Kad tinejdžersku fazu ne završite gubljenjem interesa za muziku, a koje, u nastavku, uzrokuje sindrom zaostalosti u razvoju, čiji je glavni simptom lament nad „dobrim starim vremenima“ i zazivanje povratka naftalinskih zvijezda, nego život nastavite intenzivnim slušanjem muzike, poslije izvjesnog vremena prevaziđete mladenačku samoidentifikaciju kroz usmjerenost na jedan obrazac, počnete roviti po beskrajnom bogatstvu različitosti i neizostavno dođete do faze u kojoj vas od muzike interesuje, prije svega, da vam ponudi nešto novo, u kome autorski pečat i različitost od mase i stereotipa postaje jedino što je važno. Sama „vrsta“ muzike, odnosno njeno mjesto u ormaru-ladičaru koji je diskografska industrija izmislila radi svojih potreba, odnosno, zloupotrebljavajući nedostatke ljudske psihe, potpuno je nebitna.

U tome se krije uspjeh Internacionalnog muzičkog festivala Jazzfest Sarajevo. U tome što ne robuje stereotipima i što pokušava da nam ponudi nešto Novo i Drugačije, ma koliko to baš savršeno ne pristajalo ladici u koju se trpa. Organizatori naprosto nisu dopustili da im formalna stvar, etiketa, nužna za postojanje u današnjem svijetu brzog konzumerizma, odredi suštinu i zarobi ih u uski okvir jednog muzičkog pravca, nego je koriste tek kao okvirno određenje, dajući u sklopu svog programa prilično šaroliku paletu muzičkih sadržaja, s jednim jedinim strogim zahtjevom – da pored kvaliteta posjeduju jak autorski pečat i predstavljaju iskorak u odnosu na srodne stvari na sceni.

U 13 godina njegovog postojanja nemjerljiv je broj iznenađenja i užitaka koji je Jazzfest priredio ovdašnjoj publici. Favoriti su individualna stvar. I glupo je uopšte u ovakvom kontekstu pričati o najboljima. Postoje samo oni koji su, na svakog od nas pojedinačno, ostavili najveći utisak. Mada je i tu, svakom od revnosnijih posjetilaca festivalskih nastupa, teško izdvojiti baš jedno ime ili samo par njih.

No, ne samo da je Festival ugostio čitav niz iznimnih autora, nego se vremenom razvijao. Koncipiran na tri različite scene, on, danas, kao da je sastavljen od nekoliko različitih minifestivala. Što je naročito naglašeno pokretanjem projekta Xenophonia, kao proljetnog izdanja Festivala, koji je već u svom prvom izdanju gotovo zasjenio glavni festivalski program.

Jedina ozbiljna zamjerka organizatoru odnosi se na propuštanje prilike da se festivalski sadržaji dokumentuju i sačuvaju od zaborava. Neprosto je neprihvatljivo da neki prekrasni trenuci nisu snimljeni i učinjeni dostupnim u video ili audio varijanti. To se, prije svega, odnosi na kolaboracije izuzetnih umjetnika, formirane specijalno za Festival, koje su iznjedrile fantastične rezultate, a najvjerovatnije se nikad više neće ponoviti. A, i ako se, slučajno, i ponove, imaće drugačiji sadržaj, značaj i uticaj na naš osjetilni aparat.

No, možda je to i u redu? Možda je do autora ovog teksta, opsjednutog potrebom da sačuva sve izuzetne trenutke u svom životu. Možda je kolekcioniranje komada vremena koliko nemoguća misija i protuprirodno, toliko i zaludno? Možda i ne treba da postoji ništa osim sadašnjosti, da nas nauči živjeti i prekine tu, naročito na ovim prostorima prisutnu, kombinaciju opsesije prošlošću i očekivanja od budućnosti. To neprestano vraćanje i čekanje, u kojima nam prolaze životi.

