Ako išta ima odvratnije od stanja u kome se nalazimo i od svakodnevnog silovanja kome smo izloženi, to je da onaj koji je za to silovanje ponajodgovorniji, iz čitave priče izlazi predstavljajući se kao – moralni pobjednik

I Can't Get No Satisfaction“, odzvanja mi u glavi dok paralelno gledam na TV-u butmirske sijeldžije i na monitoru kompjutera „Taksistu“, s De Nirom u ulozi psihopatskog nesuđenog atentatora. No ono što ne polazi za rukom Stonesima, meni i većini građana ove zemlje pošlo je Harisu Silajdžiću.

CRNI HUMOR I JOŠ CRNJI REALIZAM

Bolesni trijumfalizam, narcisoidnog političkog ublehaša, koji nam ovih dana sipa so na ranu, svojim priglupim komentarima tipa „Eto, jesam li vam ja govorio“, uporediv je samo sa komentarom mog studentskog jarana s kraja 80-ih, koji je, u vrijeme galopirajuće inflacije i ekonomskog i svakog drugog strovaljivanja zemlje, kao ponosni vlasnik 100 njemačkih maraka i dan započinjao čitanjem kursne liste u novinama i komentarom: „Oooo, dobro je – marka raste“.

Pritom se moj jaran samo zajebavao i crnim humorom od sebe tjerao mračne oblake sveprisutne društvene depresije, dok je Silajdžić mrtav ozbiljan u svom uvjerenju da je bio u pravu kada je tobože zbog entitetskog glasanja, odnosno, zbog njegovog mogućeg negativnog uticaja na funkcionalnost države (a ne zbog potrebe predizbornog dizanja tenzija i građenja si puta u predsjedništvo zemlje?) srušio prethodne razgovore o ustavnim promjenama i da je sad dobio satisfakciju za to.

A zapravo se radi o notornom bezobrazluku i licemjerju. Nikad niko, osim onih kojima je srpski nacionalizam politički program, o entitetskom glasanju, nije ni mislio drugačije. Uključujući i one koji su bili spremni prihvatiti „Aprilski paket“.

Ali su oni koji su bili spremni na kompromis (koji se sastojao u tome da nešto dobiju, a „izgube“ samo ono što i nisu imali i što ni na koji način, u tom trenutku, nisu mogli dobiti), bili voljni da idu polako, da stvaraju normalnu društvenu klimu, u kojoj će se svi stanovnici ovih prostora početi osjećati građanima države kojoj danas pola njenih stanovnika ni ime ne želi izgovoriti, u kojoj će se vremenom uspostaviti povjerenje nužno za promjene koje u ovom trenutku, upravo zbog radikalnog nepovjerenja, nije moguće sprovesti. Da se stvori klima koja će i političarima omogućiti da budu (koliko-toliko) normalni ljudi i da se izbori počnu dobijati na priči o razvoju privrede, broju radnih mjesta, visini standarda, brzini integracije u Evropu i kvalitetu života, a ne na nacionalističkom rovovskom ukopavanju, kvazi-odbrambenim ratovima i jedenju kore s drveća.

DALEKOVIDI FRANKENŠAJN I NJEGOVO ČUDOVIŠTE

I sad nam onaj koji je, maksimalističkim zahtjevima, s jasnom nacionalističkom pozadinom (misleći da je posebno pametan što je riječ „Bošnjak“ u svom govoru zamijenio privatnim sinonimom „građanin“), zaustavio pozitivni trend u razvoju odnosa unutar zemlje (ima nas, naime, na Silajdžićevu žalost, koji se sjećamo kako je bilo prije no što je On, drito iz Reisove Majke, došao da nas usreći), minirao koncept dogovaranja, a otvorenim pozivanjem na stranu intervenciju i na ukidanje Republike Srpske (što se, nastranu želje i osjećaji, o kojima bi smo mogli naširoko, pokazalo potpuno nerealnim i čistim predizbornim trikom, odnosno, neoprostivim zajebavanjem sa životima građana ove zemlje) prouzročio jačanje novog vala srpskog nacionalizma i, praktično – stvorio Milorada Dodika (onakvog kakvog ga danas znamo), sad nam se, dakle, ta društvena štetočina i propali političar, koji nije uspio ostvariti ni jedno svoje obećanje, direktno (su)odgovoran za užas u kome se nalazimo, proglašava dalekovidim pravednikom. I soli nam pamet.

