Britanski časopisi Uncut i New musical express specijalizirani za glazbu i sve što je vezano uz glazbenu produkciju, u tradicionalnom su duhu donijeli pregled top-lista najboljih albuma proteklog desetljeća.

Izbor najboljih 100 albuma časopisa NME, odnosno 150 najboljih Uncuta, dio je onog spektakla koji njihovi suradnici i novinari redovito donose na kraju svake godine, a proteklo je desetljeće posebna prilika za podsjećanje na ono što nam je sviralo, odnosno što je plijenilo pažnju glazbene publike i kritike.

Za redakciju NME-a, najbolji album proteklih deset godina bio je “Is this it”, The Strokesa, kojim su pobudili veliko zanimanje 2001. godine. Svi članovi banda odrasli su u bogatoj newyorškoj četvrti Upper east side, a uspjeh su pratile i poneke kritike da previše sliče bandovima iz sedamdesetih, poput Televisiona. Uncut je odabrao drugog favorita, smještajući isti album The Strokesa na peto mjesto svoje ljestvice.

Za njih je najbolji album desetljeća bio, također iz 2001., “White blood cells”, treći album The White stripesa, i prvi koji im je donio komercijalni uspjeh. U ranoj fazi karijere članovi banda Jack i Meg White nudili su najrazličitije interpretacije svog odnosa: prvo su bili brat i sestra, međutim dokaz o njihovu razvrgnutom braku stišao je glad medija za bizarnostima koji je dosta pridonosio zanimanju za White stripes.

Napominjući da je “White blood cells”, kao i u nešto manjoj mjeri “Is this it”, dio nekoliko prestižnih izbora za najbolji album svih vremena i drugih specijaliziranih magazina poput Rolling stonea, valja spomenuti da ni jedan od bandova nije dosegnuo ni uspjeh ni kultni status bandova koji su obilježili osamdesete, poput U2, ili onog koji je obilježio devedesete, kao što su to napravili Radiohead.

 


Upravo su Radiohead svojim dvama albumima zauzeli prvo i drugo mjesto na ljestvici koju je za proteklo desetljeće sastavio besteveralbums.com, internetska stranica koja se diči kalkulacijom podataka s više od 1300 različitih glazbenih ljestvica. Dok je broj dva “In Rainbows” (2007.), broj osam iste ljestvice je “Amnesiac” (2001.), na broju jedan je nevjerojatni “Kid A” (2000.).

Primajući pohvale za sjajni “O.K. Computer” (1997.), Thom York je postao sve mrzovoljniji u javnoj komunikaciji, patio je od depresije, a svi su pokušaji da napiše nove pjesme završavali nagonom da pjesme sakrije, baci ili uništi. Band je odlučio ipak nastaviti, a basist Colin Greenwood izjavio je: “Osjetili smo da sve moramo promijeniti.” Rezultat je bio “Kid A”, a malo je koji album u povijesti u tolikoj mjeri polarizirao i publiku i kritiku.

Odustali su od gitara, uveli klavijature, puhače, gudače i elektroniku, a i tekstovi su postali minimalistički i apstraktni. Na albumu su se osjećali utjecaji “elektronike”, krautrocka, jazza i klasične glazbe 20. stoljeća, a romanopisac s rock pedigreom Nick Hornby usporedio je album s Lou Reedovim radikalnim izdanjem “Metal machine music”, implicirajući da je riječ o pokušaju “komercijalnog samoubojstva”.

Album je razbjesnio kritičare koji su ih već etiketirali spasiteljima rocka, zaradio je gomilu negativnih recenzija, ali mrtvi se na kraju broje, pokazao je kraj desetljeća. (Na Uncutovoj listi “Kid A” završio je 25., a NME ga je stavio na 14. mjesto pretpostavljajući mu “In rainbows” na 10. mjestu.) Najveća ironija Radioheada jest da su ih na početku karijere pamtili samo po jednoj pjesmi, pa su ih u Americi po njoj i nazvali “The creep band” (Ljigavi band), vjerojatno ne znajući da se obraćaju budućnosti rocka.

