Rijetko kad osjetim nježnost prema svom najdražem. Toliko da ova pojava zaslužuje par redaka. A i mjesec je ljudskih prava pa eto...

 

Prvi titraj tog neobičnog fenomena osjetila sam neki dan kad smo presađivali cvijeće. U ovih 5,5 mjeseci koliko traje trudnoća, prema najdražem sam osjetila jedan široki dijapazon emocija, od kojih je nježnosti najbliža bila ledena hladnoća. Tog fatalnog dana me uhvatila neka neobična pomama da raspremamo kuću i da naravno presadimo kaktuse, pa šta ako je decembar, i oni su živa bića treba im njega! I tako, presađuje on kaktuse već sat i po, a ja povremeno sa visina taburea dodam lopaticu zemlje i zanovijetam po dužnosti...I sve što dobijem od njega jeste smiješak i strpljenje, iako je do lakata i koljena u zemlji i bodljama.

Pomisao na seks

I naravno da je on usisao zemlju koju sam isprosipala okolo (vrlo mi je teško da vučem usisivač okolo). I obrisao pod (malo mi se gadi ona prljava voda dok sam u drugom stanju). I pripremio mi treću večeru (ma ne moraš, ja ću dok se malo odmorim). I prostro veš (zar zaista ja moram sve sama?)

I onda me pitao jesam li za još nešto? Podrazumjeva se za aktivnost u kojoj ja ležim a on sve radi. Jezikom doduše ali i to je rad zar ne? Pričati do dugo u noć je pošten posao. Da pola naših političara upotrebljava jezik kao moj najdraži, ženska prava nikad ne bi bila ugrožena. Po mom skromnom mišljenju tema iskorištavanja jezika političara (onih mlađih naravno, eno puna ih je sad administracija Grada Sarajeva) trebala bi ući u redovne aktivnosti za promovisanje ženskih prava. Evo uskoro će 16 dana aktivizma, zamislite da dovedemo nekolicinu novih, još neiskvarenih administrativaca, koje će potom pametne žene na radionicama obučiti novim vještinama. Kakva bi to onda moderacija bila, koje facilitatorske vještine bi zamjenici, pomoćnici, sekretari, security momci, savjetnici stekli mmmmm... A sve u cilju napretka Grada.

Ne, nisam odlutala. Puno je sličnosti između presađivanja kaktusa i učenja muškarca kako da se pravilno služi jezikom. Tad sam shvatila šta sve jadničak preživljava tokom ovih mjeseci u krucijalnim životnim segmentima. Na primjer u seksualnom životu. Nakon prva tri mjeseca počela sam stalno misliti na seks. Što ne znači da ga on i prakticira. Pomisao na vođenje ljubavi dođe mi po hiljadu puta. I isto toliko puta izvjetri iz glave. Posljednji put tik pred njegov dolazak sa posla. Jer onda slijede važnije stvari. Šta ćemo ručati? Kad će večera? Da li ću imati hljeba za doručak? I moja specijalnost, teška pitanja između dvije kriške hljeba i sosa koji mi kapa niz vilicu: kako to da te ja više ne privlačim? Ne pamtim kad si me zaskočio onako iznenada!!! (pravedni gnjev me uopšte ne spriječava da uživam u njegovom kuhanju)

Nije da on ne pokušava da se odbrani, nikad ne bih bila sa krpom ili muškarcem slabijim od mene, samo što on to radi nekako pismeno, što ga samo po sebi odmah diskvalificira: Ali cico kako da te napadnem kad ti moram skuhati ručak, večeru, doručak... Moooolim?

Ubod oko srca

Da sam znala da ti je teško ne bih te nikad zamolila ....Ma ne otkud ti sad to znaš da meni nikad nije teško...Vidim, zato mi i prigovaraš. Ne prigovaram zaista ...Dok me ušutkava drugom sojinom šniclom sumnjičavo ga motrim ne bih li primjetila neki tračak iznerviranosti ili prezira zbog kojeg bih imala razloga da pustim hormonima, tim demonima, na volju, no jedino što vidim jeste smiješak i strpljenje. Prokletstvo. Zašto se osjetim tad šugavo, kao da ja njemu trebam da se izvinem? Zar zato što on nikad ne zaboravlja da ja trenutno nisam ona njegova, iz objektivnog razloga? A ne zato što glumim u nastavku filma Opsjednuta?