On je, eto, ne samo na vrijeme upozoravao na štetnost entitetskog glasanja, nego je i herojski trpio napade onih koji su s užasom posmatrali kako on i njegovo frankeštajnovsko čedo, koje je u međuvremenu (kao i pravo Frankeštajnovo čudovište) po monstruoznosti i opasnosti nadmašilo svog tvorca, vode zemlju u haos i novi rat.

Amneziji i krajnjoj površnosti skloni mediji (zanemarimo sad one nacionalno ostrašćene) dopuštaju da im Onaj Koji Je Stvorio Čudovište, to čudovište (odnosno njegovo ponašanje, sada, kao odrasle jedinke) koristi kao argument ispravnosti procesa kojim je čudovište stvoreno. Pritom, potpuno zanemarujući odgovornost stvoritelja. Dopuštajući mu da se, nakon svega, izvuče gotovo neokrznut, s oreolem nevinosti i pravedništva, predstavljajući se kao „onaj koji je vidio prije i bolje od drugih“. (A onima koji ukazuju na nedopustivost i nemoralnost takvog ponašanja, prebacuje se „unproforsko nasilno izjednačavanje krivice“).

TRIJUMF BUDALA

No finta je da je ta dalekovidost od one vrste kad na tek potencijalni problem, reagujete insistiranjem na njemu i provociranjem onog ko vam je za otklanjanje tog problema potreban, čime problem, naravno, postane stvaran.

Nakon što ga je impulsivna i zaštiti svog kriminala svim sredstvima sklona seljačina iz Laktaša, u svojoj bolesnoj potrebi da svima u državi jebe majku i pokaže ko je najzajebaniji, tu stvar sa entitetskim glasanjem dovela do apsurda (ne dopuštajući da prođe ni jedan zakon osim onih koje su kreirali njegovi ministri), vrlo je lako zaboraviti da to, ustvari, i nije bio stvarni, nego tek potencijalni, problem (za mandata prošlog Vijeća ministara, takoreći, zanemariv). Problem koji dolazi do izražaja u trenucima sukoba i radikalizacije a gubi se u miru, demokratiji i toleranciji (kada bi ga, po komunističkom principu odumiranja, nakon izvjesnog vremena, nestalo, na ovaj ili onaj način).

I sada, kada je, zbog radikalizacije, kojoj je i sam kumovao, potencijalni problem postao stvarni, i kada je svako objektivan prisiljen da ukaže na njega, Silajdžić trijumfuje. Umjesto da se sakrije u rupu. I nestane nam „sa očiju“.

Svaka nacionalistička budala, naime, po toj filozofiji, može samo da čeka i širi mržnju oko sebe i da jednog dana, kada do sukoba i žrtava dođe (na bojnom polju, ulici ili stadionu), kaže „Jesam li vam govorio da se s Njima ne može živjet“. I da, naravno, poput Silajdžića, i ne pomisli da u čitavoj priči postoji i njegova odgovornost za nastalo stanje. Odgovornost koja je tim veća kad suživot, zapravo, nema alternativu. Odnosno, kad mu je jedina alternativa - susmrt.

NAJBOLJE SE NAJBOLJIM SPREMIT ZA NAJGORE

Trenutno ponašanje Harisa Silajdžića je u toj mjeri vulgarno i neprihvatljivo, da ga možemo porediti sa situacijom u kojoj, kako bi to jedna ovdašnja plavuša iz viceva rekla, „optuženi za ratne zločine“, odnosno, genocidni monstrum, Radovan Karadžić, svoje čuveno skupštinsko „upozorenje“ izrečeno u predvečerje kataklizme: „Nemojte misliti da ovim nećete Bosnu i Hercegovinu odvesti u rat a muslimanski narod možda i u nestanak“, danas, u haškom kazamatu, poentira sa: „Pa, jesam li vam ja lijepo govorio. A vi me niste htjeli slušati“. I da još doda: „Događaji koji su uslijedili, donijeli su punu satisfakciju i meni i onima koji su tvrdili što i ja“.