(zurnal.info)

" />

Samir Šestan: I like Jazzfest

samir šestan

Kad tinejdžersku fazu ne završite gubljenjem interesa za muziku, a koje, u nastavku, uzrokuje sindrom zaostalosti u razvoju, čiji je glavni simptom lament nad „dobrim starim vremenima“ i zazivanje povratka naftalinskih zvijezda, nego život nastavite intenzivnim slušanjem muzike, poslije izvjesnog vremena prevaziđete mladenačku samoidentifikaciju kroz usmjerenost na jedan obrazac, počnete roviti po beskrajnom bogatstvu različitosti i neizostavno dođete do faze u kojoj vas od muzike interesuje, prije svega, da vam ponudi nešto novo, u kome autorski pečat i različitost od mase i stereotipa postaje jedino što je važno. Sama „vrsta“ muzike, odnosno njeno mjesto u ormaru-ladičaru koji je diskografska industrija izmislila radi svojih potreba, odnosno, zloupotrebljavajući nedostatke ljudske psihe, potpuno je nebitna.

U tome se krije uspjeh Internacionalnog muzičkog festivala Jazzfest Sarajevo. U tome što ne robuje stereotipima i što pokušava da nam ponudi nešto Novo i Drugačije, ma koliko to baš savršeno ne pristajalo ladici u koju se trpa. Organizatori naprosto nisu dopustili da im formalna stvar, etiketa, nužna za postojanje u današnjem svijetu brzog konzumerizma, odredi suštinu i zarobi ih u uski okvir jednog muzičkog pravca, nego je koriste tek kao okvirno određenje, dajući u sklopu svog programa prilično šaroliku paletu muzičkih sadržaja, s jednim jedinim strogim zahtjevom – da pored kvaliteta posjeduju jak autorski pečat i predstavljaju iskorak u odnosu na srodne stvari na sceni.

U 13 godina njegovog postojanja nemjerljiv je broj iznenađenja i užitaka koji je Jazzfest priredio ovdašnjoj publici. Favoriti su individualna stvar. I glupo je uopšte u ovakvom kontekstu pričati o najboljima. Postoje samo oni koji su, na svakog od nas pojedinačno, ostavili najveći utisak. Mada je i tu, svakom od revnosnijih posjetilaca festivalskih nastupa, teško izdvojiti baš jedno ime ili samo par njih.

No, ne samo da je Festival ugostio čitav niz iznimnih autora, nego se vremenom razvijao. Koncipiran na tri različite scene, on, danas, kao da je sastavljen od nekoliko različitih minifestivala. Što je naročito naglašeno pokretanjem projekta Xenophonia, kao proljetnog izdanja Festivala, koji je već u svom prvom izdanju gotovo zasjenio glavni festivalski program.

Jedina ozbiljna zamjerka organizatoru odnosi se na propuštanje prilike da se festivalski sadržaji dokumentuju i sačuvaju od zaborava. Neprosto je neprihvatljivo da neki prekrasni trenuci nisu snimljeni i učinjeni dostupnim u video ili audio varijanti. To se, prije svega, odnosi na kolaboracije izuzetnih umjetnika, formirane specijalno za Festival, koje su iznjedrile fantastične rezultate, a najvjerovatnije se nikad više neće ponoviti. A, i ako se, slučajno, i ponove, imaće drugačiji sadržaj, značaj i uticaj na naš osjetilni aparat.

No, možda je to i u redu? Možda je do autora ovog teksta, opsjednutog potrebom da sačuva sve izuzetne trenutke u svom životu. Možda je kolekcioniranje komada vremena koliko nemoguća misija i protuprirodno, toliko i zaludno? Možda i ne treba da postoji ništa osim sadašnjosti, da nas nauči živjeti i prekine tu, naročito na ovim prostorima prisutnu, kombinaciju opsesije prošlošću i očekivanja od budućnosti. To neprestano vraćanje i čekanje, u kojima nam prolaze životi.

(zurnal.info)

U 13 godina njegovog postojanja nemjerljiv je broj iznenađenja i užitaka koji je Jazzfest priredio ovdašnjoj publici. Favoriti su individualna stvar. I glupo je uopšte u ovakvom kontekstu pričati o najboljima. Postoje samo oni koji su, na svakog od nas pojedinačno, ostavili najveći utisak