Po svemu sudeći, morati ćemo čekati novi mir. Koji, međutim, po elementarnoj logici je li, dolazi nakon novog rata. Sve zbog fušeraja pobjednika. Koji ćemo platiti svojim životima

Historija”, tvrdio je Hegel, „ima tendenciju da se ponavlja: prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa.“

DIJALEKTIČKI NACIONALIZAM

Radikalizacija političkih prilika u zemlji dovela je do toga da poređenje aktuelnog stanja s onim s početka 90-ih godina prošlog stoljeća više nije upozoravajuće pretjerivanje, nego defetističko priznavanje realnosti.

Najnovija antiOHRovska histerija, pod vođstvom medijskog siledžije i pretendenta na tron Velikog Pastira Bošnjačkog tora, Fahrudina Radončića, i plemenskog vrača, Mustafe Cerića, koji računa da je tron dovoljno velik za guzove obojice, i dovoljno značajan da se za njega žrtvuju i Narod i Bog, jedan je od posljednjih nedostajućih komadića Velike Slagalice, koja daje sliku zapanjujuće blisku onoj koja nas je već jednom uvela u tragediju.

Bošnjački klero-nacionalisti, s izraženim afinitetom prema kriminalu, po istom obrascu po kome su se početkom 90-ih udružili sa srpskim i hrvatskim ideološkim istomišljenicima i, u situaciji prijetećeg armagedona i nacionalističkog kasapljenja države, obrušili na komuniste u tranziciji, kao na svoje najveće neprijatelje (iako će u ratu, sa tragičnim zakašnjenjem i krajnje nevoljko, shvatiti da se jedino na njih – kao jedine stvarne patriote (jer svaki nacionalizam u višenacionalnoj zajednici je antipatriotizam) – mogu osloniti u borbi protiv separatizma kolaboracionista i agresora i s istoka i sa zapada) danas se, ponovo, udružuju sa otvorenim mrziteljima ove države, a protiv OHR-a i „građanskih medija“, kao posljednjih ozbiljnih brana novoj nacionalističko-mafijaškoj strahovladi.

Izbor Milorada Dodika za saveznika, a OHR-a i Amerikanaca za neprijatelje, i pokušaj stvaranja ksenofobne, nacionalističke i vjersko-fundamentalističke histerije kod Bošnjaka-muslimana, Fahrudina Radončića i Reisa Cerića označava kao ključne izvršitelje plana o definitivnoj podjeli države, plana koji je aktiviran usljed nemogućnosti srpskog i hrvatskog nacionalizma da sami dohakaju ovoj državi i prihvatanja kao činjenice teorije koja već neko vrijeme kruži javnim prostorom, da „Samo Bošnjaci mogu uništiti BiH“.

ZBUNJENOST SVEZANIM ZASTAVAMA

Ujedinjeni nacionalistički napad na OHR, remake je, dakle, ujedinjenog nacionalističkog obračuna s komunistima, početkom 90-ih. No, sličnost se tu ne završava, kao ni odgovornost za posljedice. Nije, naime, slično samo ponašanje napadača, nego i njihovih žrtava – komunista nekad i OHR-a danas.

Podsjetimo – komunisti su, predvođeni Nijazom Durakovićem, u ključnom momentu za budućnost zemlje, vlast predali bez ozbiljne (političke) borbe, praktično jedva dočekavši da je se riješe. Očito i sami nesvjesni kako će to sve završiti i zbunjeni pokazanim nacionalističkim zajedništvom (budući ratni zločinci nad bošnjačkim narodom na vlast su, podsjetimo, došli agitiranjem po džamijama).

Identičnu neodgovornost (prije svega prema građanima ove zemlje kao potencijalnoj ponovnoj žrtvi) pokazuje danas OHR, koji, pod pritiskom svojih osnivača, kojima je pun kurac i Bosne i naših lokalnih zajebancija, na sve načine pokušava da se samoukine. Pritom, kao i komunisti svojevremeno, ima sjajan izgovor. Komunisti su svoje reteriranje predstavili kao nužan korak u demokratizaciji zemlje, a OHR, svoje ukidanje predstavlja kao nužan korak na putu ka Evropskoj uniji.

