Omiljenoj praksi tranzicijskih biznismena, utaji poreza kroz prebacivanje novca na račune off-shore kompanija, pod okriljem bankarske tajne i garantovane anonimnosti, bliži se kraj.

Istine radi, blagodeti “poreznih rajeva”, od egzotičnih karibskih otoka, do Luksemburga, Linhenštajna i Švajcarske, obilato su se služili ne samo tranzicijski kontraverzni biznismeni iz bivših socijalističkih zemalja već i najveće i najbogatije svjetske kompanije i pojedinci.

Globalna kriza koja je ispraznila državne kase njavećih i najmoćnijih zapadnih zemalja natjerala je vlade u ovim zemljama da se sjete i off-shore kompanije kako bi napunile budžete, jer se u ovim državama porezi na dobit i dohodak pojedinaca kreću se u rasponu od 20 do 40 posto.

Da se ne radi tek o “sitnišu” vidi se i iz procjena da je u off-shore zonama širom svijeta parkirano oko 11.500 milijardi dolara koje ostaju neoporezovane. Samo SAD zbog toga godišnje gubi oko 100 milijardi dolara po osnovu nenaplaćenog poreza.

Još su zanimljivije procjene međunarodnih finansijskih institucija koje pokazuju da zemlje u razvoju, ili jednostavnije rečeno, siromašne zemlje, zbog novca koji završava u off-shore zonama svake godine gube 124 milijarde dolara nenaplaćenih poreza.

Poređenja radi, siromašne zemlje u prosjeku po osnovu različitih vidova strane pomoći godišnje dobiju oko 103 milijarde dolara, pa ukoliko bi uspjele naplatiti poreze koji im izmiču preko off-shore zona i kompanija strana pomoć im praktično ne bi ni trebala.

Na utjerivanje neplaćenih poreznih dugova, najbogatije zemlje, prije svega SAD i Njemačka, bacile su se vrlo ozbiljno.

Poreznici uzvraćaju udarac

Najviše kontraverzi izazvala je operacija njemačkih poereznika i obavještajaca koji su se poslužili nestandardnom metodom kako bi došli do imena Nijemaca koji su svoje porezne obaveze izbjegavali kroz sklanjanje novca na račune banaka u Linhenštajnu.

Na meti njemačkih poreznika i obaveštajaca našla se jedna od najvećih banaka u Linhenštajnu, LGT, koja raspolaže sa aktivom od oko 92 milijarde dolara. natjerati ovu banku da legalnim putem otkrije imena svojih inostranih klijenata je bilo praktično neizvodljivo, što zbog zakonskih propisa u Linhenštajnu što zbog činjenice da su većinski vlasnici banke, sama kraljevska porodica koja već stotinama godinama vlada ovom mini državicom.

Kao i u većini drugih off-shore zone i u Linhenštajnu se izbjegavanje poreza ne tretira kao krivično djelo već tek kao prekršaj, što je bankarima omogućilo da posluju po zakonu. To što se time krše zakoni drugih zemalja, nije bio njihov problem.

I država zna podmićivati

Početkom prošle godine njemački obvaještajci su ipak našli način da se dočepaju podataka o njemačkim klijentima ove banke i stanju na njihovim računima.

Uz skromnu naknadu od 4,2t miliona eura u kešu, bivši službenik ove banke, Heinrich Kieber, predao je njmačkim obavještajcima 4 DVD-a sa oko 1.400 imena stranih klijenata LGT banke, među kojima je bilo oko 600 njemačkih poreznih obveznika.

Nakon što je ova informacija procurila u javnost, širom svijeta zavladala je panika jer niko od klijenata LGT banke, mahom bogati i moćni, nije bio siguran da li se i njihovo ime i podaci o računima nalaze u rukama njemačke policije i poreznika, koji su pokazali spremnost da ove podatke podijele sa kolegama u inostranstvu, prije svega poreznicima u Velikoj Britaniji i SAD.

Lov na zaboravne platiše poreza počeo je širom Njemačke , a oni čija se imena nisu našla na listama poreznika našli su se suočeni sa problemom gdje sada skloniti novac a da bude siguran od poreznika.

Doba apsolutne anonimnosti vlasnika bankarskih računa definitivno je prošlo i više niti jedna banka u svijetu ne može garantovati svojim klijentima da podaci o njihovim računima ipak neće doći u ruke vlasti u njihovim matičnim zemljama.

Diskrecija švajcarskih bankara postaje stvar prošlosti

Kraj nepovredive bankarske tajne posebno se odnosi na Švajcarsku koja se smatrala sinonimom za sigurno utočište novca sumnjivog porijekla.

Apsolutna anonimnost vlasnika računa u švajcarskim bankam odavno je samo mit. Još polovicom osamdesetih godina prošlog vijeka pod pritiskom SAD, Švajcarska je pristala da otkrije podatke o vlasnicima računa u bankama u ovoj zemlji u slučajevima povezanim sa kriminalom, prije svega kada je riječ o krijumičarenju droge i novcu mafijaša.