Dodatan, unutarnacionalni(!), prezir i gađenje Silajdžić bi trebao da doživi i zbog toga što je Karadžić kad je izgovarao pomenutu prijetnju imao iza sebe oružanu silu, i prijetio je „tuđem“ narodu. Silajdžić je svojim neodgovornim ponašanjem, egocentrizmom, vlastoljubljem i političkim promašajima, ugrozio prije svega državu i narod čijim se zaštitnikom (lažno, naravno) pretstavlja. Dovodeći ih u opasnost novih sukoba i sistematično oštreći kandže i zube njihovom potencijalnom neprijatelju.

Spreman pritom, naravno, na najgore. Onako kao što se za to najgore, kupovinom vila na Dedinju i stanova po Beogradu i Novom Sadu, pa i Evropi, spremio kompletan političko-mafijaški vrh Republike Srpske. Spreman, dakle, da ratuje do posljednje kapi tuđe krvi i spreman da se „ispali“ nazad u Majku (Tursku) i majčinu, svojoj hanumi koja ga tamo vjerno čeka, ili, pak, sinu u prijestonicu Kraljice Majke (God Save the Queen) - pametan strateški raspored familije i finansija, po svijetu, odlika je svakog žestokog „patriote“ i „borca za nacionalne interese“.

KOCKAR KOJI JE PROKOCKAO NAŠU BUDUĆNOST

Sva priča o Harisu Silajdžiću i onima koji ga podržavaju, najbolje se razotkriva na primjeru već zaboravljene „policijske reforme“, koja je, zapravo, drugi ključni momenat u objašnjenju situacije u kojoj se nalazimo – obaranjem „Aprilskog paketa“ zaustavljen je pozitivni poratni trend i započeta nova faza destrukcije, a raspletom oko „policijske reforme“ ta destrukcija je dobila razmjere i brzinu koji su dotad bili neviđeni.

Pogrešno shvatajući otvorenu podršku iz međunarodne zajednice (u smislu sredstava koja je ona u toj podršci voljna koristiti) i pokušavajući je (zlo)upotrijebiti u svom „nastavku rata mirnim sredstvima“ (s ciljem ukidanja Republike Srpske, umjesto da je energiju uložio u njenu transformaciju u multietnički entitet), Haris Silajdžić, uz histeričnu podršku dijela sarajevskih medija, potpuno stupidno, kao idiot zalutao u svijet politike, u rafiniranoj kockarskoj igri međunarodne zajednice, sračunatoj na veliki dobitak za ovu zemlju nauštrb srpskog nacionalizma, opsjednut željom da potpuno porazi protivnika, na zgražavanje stranih prijatelja ove zemlje, gubi već dobijenu partiju. Ne pristajući ninakakav kompromis, zahtjevajući, praktično, bezuslovnu kapitulaciju, on, računajući na dobre karte međunarodne zajednice, prisiljava Dodika (koji, u jednom trenutku, misleći da je prijetnja međunarodne zajednice stvarna, traži samo da mu omoguće časno povlačenje) da u igri ide do kraja. Do kraja na kome će Dodik shvatiti da međunarodna zajednica, ustvari, samo blefira, i na kome će, umjesto gotovo sve, Haris Silajdžić (i svi mi koji nismo dio srpskog nacionalističkog bloka) dobiti - ništa. I ne samo to, nego će taj „čuvar Bosne“ i „bošnjačkih interesa“, zarad vlastite kože, spasiti Milorada Dodika, u posljednjem trenutku kada je još postojala mogućnost da ovaj bude uklonjen sa političke scene (ali, u paketu sa Silajdžićem), potpisavši s njim sporazum o reformi policije, po kome se reformisalo nije - ništa.

Od tog trenutka je, zapravo, upravo zahvaljujući Silajdžiću dakle, Milorad Dodik počeo da se pretvara u svemoćnog siledžiju i diktatora, svjesnog da mu niko ništa ne može. Haris Silajdžić mu je, svojom glupošću i maksimalizmom, otsustvom osjećaja za rafinirano vođenje politike i diplomatske igre, uz stavljanje svoje političke guzice ispred nacionalnih interesa, omogućio da shvati da on, bez ikakvih posljedica, može vrijeđati čak i pretstavnike svjetskih velesila, a Visokom predstavniku međunarodne zajednice poručivati da ga povuče za kurac.

