Ta kontradiktorna situacija - da su svima usta puna tebe a najmanje pričaju o tebi i sa tobom - zaista može da izludi

Onako akademski sa ženske strane gledišta, pogotovo u periodima mršavljenja, uvijek me interesovalo kako se osjećaju goleme žene ili bar ženke, poput nilske slonice, ženke morža, tovne prasice... Sad se više ne pitam. U četvrtom sam mjesecu trudnoće i apsolutno znam. Ogromno. Gigantski. Kao Godzila koji se prejeo krompiruše i masnog bureka zajedno.

Postala sam opsjednuta veličinom. Sve oko mene i na meni je preveliko. Više nemam normalne džempere, već pozorišne kulise. Grudnjak je toliki da ga koristimo kao satelitsku antenu na balkonu. Neki dan sam spriječila tatu da od mojih gaća napravi zimski trap za krompire, jadničak nije imao naočale.

U nadi da ja to sve izmišljam podvrgla sam se mjerenju. Avaj, koja greška! Mislim ja

z n a m još od 11 godine da se u trudnoći žena mijenja i raste. Ali nisam bila s v j e s n a da će se to i meni dogoditi. Da će se i meni početi širiti grudni koš da napravi mjesta bebi. Da će mi glava početi ličiti na pun mjesec. Da će mi miške iz profila ličiti na balvane.

I da niko živ u tome neće vidjeti ništa čudno. Naprotiv. Svi oko mene su sretni kad god uoče neku od tih promjena. Hajd što stomak raste, to očekujem i to mi se sviđa, nekako je zanimljivo. Kad bih birala na koju ženku da ličim uvijek bih prije izabrala klokanicu nego prasicu.

Ali brate ostali dio paketa mi se ne sviđa. Nije mi ugodno i ne može mi biti high šta god ko rekao kad se osjećam kao balon. Sve mislim kako će me neko gurnuti niz stepenice a ja neću pasti već ću se otkotrljati. I baš me nervira što to nikome živom ne smeta već me gledaju onako polusažaljivo-poluzabavljeno sa onim obaveznim cccc, pa moraš se malo strpiti. To je normalno.

ZABRANITI RIJEČ NORMALNO

Mrzim riječ normalno. Da imam ikakvu vlast zabranila bih je za upotrebu! Ja više nisam normalna. Ljudi oko mene su kilometrima udaljeni od normalnosti. Tako je i tačka. Šta ima normalno u procesu trudnoće? To što me majka priroda tjera svaka dva sata u wc? Ne mogu se sjetiti noći kad sam u komadu odspavala kao zdrav insan već taman što sklopim oči moram piškiti kao da nikad prije nisam i onda dok odčekam da se ti galoni vode isprazne razbudim se i... Onda moram popiti čašu vode, nešto gricnuti jer sam naravno gladna, tu se i mačka nađe da se poigra sa mojim golim nogama. I ode mast u propast...

Da li je normalno da mi se jede krompir 24 sata, sedam dana u sedmici? Da li je zaista, zaista normalno što više niko sa mnom ne priča kao sa Dženanom, pa čak se i ne svađa, jer ja više nisam ona Dženana nego neka nova i hajde pusti je proći će i ovo vidiš da je sva osjetljiva i trudna neka joj... Priznajem, uvijek sam željela da se nešto desi u kozmičkom poretku pa da svi ljudi svijeta budu fini prema meni i sretni što postojim. Sve do sada. Nisam ni slutila da će me toliko nervirati što su svi dobri prema meni. Ispravka, ne prema meni, Dženani, nego prema TRUDNICI, rasplodnom organu. Zar sam postala jedno nezahvalno đubre? Ili je moj ego toliki da ne mogu da podnesem što sam sad u drugom planu? Što nisam više osoba nego funkcija?

Vjerovatno je to problem. Nije prijatno spasti na drugo mjesto važnosti. To - ako ćemo pravo još od doba kad smo spoznali ego - nije normalno. Milioni ljudi plaćaju psihijatre koji im govore da upravo oni trebaju biti na prvom mjestu važnosti. U uputstvu za avionske nesreće putnice majke su upozorene da prvo moraju sebi staviti masku s kisikom a onda djetetu!

