremenu, zajednički boravak u vladi zamijenili zajedničkim boravcima u sudnici.

Koncept je to od koga su, bar prividno ili lažno, ali deklarativno-javno, odustali i SDA i Stranka za BiH, shvativši da je to opasan ćorsokak koji vodi u potpunu destrukciju države. No, upravo to odustajanje od transparentnog nacionalizma i okretanje bosanstvu, umjesto bošnjaštvu i muslimanstvu, od strane vladajućih bošnjačkih partija, ostavilo je prostor za jedan rigidni nacionalistički projekat.

Za suludi i suicidalni bošnjački odgovor na Dodika istim sredstvima.

PRODAVANJE MUDA POD BUBREGE

No, Fahrudin Radončić se, bar u javnim najavama, nema namjeru zadovoljiti osvajanjem krajnje desnog političkog prostora, nastalog pomjeranjem SDA i Stranke za BiH ka centru. On pokazuje ambiciju za još jedan radikalan retrogradan potez – povratak na filozofiju narodnog pokreta.

On, naime, zagovara povratak na politiku rane SDA – kao nacionalnog pokreta(!) Bošnjaka-muslimana, s jakim uticajem Islamske zajednice, a ne kao, u savremenom demokratskom smislu, profilisane političke stranke, u šta se ta partija na jedvite jade transformisala. Zagovara, praktično, stvaranje nacionalno-vjerskog monolita, koji bi unutar sebe objedinio nespojive polove lijevog i desnog, na način koji, istorijski dokazano, vodi u fašizam.

U pokušaju da „poklopi“ kompletan politički spektar, on u svom programu nudi i nacionalizam (koji kod Bošnjaka niko više otvoreno ne nudi), i priču o državi (uvaljujući se na prostor Stranke za BiH i SDA) i sdp-ovsku socijalističku brigu za siromašne, a protiv korumpirane i lopovske mafije na vlasti. Plus Vođu, koji „s narodom sklapa ugovor“. Isti onaj nacional-socijalistički bućkuriš koji su nudili Hitler i Musolini, a u novije vrijeme Milošević i Dodik, koji je i Fahrudinu Radončiću i Muhamedu Filipoviću i Reisu Ceriću, etalon po kojem pokušavaju postaviti mjeru „nove bošnjačke politike“ i „novog, jakog, liderstva“.

Pritom je ta propagandna priča o novom, zapravo obična prevara, ona na koju su pali svi Dodikovi dugogodišnji „građanski“, i domaći i inozemni, podržavaoci. To je „novo“ samo kao novo ruho starog. Onog koje više ne koristi niko. Na isti način na koji se Dodikovo „novo“ ispostavilo kao Karadžićevo staro (koje u RS-u niko više nije koristio, dok ga on nije revitalizirao), Fahrudin Radončić i Reis Cerić nam pod novim pokušavaju prodati rimejk najgoreg fragmenta u novoj istoriji Bošnjaka – onog koji je, Armiju RBiH, kao simbol države, od multietničke vojske međunarodno priznate države, rigidnom čistkom i islamizacijom, pretvorio u stranačko-vjersku miliciju i sveo na jednu od „strana u sukobu“. A odbijanjem da se obračuna sa arapskim ludacima i autohtonim zločincima, izjednačio sa paravojnim, kvislinškim falangama ubica, silovatelja, mučitelja i progonitelja.

ČETNICI, USTAŠE I ALIJA IZETBEGOVIĆ?

