Priča o bendu Dead Can Dance počela je u Melburnu, 1981. godine, gdje su se upoznali Brendan Perry i Lisa Gerrard. Prije formiranja DCD Brendan je bio pjevač i basista u australijskom punk bandu Scavengers koji je 1979. godine promijenio ime u Marching Girls. Bend nije objavio album, pa ih Perry napušta i počinje sa samostalnim radom. Eksperimentira sa elektronikom, a kada mu se pridruže Lisa Gerrard, Paul Erikson i Simon Monroe Dead Can Dance je oformljen. Odlaskom u London 1982. godine Brendan i Lisa se ubrzo uključuju u tamošnju muzičku scenu pa 1984. godine snimaju prvi album pod nazivom Dead Can Dance. Album je objavila izdavačka kuća 4AD koja je pod dirigentskom palicom Ivo Watts-Russella postala okupljalište svega kvalitetnog što se u to vrijeme moglo čuti i vidjeti u Londonu, poput bendova The Wolfgang Press, Bauhaus i This Mortal Coil.

Prvim albumom u potpunosti otvaraju sebi ulaz u tadašnju dark ghotic scenu Londona približavajući se zvukom najviše Cocteau Twins i ranim The Cure. Omot krasi ritualna maska sa Nove Gvineje koja dobro ilustrira atmosferu koju muzika ostavlja na slušaoca.

Album u cijeloj svojoj formi odudara od njihovih kasnijih radova. Ipak numere Froutier, Musical Eternal i Carnival of Light u dobroj mjeri najavljuju šta se može očekivati na njihovom slijedećem albumu Spleen and Ideal. Na albumu se nalazi 14 pjesama koje su svakako nešto što se u to vrijeme moglo nazvati vrhom dark ghotic scene u Engleskoj, a samim tim i u svijetu. Pjesme su turobne, mračne, a prekrasni vokal Lise Gerrard ipak uspijeva pjesmama dati malo spokoja. Na ovom albumu DCD još uvijek koriste „klasične“ instrumente, dok kako se njihov opus razvija, sve više eksperimentišu sa zvukom i uključuju egzotične instrumente Azije, Afrike ili Južne Amerike ne libeći se da ih prilagode svojoj muzici.

Drugi, po svemu čudesni album Spleen and Ideal realizirali su 1985. godine i njegova glavna odrednica je odlično kotištenje stare tradicionalne britanske muzike i latinskih stihova. Album je i na prvo slušanje zaista fascinantan.

Ploču otvara De Profundis čija atmosfera priziva prostore katedrala, a Lisin vokal oduševljava. Album je isprepleten numerama koje su kao De Profundis i pjesmama gdje svoje vokalne sposobnosti pokazuje i Brendan. Njegove pjesme imaju drugačiju formu, čvršće su ii više vuku na zvuk prvog albuma. Ascensions nose upečatljive klavijature, Circumradiant Dawn sa Brendanom na vokalu i duvačkim dionicama nakratko ubrzava čitavu sliku albuma dok Enigma of The Absolute prezentuje teške zvukove udaraljki u kombinaciji sa zvukom harfe i violončelom. Simfonična i omamljujuća Advent sa klavirskim vođenjem pjesme i duvačima nastavlja ono što se već moglo čuti na prethodnih šest numera. Za kraj ostavljaju nevjerojatnu Avatar gdje Lisa opet latinski jezik koristi da bi što bolje dočarala atmosferu pjesme, a prati je izvrsna ritam sekcija koju predvodi Brendonom na bas gitari, koja je njegov i osnovni instrument. Brendanov vokal u pjesmi Indoctrination zatvara album.

Poslije ovog albuma DCD snima još sedam manje više uspješnih albuma, opredjeljujući se u potpunosti za ambijentalnu muziku koristeći u velikoj mjeri tradiciju raznih plemena širom svijeta.

Perfekcionizam i multiinstrumentalnost kojima su oduvijek težili Lisa i Brendon dolazi do izražaja naročito na njihovim koncertima. Zbog veoma dobrih koncerata objavljen je veliki broj neoficijelnih live bootleg albuma, a 2005. godine kreću na kraću evropsku turneju gdje su odradili 13 manjih koncerata, a 8 koncerata imali su u SAD. Tim koncertnim aktivnostima se prekida rad DCD. Lisa se vraća u Australiju dok Brendan prelazi da živi u Irsku. Tamo kupuje150 godina staru Quivvy Church u mjestu Belturbet koju zatrpava raznoraznim instrumentima i okreće se stvaranju filmske muzike i solo projektima.