Problem je samo što smo zakoračivši, na taj (a ne bar zehru oprezniji i pametniji) način prema demokratiji, završili u bezdanu ratno-mafijaške, klero-nacionalističke anarhije, a ne u demokratiji. Što smo umjesto demokratijom, komunističku diktaturu zamijenili naciokratijom i kleptokratijom. A diktaturu jedne (komunističke) partije u BiH, zamijenili kvazivišepartijskim fašističkim diktaturama po nacionalnim torovima.

I sad nam, nakon takvog iskustva, “međunarodna zajednica”, a posebno evropske birokrate i diplomate, obrazovane na čembrlenovskom puzanju pred Hitleromiji je sastavni dio bio dopuštanje najvećem zločincu XX stoljeća aneksije jedne suverene države i okupacije dijela druge), odlazak OHR-a predstavlja kao: „još jednu priliku koju BiH ne bi trebala propustiti“. Priliku za samoubistvo? Pošto nam iz prvog pokušaja nije uspjelo?

PROIZVODNJA EKSTREMISTA

Ne umanjujući krivicu lokalnih siledžija, gangstera, terorista, zločinaca, rasističko-nacionalističko-šovinističke i vjerskofundamentalističke provinijencije, zaogrnutih plaštom javnih ličnosti i s maskom političko-vjersko-medijskih djelatnika, ključna krivica za postojeće stanje i za vrlo moguće još teže posljedice u nastavku, leži, ipak, na „međunarodnoj zajednici“. Kao što je ključna krivica za posljednji rat (ili ratove?) na prostoru bivše Jugoslavije – komunistička.

OHR, kao metafora te međunarodne zajednice, jeste(!) kriv za sve. Ali ne na način na koji to predstavljaju združeni nacionalističko-mafijaški vladari ovdašnjih torova i stočnog fonda uredno razmještenog po njima, ne, dakle zbog kriminaliziranja opskurnih likova na našoj političko-vjersko-medijsko-nacionalističkoj sceni, nego zbog toga što je dopustio da oni ne samo budu stvoreni, nego i ojačaju toliko da im, izgleda, više niko ništa ne može. Čak i kad na spolni organ natiču predstavnike međunarodne zajednice ili se upuštaju u nacional-šovinističku analizu nečijih privatnih veza (Obama, za razliku od Gregorijana, ima sreću da mu je žena afroamerikanka, a ne Srpkinja ili Bošnjakinja, a i kuma je „bolje birao“, pa mu je porodica, zasad bar, pošteđena Dodikovih i Reisovih odvratnih javnih insinuacija i uvreda i umobolnih teorija zavjere – mada ne sumnjam da oni koji mrze „pedere“ i djecu iz „mješovitih brakova“ išta bolje misle o „crncima“).

Radi se o klasičnom „zločinu nečinjenja“. „Međunarodna zajednica“, kao i početkom 90-ih (kao i, dezorijentisani i kapitulaciji skloni, komunisti, početkom 90-ih!), svojim nedjelovanjem, nepreduzimanjem odlučnih mjera u cilju sankcionisanja odgovornih za širenje mržnje, destruiranje države i provociranje rata, stimuliše nasilje na ovim prostorima, faktički ne samo podržavajući postojeće nasilnike i kriminalce u političkom establišmentu, nego i utičući na stvaranje novih. Na manufakturnu proizvodnju, koja prijeti da se pretvori u industrijsku, i preplavi tržište.

Fahrudin Radončić i Reis Cerić (i nešto prije njih Dragan Čović), naime, nikad(!) se ne bi usudili raditi to što rade danas da im „međunarodna zajednica“, na primjeru Dodika, nije pokazala da to ne samo da se može i smije, nego i izaziva respekt te iste zajednice.

