KOLUMNA

Željko, priznaj da si peder

dženana alađuz

Što bih ja voljela da je Željko Joksimović peder, kao što se šuška posljednjih mjeseci. Da lane moje prizna. Jer možda bismo tad rekli: ako je jedan gay bio dobar da lobira Evropu za našu nacionalnu pjesmu na Evroviziji, možda bi gayevi mogli biti korisni i za neke druge stvari, prije nego što ih pravedna bosanska ruka kamenuje.

Guši me to što gdje god se okrenem ne vidim individue, već žive stereotipe. Puno ih je, previše, prelijevaju se toliko da ne možeš ulicom proći a da ne ugaziš u zgroženi pogled rezervisan za sve koji su malo drugačiji.

Otišla sam u jednu sarajevsku policijsku upravu. Puna strepnje i nervoze. Mislim čitav život gledam krimi serije. Očekivala sam iza svakog ćoška policajca tijela kao u trkaćeg konja i oštrog pogleda koji će me natjerati da sve priznam. Ili baš načitanog kao Morse.

Od vrata na prizemlju pa sve do vrha zgrade srela sam desetine policajaca. Koje razočarenje. Sve i jedan je nizak, dežmekast, da ne kažem debeo, jer to nije korektno, sa kapom tri broja manjom. Tačno nisam znala gdje prvo da pogledam: u stražnji dio koji je napeo uniformu na dosad nezamisliv način koji protivreči logici materijala ili u kapu (ima li riječ kapičak) koja se našušurila na tjemenu u omen Čili Viliju. Sve sam se okretala oko sebe da vidim gdje je onaj čuveni sarajevski policajac koji nosi koralnu ogrlicu ispod otkopčane uniforme.

Al hajd izgled manje više, to smeta samo onom mom dječijem uvjerenju utuvljenom u ranim godinama da je policajac ogledalo društva i da su njegov posao i lik dostojanstveni.

Kao što je stara garda policajaca bila dostojanstvena na pogrebu mog svekra koji je čitav svoj radni vijek u policiji proveo, uz to uredno obučen.

Nije mi jasno kako bi ovi moji potrčali za lopovom. Možda ako bi jednom rukom čuvali kapu, a da im kolega drži guzove? Ili da uzmu taksi? Ovaj zadužen za prijem stranaka se jedini oznojio od rada. Naime trebalo je hemijskom olovkom upisati nekoliko imena u knjigu.

Oni koji nisu u uniformi bili su obučeni u što kraće jakne (bijela je hit) i razgažene farmerice, koje izvrsno pristaju imidžu opakog momka s kojim mi majke mi ne bi bilo jednostavno voziti se u liftu.

No više me iznervirao njihov stav – ruke na bokovima, prsti nervozno igraju oko pištolja i važno hodanje gore dole hodnikom. I ni jedan od njih, doslovno niti jedan, na pozdrav nije uzvratio pozdravom, pa čak ni klimanjem glavom. Ako su mi se obratili to je bilo na ti i to u imperativu. Šta bi bilo da sam žrtva nasilja? Kako bih stisla petlju da se obratim od tih silnih mrkih pogleda? I da, ono malo žena smješteno je u sobe gdje su knjige, papiri i olovke. Zna se gdje im je mjesto.

Nisu policijske stanice jedina mjesta gdje su stereotipi preuzeli tijela domaćina. Pogledajmo naše opštine – od recepcije do kancelarije ista umorna lica, ruke koje se kreću kao pod vodom, nedostatak opšte kulture kao što je na primjer odgovor na pozdrav, bež boja i siva na tijelima, zidovima, dokumentima...muškarci za šalterom su rijetki kao pobjede naše fudbalske reprezentacije, žene načelnice česte kao lijek za rak.

Gdje dalje da gledam? Fakultete prepune dekana lažnih diploma, oženjenih svojim studenticama? Žene koje ne gledaju svoja posla te tako produžavaju predrasudu da smo mi mahaluše. (Evo prije neki dan jedna žena je prišla stolu moje drugarice i mrtva hladna rekla „morala sam da priđem da vidim ko je to naručio tolku picu?“) Političara kreatura sa prevelikim glavama, odijelima, egoima. Pjevača sa istom frizurom, starkama i pjesmom od 86te na ovamo. Neda Ukraden koje baš ne žele otići sa scene dok ih ne potjeraju metlom. Glumaca koji nikako da prestanu glumiti Audiciju.

Gdje su ti izraziti individualci, širokog kozmopolitskog duha za kojima se okreće Evropa a kojih je BiH navodno puna? Na koja mjesta izlaze da i ja dođem da se napajam snagom njihove karizme? Zašto nemam kupiti njihova sabrana djela već samo antologije ovih i onih entitetskih pjesnika? Kako se može desiti da imamo samo jednu ženu političku disidenticu koja je hrabra reći „Ne“ premijeru/predsjedniku? Kad su svi nezavisni mladi intelektualci stigli obući odijela i postati članovi nove vlasti? Ima li ikoga na braniku pred poplavom stereotipa o glupom muji kojeg zajebu predstavnici svih nacija i naroda Evropske unije i šire? Da se razumijemo to što se Mujo na kraju najslađe smije ništa ne znači.

(zurnal.info)