Čini mi se nekako fer, nekako elementarno fer, konstatovati da Bošnjaci, onda kada ih je produžena ruka Beograda ubijala zbog toga što su “islamski fundamentalisti”, nisu bili “islamski fundamentalisti”. Od onih koji su preživjeli, neki to jesu postali. To je razumljivo, to se ne može osuđivati: to što je neko postao ono zbog čega su ga ubijali. Danas se oni koji su talibane stvorili pozivaju na to da se sa talibanima ne može živjeti.

 

U Beograd me u posljednje vrijeme često zovu na književne promocije i sajmove. Ne idem. Da ukratko objasnim zašto to, u mom slučaju, nije stvar etičkog izbora.

Za početak, meni je tamo lako ne otići: nemam, naime, nikakvu potrebu da me čita niti jedan jedini čovjek koji smatra “da se u Bosni nije dogodila agresija nego građanski rat”, “da je na svakoj strani bilo zločina, a svi su zločini isti”, “da se i drugi trebaju izviniti Srbiji, kao što je Srbija uputila izvinjenje drugima” , da “zato što se u Srebrenici, kažu, dogodio genocid, ne možemo Republiku Srpsku nazivati nagradom za genocid”… nemam potrebu da me čita niti jedan takav čovjek, pa stoga neću učiniti ili napisati ništa da bi me čitao. Više od toga: učinio sam sve što sam mogao da me ne čita. Od njih želim samo mržnju, i svaki put kada je dobijem, moje lice ozari sreća. Oni do kojih mi je stalo, Srbija Betona, e-novina i LDP-a – do njih dospijem. Ti ljudi su ne samo najbolje od Srbije, nego i najbolje što u, kako se danas popularno kaže, regionu postoji. Svakako su bolji od mene. Oni me ljubazno zovu, ali ih ja odbijam posjetiti u njihovom zatvoru – to nije nešto sa čime bi se čovjek hvalio.

Sve za sebe

Stoga, i ne samo stoga, moj nedolazak bi mogao biti pogrešno protumačeno kao uzvišen etički izbor: kao što znamo, kao što možemo da znamo, iza tako mnogo etičkih izbora, sakriven u žbunju, stoji užitak. Lupi petama i reci: Sve za sebe! Lupi petama i reci: ja radim tako ne zato što sam “moralan”, a onaj ko čini suprotno, kao, nije, nego zato što njihova mržnja znači moj užitak, kao što bi njihovi aplauzi za mene značili konačni poraz: pa ako sam moralan, to sam zato što se horizont mog užitka poklopio sa horizontom etičkog zahtjeva. Kao što znamo, kao što možemo da znamo, čovjek koji je napravio etički izbor zbog toga osjeća nemali užitak – koji je sasvim dovoljna nadoknada za negativne posljedice tog izbora.

Hoću reći… Kada bi čovjek želio da proda gomilu knjiga idiotidnim gadovima o kojima govorim, pa ipak samom sebi rekao; ne - tada bi, možda, bilo opravdano potezati tešku artiljeriju, poput riječi “etičko”. Primijetimo, još, da se teška artiljerija etičkog upravo najlakše i najčešće poteže – da se, zapravo, poteže češće nego kurac u javnom WC-u. Ovako, čovjek čitav život sanja da zakolje komšiju, onda počne rat, onda se on prijavi u vojsku, da brani zemlju, vjeru i naciju, onda zakolje komšiju, onda rat završi, onda on zbog svog etičkog izbora da brani zemlju, vjeru i naciju zahtijeva penziju i društveno priznanje. Ne čini li vam se to naročito neetičnim upravo zato što je za svoj veličanstveni etičko-patriotski izbor on već nagrađen – onda kada mu je dozvoljeno da nekažnjeno ispuni želju i zakolje komšiju? Zato se naši optuženici za ratne zločine osjećaju prevarenima i povrijeđenima, zato pred sudom u Haagu nastupaju kao oni koji su moralno superiorni – zato što je postojao prećutni društveni ugovor da se može klati. Onaj ko je klao taj ugovor nije prekršio. Onaj ko ga je izručio sudu – jeste.