Švajcarske bankare to ipak nije smetalo da nastave sa pružanjem specifičnih usluga svojim bogatim američkim klijentima, koji nisu dio organizovanog kriminala već uspješni i bogati, kojima se nije dopadala ideja da svoju zaradu dijele sa američkom vladom.

Za ove klijente švajcarske banke omogućavale su otvaranje računa u Švajcarskoj te transfer novca. Iako je američkim državljanima zabranjeno posjedovanje bankovnih računa u inostranstvu, za švajcarske bankare ovo formalnost nije bila nikakva smetnja.

Idila je okončana kada su američki poreznici ubjedili jednog od zaposlenih u američkoj filijali švajcarske UBS banke da “propjeva” i potvrdi da su bankari svjesno kršili američke zakone aktivno pomažući svojim klijentima iz SAD da izbjegnu plaćanje poreza u Americi.

Pod pritiskom tužbi koje je američka porezna uprava podnijela protiv švajcarske UBS banke i uz izuzetno snažan diplomatski pritisak SAD na švajcarsku Vladu na kraju je postignuto vansudsko poravnanje.

780 miliona dolara kazne

Da bi izbjegla veću štetu, UBS banka je pristala da plati SAD 780 miliona dolara kazne i što je još važnije da otkrije imena 4.450 klijenata kojima je pomagala da izbjegnu plaćanje poreza u SAD. Za početak, prednost da se nađu na ovoj listi imaju oni sa računima većim od milion švajcarskih franaka a kasnije na red dolaze i sitniji igrači, koji na računima imaju više od 250 hiljada švajcarskih franaka.

U međuvremenu, američka vlada ponudila je amnestiju uz obećanje da amerikanci, koji su imali račune u švajcarskim bankama, neće biti krivično gonjeni ako se sami prijave, plate zaostali porez i novčanu kaznu.

U praksi to znači da bi u američki budžet trebali uplatiti oko polovine novca koji imaju na računu u Švajcarskoj. Ovu ponudu do sada je prihvatilo oko 14.000 amerikanaca, što američki poreznici smatraju svojim velikim uspjehom.

S druge strane, stručnjaci smatraju da najkrupnije ribe, koje na računima imaju nekoliko desetina miliona dolara, oklijevaju nadajući se da možda ipak neće biti na spisku koji će UBS banka predati američkim vlastima.

Off-shore zone kapitulirale

Združeni pritisak zapadnih vlada na off-shore zone ipak je dao značajne rezultate. Svih četrdesetak poreznih oaza širom svijeta pristalo je na međunarodnu saradnju u sprečavanju pranja novca i izbjegavanju poreza.

Prema postignutom dogovoru svaka off-shore destinacija dostaviće podatke o imaocima računa drugim vladama pod određenim uslovima. Tako neće biti moguće nasumično traženje podataka po principu”dajte mi imena svih mojih državljana i stanje na njihovim računima”.

Umjesto toga, Vlade koje sumnjau da njihovi državljani imaju račune u off-shore zonama moraće tačno navesti imena osoba te period za koji ih se sumnjiči da su prebacivali novac u off-shore banke i kompanije radi izbjegavanja poreza ili kao rezultat nekog drugog krivičnog djela.

Vlade u off-shore odredištima moći će da odbiju zahtjev za dostavu podataka ukoliko je riječ državnoj tajni te ukoliko je takav zahtjev motivisan političkim ili rasnim kriterijima.

Iako još uvijek ostaje prostor da se sofisticiranim transakcijama zametne trag novca u praksi je ovaj prostor svakim danom sve mnaji.

Više niko ne može biti apsolutno siguran da je novac pohranjem na računima u off-shore zonama zauvijek zaštićen od poreznika iz njegove matične države kao i imena pravih vlasnika računa.

(zurnal.info)

 

" />

Kraj anonimnih off-shore računa

Omiljenoj praksi tranzicijskih biznismena, utaji poreza kroz prebacivanje novca na račune off-shore kompanija, pod okriljem bankarske tajne i garantovane anonimnosti, bliži se kraj.

Istine radi, blagodeti “poreznih rajeva”, od egzotičnih karibskih otoka, do Luksemburga, Linhenštajna i Švajcarske, obilato su se služili ne samo tranzicijski kontraverzni biznismeni iz bivših socijalističkih zemalja već i najveće i najbogatije svjetske kompanije i pojedinci.

Globalna kriza koja je ispraznila državne kase njavećih i najmoćnijih zapadnih zemalja natjerala je vlade u ovim zemljama da se sjete i off-shore kompanije kako bi napunile budžete, jer se u ovim državama porezi na dobit i dohodak pojedinaca kreću se u rasponu od 20 do 40 posto.