Još jedna specifičnost čitave situacije je obrnuti proces, da se ne stvara prvo stranka a onda potrebna joj infrastruktura, nego da se u stvaranje stranke, pokreta i politike, polazi od propagandnog aparata, koji više nema kome da služi, pa je primoran da sam kreira svog klijenta. Radončić naime, stvara stranku, po istom principu po kome diže kredit za jednu svoju firmu, kojim isplaćuje dug prema drugoj svojoj firmi, pri čemu firma koja diže kredit pod hipoteku daje imovinu firme kojoj isplaćuje dugove. On stvara stranku zato što je ona potrebna Avazu, di bi taj frankenštajnovski propagandni monstrum imao kome da služi. Zato što je, igrajući prljave političke igre i gazeći po svakom dojučerašnjem partneru, potrošio sve opcije, a on bez kontakta sa vlašću i javnih sredstava čije mu krčmljenje vlast omogućava, ne može opstati. On stvara stranku na isti način na koji je JNA početkom 90-ih grčevito tražila državu kojoj bi ona vojska mogla biti.

Zanimljivo je da je u sklopu svojih političkih proklamacija, Fahrudin Radončić, iako se navodno zalaže za „reafirmaciju državničkog djela Alije Izetbegovića“ (mada je potuno nejasno o čemu on to priča, ako ne o reafirmaciji podjele zemlje, politike „dopodne i odpodne“ i reafirmaciji Republike Srpske), po drugi put u vrlo kratkom vremenu teško uvrijedio prvog predsjednika SDA, praveći poređenja kakva nisu upotrebljavali ni njegovi najoštriji kritičari: „Ako imamo četničke i ustaške pokrete, koji traže reafirmaciju nečeg što se zove fašizam, tražit ću reafirmaciju državničkog djela Alije Izetbegovića.“ (???)

Sam program fantomske nove stranke tako neugodno asocira na osnovne smjernice nacional-socijalista: od povratka dostojanstva naroda, preko tobožnje brige za sirotinju, do izgradnje autoputeva. Samo su logori za neistomišljenike ostavljeni za kasnije. Ali generalna proba kristalne noći nije. Ona je već održana prije godinu dana, i regrutovane su snage za obračun. Sa „pederima“, ateistima, „vlasima“, sekularistima, zagovornicima pravne države i poštovaocima ljudskih prava, pripadnicima drugih stranaka,..., sa svima koji se, na bilo koji način suprotstave novom vođi.

Ime stranke još nije obznanjeno, ali se u svim verzijama koje su trenutno u opticaju, ide Silajdžićevim stazama zloupotrebe imena države, mada je jasno da nacionalistička stranka koja koristi i svojata ime države samo je dodatno time razara. Snaga Bosne je jedno od prvih ponuđenih imena. Iako bi, prema programu, bilo logičnije, da se zove Snaga Bošnjaka. Mada će eventualno glasanje Bošnjaka za ovu stranku biti dokaz ne njihove snage nego slabosti. Intelektualne, prije svega.

FINALNA DIJAGNOZA

Fahrudin Radončić je virus, koji u bosanskom karantinu, u kome hronične i potencijalno smrtonosne bolesti vrebaju na svakom koraku, zasad ne impresionira naročito.

U ovom je trenutku, naime, teško procijeniti stepen opasnosti koji prijeti od njega. S jedne strane zato što nam oslabljeni imunološki sistem napada gomila drugih bolesti, pa nismo u stanju razlučiti koja je od koje opasnija (od koje bi mogli umrijeti, a od koje ćemo samo par dana imati proljev). A s druge strane, on je virus koji je mutirao i pretvorio se u nešto sasvim drugo, na šta još ne znamo da li nam je organizam otporan.

U svakom slučaju, oko jednog nema nedoumice – on je bolest, a ne lijek.

Ali teško da, s obzirom na štetu koju inače čini i na štetočine koji već haraju našom političkom scenom, od njega može biti više štete nego što je već ima.

Mada... nikad ne treba zaboraviti na moto ovdašnjih optimista: Nikad nije tako loše da ne bi moglo biti još gore.

Kao što su iz Islamske zajednice i najavili – Spasilac nam je stigao. Sišao s neba. Drito sa vrha svog falusoidnog zamka. Hrabar, sposoban i pobožan. Onaj koji je dio Božijeg plana. I koji će Bošnjake ponovo učiniti subjektom istorije