NIGDJE PARTIZANA

Još je jedna tragična sličnost između OHR-a i nekadašnjih komunista: umjesto da vrijeme svoje apsolutne vlasti (ograničene samo svojoj voljom), iskoriste za uspostavljanje temelja za stvaranje istinski demokratskog društva i da se povuku upravo u trenutku kad je stanje u društvu najpovoljnije za jedan takav korak, i komunisti i OHR su svoje vrijeme prokockali, i, na kraju, nizom katastrofalnih poteza doveli do dramatičnog pogoršanja društvenih prilika, jačanja ekstremnog nacionalizma i do ruba društvene kataklizme.

Stupivši na scenu kao neprikosnoveni vladari zemlje, nakon jednog rata u kome su pobijedili, i komunisti i OHR, kao metafora „međunarodne zajednice“, naime, napuštaju je (komunisti prije 20-ak godina, a OHR sada) u predvečerje vrlo izvjesnog novog rata (mada propovjednici Novog Optimizma, varajući i sebe i druge, tvrde da „rata neće biti; ali, oni s malo boljom memorijom, sjetiće se da su nas u isto to uvjeravali i početkom devedesetih; a oni koji su nešto zapamtili iz istorije, znaju da su isto to, na sav glas, govorili i nakon prvog svjetskog rata, svega dvadesetak godina prije nego će se desiti još strašniji).

Mala digresija: U domaćoj javnosti, navikloj na propagandnu poštapalicu o „tri sukobljene strane u BiH“, s nacionalističkim predznakom, postoji klimavi konsenzus da u proteklom ratu niko nije pobijedio, što, ustvari, nije tačno. Pobijedili su, u nedostatku partizana, oni čije su oružane snage takođe, imale kao znak zvijezdu, samo ne petokraku, nego s jednim krakom manje. Kao što se to desilo s nizom zemalja u Drugom svjetskom ratu, koje nisu imale snage da se same obračunaju s nacističkim okupatorom i domicilnim fašistima, zemlja je oslobođenja (u smislu da je rat zaustavljen a „strane u sukobu“ razoružane i vojske im ukinute) od strane vanjske sile, pod vođstvom Sjedinjenih američkih država. Sile, koja se nekad nazivala „Saveznicima“, a za koju se, danas, uobičajio naziv „međunarodna zajednica“, čiji je vojni izraz NATO, a civilna vlast uspostavljena na oslobođenoj teritoriji – OHR.

EPILOG ili NADAJMO SE DA GRIJEŠIM

OHR je, dakle, pandan „narodne vlasti“ uspostavljene od strane komunista, kao pobjednika u NOR-u. Ili okupacione, „Savezničke“, vlasti u poslijeratnoj Njemačkoj, ako vam se to više sviđa.

Vlast koja nema demokratski legitimitet ali je nužna u temeljno nacifikovanoj zemlji. I (trebala je biti) tranzicijska faza, od društva zločina i ideologija Zla, do civilizovanog, uljuđenog, demokratskog društvenog okvira.

I upravo su na tome pali i (svojevremeno) komunisti i (sada) Novi Saveznici u Bosni.

Komunisti, zato što sebe nikad nisu shvatili kao fazu i što ih demokratija nije interesovala (kao i svi diktatori, sebe su smatrali ciljem a ne sredstvom), te su potrošivši najbolje vrijeme za tranziciju i, u konačnici, doveli do povampirenja zločinačkih ideologija i povratka zemlje u prošlost.

A OHR... OHR zato što ništa nije naučio iz prošlosti. I što, iz njemačkog i japanskog modela, nije shvatio da je osnova za bilo kakvu suštinsku promjenu – temeljna denacifikacija društva, dosljedan (pa i surov) obračun sa zločinačkim ideologijama i davanje šanse novim snagama u društvu, a ne saradnja sa zločincima i njihovim sljedbenicima.

Epilog? Epilog je, jebiga, da sad po svemu sudeći, moramo čekati novi mir. Koji, međutim, po elementarnoj logici je li, dolazi nakon novog rata.

Sve zbog fušeraja pobjednika. Koji ćemo platiti svojim životima.