I na kraju dana koji je, kunem se, dug kao godina ne spava dobro. Zato što sam ja prvi put nakon 14 godina shvatila da mi se sviđa spavati njemu pod pazuhom. To što on ne može spavati na leđima je sitnica na kojoj još treba poraditi. Do tada kao proštac leži svaku noć, ne smije ni mrdnuti. Kako su to rekli u jednom filmu, da mu tad pop naiđe mislio bi da je mrtav i mogao bi ga odmah u zemlju spustiti koliko odrveni.

I svaki od milion puta kad odem noću u toalet poželim da je on trudan i da on mora piškiti svaki sekund a da ja nastavim blaženo spavati. A kad se vratim na svoje mjesto pa ga pogledam na tren osjetim neki ubod oko srca koji mi govori da možda nisam pravedna ali srećom uvijek sam mogla brzo zaspati...

Ponekad, samo ponekad se zagledam u njega i shvatim da se nikad ni na šta ne žali otkad sam trudna. Naprotiv. Tad opet osjetim onaj ubod oko srca (bar mislim da je to srce a ne žuč, porodično smo osjetljivi na žuč, možda da odem pregledati?...moram se sabrati ovo nije tekst o meni).

Šta vi mislite, ti ubodi oko srca, pa malo sažaljenje što ne može ni spavati ni disati kao čovjek, i to što ga povremeno pogledam znate duboko, toliko duboko da mi oči zasuze (ne nisu to emocije, neka alergija me napala) to je nježnost, zar ne?

I koliko ona traje? Ima li recidiva ova pojava? Zna li iko lijeka za to čudo?

(zurnal.info)
















Strpljenje koje se može izmjeriti samo onim matematičkim znakom za beskonačnost +. Strpljenje koje je na čas zaustavilo bujicu prohtjeva


 

" />

ZABILJEŠKE STARE TRUDNICE: Šta kaktusi i oralni seks imaju zajedničko?

dženana alađuz

 Rijetko kad osjetim nježnost prema svom najdražem. Toliko da ova pojava zaslužuje par redaka. A i mjesec je ljudskih prava pa eto...

 

Prvi titraj tog neobičnog fenomena osjetila sam neki dan kad smo presađivali cvijeće. U ovih 5,5 mjeseci koliko traje trudnoća, prema najdražem sam osjetila jedan široki dijapazon emocija, od kojih je nježnosti najbliža bila ledena hladnoća. Tog fatalnog dana me uhvatila neka neobična pomama da raspremamo kuću i da naravno presadimo kaktuse, pa šta ako je decembar, i oni su živa bića treba im njega! I tako, presađuje on kaktuse već sat i po, a ja povremeno sa visina taburea dodam lopaticu zemlje i zanovijetam po dužnosti...I sve što dobijem od njega jeste smiješak i strpljenje, iako je do lakata i koljena u zemlji i bodljama.

Pomisao na seks

I naravno da je on usisao zemlju koju sam isprosipala okolo (vrlo mi je teško da vučem usisivač okolo). I obrisao pod (malo mi se gadi ona prljava voda dok sam u drugom stanju). I pripremio mi treću večeru (ma ne moraš, ja ću dok se malo odmorim). I prostro veš (zar zaista ja moram sve sama?)

I onda me pitao jesam li za još nešto? Podrazumjeva se za aktivnost u kojoj ja ležim a on sve radi. Jezikom doduše ali i to je rad zar ne? Pričati do dugo u noć je pošten posao. Da pola naših političara upotrebljava jezik kao moj najdraži, ženska prava nikad ne bi bila ugrožena. Po mom skromnom mišljenju tema iskorištavanja jezika političara (onih mlađih naravno, eno puna ih je sad administracija Grada Sarajeva) trebala bi ući u redovne aktivnosti za promovisanje ženskih prava. Evo uskoro će 16 dana aktivizma, zamislite da dovedemo nekolicinu novih, još neiskvarenih administrativaca, koje će potom pametne žene na radionicama obučiti novim vještinama. Kakva bi to onda moderacija bila, koje facilitatorske vještine bi zamjenici, pomoćnici, sekretari, security momci, savjetnici stekli mmmmm... A sve u cilju napretka Grada.