Danas, kada se svemu pridaje etička dimenzija, pa tako “etičko” nastoji prodrijeti i u ono fantazijsko, zbog čega prisustvujemo pokušaju stvaranja “etičke mode” i “etičke pornografije”, ja ostajem privržen prevaziđenom polju estetskog. Nalazim, na primjer, da je prosto groteskno, premda nesporno praktično i unosno, iz Sarajeva aplaudirati predsjedniku Srbije zato što je Bosni pustio plin. Kad smo već kod toga, zašto mu ne aplaudirati zbog toga što je na Palama otvorio školu “Srbija”? Jer: nije li mogao, da nije tako mudar i plemenit kakav jeste, otvoriti školu koja bi se zvala “Velika Srbija”? Konačno, meni se čini da je današnji predsjednik Srbije sasvim dobar nastavljač djela onog predsjednika svih Srba čija je bosanska vojska Sarajevo pretvorila u konc-logor bez struje i vode: konc-logor u kojem je jedino nedostajalo da zatočenicima puste plin. ( Nagradno pitanje, odnosno dva. Ako je, za vrijeme radne akcije po radnim nazivom Svi Srbi u jednoj državi, Crna Gora smatrana srpskom Spartom, a Novi Sad srpskom Atinom, šta je bio Beograd? A šta je bilo Sarajevo? Srpska Troja?)

Balkanski Njujork

Mnogo puta sam od liberalnih Bošnjaka, sasvim prijateljski, čuo kako moje pisanje o zločinima mojih a njihovom stradanju, Bošnjacima čini samo loše. Jer moje pisanje Bošnjake učvršćuje u njihovoj predstavi o sebi kao žrtvi. Moji vas jesu napravili žrtvom, pa ja i ne mogu drugo, nego to reći. Jer bih u suprotnom učvršćivao svoje u njihovoj predstavi da su nevini. Što ćete dalje sa tim, ja ne znam: mogu jedino reći, kao što sam govorio i govorim, da politika viktimizacije stvara nove nesreće i žrtve. Kao što nove nesreće i žrtve stvara i politika nevinosti. Ako Bošnjak sebi kaže: odbijam da budem žrtva, to je mudar i spasonosan čin, to je dobar način da se prevaziđe prošlost, da se napokon iskorači iz nje. Ali ako ja kažem: ti nisi žrtva, to je goli akt falsifikovanja prošlosti i prikrivanja zločina, koji vodi samo ka jednom – vječitom ponavljanju prošlosti.

Danas se pomirenje, kao nekoć veselje, širi na sve strane. Ali to je ona vrsta pomirenja koja neizbježno vodi u nova klanja. Jer u ovoj verziji pomirenja nama ne preostaje ništa drugo nego da se pomirimo sa tim da ništa nije posve razotkriveno, riješeno i kažnjeno. Da se pomirimo da ne postoji konačna instanca koja će užasni pejzaž - u kojem su leševi ljudi pod zemljom a leševi ideja i nadanja nad zemljom – raščistiti a pravdu uspostaviti. Ovo je Bože pravde! pomirenje – kao jedina adresa kojoj se ljudi mogu obratiti za istinu i pravdu preostalo je ono onostrano.

U ovoj verziji pomirenja, mi se Beogradu divimo kao kulturnom i kosmopolitskom centru, Njujorku Balkana, dok nam je Bosna nekako blatnjava i gadna, jer ona je postala Avganistan Balkana – sa svojim Bliskoistočnim Sarajevom i talibanima u selima oko Zenice. Ipak… Između blaziranih balkanskihNjujorčana iz kruga Dvojke, koji su vrlo načitani i kulturni i kojima je vrlo dosta priče o ratu, posebno simplifikovane priče o krivcima za rat, i talibana na maglovitim zeničkim livadama, za koje rat nikada neće biti završen, jer će ga do kraja života vidjeti u svakom detalju i međ javom i međ snom, ja biram talibane. Oni su to što jesu zato što ne znaju i ne razumiju više od onoga što su bili prisiljeni preživjeti, dok su Beograđani Njujorčani uprkos tome što znaju i razumiju što su drugi zbog njih bili prisiljeni preživjeti.

Čini mi se nekako fer, nekako elementarno fer, konstatovati da Bošnjaci, onda kada ih je produžena ruka Beograda ubijala zbog toga što su “islamski fundamentalisti”, nisu bili “islamski fundamentalisti”. Od onih koji su preživjeli, neki to jesu postali. To je razumljivo, to se ne može osuđivati: to što je neko postao ono zbog čega su ga ubijali. Danas se oni koji su talibane stvorili pozivaju na to da se sa talibanima ne može živjeti. Iznad te retorike lebdi jeziva (katkad čak i izgovorena) poruka: da ovo dokazuje da ono i nije bilo tako pogrešno, da oni koji su preživjeli, ovim što su postali, jesu alibi za ono ubijanje. Talibane ubijaju, zar ne?

Ako u selima oko Zenice danas imamo “balkanski Avganistan”, nije li elementarno fer reći kako je to, između ostalog, i rezultat politike “balkanskog Njujorka”?