" />

SAMIR ŠESTAN: Od antikomunizma do anti-OHR-izma

Samir Šestan

Po svemu sudeći, morati ćemo čekati novi mir. Koji, međutim, po elementarnoj logici je li, dolazi nakon novog rata. Sve zbog fušeraja pobjednika. Koji ćemo platiti svojim životima

Historija”, tvrdio je Hegel, „ima tendenciju da se ponavlja: prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa.“

DIJALEKTIČKI NACIONALIZAM

Radikalizacija političkih prilika u zemlji dovela je do toga da poređenje aktuelnog stanja s onim s početka 90-ih godina prošlog stoljeća više nije upozoravajuće pretjerivanje, nego defetističko priznavanje realnosti.

Najnovija antiOHRovska histerija, pod vođstvom medijskog siledžije i pretendenta na tron Velikog Pastira Bošnjačkog tora, Fahrudina Radončića, i plemenskog vrača, Mustafe Cerića, koji računa da je tron dovoljno velik za guzove obojice, i dovoljno značajan da se za njega žrtvuju i Narod i Bog, jedan je od posljednjih nedostajućih komadića Velike Slagalice, koja daje sliku zapanjujuće blisku onoj koja nas je već jednom uvela u tragediju.

Bošnjački klero-nacionalisti, s izraženim afinitetom prema kriminalu, po istom obrascu po kome su se početkom 90-ih udružili sa srpskim i hrvatskim ideološkim istomišljenicima i, u situaciji prijetećeg armagedona i nacionalističkog kasapljenja države, obrušili na komuniste u tranziciji, kao na svoje najveće neprijatelje (iako će u ratu, sa tragičnim zakašnjenjem i krajnje nevoljko, shvatiti da se jedino na njih – kao jedine stvarne patriote (jer svaki nacionalizam u višenacionalnoj zajednici je antipatriotizam) – mogu osloniti u borbi protiv separatizma kolaboracionista i agresora i s istoka i sa zapada) danas se, ponovo, udružuju sa otvorenim mrziteljima ove države, a protiv OHR-a i „građanskih medija“, kao posljednjih ozbiljnih brana novoj nacionalističko-mafijaškoj strahovladi.

Izbor Milorada Dodika za saveznika, a OHR-a i Amerikanaca za neprijatelje, i pokušaj stvaranja ksenofobne, nacionalističke i vjersko-fundamentalističke histerije kod Bošnjaka-muslimana, Fahrudina Radončića i Reisa Cerića označava kao ključne izvršitelje plana o definitivnoj podjeli države, plana koji je aktiviran usljed nemogućnosti srpskog i hrvatskog nacionalizma da sami dohakaju ovoj državi i prihvatanja kao činjenice teorije koja već neko vrijeme kruži javnim prostorom, da „Samo Bošnjaci mogu uništiti BiH“.

ZBUNJENOST SVEZANIM ZASTAVAMA

Ujedinjeni nacionalistički napad na OHR, remake je, dakle, ujedinjenog nacionalističkog obračuna s komunistima, početkom 90-ih. No, sličnost se tu ne završava, kao ni odgovornost za posljedice. Nije, naime, slično samo ponašanje napadača, nego i njihovih žrtava – komunista nekad i OHR-a danas.

Podsjetimo – komunisti su, predvođeni Nijazom Durakovićem, u ključnom momentu za budućnost zemlje, vlast predali bez ozbiljne (političke) borbe, praktično jedva dočekavši da je se riješe. Očito i sami nesvjesni kako će to sve završiti i zbunjeni pokazanim nacionalističkim zajedništvom (budući ratni zločinci nad bošnjačkim narodom na vlast su, podsjetimo, došli agitiranjem po džamijama).

Identičnu neodgovornost (prije svega prema građanima ove zemlje kao potencijalnoj ponovnoj žrtvi) pokazuje danas OHR, koji, pod pritiskom svojih osnivača, kojima je pun kurac i Bosne i naših lokalnih zajebancija, na sve načine pokušava da se samoukine. Pritom, kao i komunisti svojevremeno, ima sjajan izgovor. Komunisti su svoje reteriranje predstavili kao nužan korak u demokratizaciji zemlje, a OHR, svoje ukidanje predstavlja kao nužan korak na putu ka Evropskoj uniji.