Jedan je posebno bitan razlog koji “Kid A” čini albumom od važnosti: pokazao je da rock ne mora nužno opstajati po manirističkoj formuli bubanj, bas, gitara, i da sadržaj nešto znači, koliko god forma bila važna. Uncut je maksimalno isprovocirao reakcije čitatelja stavljajući čak dva albuma Boba Dylana među prvih deset: “Modern Times” (8.) i “Love and Theft” (2.), a čovjek je postao i jedan od favorita na kladionicama za osvajanje Nobelove nagrade za književnost. “Love and theft” (u originalu s navodnicima) iz 2001., navodno je inspiriran knjigom povjesničara Erica Lotta, “Love & Theft: Blackface Minstrelsy and the American Working Class”, i dugo je očekivan nakon četverogodišnje stanke.

 

Svoj trideset i drugi album “Modern Times” (2006.) producirao je sam pod pseudonimom Jack Frost, a doživio je brojne sumnje u autorstvo, optužbe za plagijate i vrlo bizarno seciranje svakog stiha i aranžmana koji podsjeća neko drugo djelo. I Grammyja, naravno. Čak je i Amazon.com, bez nekog posebnog obrazloženja odnosi li se njihova lista albuma desetljeća na prodaju ili možda neki drugi kriterij, na broju jedan istaknuo Tool i njihov “Lateralus” (2001), koji već odavna ima poprilično kultni status.

Tool su jedan od bandova koji su se smatrali zakinutima servisima za razmjenu glazbe, pa su više puta istupili protiv tadašnjeg Napstera smatrajući da su više od industrije zakinuti sami izvođači. Pokušaji glazbene industrije da spriječi i ograniči snimanje CD-ova i borba protiv slobodne razmjene glazbe na internetu još su jedan od fenomena koji je obilježio proteklo desetljeće. Afirmacija MP3 formata kao naprikladnijega za mrežnu razmjenu uz danas neizbježne MP3 playere u svačijem uhu, još jedna su posebnost konzumacije glazbe koju je također donijelo ovo desetljeće.

Ono što je također novina 21. stoljeća, strogo glazbeno uzevši, jest postajanje americane dijelom mainstreama. Kako je definiraju kao složenac formiran od raznih utjecaja tradicija koje čine američki glazbeni ethos; posebno: folk, country, rhythm & blues i rock & roll, te drugih izvanjskih utjecaja, popularno je znana i kao alt-country ili alternativni country.

Zbog brojnih izvođača koje nije mogao svrstati u nijednu ladicu, Jon Grimson iz Nashvillea 1995. je skovao termin americana za izvođače poput Ryana Adamsa i Whiskeytown, Calexico, The Jayhawks, Uncle Tupelo, Stevea Earlea, Alejandra Escoveda, Drive by truckers, Lambchop, Woven hand itd. Nemoguće je sve što se zbivalo pokriti, a da se nešto ne izostavi, poput Eminema i njegova The Marshall Mathers LP-a.

Sufjan Stevens, Devotchka, Mojave 3, Beirut, Decemberists, Flaming lips, Broken Social Scene i The Dears imali su sjajne albume prošlog desetljeća. No, neko drugo je vrijeme došlo od onog kojemu je posvećen popularni blog s nostalgičnom domaćom glazbom duhovito nazvan “Ova ploča ništa ne valja, ima rupu u sredini”. Na kraju spominjemo kako smo odlučili provesti u djelo i “domaću listu” stranih albuma koji su obilježili proteklo desetljeće. Sudionici “ankete” domaća su imena poznata upućenima u svijet glazbe koja su obznanila svog omiljenog favorita prošle muzičke dekade.

 

(tekst preuzet sa http://www.slobodnadalmacija.hr)

 


" />

MUZIKA: Uncut i NME izabrali najbolje albume

Nenad Medelić (slobodna dalmacija)

 Britanski časopisi Uncut i New musical express specijalizirani za glazbu i sve što je vezano uz glazbenu produkciju, u tradicionalnom su duhu donijeli pregled top-lista najboljih albuma proteklog desetljeća.

