Zvjeronauka

Hoće li mu halaliti

Eldin Karić

Iskreno se nadam da doktor Emir. Suljagić neće u ponedeljak, 23. maja, otvoriti vrata kabineta ministra nauke i obrazovanja u Kantonu Sarajevo, sjesti u zamrljanu fotelju i početi još jedan uobičajeni ministarski radni dan, kao da se proteklih sedmica, dana, sati..., ništa značajno nije desilo.

Nadam se i vjerujem da će tako biti. Nemoguće je zanemariti kako je došlo do Suljagićeve smjene i šta se sve izdešavalo kada je u Kantonu Sarajevo donesena odluka da ocjene iz vjeronauke ne mogu ući u opšti uspjeh učenika.

JEBO SADA TRISTO HILJADA GLASOVA

Nakon što je ministar Suljagić odlučio ukinuti diskiminirajuću odluku, koja je nadasve nelegalna, ustalo se sve što, kako reče kolega Avdić, migolji iz tamnovilajetskog mraka kako bi pokazalo da se vlast ne provodi u institucijama sistema nego na minderima i po džematima. Izmigoljilo je, pokazalo i dokazalo da su ljudi džaba glasali. Potvrdilo kako nije bitno kome su građani dali svoj glas. Jebo sada tristo hiljada glasova, kojim se hvali “nova vlast”. Oni se ne čuju. Bitan je onaj jedan. Prijeteći glas što dolazi iz tame, skriven iza ljudskog straha i snishodljive potrebe ovdašnjeg čovjeka da ne preuzme odgovornost ni kada je u pitanju budućnost njegove djece.

Suljagić je pokušao da ne bude tipičan apartčik i završio je kao odmetnik. Ostavljen, da sam poruši ono što je sagradio. Ako i dalje želi biti ministar u Kantonu Sarajevo, prvo mora povući svoju ostavku i vratiti se da radi ono što mu kažu. A kada se vrati onda mora prihvatiti da će se vjeronauka i dalje nelegalno provoditi u sarajevskim školama i dijeliti djecu na muslimansku i onu ostalu, ćafirsku.

Da ne bude zabune, nije u pitanju nikakva čast. Čast u ovoj zemlji već decenijama nema nikakvu vrijednost. I, šta znači čast u državi gdje je, od četvoro ljudi koje sretnemo na ulici, jedno nezaposleno a drugo penzioner koji na dnu kontejnera traži način kako da produži svoju agoniju do sljedećeg “prvog u mjesecu”. Ovdje se radi o suštini posla jednog ministra. Koji je smisao Suljagićevog povratka na ministarsku funkciju, ako će on po svoju pamet ići u Rijaset, Kaptol i(li) Staru pravoslavnu crkvu. Za takvo nešto nije potreban Suljagić. To može uraditi bilo koji kurir. Bitno mu je da zna tečno i razgovjetno izgovoriti Selam alejkum, Hvaljen Isus i Pomoz Bog. Od ministra – kurira se samo traži vještina otvaranja vrata i dovoljno fleksibilna kičma. Ukoliko to mogućnosti dozvoljavaju, idealno bi bilo da je nikako nema.

MNOŽENJE S NULOM

Šta bi sada značio Suljagićev povratak na mjesto ministra obrazovanja Kantona Sarajevo? Moramo se složiti da nakon odluke Kantonalne Vlade od petka, 20. maja, ove godine, to više nije onaj Suljagić. To mora biti neki drugačiji suljagić. Ministar koji je spreman da sluša, da se povinuje, da ne razmišlja... Jer da nije tako, suljagić, odnosno Suljagić, već bi prvi dan donio istu odluku, identičnu onoj koja je bila na snazi do petka. Ako je Suljagić, opravdano i uz bezuvjetnu podršku više od tristo hiljada glasova, stajao svojim mandatom iza odluke da se vjeronauka u sarajevskim školama ne može ocjenjivati, onda on nema šta da traži u Vladi koja mu je okrenula leđa i njega pomnožila sa nulom. Suljagić i poništavanje odluke da se vjeronauka ne ocjenjuje, ne mogu biti ni u istoj rečenici

Nije ovdje, da se odmah zna, vjeronauka problem. Čini se da je kod nas problem to što ne možeš istovremeno biti i čovjek i ministar.

Emir Suljagić je i čovjek i ministar. Njegov je grijeh što je postao sinonim za ministra koji se miješa u svoj posao, svojevrsni trade mark za promjene. Toponim na mapi boljeg svijeta. Postao je brend. Na žalost, pojavio se na pogrešnom tržištu, među ljubiteljima jeftine a markirane robe, i istih takvih ljudi.