(zurnal.info)

" />

KULTNI VINILI: DEAD CAN DANCE, Dead Can Dance, Spleen And Ideal

denis modri

Priča o bendu Dead Can Dance počela je u Melburnu, 1981. godine, gdje su se upoznali Brendan Perry i Lisa Gerrard. Prije formiranja DCD Brendan je bio pjevač i basista u australijskom punk bandu Scavengers koji je 1979. godine promijenio ime u Marching Girls. Bend nije objavio album, pa ih Perry napušta i počinje sa samostalnim radom. Eksperimentira sa elektronikom, a kada mu se pridruže Lisa Gerrard, Paul Erikson i Simon Monroe Dead Can Dance je oformljen. Odlaskom u London 1982. godine Brendan i Lisa se ubrzo uključuju u tamošnju muzičku scenu pa 1984. godine snimaju prvi album pod nazivom Dead Can Dance. Album je objavila izdavačka kuća 4AD koja je pod dirigentskom palicom Ivo Watts-Russella postala okupljalište svega kvalitetnog što se u to vrijeme moglo čuti i vidjeti u Londonu, poput bendova The Wolfgang Press, Bauhaus i This Mortal Coil.

Prvim albumom u potpunosti otvaraju sebi ulaz u tadašnju dark ghotic scenu Londona približavajući se zvukom najviše Cocteau Twins i ranim The Cure. Omot krasi ritualna maska sa Nove Gvineje koja dobro ilustrira atmosferu koju muzika ostavlja na slušaoca.

Album u cijeloj svojoj formi odudara od njihovih kasnijih radova. Ipak numere Froutier, Musical Eternal i Carnival of Light u dobroj mjeri najavljuju šta se može očekivati na njihovom slijedećem albumu Spleen and Ideal. Na albumu se nalazi 14 pjesama koje su svakako nešto što se u to vrijeme moglo nazvati vrhom dark ghotic scene u Engleskoj, a samim tim i u svijetu. Pjesme su turobne, mračne, a prekrasni vokal Lise Gerrard ipak uspijeva pjesmama dati malo spokoja. Na ovom albumu DCD još uvijek koriste „klasične“ instrumente, dok kako se njihov opus razvija, sve više eksperimentišu sa zvukom i uključuju egzotične instrumente Azije, Afrike ili Južne Amerike ne libeći se da ih prilagode svojoj muzici.

Drugi, po svemu čudesni album Spleen and Ideal realizirali su 1985. godine i njegova glavna odrednica je odlično kotištenje stare tradicionalne britanske muzike i latinskih stihova. Album je i na prvo slušanje zaista fascinantan.

Ploču otvara De Profundis čija atmosfera priziva prostore katedrala, a Lisin vokal oduševljava. Album je isprepleten numerama koje su kao De Profundis i pjesmama gdje svoje vokalne sposobnosti pokazuje i Brendan. Njegove pjesme imaju drugačiju formu, čvršće su ii više vuku na zvuk prvog albuma. Ascensions nose upečatljive klavijature, Circumradiant Dawn sa Brendanom na vokalu i duvačkim dionicama nakratko ubrzava čitavu sliku albuma dok Enigma of The Absolute prezentuje teške zvukove udaraljki u kombinaciji sa zvukom harfe i violončelom. Simfonična i omamljujuća Advent sa klavirskim vođenjem pjesme i duvačima nastavlja ono što se već moglo čuti na prethodnih šest numera. Za kraj ostavljaju nevjerojatnu Avatar gdje Lisa opet latinski jezik koristi da bi što bolje dočarala atmosferu pjesme, a prati je izvrsna ritam sekcija koju predvodi Brendonom na bas gitari, koja je njegov i osnovni instrument. Brendanov vokal u pjesmi Indoctrination zatvara album.

Poslije ovog albuma DCD snima još sedam manje više uspješnih albuma, opredjeljujući se u potpunosti za ambijentalnu muziku koristeći u velikoj mjeri tradiciju raznih plemena širom svijeta.

Perfekcionizam i multiinstrumentalnost kojima su oduvijek težili Lisa i Brendon dolazi do izražaja naročito na njihovim koncertima. Zbog veoma dobrih koncerata objavljen je veliki broj neoficijelnih live bootleg albuma, a 2005. godine kreću na kraću evropsku turneju gdje su odradili 13 manjih koncerata, a 8 koncerata imali su u SAD. Tim koncertnim aktivnostima se prekida rad DCD. Lisa se vraća u Australiju dok Brendan prelazi da živi u Irsku. Tamo kupuje150 godina staru Quivvy Church u mjestu Belturbet koju zatrpava raznoraznim instrumentima i okreće se stvaranju filmske muzike i solo projektima.

(zurnal.info)

Priča o bendu Dead Can Dance počela je u Melburnu, 1981. godine, gdje su se upoznali Brendan Perry i Lisa Gerrard.