Izbor najboljih 100 albuma časopisa NME, odnosno 150 najboljih Uncuta, dio je onog spektakla koji njihovi suradnici i novinari redovito donose na kraju svake godine, a proteklo je desetljeće posebna prilika za podsjećanje na ono što nam je sviralo, odnosno što je plijenilo pažnju glazbene publike i kritike.

Za redakciju NME-a, najbolji album proteklih deset godina bio je “Is this it”, The Strokesa, kojim su pobudili veliko zanimanje 2001. godine. Svi članovi banda odrasli su u bogatoj newyorškoj četvrti Upper east side, a uspjeh su pratile i poneke kritike da previše sliče bandovima iz sedamdesetih, poput Televisiona. Uncut je odabrao drugog favorita, smještajući isti album The Strokesa na peto mjesto svoje ljestvice.

Za njih je najbolji album desetljeća bio, također iz 2001., “White blood cells”, treći album The White stripesa, i prvi koji im je donio komercijalni uspjeh. U ranoj fazi karijere članovi banda Jack i Meg White nudili su najrazličitije interpretacije svog odnosa: prvo su bili brat i sestra, međutim dokaz o njihovu razvrgnutom braku stišao je glad medija za bizarnostima koji je dosta pridonosio zanimanju za White stripes.

Napominjući da je “White blood cells”, kao i u nešto manjoj mjeri “Is this it”, dio nekoliko prestižnih izbora za najbolji album svih vremena i drugih specijaliziranih magazina poput Rolling stonea, valja spomenuti da ni jedan od bandova nije dosegnuo ni uspjeh ni kultni status bandova koji su obilježili osamdesete, poput U2, ili onog koji je obilježio devedesete, kao što su to napravili Radiohead.

 


Upravo su Radiohead svojim dvama albumima zauzeli prvo i drugo mjesto na ljestvici koju je za proteklo desetljeće sastavio besteveralbums.com, internetska stranica koja se diči kalkulacijom podataka s više od 1300 različitih glazbenih ljestvica. Dok je broj dva “In Rainbows” (2007.), broj osam iste ljestvice je “Amnesiac” (2001.), na broju jedan je nevjerojatni “Kid A” (2000.).

Primajući pohvale za sjajni “O.K. Computer” (1997.), Thom York je postao sve mrzovoljniji u javnoj komunikaciji, patio je od depresije, a svi su pokušaji da napiše nove pjesme završavali nagonom da pjesme sakrije, baci ili uništi. Band je odlučio ipak nastaviti, a basist Colin Greenwood izjavio je: “Osjetili smo da sve moramo promijeniti.” Rezultat je bio “Kid A”, a malo je koji album u povijesti u tolikoj mjeri polarizirao i publiku i kritiku.

Odustali su od gitara, uveli klavijature, puhače, gudače i elektroniku, a i tekstovi su postali minimalistički i apstraktni. Na albumu su se osjećali utjecaji “elektronike”, krautrocka, jazza i klasične glazbe 20. stoljeća, a romanopisac s rock pedigreom Nick Hornby usporedio je album s Lou Reedovim radikalnim izdanjem “Metal machine music”, implicirajući da je riječ o pokušaju “komercijalnog samoubojstva”.

Album je razbjesnio kritičare koji su ih već etiketirali spasiteljima rocka, zaradio je gomilu negativnih recenzija, ali mrtvi se na kraju broje, pokazao je kraj desetljeća. (Na Uncutovoj listi “Kid A” završio je 25., a NME ga je stavio na 14. mjesto pretpostavljajući mu “In rainbows” na 10. mjestu.) Najveća ironija Radioheada jest da su ih na početku karijere pamtili samo po jednoj pjesmi, pa su ih u Americi po njoj i nazvali “The creep band” (Ljigavi band), vjerojatno ne znajući da se obraćaju budućnosti rocka.