Zato, ako išta ima odvratnije od stanja u kome se nalazimo i od svakodnevnog silovanja kome smo izloženi, to je da onaj koji je za to silovanje ponajodgovorniji, iz čitave priče izlazi kao – moralni pobjednik (???).

DOKLE ĆEMO BIRATI IZMEĐU MANJEG ZLA?

Nismo mi u svijetu u kome imamo samo dvije opcije, pa da biramo između Dodika i Silajdžića. Niti to što je Dodik postao vulgarna rasistička svinja, diktator i megalomanski pljačkaš, na bilo koji način amnestira Silajdžića i za sve promašaje njegove politike, za zloupotrebu žrtava rata i genocida (sjećate se projekta otcjepljenja Srebrenice iz RS?), za promašene šanse koje se nikad(!) više neće ukazati, ali i za njegov dio odgovornosti u pogoršanju odnosa u zemlji, ponovnom učvršćivanju, do njegovog povratka u politiku, dobrano narušenog srpskog nacionalnog monolita i stvaranju Dodika.

Razočarenje politikom lidera SDA, nikom ne može i ne smije biti izgovor za amnestiranje Silajdžića i davanje mu ponovne šanse za povratak na političku scenu na velika vrata.

To lutanje od jednog do drugog lidera, i razočarenja njihovim „izdajama“, čak je i od strane bošnjačkih nacionalista stupidno. A za one koji se osjećaju dijelom građanske alternative i sebe ne vide kao nacionaliste, je tek glupo do bola.

Nije poenta u traženju ko je od te dvojice niskokalibarskih političara i moralnih bijednika bolji, ili manje loš. Poenta je u tome da je ovo sjajan trenutak u kome se ta bagra pokazala u svom pravom svjetlu. I da ih treba protjerati sa političke scene. Da bi stvar bila tužnija, to je prije mnogih koji su to morali shvatiti odmah, shvatio Fahrudin Radončić. Doduše, ne na način koji preferira autor ovog teksta, kao priliku za otklon od nacionalističke politike, nego kao ispostavljanje svoje kandidature za tron sa koga su oba dosadašnja pretendenta stresena.

Ne može se građansko društvo zagovarati lamentiranjem nad slabošću svojih(???) „nacionalnih lidera“ i zazivanjem jakog, odnosno, nekog ko bi se, u toj ulozi, uspješno suprotstavio siledžiji „s druge strane“. Nije, naime, problem u liderima, nego u konceptu. I tu lekciju je svima koji su bili voljni slušati i razmišljati (a takvih, na žalost, na ovim prostorima, nikad nije bilo previše) još na prošlim izborima održao Fra Ivo Marković, kada je javno, u jeku koordinirane nacionalističke kampanje protiv SDP-ovog kandidata za člana Predsjedništva, rekao da je on glasao za Komšića, s obrazloženjem: „siguran sam da će bolje zaštititi i otvoriti perspektive i hrvatskom narodu u BiH od onih koji žive od ugroženosti i poniženja hrvatskog naroda!“, dodavši „HDZ je za mene ime tragedije hrvatskog naroda u BiH“. I još nešto, što ima univerzalnu vrijednost, primjenjivo je na sve u BiH, mada je ovdje kontekstualno vezano za određen narod: „Oni koji su doveli hrvatski narod u Bosni ondje gdje je sada, sada na temelju tog stanja traže da ih taj poniženi hrvatski narod bira za svoje vođe. Samo duhovno bolestan i izluđen narod može im dati svoj glas.“

Eto nam izbora, kažu, ponovo. Za manje od godinu dana. No, priča o Harisu Silajdžiću i njegovom medijskom tretmanu unutar „butmirskih pregovora“ (kojim ćemo se tek pozabaviti) izaziva više bojazni nego nade. Čak i bez Dodika, za koga, u ovom trenutku, još niko (pa ni on sam) ne zna šta će uraditi. Ili... šta će mu uraditi (da završimo s malo krhkog optimizma na kraju).

