Vrijeme nestajanja

Bili jednom radnici

Sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka, kolona radnika silazila je s mosta. Bulevar zimi mete oštar vjetar, još je jači u okuci rijeke, ali oni studen nisu osjećali. U debeloj koloni gazili su kroz smog i riječnu maglu preko puste ledine, na kojoj nije bilo današnjeg tržnog centra, sportske dvorane, niti teniskih terena, grizli filtere Opatije ispod duhanskog oblaka, odjeveni u najlonske košulje i kožne jakne, odjeću koju nose tokom cijele godine poput super heroja iz stripova... Glasno su razgovarali, smijali se, a tlo pod nogama pucalo je od mraza. Teturao sam između njih, uvijen u pernatu jaknu i vuneni šal. Nenaspavan, smrznut i uplašen od svega što dolazi. Godinama poslije pokazaće se da je moj strah bio sasvim opravdan, ali tada je bio nejasan, sasvim mlad.

Nadao sam se da ću jednoga dana biti sličan njima, imun na hladnoću, maglu i depresiju. Mislio sam da takve stvari dolaze sa sazrijevanjem. O kako sam se varao, kako sam se gorko varao. Ali, zaista sam tako mislio, gledajući te super heroje kako ulaze kroz kapije, nedirnuti od ovozemaljskih problema.

Takav moj utisak bio je površan, naravno, kao da o životu neke planine sudim po crvenilu koje sunce ostavlja kada zalazi za nju. Danas znam da su oni sigurno imali mnogo više problema nego ja srednjoškolskih nesporazuma.

Ipak, da takav moj utisak nije bio čista iluzija pomislio sam kada sam nedavno vidio jednu staru fotografiju koju je snimio pokojni Čedo Paunović. Na njoj tri radnika mirno piju kafu u sjeni neznamnijakolikotonske prese. Clark Kent, Bruce Wayne i Bruce Banner. Staloženi, ozbiljni, pouzdani...

...

Nedavno sam na televiziji gledao intervju u kojem se novinar izvinjava sagovorniku zato što pominje radničko porijeklo njegove porodice. Ovaj je požurio da kaže kako nema razloga za izvinjavanje, jer se on tim ponosi. Činilo se kao da govore o razbojničkom naslijeđu ili nekom sličnom sramotnom poslu. Prije samo par decenija stvari su bile sasvim drugačije. Sjećam se svađe u kojoj je jedan učesnik ponosno isticao svoje proletersko porijeklo naspram kukavičkog, kako je rekao, sitnoburžoaskog posla koji vodi porodica onog drugog.

Bez sumnje, svi smo i tada znali da je sitnoburžoaska kukavica u mnogo boljoj poziciji od beskompromisnog proletera. Ali, takve stvari se nisu javno govorile. Zbog činjenice da na svojim plećima nosi opstanak ideološke administracije radniku je dodjeljivana herojska aura. Laskalo mu se kao maloumniku i s podsmijehom povlađivalo kao što rade izrasla djeca pred kostimiranim Djeda Mrazom.

...

Danas su stvari mnogo jasnije. Nema potrebe za pretvaranjima. Radnik je radna snaga i tačka. Potrošan je i lako zamjenjiv. Ne plaća se prema učinku nego prema dobroj volji poslodavca. Svoju platu ne dobija zato što ju je zaslužio nego zato što biznismen ima zlatno srce. Poslodavac zna da je svaki radnik u svojoj suštini nezahvalan, drzak i lijen i najradije bi čitav proizvodni proces obavljao sa ženom i kćerkom, ali vrijeme je novac pa mora trpiti nužno zlo. Znam da ondašnji socijalizam nije bio idealan, to nikako, ali u poređenju s grabeži koja nas okružuje bio je dženetsko društveno uređenje.

Posao radnika teško može biti cijenjen u neradničkoj državi. Danas svi žele biti ministri i uglavnom to i postaju. Impozantnu kolonu koju sam sreo krajem prošlog stoljeća više nije moguće vidjeti u današnjoj Bosni i Hercegovini. Razbijene grupice pored kojih ponekad prolazim nemaju ni izbliza sličnu snagu.

Šta danas slavimo kada slavimo Praznik rada? Ne znam, ali čini mi se da je proslaviti Prvi maj uz janje na ražnju isto kao probančiti Bajram uz Džeja. Pogrešan povod i loša zabava.

(zurnal.info)