Najviše novca država bi inkasirala od prodaje kapitala u Energopetrolu, 18 miliona maraka, dok bi od prodaje 67 posto kapitala u Hidrogradnji mogla inkasirati oko 12 miliona maraka dok bi 51 posto vlasništva u UNIS-u moglo donijeti oko 11 miliona maraka.

Od prodaje svojih 66,5 posto vlasništva u Šipad export importu, država ne bi vidjela neke velike finansijske koristi, jer je tržišna vrijednost ovog državnog kapitala tek milion maraka.

Federalni ministar finansija, Ante Krajina, ipak ne bi trebalo da unaprijed u federalni budžetski  uračuna četrdesetak miliona maraka od prodaje državnog kapitala u ovim preduzećima. Nominalni vlasnik 67 posto kapitala u Hidrogradnji nije FBiH već Vlada kantona Sarajevo, što znači  da bi ovaj novac trebao završiti u kantonalnom a ne u federalnom budžetu.

Najveća nepoznanica ipak je postojanje potencijalnih kupaca za državni kapital te koliko bi oni stvarno bili spremni da plate, jer je  tržišna  vrijednost državnog kapitala u ovim kompanijama samo orijentaciona vrijednosti, dok konačna cifra može biti i veća ali i manja. Osnovni zakon tržišta je da svaka roba vrijedi tačno onoliko koliko je kupac spreman da plati, a ne ono što piše u papirima ili koliko prodavac smatra da realno vrijedi.

Manji udio, manje kupaca

U slučaju Energopetrola ,gdje je u rukama države još uvijek 22,1 posto kapitala, čija je nominalna vrijednost 15,1 milion maraka a trenutna tržišna vrijednost 18 miliona maraka, biće teško naći previše zainteresovanih kupaca.

Konzorcij MOL-INA već drži 67 posto vlasništva i time ima apsolutnu kontrolu nad kompanijom, pa novi vlasnik dosadašnjeg državnog kapitala ne bi imao previše uticaja na kompaniju.

To znači da bi najozbiljniji kupac mogao biti konzorcij MOL-INA koji bi time praktično zaokružio vlasništvo nad kompanijom. Problem je što bi usljed odsustva ozbilnih konkurenata konzorcij MOL-INA efektivno mogao da se cjenka insistirajući na što nižoj cijeni.

Kao prodavac, država je u puno boljoj situaciji kod prodaje svog kapitala u Hidrogradnji i u Šipad export importu gdje ima 67 posto vlasništva, što kupcu daje potpunu kontrolu nad kompanijom.

Razlog za prodaju državnog kapitala u ovim kompanijama je očigledan, manjak novca u federalnom budžetu, što znaju i potencijalni kupci. Iako je u ovogodišnjem budžetu FBiH “rupu” od 252 miliona maraka, najvećim dijelom, sa 193 miliona maraka, trebala zakrpati nova tranša kredita MMF-a, po svemu sudeći od para MMF-au ovoj godini nema ništa.

{fusionchart id="86" Privatizacija 0611}

Privatizacija zatvara rupe u budžetu

Vlada FBiH biće tako prinuđena da gotovo 200 miliona maraka pronađe negdje drugdje a četrdesetak miliona maraka od prodaje preostalog državnog kapitala u Hidrogradnji, UNIS-u, Energopetrolu i Šipad export importu samo je kap u moru. Stoga ne bi bilo preveliko iznenađenje ukoliko prije kraja godine na prodaju bude ponuđen i državni kapital u još nekim preduzećima.

Očigledno će Vlada FBiH kroz prodaju kapitala u ova četiri preduzeća pokušati da testira koliko je realno pronaći kupce za državni kapital i po kojoj cijeni. Na žalost, među ozbiljnim investitorima, Vlada FBiH je izgubila kredibilitet ozbiljnog partnera kada se radi o privatizaciji.