" />

SAMIR ŠESTAN: Onaj Koji Je Stvorio Čudovište

Samir Šestan

Ako išta ima odvratnije od stanja u kome se nalazimo i od svakodnevnog silovanja kome smo izloženi, to je da onaj koji je za to silovanje ponajodgovorniji, iz čitave priče izlazi predstavljajući se kao – moralni pobjednik

I Can't Get No Satisfaction“, odzvanja mi u glavi dok paralelno gledam na TV-u butmirske sijeldžije i na monitoru kompjutera „Taksistu“, s De Nirom u ulozi psihopatskog nesuđenog atentatora. No ono što ne polazi za rukom Stonesima, meni i većini građana ove zemlje pošlo je Harisu Silajdžiću.

CRNI HUMOR I JOŠ CRNJI REALIZAM

Bolesni trijumfalizam, narcisoidnog političkog ublehaša, koji nam ovih dana sipa so na ranu, svojim priglupim komentarima tipa „Eto, jesam li vam ja govorio“, uporediv je samo sa komentarom mog studentskog jarana s kraja 80-ih, koji je, u vrijeme galopirajuće inflacije i ekonomskog i svakog drugog strovaljivanja zemlje, kao ponosni vlasnik 100 njemačkih maraka i dan započinjao čitanjem kursne liste u novinama i komentarom: „Oooo, dobro je – marka raste“.

Pritom se moj jaran samo zajebavao i crnim humorom od sebe tjerao mračne oblake sveprisutne društvene depresije, dok je Silajdžić mrtav ozbiljan u svom uvjerenju da je bio u pravu kada je tobože zbog entitetskog glasanja, odnosno, zbog njegovog mogućeg negativnog uticaja na funkcionalnost države (a ne zbog potrebe predizbornog dizanja tenzija i građenja si puta u predsjedništvo zemlje?) srušio prethodne razgovore o ustavnim promjenama i da je sad dobio satisfakciju za to.

A zapravo se radi o notornom bezobrazluku i licemjerju. Nikad niko, osim onih kojima je srpski nacionalizam politički program, o entitetskom glasanju, nije ni mislio drugačije. Uključujući i one koji su bili spremni prihvatiti „Aprilski paket“.

Ali su oni koji su bili spremni na kompromis (koji se sastojao u tome da nešto dobiju, a „izgube“ samo ono što i nisu imali i što ni na koji način, u tom trenutku, nisu mogli dobiti), bili voljni da idu polako, da stvaraju normalnu društvenu klimu, u kojoj će se svi stanovnici ovih prostora početi osjećati građanima države kojoj danas pola njenih stanovnika ni ime ne želi izgovoriti, u kojoj će se vremenom uspostaviti povjerenje nužno za promjene koje u ovom trenutku, upravo zbog radikalnog nepovjerenja, nije moguće sprovesti. Da se stvori klima koja će i političarima omogućiti da budu (koliko-toliko) normalni ljudi i da se izbori počnu dobijati na priči o razvoju privrede, broju radnih mjesta, visini standarda, brzini integracije u Evropu i kvalitetu života, a ne na nacionalističkom rovovskom ukopavanju, kvazi-odbrambenim ratovima i jedenju kore s drveća.

DALEKOVIDI FRANKENŠAJN I NJEGOVO ČUDOVIŠTE

I sad nam onaj koji je, maksimalističkim zahtjevima, s jasnom nacionalističkom pozadinom (misleći da je posebno pametan što je riječ „Bošnjak“ u svom govoru zamijenio privatnim sinonimom „građanin“), zaustavio pozitivni trend u razvoju odnosa unutar zemlje (ima nas, naime, na Silajdžićevu žalost, koji se sjećamo kako je bilo prije no što je On, drito iz Reisove Majke, došao da nas usreći), minirao koncept dogovaranja, a otvorenim pozivanjem na stranu intervenciju i na ukidanje Republike Srpske (što se, nastranu želje i osjećaji, o kojima bi smo mogli naširoko, pokazalo potpuno nerealnim i čistim predizbornim trikom, odnosno, neoprostivim zajebavanjem sa životima građana ove zemlje) prouzročio jačanje novog vala srpskog nacionalizma i, praktično – stvorio Milorada Dodika (onakvog kakvog ga danas znamo), sad nam se, dakle, ta društvena štetočina i propali političar, koji nije uspio ostvariti ni jedno svoje obećanje, direktno (su)odgovoran za užas u kome se nalazimo, proglašava dalekovidim pravednikom. I soli nam pamet.