I ko god kaže da je njemu ili njoj to svejedno bogami laže. Ljudi me više ne gledaju u lice tražeći moje mišljenje ili znak. Svi me sad prvo pogledaju u stomak. Kao da je on semafor koji će im reći da li smiju dalje. I da, na njemu je uvijek zeleno svjetlo. Za besmislena pitanja, za prebacivanja, za sumnju u moju racionalnost...

Ako nisam doručkovala tri put već samo dva put dobijem pogled kao da sam Ajhman lično jer zaboga mučim bebu glađu. Ostanem budna do 12 e bože baš pretjeruješ. Probudim se u pet ujutro jer su me natjerali da legnem u 9 stvarno šta je tebi? Imam potkošulju majicu rolku i džemper Ti si Dženana baš nedokazna zaista hoćeš da se prehladiš? Odem na put jer svi kažu da trudnice trebaju živjeti normalno i imati redovne aktivnosti mogla bi početi malo misliti, nije za tebe više putovati tamo vamo. Ostanem kući dva dana pod dekicom znaš, najveća opasnost za trudnice je kad se uleže. De se malo digni prohodaj, nešto uradi. Ne možeš tako ležati to nije dobro...

Ta kontradiktorna situacija - da su svima usta puna tebe a najmanje pričaju o tebi i sa tobom - zaista može da izludi. Srećom postoje dvije stvari koje me drže iznad vode. Prvo najdraži muž. Ima živce kao dalekovod.

I drugo, slika sa ultrazvuka. Malo čudo od 6,5 cm koje pluta po materici i migolji prstićima. I čeka da izađe da se upoznamo. Možda ću tad imati normalnu komunikaciju bar s jednim ljudskim bićem!

" />

ZABILJEŠKE STARE TRUDNICE: Zabranjeno koristiti riječ NORMALNO!

Dženana Alađuz

Ta kontradiktorna situacija - da su svima usta puna tebe a najmanje pričaju o tebi i sa tobom - zaista može da izludi

Onako akademski sa ženske strane gledišta, pogotovo u periodima mršavljenja, uvijek me interesovalo kako se osjećaju goleme žene ili bar ženke, poput nilske slonice, ženke morža, tovne prasice... Sad se više ne pitam. U četvrtom sam mjesecu trudnoće i apsolutno znam. Ogromno. Gigantski. Kao Godzila koji se prejeo krompiruše i masnog bureka zajedno.

Postala sam opsjednuta veličinom. Sve oko mene i na meni je preveliko. Više nemam normalne džempere, već pozorišne kulise. Grudnjak je toliki da ga koristimo kao satelitsku antenu na balkonu. Neki dan sam spriječila tatu da od mojih gaća napravi zimski trap za krompire, jadničak nije imao naočale.

U nadi da ja to sve izmišljam podvrgla sam se mjerenju. Avaj, koja greška! Mislim ja

z n a m još od 11 godine da se u trudnoći žena mijenja i raste. Ali nisam bila s v j e s n a da će se to i meni dogoditi. Da će se i meni početi širiti grudni koš da napravi mjesta bebi. Da će mi glava početi ličiti na pun mjesec. Da će mi miške iz profila ličiti na balvane.

I da niko živ u tome neće vidjeti ništa čudno. Naprotiv. Svi oko mene su sretni kad god uoče neku od tih promjena. Hajd što stomak raste, to očekujem i to mi se sviđa, nekako je zanimljivo. Kad bih birala na koju ženku da ličim uvijek bih prije izabrala klokanicu nego prasicu.

Ali brate ostali dio paketa mi se ne sviđa. Nije mi ugodno i ne može mi biti high šta god ko rekao kad se osjećam kao balon. Sve mislim kako će me neko gurnuti niz stepenice a ja neću pasti već ću se otkotrljati. I baš me nervira što to nikome živom ne smeta već me gledaju onako polusažaljivo-poluzabavljeno sa onim obaveznim cccc, pa moraš se malo strpiti. To je normalno.