U prethodnim godinama redovno je najavljivana prodaja državnog kapitala u Hidrogradnji, Energoinvestu, Bosnalijeku, kao i u nizu drugih kompanija. Ove najave su redovno ostajale mrtvo slovo na papiru jer je Vlada FBiH, čak i nakon objavljivanja međunarodnih tendera za prodaju i prethodnih dogovora sa potencijalnim investitorima, u zadnji čas odustajala ili mijenjala dogovorene uslove, pa je i najavljena privatizacija propadala.

Ovog puta Vlada FBiH ima dobar razlog da se ponaša ozbiljnije, manjak u budžetu koji se teško može pokriti novcem međunarodnih finansijksih institucija.
(zurnal.info)

 

"> Najviše novca država bi inkasirala od prodaje kapitala u Energopetrolu, 18 miliona maraka, dok bi od prodaje 67 posto kapitala u Hidrogradnji mogla inkasirati oko 12 miliona maraka dok bi 51 posto vlasništva u UNIS-u moglo donijeti oko 11 miliona maraka.

Od prodaje svojih 66,5 posto vlasništva u Šipad export importu, država ne bi vidjela neke velike finansijske koristi, jer je tržišna vrijednost ovog državnog kapitala tek milion maraka.

Federalni ministar finansija, Ante Krajina, ipak ne bi trebalo da unaprijed u federalni budžetski  uračuna četrdesetak miliona maraka od prodaje državnog kapitala u ovim preduzećima. Nominalni vlasnik 67 posto kapitala u Hidrogradnji nije FBiH već Vlada kantona Sarajevo, što znači  da bi ovaj novac trebao završiti u kantonalnom a ne u federalnom budžetu.

Najveća nepoznanica ipak je postojanje potencijalnih kupaca za državni kapital te koliko bi oni stvarno bili spremni da plate, jer je  tržišna  vrijednost državnog kapitala u ovim kompanijama samo orijentaciona vrijednosti, dok konačna cifra može biti i veća ali i manja. Osnovni zakon tržišta je da svaka roba vrijedi tačno onoliko koliko je kupac spreman da plati, a ne ono što piše u papirima ili koliko prodavac smatra da realno vrijedi.

Manji udio, manje kupaca

U slučaju Energopetrola ,gdje je u rukama države još uvijek 22,1 posto kapitala, čija je nominalna vrijednost 15,1 milion maraka a trenutna tržišna vrijednost 18 miliona maraka, biće teško naći previše zainteresovanih kupaca.

Konzorcij MOL-INA već drži 67 posto vlasništva i time ima apsolutnu kontrolu nad kompanijom, pa novi vlasnik dosadašnjeg državnog kapitala ne bi imao previše uticaja na kompaniju.

To znači da bi najozbiljniji kupac mogao biti konzorcij MOL-INA koji bi time praktično zaokružio vlasništvo nad kompanijom. Problem je što bi usljed odsustva ozbilnih konkurenata konzorcij MOL-INA efektivno mogao da se cjenka insistirajući na što nižoj cijeni.

Kao prodavac, država je u puno boljoj situaciji kod prodaje svog kapitala u Hidrogradnji i u Šipad export importu gdje ima 67 posto vlasništva, što kupcu daje potpunu kontrolu nad kompanijom.

Razlog za prodaju državnog kapitala u ovim kompanijama je očigledan, manjak novca u federalnom budžetu, što znaju i potencijalni kupci. Iako je u ovogodišnjem budžetu FBiH “rupu” od 252 miliona maraka, najvećim dijelom, sa 193 miliona maraka, trebala zakrpati nova tranša kredita MMF-a, po svemu sudeći od para MMF-au ovoj godini nema ništa.

{fusionchart id="86" Privatizacija 0611}

Privatizacija zatvara rupe u budžetu

Vlada FBiH biće tako prinuđena da gotovo 200 miliona maraka pronađe negdje drugdje a četrdesetak miliona maraka od prodaje preostalog državnog kapitala u Hidrogradnji, UNIS-u, Energopetrolu i Šipad export importu samo je kap u moru. Stoga ne bi bilo preveliko iznenađenje ukoliko prije kraja godine na prodaju bude ponuđen i državni kapital u još nekim preduzećima.