" />

ANDREJ NIKOLAIDIS Talibane ubijaju, zar ne

andrej nikolaidis

Čini mi se nekako fer, nekako elementarno fer, konstatovati da Bošnjaci, onda kada ih je produžena ruka Beograda ubijala zbog toga što su “islamski fundamentalisti”, nisu bili “islamski fundamentalisti”. Od onih koji su preživjeli, neki to jesu postali. To je razumljivo, to se ne može osuđivati: to što je neko postao ono zbog čega su ga ubijali. Danas se oni koji su talibane stvorili pozivaju na to da se sa talibanima ne može živjeti.

 

U Beograd me u posljednje vrijeme često zovu na književne promocije i sajmove. Ne idem. Da ukratko objasnim zašto to, u mom slučaju, nije stvar etičkog izbora.

Za početak, meni je tamo lako ne otići: nemam, naime, nikakvu potrebu da me čita niti jedan jedini čovjek koji smatra “da se u Bosni nije dogodila agresija nego građanski rat”, “da je na svakoj strani bilo zločina, a svi su zločini isti”, “da se i drugi trebaju izviniti Srbiji, kao što je Srbija uputila izvinjenje drugima” , da “zato što se u Srebrenici, kažu, dogodio genocid, ne možemo Republiku Srpsku nazivati nagradom za genocid”… nemam potrebu da me čita niti jedan takav čovjek, pa stoga neću učiniti ili napisati ništa da bi me čitao. Više od toga: učinio sam sve što sam mogao da me ne čita. Od njih želim samo mržnju, i svaki put kada je dobijem, moje lice ozari sreća. Oni do kojih mi je stalo, Srbija Betona, e-novina i LDP-a – do njih dospijem. Ti ljudi su ne samo najbolje od Srbije, nego i najbolje što u, kako se danas popularno kaže, regionu postoji. Svakako su bolji od mene. Oni me ljubazno zovu, ali ih ja odbijam posjetiti u njihovom zatvoru – to nije nešto sa čime bi se čovjek hvalio.

Sve za sebe

Stoga, i ne samo stoga, moj nedolazak bi mogao biti pogrešno protumačeno kao uzvišen etički izbor: kao što znamo, kao što možemo da znamo, iza tako mnogo etičkih izbora, sakriven u žbunju, stoji užitak. Lupi petama i reci: Sve za sebe! Lupi petama i reci: ja radim tako ne zato što sam “moralan”, a onaj ko čini suprotno, kao, nije, nego zato što njihova mržnja znači moj užitak, kao što bi njihovi aplauzi za mene značili konačni poraz: pa ako sam moralan, to sam zato što se horizont mog užitka poklopio sa horizontom etičkog zahtjeva. Kao što znamo, kao što možemo da znamo, čovjek koji je napravio etički izbor zbog toga osjeća nemali užitak – koji je sasvim dovoljna nadoknada za negativne posljedice tog izbora.

Hoću reći… Kada bi čovjek želio da proda gomilu knjiga idiotidnim gadovima o kojima govorim, pa ipak samom sebi rekao; ne - tada bi, možda, bilo opravdano potezati tešku artiljeriju, poput riječi “etičko”. Primijetimo, još, da se teška artiljerija etičkog upravo najlakše i najčešće poteže – da se, zapravo, poteže češće nego kurac u javnom WC-u. Ovako, čovjek čitav život sanja da zakolje komšiju, onda počne rat, onda se on prijavi u vojsku, da brani zemlju, vjeru i naciju, onda zakolje komšiju, onda rat završi, onda on zbog svog etičkog izbora da brani zemlju, vjeru i naciju zahtijeva penziju i društveno priznanje. Ne čini li vam se to naročito neetičnim upravo zato što je za svoj veličanstveni etičko-patriotski izbor on već nagrađen – onda kada mu je dozvoljeno da nekažnjeno ispuni želju i zakolje komšiju? Zato se naši optuženici za ratne zločine osjećaju prevarenima i povrijeđenima, zato pred sudom u Haagu nastupaju kao oni koji su moralno superiorni – zato što je postojao prećutni društveni ugovor da se može klati. Onaj ko je klao taj ugovor nije prekršio. Onaj ko ga je izručio sudu – jeste.

Danas, kada se svemu pridaje etička dimenzija, pa tako “etičko” nastoji prodrijeti i u ono fantazijsko, zbog čega prisustvujemo pokušaju stvaranja “etičke mode” i “etičke pornografije”, ja ostajem privržen prevaziđenom polju estetskog. Nalazim, na primjer, da je prosto groteskno, premda nesporno praktično i unosno, iz Sarajeva aplaudirati predsjedniku Srbije zato što je Bosni pustio plin. Kad smo već kod toga, zašto mu ne aplaudirati zbog toga što je na Palama otvorio školu “Srbija”? Jer: nije li mogao, da nije tako mudar i plemenit kakav jeste, otvoriti školu koja bi se zvala “Velika Srbija”? Konačno, meni se čini da je današnji predsjednik Srbije sasvim dobar nastavljač djela onog predsjednika svih Srba čija je bosanska vojska Sarajevo pretvorila u konc-logor bez struje i vode: konc-logor u kojem je jedino nedostajalo da zatočenicima puste plin. ( Nagradno pitanje, odnosno dva. Ako je, za vrijeme radne akcije po radnim nazivom Svi Srbi u jednoj državi, Crna Gora smatrana srpskom Spartom, a Novi Sad srpskom Atinom, šta je bio Beograd? A šta je bilo Sarajevo? Srpska Troja?)