Jedan je posebno bitan razlog koji “Kid A” čini albumom od važnosti: pokazao je da rock ne mora nužno opstajati po manirističkoj formuli bubanj, bas, gitara, i da sadržaj nešto znači, koliko god forma bila važna. Uncut je maksimalno isprovocirao reakcije čitatelja stavljajući čak dva albuma Boba Dylana među prvih deset: “Modern Times” (8.) i “Love and Theft” (2.), a čovjek je postao i jedan od favorita na kladionicama za osvajanje Nobelove nagrade za književnost. “Love and theft” (u originalu s navodnicima) iz 2001., navodno je inspiriran knjigom povjesničara Erica Lotta, “Love & Theft: Blackface Minstrelsy and the American Working Class”, i dugo je očekivan nakon četverogodišnje stanke.

 

Svoj trideset i drugi album “Modern Times” (2006.) producirao je sam pod pseudonimom Jack Frost, a doživio je brojne sumnje u autorstvo, optužbe za plagijate i vrlo bizarno seciranje svakog stiha i aranžmana koji podsjeća neko drugo djelo. I Grammyja, naravno. Čak je i Amazon.com, bez nekog posebnog obrazloženja odnosi li se njihova lista albuma desetljeća na prodaju ili možda neki drugi kriterij, na broju jedan istaknuo Tool i njihov “Lateralus” (2001), koji već odavna ima poprilično kultni status.

Tool su jedan od bandova koji su se smatrali zakinutima servisima za razmjenu glazbe, pa su više puta istupili protiv tadašnjeg Napstera smatrajući da su više od industrije zakinuti sami izvođači. Pokušaji glazbene industrije da spriječi i ograniči snimanje CD-ova i borba protiv slobodne razmjene glazbe na internetu još su jedan od fenomena koji je obilježio proteklo desetljeće. Afirmacija MP3 formata kao naprikladnijega za mrežnu razmjenu uz danas neizbježne MP3 playere u svačijem uhu, još jedna su posebnost konzumacije glazbe koju je također donijelo ovo desetljeće.

Ono što je također novina 21. stoljeća, strogo glazbeno uzevši, jest postajanje americane dijelom mainstreama. Kako je definiraju kao složenac formiran od raznih utjecaja tradicija koje čine američki glazbeni ethos; posebno: folk, country, rhythm & blues i rock & roll, te drugih izvanjskih utjecaja, popularno je znana i kao alt-country ili alternativni country.

Zbog brojnih izvođača koje nije mogao svrstati u nijednu ladicu, Jon Grimson iz Nashvillea 1995. je skovao termin americana za izvođače poput Ryana Adamsa i Whiskeytown, Calexico, The Jayhawks, Uncle Tupelo, Stevea Earlea, Alejandra Escoveda, Drive by truckers, Lambchop, Woven hand itd. Nemoguće je sve što se zbivalo pokriti, a da se nešto ne izostavi, poput Eminema i njegova The Marshall Mathers LP-a.

Sufjan Stevens, Devotchka, Mojave 3, Beirut, Decemberists, Flaming lips, Broken Social Scene i The Dears imali su sjajne albume prošlog desetljeća. No, neko drugo je vrijeme došlo od onog kojemu je posvećen popularni blog s nostalgičnom domaćom glazbom duhovito nazvan “Ova ploča ništa ne valja, ima rupu u sredini”. Na kraju spominjemo kako smo odlučili provesti u djelo i “domaću listu” stranih albuma koji su obilježili proteklo desetljeće. Sudionici “ankete” domaća su imena poznata upućenima u svijet glazbe koja su obznanila svog omiljenog favorita prošle muzičke dekade.

 

(tekst preuzet sa http://www.slobodnadalmacija.hr)

 


Britanski časopisi Uncut i New musical express specijalizirani za muziku, u tradicionalnom su duhu donijeli pregled top-lista najboljih albuma proteklog desetljeća.