Očigledno će Vlada FBiH kroz prodaju kapitala u ova četiri preduzeća pokušati da testira koliko je realno pronaći kupce za državni kapital i po kojoj cijeni. Na žalost, među ozbiljnim investitorima, Vlada FBiH je izgubila kredibilitet ozbiljnog partnera kada se radi o privatizaciji.

U prethodnim godinama redovno je najavljivana prodaja državnog kapitala u Hidrogradnji, Energoinvestu, Bosnalijeku, kao i u nizu drugih kompanija. Ove najave su redovno ostajale mrtvo slovo na papiru jer je Vlada FBiH, čak i nakon objavljivanja međunarodnih tendera za prodaju i prethodnih dogovora sa potencijalnim investitorima, u zadnji čas odustajala ili mijenjala dogovorene uslove, pa je i najavljena privatizacija propadala.

Ovog puta Vlada FBiH ima dobar razlog da se ponaša ozbiljnije, manjak u budžetu koji se teško može pokriti novcem međunarodnih finansijksih institucija.
(zurnal.info)

 

"> Najviše novca država bi inkasirala od prodaje kapitala u Energopetrolu, 18 miliona maraka, dok bi od prodaje 67 posto kapitala u Hidrogradnji mogla inkasirati oko 12 miliona maraka dok bi 51 posto vlasništva u UNIS-u moglo donijeti oko 11 miliona maraka.

Od prodaje svojih 66,5 posto vlasništva u Šipad export importu, država ne bi vidjela neke velike finansijske koristi, jer je tržišna vrijednost ovog državnog kapitala tek milion maraka.

Federalni ministar finansija, Ante Krajina, ipak ne bi trebalo da unaprijed u federalni budžetski  uračuna četrdesetak miliona maraka od prodaje državnog kapitala u ovim preduzećima. Nominalni vlasnik 67 posto kapitala u Hidrogradnji nije FBiH već Vlada kantona Sarajevo, što znači  da bi ovaj novac trebao završiti u kantonalnom a ne u federalnom budžetu.

Najveća nepoznanica ipak je postojanje potencijalnih kupaca za državni kapital te koliko bi oni stvarno bili spremni da plate, jer je  tržišna  vrijednost državnog kapitala u ovim kompanijama samo orijentaciona vrijednosti, dok konačna cifra može biti i veća ali i manja. Osnovni zakon tržišta je da svaka roba vrijedi tačno onoliko koliko je kupac spreman da plati, a ne ono što piše u papirima ili koliko prodavac smatra da realno vrijedi.

Manji udio, manje kupaca

U slučaju Energopetrola ,gdje je u rukama države još uvijek 22,1 posto kapitala, čija je nominalna vrijednost 15,1 milion maraka a trenutna tržišna vrijednost 18 miliona maraka, biće teško naći previše zainteresovanih kupaca.

Konzorcij MOL-INA već drži 67 posto vlasništva i time ima apsolutnu kontrolu nad kompanijom, pa novi vlasnik dosadašnjeg državnog kapitala ne bi imao previše uticaja na kompaniju.

To znači da bi najozbiljniji kupac mogao biti konzorcij MOL-INA koji bi time praktično zaokružio vlasništvo nad kompanijom. Problem je što bi usljed odsustva ozbilnih konkurenata konzorcij MOL-INA efektivno mogao da se cjenka insistirajući na što nižoj cijeni.

Kao prodavac, država je u puno boljoj situaciji kod prodaje svog kapitala u Hidrogradnji i u Šipad export importu gdje ima 67 posto vlasništva, što kupcu daje potpunu kontrolu nad kompanijom.