On je, eto, ne samo na vrijeme upozoravao na štetnost entitetskog glasanja, nego je i herojski trpio napade onih koji su s užasom posmatrali kako on i njegovo frankeštajnovsko čedo, koje je u međuvremenu (kao i pravo Frankeštajnovo čudovište) po monstruoznosti i opasnosti nadmašilo svog tvorca, vode zemlju u haos i novi rat.

Amneziji i krajnjoj površnosti skloni mediji (zanemarimo sad one nacionalno ostrašćene) dopuštaju da im Onaj Koji Je Stvorio Čudovište, to čudovište (odnosno njegovo ponašanje, sada, kao odrasle jedinke) koristi kao argument ispravnosti procesa kojim je čudovište stvoreno. Pritom, potpuno zanemarujući odgovornost stvoritelja. Dopuštajući mu da se, nakon svega, izvuče gotovo neokrznut, s oreolem nevinosti i pravedništva, predstavljajući se kao „onaj koji je vidio prije i bolje od drugih“. (A onima koji ukazuju na nedopustivost i nemoralnost takvog ponašanja, prebacuje se „unproforsko nasilno izjednačavanje krivice“).

TRIJUMF BUDALA

No finta je da je ta dalekovidost od one vrste kad na tek potencijalni problem, reagujete insistiranjem na njemu i provociranjem onog ko vam je za otklanjanje tog problema potreban, čime problem, naravno, postane stvaran.

Nakon što ga je impulsivna i zaštiti svog kriminala svim sredstvima sklona seljačina iz Laktaša, u svojoj bolesnoj potrebi da svima u državi jebe majku i pokaže ko je najzajebaniji, tu stvar sa entitetskim glasanjem dovela do apsurda (ne dopuštajući da prođe ni jedan zakon osim onih koje su kreirali njegovi ministri), vrlo je lako zaboraviti da to, ustvari, i nije bio stvarni, nego tek potencijalni, problem (za mandata prošlog Vijeća ministara, takoreći, zanemariv). Problem koji dolazi do izražaja u trenucima sukoba i radikalizacije a gubi se u miru, demokratiji i toleranciji (kada bi ga, po komunističkom principu odumiranja, nakon izvjesnog vremena, nestalo, na ovaj ili onaj način).

I sada, kada je, zbog radikalizacije, kojoj je i sam kumovao, potencijalni problem postao stvarni, i kada je svako objektivan prisiljen da ukaže na njega, Silajdžić trijumfuje. Umjesto da se sakrije u rupu. I nestane nam „sa očiju“.

Svaka nacionalistička budala, naime, po toj filozofiji, može samo da čeka i širi mržnju oko sebe i da jednog dana, kada do sukoba i žrtava dođe (na bojnom polju, ulici ili stadionu), kaže „Jesam li vam govorio da se s Njima ne može živjet“. I da, naravno, poput Silajdžića, i ne pomisli da u čitavoj priči postoji i njegova odgovornost za nastalo stanje. Odgovornost koja je tim veća kad suživot, zapravo, nema alternativu. Odnosno, kad mu je jedina alternativa - susmrt.

NAJBOLJE SE NAJBOLJIM SPREMIT ZA NAJGORE

Trenutno ponašanje Harisa Silajdžića je u toj mjeri vulgarno i neprihvatljivo, da ga možemo porediti sa situacijom u kojoj, kako bi to jedna ovdašnja plavuša iz viceva rekla, „optuženi za ratne zločine“, odnosno, genocidni monstrum, Radovan Karadžić, svoje čuveno skupštinsko „upozorenje“ izrečeno u predvečerje kataklizme: „Nemojte misliti da ovim nećete Bosnu i Hercegovinu odvesti u rat a muslimanski narod možda i u nestanak“, danas, u haškom kazamatu, poentira sa: „Pa, jesam li vam ja lijepo govorio. A vi me niste htjeli slušati“. I da još doda: „Događaji koji su uslijedili, donijeli su punu satisfakciju i meni i onima koji su tvrdili što i ja“.