Problem je samo što smo zakoračivši, na taj (a ne bar zehru oprezniji i pametniji) način prema demokratiji, završili u bezdanu ratno-mafijaške, klero-nacionalističke anarhije, a ne u demokratiji. Što smo umjesto demokratijom, komunističku diktaturu zamijenili naciokratijom i kleptokratijom. A diktaturu jedne (komunističke) partije u BiH, zamijenili kvazivišepartijskim fašističkim diktaturama po nacionalnim torovima.

I sad nam, nakon takvog iskustva, “međunarodna zajednica”, a posebno evropske birokrate i diplomate, obrazovane na čembrlenovskom puzanju pred Hitleromiji je sastavni dio bio dopuštanje najvećem zločincu XX stoljeća aneksije jedne suverene države i okupacije dijela druge), odlazak OHR-a predstavlja kao: „još jednu priliku koju BiH ne bi trebala propustiti“. Priliku za samoubistvo? Pošto nam iz prvog pokušaja nije uspjelo?

PROIZVODNJA EKSTREMISTA

Ne umanjujući krivicu lokalnih siledžija, gangstera, terorista, zločinaca, rasističko-nacionalističko-šovinističke i vjerskofundamentalističke provinijencije, zaogrnutih plaštom javnih ličnosti i s maskom političko-vjersko-medijskih djelatnika, ključna krivica za postojeće stanje i za vrlo moguće još teže posljedice u nastavku, leži, ipak, na „međunarodnoj zajednici“. Kao što je ključna krivica za posljednji rat (ili ratove?) na prostoru bivše Jugoslavije – komunistička.

OHR, kao metafora te međunarodne zajednice, jeste(!) kriv za sve. Ali ne na način na koji to predstavljaju združeni nacionalističko-mafijaški vladari ovdašnjih torova i stočnog fonda uredno razmještenog po njima, ne, dakle zbog kriminaliziranja opskurnih likova na našoj političko-vjersko-medijsko-nacionalističkoj sceni, nego zbog toga što je dopustio da oni ne samo budu stvoreni, nego i ojačaju toliko da im, izgleda, više niko ništa ne može. Čak i kad na spolni organ natiču predstavnike međunarodne zajednice ili se upuštaju u nacional-šovinističku analizu nečijih privatnih veza (Obama, za razliku od Gregorijana, ima sreću da mu je žena afroamerikanka, a ne Srpkinja ili Bošnjakinja, a i kuma je „bolje birao“, pa mu je porodica, zasad bar, pošteđena Dodikovih i Reisovih odvratnih javnih insinuacija i uvreda i umobolnih teorija zavjere – mada ne sumnjam da oni koji mrze „pedere“ i djecu iz „mješovitih brakova“ išta bolje misle o „crncima“).

Radi se o klasičnom „zločinu nečinjenja“. „Međunarodna zajednica“, kao i početkom 90-ih (kao i, dezorijentisani i kapitulaciji skloni, komunisti, početkom 90-ih!), svojim nedjelovanjem, nepreduzimanjem odlučnih mjera u cilju sankcionisanja odgovornih za širenje mržnje, destruiranje države i provociranje rata, stimuliše nasilje na ovim prostorima, faktički ne samo podržavajući postojeće nasilnike i kriminalce u političkom establišmentu, nego i utičući na stvaranje novih. Na manufakturnu proizvodnju, koja prijeti da se pretvori u industrijsku, i preplavi tržište.

Fahrudin Radončić i Reis Cerić (i nešto prije njih Dragan Čović), naime, nikad(!) se ne bi usudili raditi to što rade danas da im „međunarodna zajednica“, na primjeru Dodika, nije pokazala da to ne samo da se može i smije, nego i izaziva respekt te iste zajednice.