Razlog za prodaju državnog kapitala u ovim kompanijama je očigledan, manjak novca u federalnom budžetu, što znaju i potencijalni kupci. Iako je u ovogodišnjem budžetu FBiH “rupu” od 252 miliona maraka, najvećim dijelom, sa 193 miliona maraka, trebala zakrpati nova tranša kredita MMF-a, po svemu sudeći od para MMF-au ovoj godini nema ništa.

{fusionchart id="86" Privatizacija 0611}

Privatizacija zatvara rupe u budžetu

Vlada FBiH biće tako prinuđena da gotovo 200 miliona maraka pronađe negdje drugdje a četrdesetak miliona maraka od prodaje preostalog državnog kapitala u Hidrogradnji, UNIS-u, Energopetrolu i Šipad export importu samo je kap u moru. Stoga ne bi bilo preveliko iznenađenje ukoliko prije kraja godine na prodaju bude ponuđen i državni kapital u još nekim preduzećima.

Očigledno će Vlada FBiH kroz prodaju kapitala u ova četiri preduzeća pokušati da testira koliko je realno pronaći kupce za državni kapital i po kojoj cijeni. Na žalost, među ozbiljnim investitorima, Vlada FBiH je izgubila kredibilitet ozbiljnog partnera kada se radi o privatizaciji.

U prethodnim godinama redovno je najavljivana prodaja državnog kapitala u Hidrogradnji, Energoinvestu, Bosnalijeku, kao i u nizu drugih kompanija. Ove najave su redovno ostajale mrtvo slovo na papiru jer je Vlada FBiH, čak i nakon objavljivanja međunarodnih tendera za prodaju i prethodnih dogovora sa potencijalnim investitorima, u zadnji čas odustajala ili mijenjala dogovorene uslove, pa je i najavljena privatizacija propadala.

Ovog puta Vlada FBiH ima dobar razlog da se ponaša ozbiljnije, manjak u budžetu koji se teško može pokriti novcem međunarodnih finansijksih institucija.
(zurnal.info)

 

">

Četiri preduzeća za 40 miliona maraka

Državni kapital u ove četiri kompanije, nekadašnjim gigantima, “na papiru” vrijedi 95 miliona maraka, ali je tržišna vrijednost ovog kapitala na Sarajevskoj berzi početkom juna bila 42,5 miliona maraka, što je puno realniji pokazatelj stvarne vrijednosti ove državne imovine.

Čak ni ovih četrdesetak miliona maraka nije garantovano, jer postoji realan rizik da konačna cijena bude i manja s obzirom da se potencijaklni investitori baš i ne otimaju za domaće kompanije, pogotovu one koje je njihov dosadašnji većinski vlasnik, država, svojim mudrim upravljačkim potezima dovela na rub bankrota.

Koliko vrijedi državni kapital


Prema planovima Vlade FBiH, državni kapital u ove četiri kompanije bio bi prodat ili putem tendera ili kroz direktnu pogodbu sa potencijalnim kupcem, što ne djeluje previše ohrabrujuće, jer direktna pogodba u praksi obično znači “daj šta daš”.

Najviše novca država bi inkasirala od prodaje kapitala u Energopetrolu, 18 miliona maraka, dok bi od prodaje 67 posto kapitala u Hidrogradnji mogla inkasirati oko 12 miliona maraka dok bi 51 posto vlasništva u UNIS-u moglo donijeti oko 11 miliona maraka.

Od prodaje svojih 66,5 posto vlasništva u Šipad export importu, država ne bi vidjela neke velike finansijske koristi, jer je tržišna vrijednost ovog državnog kapitala tek milion maraka.

Federalni ministar finansija, Ante Krajina, ipak ne bi trebalo da unaprijed u federalni budžetski  uračuna četrdesetak miliona maraka od prodaje državnog kapitala u ovim preduzećima. Nominalni vlasnik 67 posto kapitala u Hidrogradnji nije FBiH već Vlada kantona Sarajevo, što znači  da bi ovaj novac trebao završiti u kantonalnom a ne u federalnom budžetu.