Dodatan, unutarnacionalni(!), prezir i gađenje Silajdžić bi trebao da doživi i zbog toga što je Karadžić kad je izgovarao pomenutu prijetnju imao iza sebe oružanu silu, i prijetio je „tuđem“ narodu. Silajdžić je svojim neodgovornim ponašanjem, egocentrizmom, vlastoljubljem i političkim promašajima, ugrozio prije svega državu i narod čijim se zaštitnikom (lažno, naravno) pretstavlja. Dovodeći ih u opasnost novih sukoba i sistematično oštreći kandže i zube njihovom potencijalnom neprijatelju.

Spreman pritom, naravno, na najgore. Onako kao što se za to najgore, kupovinom vila na Dedinju i stanova po Beogradu i Novom Sadu, pa i Evropi, spremio kompletan političko-mafijaški vrh Republike Srpske. Spreman, dakle, da ratuje do posljednje kapi tuđe krvi i spreman da se „ispali“ nazad u Majku (Tursku) i majčinu, svojoj hanumi koja ga tamo vjerno čeka, ili, pak, sinu u prijestonicu Kraljice Majke (God Save the Queen) - pametan strateški raspored familije i finansija, po svijetu, odlika je svakog žestokog „patriote“ i „borca za nacionalne interese“.

KOCKAR KOJI JE PROKOCKAO NAŠU BUDUĆNOST

Sva priča o Harisu Silajdžiću i onima koji ga podržavaju, najbolje se razotkriva na primjeru već zaboravljene „policijske reforme“, koja je, zapravo, drugi ključni momenat u objašnjenju situacije u kojoj se nalazimo – obaranjem „Aprilskog paketa“ zaustavljen je pozitivni poratni trend i započeta nova faza destrukcije, a raspletom oko „policijske reforme“ ta destrukcija je dobila razmjere i brzinu koji su dotad bili neviđeni.

Pogrešno shvatajući otvorenu podršku iz međunarodne zajednice (u smislu sredstava koja je ona u toj podršci voljna koristiti) i pokušavajući je (zlo)upotrijebiti u svom „nastavku rata mirnim sredstvima“ (s ciljem ukidanja Republike Srpske, umjesto da je energiju uložio u njenu transformaciju u multietnički entitet), Haris Silajdžić, uz histeričnu podršku dijela sarajevskih medija, potpuno stupidno, kao idiot zalutao u svijet politike, u rafiniranoj kockarskoj igri međunarodne zajednice, sračunatoj na veliki dobitak za ovu zemlju nauštrb srpskog nacionalizma, opsjednut željom da potpuno porazi protivnika, na zgražavanje stranih prijatelja ove zemlje, gubi već dobijenu partiju. Ne pristajući ninakakav kompromis, zahtjevajući, praktično, bezuslovnu kapitulaciju, on, računajući na dobre karte međunarodne zajednice, prisiljava Dodika (koji, u jednom trenutku, misleći da je prijetnja međunarodne zajednice stvarna, traži samo da mu omoguće časno povlačenje) da u igri ide do kraja. Do kraja na kome će Dodik shvatiti da međunarodna zajednica, ustvari, samo blefira, i na kome će, umjesto gotovo sve, Haris Silajdžić (i svi mi koji nismo dio srpskog nacionalističkog bloka) dobiti - ništa. I ne samo to, nego će taj „čuvar Bosne“ i „bošnjačkih interesa“, zarad vlastite kože, spasiti Milorada Dodika, u posljednjem trenutku kada je još postojala mogućnost da ovaj bude uklonjen sa političke scene (ali, u paketu sa Silajdžićem), potpisavši s njim sporazum o reformi policije, po kome se reformisalo nije - ništa.

Od tog trenutka je, zapravo, upravo zahvaljujući Silajdžiću dakle, Milorad Dodik počeo da se pretvara u svemoćnog siledžiju i diktatora, svjesnog da mu niko ništa ne može. Haris Silajdžić mu je, svojom glupošću i maksimalizmom, otsustvom osjećaja za rafinirano vođenje politike i diplomatske igre, uz stavljanje svoje političke guzice ispred nacionalnih interesa, omogućio da shvati da on, bez ikakvih posljedica, može vrijeđati čak i pretstavnike svjetskih velesila, a Visokom predstavniku međunarodne zajednice poručivati da ga povuče za kurac.