NIGDJE PARTIZANA

Još je jedna tragična sličnost između OHR-a i nekadašnjih komunista: umjesto da vrijeme svoje apsolutne vlasti (ograničene samo svojoj voljom), iskoriste za uspostavljanje temelja za stvaranje istinski demokratskog društva i da se povuku upravo u trenutku kad je stanje u društvu najpovoljnije za jedan takav korak, i komunisti i OHR su svoje vrijeme prokockali, i, na kraju, nizom katastrofalnih poteza doveli do dramatičnog pogoršanja društvenih prilika, jačanja ekstremnog nacionalizma i do ruba društvene kataklizme.

Stupivši na scenu kao neprikosnoveni vladari zemlje, nakon jednog rata u kome su pobijedili, i komunisti i OHR, kao metafora „međunarodne zajednice“, naime, napuštaju je (komunisti prije 20-ak godina, a OHR sada) u predvečerje vrlo izvjesnog novog rata (mada propovjednici Novog Optimizma, varajući i sebe i druge, tvrde da „rata neće biti; ali, oni s malo boljom memorijom, sjetiće se da su nas u isto to uvjeravali i početkom devedesetih; a oni koji su nešto zapamtili iz istorije, znaju da su isto to, na sav glas, govorili i nakon prvog svjetskog rata, svega dvadesetak godina prije nego će se desiti još strašniji).

Mala digresija: U domaćoj javnosti, navikloj na propagandnu poštapalicu o „tri sukobljene strane u BiH“, s nacionalističkim predznakom, postoji klimavi konsenzus da u proteklom ratu niko nije pobijedio, što, ustvari, nije tačno. Pobijedili su, u nedostatku partizana, oni čije su oružane snage takođe, imale kao znak zvijezdu, samo ne petokraku, nego s jednim krakom manje. Kao što se to desilo s nizom zemalja u Drugom svjetskom ratu, koje nisu imale snage da se same obračunaju s nacističkim okupatorom i domicilnim fašistima, zemlja je oslobođenja (u smislu da je rat zaustavljen a „strane u sukobu“ razoružane i vojske im ukinute) od strane vanjske sile, pod vođstvom Sjedinjenih američkih država. Sile, koja se nekad nazivala „Saveznicima“, a za koju se, danas, uobičajio naziv „međunarodna zajednica“, čiji je vojni izraz NATO, a civilna vlast uspostavljena na oslobođenoj teritoriji – OHR.

EPILOG ili NADAJMO SE DA GRIJEŠIM

OHR je, dakle, pandan „narodne vlasti“ uspostavljene od strane komunista, kao pobjednika u NOR-u. Ili okupacione, „Savezničke“, vlasti u poslijeratnoj Njemačkoj, ako vam se to više sviđa.

Vlast koja nema demokratski legitimitet ali je nužna u temeljno nacifikovanoj zemlji. I (trebala je biti) tranzicijska faza, od društva zločina i ideologija Zla, do civilizovanog, uljuđenog, demokratskog društvenog okvira.

I upravo su na tome pali i (svojevremeno) komunisti i (sada) Novi Saveznici u Bosni.

Komunisti, zato što sebe nikad nisu shvatili kao fazu i što ih demokratija nije interesovala (kao i svi diktatori, sebe su smatrali ciljem a ne sredstvom), te su potrošivši najbolje vrijeme za tranziciju i, u konačnici, doveli do povampirenja zločinačkih ideologija i povratka zemlje u prošlost.

A OHR... OHR zato što ništa nije naučio iz prošlosti. I što, iz njemačkog i japanskog modela, nije shvatio da je osnova za bilo kakvu suštinsku promjenu – temeljna denacifikacija društva, dosljedan (pa i surov) obračun sa zločinačkim ideologijama i davanje šanse novim snagama u društvu, a ne saradnja sa zločincima i njihovim sljedbenicima.

Epilog? Epilog je, jebiga, da sad po svemu sudeći, moramo čekati novi mir. Koji, međutim, po elementarnoj logici je li, dolazi nakon novog rata.

Sve zbog fušeraja pobjednika. Koji ćemo platiti svojim životima.

Po svemu sudeći, morati ćemo čekati novi mir. Koji, međutim, po elementarnoj logici je li, dolazi nakon novog rata. Sve zbog fušeraja pobjednika. Koji ćemo platiti svojim životima