ZABRANITI RIJEČ NORMALNO

Mrzim riječ normalno. Da imam ikakvu vlast zabranila bih je za upotrebu! Ja više nisam normalna. Ljudi oko mene su kilometrima udaljeni od normalnosti. Tako je i tačka. Šta ima normalno u procesu trudnoće? To što me majka priroda tjera svaka dva sata u wc? Ne mogu se sjetiti noći kad sam u komadu odspavala kao zdrav insan već taman što sklopim oči moram piškiti kao da nikad prije nisam i onda dok odčekam da se ti galoni vode isprazne razbudim se i... Onda moram popiti čašu vode, nešto gricnuti jer sam naravno gladna, tu se i mačka nađe da se poigra sa mojim golim nogama. I ode mast u propast...

Da li je normalno da mi se jede krompir 24 sata, sedam dana u sedmici? Da li je zaista, zaista normalno što više niko sa mnom ne priča kao sa Dženanom, pa čak se i ne svađa, jer ja više nisam ona Dženana nego neka nova i hajde pusti je proći će i ovo vidiš da je sva osjetljiva i trudna neka joj... Priznajem, uvijek sam željela da se nešto desi u kozmičkom poretku pa da svi ljudi svijeta budu fini prema meni i sretni što postojim. Sve do sada. Nisam ni slutila da će me toliko nervirati što su svi dobri prema meni. Ispravka, ne prema meni, Dženani, nego prema TRUDNICI, rasplodnom organu. Zar sam postala jedno nezahvalno đubre? Ili je moj ego toliki da ne mogu da podnesem što sam sad u drugom planu? Što nisam više osoba nego funkcija?

Vjerovatno je to problem. Nije prijatno spasti na drugo mjesto važnosti. To - ako ćemo pravo još od doba kad smo spoznali ego - nije normalno. Milioni ljudi plaćaju psihijatre koji im govore da upravo oni trebaju biti na prvom mjestu važnosti. U uputstvu za avionske nesreće putnice majke su upozorene da prvo moraju sebi staviti masku s kisikom a onda djetetu!

I ko god kaže da je njemu ili njoj to svejedno bogami laže. Ljudi me više ne gledaju u lice tražeći moje mišljenje ili znak. Svi me sad prvo pogledaju u stomak. Kao da je on semafor koji će im reći da li smiju dalje. I da, na njemu je uvijek zeleno svjetlo. Za besmislena pitanja, za prebacivanja, za sumnju u moju racionalnost...

Ako nisam doručkovala tri put već samo dva put dobijem pogled kao da sam Ajhman lično jer zaboga mučim bebu glađu. Ostanem budna do 12 e bože baš pretjeruješ. Probudim se u pet ujutro jer su me natjerali da legnem u 9 stvarno šta je tebi? Imam potkošulju majicu rolku i džemper Ti si Dženana baš nedokazna zaista hoćeš da se prehladiš? Odem na put jer svi kažu da trudnice trebaju živjeti normalno i imati redovne aktivnosti mogla bi početi malo misliti, nije za tebe više putovati tamo vamo. Ostanem kući dva dana pod dekicom znaš, najveća opasnost za trudnice je kad se uleže. De se malo digni prohodaj, nešto uradi. Ne možeš tako ležati to nije dobro...

Ta kontradiktorna situacija - da su svima usta puna tebe a najmanje pričaju o tebi i sa tobom - zaista može da izludi. Srećom postoje dvije stvari koje me drže iznad vode. Prvo najdraži muž. Ima živce kao dalekovod.

I drugo, slika sa ultrazvuka. Malo čudo od 6,5 cm koje pluta po materici i migolji prstićima. I čeka da izađe da se upoznamo. Možda ću tad imati normalnu komunikaciju bar s jednim ljudskim bićem!

Ta kontradiktorna situacija - da su svima usta puna tebe a najmanje pričaju o tebi i sa tobom - zaista može da izludi