Zato, ako išta ima odvratnije od stanja u kome se nalazimo i od svakodnevnog silovanja kome smo izloženi, to je da onaj koji je za to silovanje ponajodgovorniji, iz čitave priče izlazi kao – moralni pobjednik (???).

DOKLE ĆEMO BIRATI IZMEĐU MANJEG ZLA?

Nismo mi u svijetu u kome imamo samo dvije opcije, pa da biramo između Dodika i Silajdžića. Niti to što je Dodik postao vulgarna rasistička svinja, diktator i megalomanski pljačkaš, na bilo koji način amnestira Silajdžića i za sve promašaje njegove politike, za zloupotrebu žrtava rata i genocida (sjećate se projekta otcjepljenja Srebrenice iz RS?), za promašene šanse koje se nikad(!) više neće ukazati, ali i za njegov dio odgovornosti u pogoršanju odnosa u zemlji, ponovnom učvršćivanju, do njegovog povratka u politiku, dobrano narušenog srpskog nacionalnog monolita i stvaranju Dodika.

Razočarenje politikom lidera SDA, nikom ne može i ne smije biti izgovor za amnestiranje Silajdžića i davanje mu ponovne šanse za povratak na političku scenu na velika vrata.

To lutanje od jednog do drugog lidera, i razočarenja njihovim „izdajama“, čak je i od strane bošnjačkih nacionalista stupidno. A za one koji se osjećaju dijelom građanske alternative i sebe ne vide kao nacionaliste, je tek glupo do bola.

Nije poenta u traženju ko je od te dvojice niskokalibarskih političara i moralnih bijednika bolji, ili manje loš. Poenta je u tome da je ovo sjajan trenutak u kome se ta bagra pokazala u svom pravom svjetlu. I da ih treba protjerati sa političke scene. Da bi stvar bila tužnija, to je prije mnogih koji su to morali shvatiti odmah, shvatio Fahrudin Radončić. Doduše, ne na način koji preferira autor ovog teksta, kao priliku za otklon od nacionalističke politike, nego kao ispostavljanje svoje kandidature za tron sa koga su oba dosadašnja pretendenta stresena.

Ne može se građansko društvo zagovarati lamentiranjem nad slabošću svojih(???) „nacionalnih lidera“ i zazivanjem jakog, odnosno, nekog ko bi se, u toj ulozi, uspješno suprotstavio siledžiji „s druge strane“. Nije, naime, problem u liderima, nego u konceptu. I tu lekciju je svima koji su bili voljni slušati i razmišljati (a takvih, na žalost, na ovim prostorima, nikad nije bilo previše) još na prošlim izborima održao Fra Ivo Marković, kada je javno, u jeku koordinirane nacionalističke kampanje protiv SDP-ovog kandidata za člana Predsjedništva, rekao da je on glasao za Komšića, s obrazloženjem: „siguran sam da će bolje zaštititi i otvoriti perspektive i hrvatskom narodu u BiH od onih koji žive od ugroženosti i poniženja hrvatskog naroda!“, dodavši „HDZ je za mene ime tragedije hrvatskog naroda u BiH“. I još nešto, što ima univerzalnu vrijednost, primjenjivo je na sve u BiH, mada je ovdje kontekstualno vezano za određen narod: „Oni koji su doveli hrvatski narod u Bosni ondje gdje je sada, sada na temelju tog stanja traže da ih taj poniženi hrvatski narod bira za svoje vođe. Samo duhovno bolestan i izluđen narod može im dati svoj glas.“

Eto nam izbora, kažu, ponovo. Za manje od godinu dana. No, priča o Harisu Silajdžiću i njegovom medijskom tretmanu unutar „butmirskih pregovora“ (kojim ćemo se tek pozabaviti) izaziva više bojazni nego nade. Čak i bez Dodika, za koga, u ovom trenutku, još niko (pa ni on sam) ne zna šta će uraditi. Ili... šta će mu uraditi (da završimo s malo krhkog optimizma na kraju).

Ako išta ima odvratnije od stanja u kome se nalazimo i od svakodnevnog silovanja kome smo izloženi, to je da onaj koji je za to silovanje ponajodgovorniji, iz čitave priče izlazi predstavljajući se kao – moralni pobjednik