Balkanski Njujork

Mnogo puta sam od liberalnih Bošnjaka, sasvim prijateljski, čuo kako moje pisanje o zločinima mojih a njihovom stradanju, Bošnjacima čini samo loše. Jer moje pisanje Bošnjake učvršćuje u njihovoj predstavi o sebi kao žrtvi. Moji vas jesu napravili žrtvom, pa ja i ne mogu drugo, nego to reći. Jer bih u suprotnom učvršćivao svoje u njihovoj predstavi da su nevini. Što ćete dalje sa tim, ja ne znam: mogu jedino reći, kao što sam govorio i govorim, da politika viktimizacije stvara nove nesreće i žrtve. Kao što nove nesreće i žrtve stvara i politika nevinosti. Ako Bošnjak sebi kaže: odbijam da budem žrtva, to je mudar i spasonosan čin, to je dobar način da se prevaziđe prošlost, da se napokon iskorači iz nje. Ali ako ja kažem: ti nisi žrtva, to je goli akt falsifikovanja prošlosti i prikrivanja zločina, koji vodi samo ka jednom – vječitom ponavljanju prošlosti.

Danas se pomirenje, kao nekoć veselje, širi na sve strane. Ali to je ona vrsta pomirenja koja neizbježno vodi u nova klanja. Jer u ovoj verziji pomirenja nama ne preostaje ništa drugo nego da se pomirimo sa tim da ništa nije posve razotkriveno, riješeno i kažnjeno. Da se pomirimo da ne postoji konačna instanca koja će užasni pejzaž - u kojem su leševi ljudi pod zemljom a leševi ideja i nadanja nad zemljom – raščistiti a pravdu uspostaviti. Ovo je Bože pravde! pomirenje – kao jedina adresa kojoj se ljudi mogu obratiti za istinu i pravdu preostalo je ono onostrano.

U ovoj verziji pomirenja, mi se Beogradu divimo kao kulturnom i kosmopolitskom centru, Njujorku Balkana, dok nam je Bosna nekako blatnjava i gadna, jer ona je postala Avganistan Balkana – sa svojim Bliskoistočnim Sarajevom i talibanima u selima oko Zenice. Ipak… Između blaziranih balkanskihNjujorčana iz kruga Dvojke, koji su vrlo načitani i kulturni i kojima je vrlo dosta priče o ratu, posebno simplifikovane priče o krivcima za rat, i talibana na maglovitim zeničkim livadama, za koje rat nikada neće biti završen, jer će ga do kraja života vidjeti u svakom detalju i međ javom i međ snom, ja biram talibane. Oni su to što jesu zato što ne znaju i ne razumiju više od onoga što su bili prisiljeni preživjeti, dok su Beograđani Njujorčani uprkos tome što znaju i razumiju što su drugi zbog njih bili prisiljeni preživjeti.

Čini mi se nekako fer, nekako elementarno fer, konstatovati da Bošnjaci, onda kada ih je produžena ruka Beograda ubijala zbog toga što su “islamski fundamentalisti”, nisu bili “islamski fundamentalisti”. Od onih koji su preživjeli, neki to jesu postali. To je razumljivo, to se ne može osuđivati: to što je neko postao ono zbog čega su ga ubijali. Danas se oni koji su talibane stvorili pozivaju na to da se sa talibanima ne može živjeti. Iznad te retorike lebdi jeziva (katkad čak i izgovorena) poruka: da ovo dokazuje da ono i nije bilo tako pogrešno, da oni koji su preživjeli, ovim što su postali, jesu alibi za ono ubijanje. Talibane ubijaju, zar ne?

Ako u selima oko Zenice danas imamo “balkanski Avganistan”, nije li elementarno fer reći kako je to, između ostalog, i rezultat politike “balkanskog Njujorka”?




Čini mi se nekako fer, nekako elementarno fer, konstatovati da Bošnjaci, onda kada ih je produžena ruka Beograda ubijala zbog toga što su “islamski fundamentalisti”, nisu bili “islamski fundamentalisti”. Od onih koji su preživjeli, neki to jesu postali. To je razumljivo, to se ne može osuđivati: to što je neko postao ono zbog čega su ga ubijali. Danas se oni koji su talibane stvorili pozivaju na to da se sa talibanima ne može živjeti.