Najveća nepoznanica ipak je postojanje potencijalnih kupaca za državni kapital te koliko bi oni stvarno bili spremni da plate, jer je  tržišna  vrijednost državnog kapitala u ovim kompanijama samo orijentaciona vrijednosti, dok konačna cifra može biti i veća ali i manja. Osnovni zakon tržišta je da svaka roba vrijedi tačno onoliko koliko je kupac spreman da plati, a ne ono što piše u papirima ili koliko prodavac smatra da realno vrijedi.

Manji udio, manje kupaca

U slučaju Energopetrola ,gdje je u rukama države još uvijek 22,1 posto kapitala, čija je nominalna vrijednost 15,1 milion maraka a trenutna tržišna vrijednost 18 miliona maraka, biće teško naći previše zainteresovanih kupaca.

Konzorcij MOL-INA već drži 67 posto vlasništva i time ima apsolutnu kontrolu nad kompanijom, pa novi vlasnik dosadašnjeg državnog kapitala ne bi imao previše uticaja na kompaniju.

To znači da bi najozbiljniji kupac mogao biti konzorcij MOL-INA koji bi time praktično zaokružio vlasništvo nad kompanijom. Problem je što bi usljed odsustva ozbilnih konkurenata konzorcij MOL-INA efektivno mogao da se cjenka insistirajući na što nižoj cijeni.

Kao prodavac, država je u puno boljoj situaciji kod prodaje svog kapitala u Hidrogradnji i u Šipad export importu gdje ima 67 posto vlasništva, što kupcu daje potpunu kontrolu nad kompanijom.

Razlog za prodaju državnog kapitala u ovim kompanijama je očigledan, manjak novca u federalnom budžetu, što znaju i potencijalni kupci. Iako je u ovogodišnjem budžetu FBiH “rupu” od 252 miliona maraka, najvećim dijelom, sa 193 miliona maraka, trebala zakrpati nova tranša kredita MMF-a, po svemu sudeći od para MMF-au ovoj godini nema ništa.

{fusionchart id="86" Privatizacija 0611}

Privatizacija zatvara rupe u budžetu

Vlada FBiH biće tako prinuđena da gotovo 200 miliona maraka pronađe negdje drugdje a četrdesetak miliona maraka od prodaje preostalog državnog kapitala u Hidrogradnji, UNIS-u, Energopetrolu i Šipad export importu samo je kap u moru. Stoga ne bi bilo preveliko iznenađenje ukoliko prije kraja godine na prodaju bude ponuđen i državni kapital u još nekim preduzećima.

Očigledno će Vlada FBiH kroz prodaju kapitala u ova četiri preduzeća pokušati da testira koliko je realno pronaći kupce za državni kapital i po kojoj cijeni. Na žalost, među ozbiljnim investitorima, Vlada FBiH je izgubila kredibilitet ozbiljnog partnera kada se radi o privatizaciji.

U prethodnim godinama redovno je najavljivana prodaja državnog kapitala u Hidrogradnji, Energoinvestu, Bosnalijeku, kao i u nizu drugih kompanija. Ove najave su redovno ostajale mrtvo slovo na papiru jer je Vlada FBiH, čak i nakon objavljivanja međunarodnih tendera za prodaju i prethodnih dogovora sa potencijalnim investitorima, u zadnji čas odustajala ili mijenjala dogovorene uslove, pa je i najavljena privatizacija propadala.

Ovog puta Vlada FBiH ima dobar razlog da se ponaša ozbiljnije, manjak u budžetu koji se teško može pokriti novcem međunarodnih finansijksih institucija.
(zurnal.info)

 

Najavljenom prodajom državnog kapitala u Hidrogradnji, Energopetrolu, UNIS-u i Šipad Export importu, Federacija BiH bi ukupno mogla inkasirati tek četrdesetak miliona maraka.