Ne, nisam odlutala. Puno je sličnosti između presađivanja kaktusa i učenja muškarca kako da se pravilno služi jezikom. Tad sam shvatila šta sve jadničak preživljava tokom ovih mjeseci u krucijalnim životnim segmentima. Na primjer u seksualnom životu. Nakon prva tri mjeseca počela sam stalno misliti na seks. Što ne znači da ga on i prakticira. Pomisao na vođenje ljubavi dođe mi po hiljadu puta. I isto toliko puta izvjetri iz glave. Posljednji put tik pred njegov dolazak sa posla. Jer onda slijede važnije stvari. Šta ćemo ručati? Kad će večera? Da li ću imati hljeba za doručak? I moja specijalnost, teška pitanja između dvije kriške hljeba i sosa koji mi kapa niz vilicu: kako to da te ja više ne privlačim? Ne pamtim kad si me zaskočio onako iznenada!!! (pravedni gnjev me uopšte ne spriječava da uživam u njegovom kuhanju)

Nije da on ne pokušava da se odbrani, nikad ne bih bila sa krpom ili muškarcem slabijim od mene, samo što on to radi nekako pismeno, što ga samo po sebi odmah diskvalificira: Ali cico kako da te napadnem kad ti moram skuhati ručak, večeru, doručak... Moooolim?

Ubod oko srca

Da sam znala da ti je teško ne bih te nikad zamolila ....Ma ne otkud ti sad to znaš da meni nikad nije teško...Vidim, zato mi i prigovaraš. Ne prigovaram zaista ...Dok me ušutkava drugom sojinom šniclom sumnjičavo ga motrim ne bih li primjetila neki tračak iznerviranosti ili prezira zbog kojeg bih imala razloga da pustim hormonima, tim demonima, na volju, no jedino što vidim jeste smiješak i strpljenje. Prokletstvo. Zašto se osjetim tad šugavo, kao da ja njemu trebam da se izvinem? Zar zato što on nikad ne zaboravlja da ja trenutno nisam ona njegova, iz objektivnog razloga? A ne zato što glumim u nastavku filma Opsjednuta?

I na kraju dana koji je, kunem se, dug kao godina ne spava dobro. Zato što sam ja prvi put nakon 14 godina shvatila da mi se sviđa spavati njemu pod pazuhom. To što on ne može spavati na leđima je sitnica na kojoj još treba poraditi. Do tada kao proštac leži svaku noć, ne smije ni mrdnuti. Kako su to rekli u jednom filmu, da mu tad pop naiđe mislio bi da je mrtav i mogao bi ga odmah u zemlju spustiti koliko odrveni.

I svaki od milion puta kad odem noću u toalet poželim da je on trudan i da on mora piškiti svaki sekund a da ja nastavim blaženo spavati. A kad se vratim na svoje mjesto pa ga pogledam na tren osjetim neki ubod oko srca koji mi govori da možda nisam pravedna ali srećom uvijek sam mogla brzo zaspati...

Ponekad, samo ponekad se zagledam u njega i shvatim da se nikad ni na šta ne žali otkad sam trudna. Naprotiv. Tad opet osjetim onaj ubod oko srca (bar mislim da je to srce a ne žuč, porodično smo osjetljivi na žuč, možda da odem pregledati?...moram se sabrati ovo nije tekst o meni).

Šta vi mislite, ti ubodi oko srca, pa malo sažaljenje što ne može ni spavati ni disati kao čovjek, i to što ga povremeno pogledam znate duboko, toliko duboko da mi oči zasuze (ne nisu to emocije, neka alergija me napala) to je nježnost, zar ne?

I koliko ona traje? Ima li recidiva ova pojava? Zna li iko lijeka za to čudo?

(zurnal.info)
















Strpljenje koje se može izmjeriti samo onim matematičkim znakom za beskonačnost +. Strpljenje koje je na čas zaustavilo bujicu prohtjeva


 

Rijetko kad osjetim nježnost prema svom najdražem. Toliko da ova pojava zaslužuje par redaka. A i mjesec je ljudskih prava pa eto...