Da se ne radi tek o “sitnišu” vidi se i iz procjena da je u off-shore zonama širom svijeta parkirano oko 11.500 milijardi dolara koje ostaju neoporezovane. Samo SAD zbog toga godišnje gubi oko 100 milijardi dolara po osnovu nenaplaćenog poreza.

Još su zanimljivije procjene međunarodnih finansijskih institucija koje pokazuju da zemlje u razvoju, ili jednostavnije rečeno, siromašne zemlje, zbog novca koji završava u off-shore zonama svake godine gube 124 milijarde dolara nenaplaćenih poreza.

Poređenja radi, siromašne zemlje u prosjeku po osnovu različitih vidova strane pomoći godišnje dobiju oko 103 milijarde dolara, pa ukoliko bi uspjele naplatiti poreze koji im izmiču preko off-shore zona i kompanija strana pomoć im praktično ne bi ni trebala.

Na utjerivanje neplaćenih poreznih dugova, najbogatije zemlje, prije svega SAD i Njemačka, bacile su se vrlo ozbiljno.

Poreznici uzvraćaju udarac

Najviše kontraverzi izazvala je operacija njemačkih poereznika i obavještajaca koji su se poslužili nestandardnom metodom kako bi došli do imena Nijemaca koji su svoje porezne obaveze izbjegavali kroz sklanjanje novca na račune banaka u Linhenštajnu.

Na meti njemačkih poreznika i obaveštajaca našla se jedna od najvećih banaka u Linhenštajnu, LGT, koja raspolaže sa aktivom od oko 92 milijarde dolara. natjerati ovu banku da legalnim putem otkrije imena svojih inostranih klijenata je bilo praktično neizvodljivo, što zbog zakonskih propisa u Linhenštajnu što zbog činjenice da su većinski vlasnici banke, sama kraljevska porodica koja već stotinama godinama vlada ovom mini državicom.

Kao i u većini drugih off-shore zone i u Linhenštajnu se izbjegavanje poreza ne tretira kao krivično djelo već tek kao prekršaj, što je bankarima omogućilo da posluju po zakonu. To što se time krše zakoni drugih zemalja, nije bio njihov problem.

I država zna podmićivati

Početkom prošle godine njemački obvaještajci su ipak našli način da se dočepaju podataka o njemačkim klijentima ove banke i stanju na njihovim računima.

Uz skromnu naknadu od 4,2t miliona eura u kešu, bivši službenik ove banke, Heinrich Kieber, predao je njmačkim obavještajcima 4 DVD-a sa oko 1.400 imena stranih klijenata LGT banke, među kojima je bilo oko 600 njemačkih poreznih obveznika.

Nakon što je ova informacija procurila u javnost, širom svijeta zavladala je panika jer niko od klijenata LGT banke, mahom bogati i moćni, nije bio siguran da li se i njihovo ime i podaci o računima nalaze u rukama njemačke policije i poreznika, koji su pokazali spremnost da ove podatke podijele sa kolegama u inostranstvu, prije svega poreznicima u Velikoj Britaniji i SAD.

Lov na zaboravne platiše poreza počeo je širom Njemačke , a oni čija se imena nisu našla na listama poreznika našli su se suočeni sa problemom gdje sada skloniti novac a da bude siguran od poreznika.

Doba apsolutne anonimnosti vlasnika bankarskih računa definitivno je prošlo i više niti jedna banka u svijetu ne može garantovati svojim klijentima da podaci o njihovim računima ipak neće doći u ruke vlasti u njihovim matičnim zemljama.

Diskrecija švajcarskih bankara postaje stvar prošlosti

Kraj nepovredive bankarske tajne posebno se odnosi na Švajcarsku koja se smatrala sinonimom za sigurno utočište novca sumnjivog porijekla.

Apsolutna anonimnost vlasnika računa u švajcarskim bankam odavno je samo mit. Još polovicom osamdesetih godina prošlog vijeka pod pritiskom SAD, Švajcarska je pristala da otkrije podatke o vlasnicima računa u bankama u ovoj zemlji u slučajevima povezanim sa kriminalom, prije svega kada je riječ o krijumičarenju droge i novcu mafijaša.

Švajcarske bankare to ipak nije smetalo da nastave sa pružanjem specifičnih usluga svojim bogatim američkim klijentima, koji nisu dio organizovanog kriminala već uspješni i bogati, kojima se nije dopadala ideja da svoju zaradu dijele sa američkom vladom.

Za ove klijente švajcarske banke omogućavale su otvaranje računa u Švajcarskoj te transfer novca. Iako je američkim državljanima zabranjeno posjedovanje bankovnih računa u inostranstvu, za švajcarske bankare ovo formalnost nije bila nikakva smetnja.

Idila je okončana kada su američki poreznici ubjedili jednog od zaposlenih u američkoj filijali švajcarske UBS banke da “propjeva” i potvrdi da su bankari svjesno kršili američke zakone aktivno pomažući svojim klijentima iz SAD da izbjegnu plaćanje poreza u Americi.

Pod pritiskom tužbi koje je američka porezna uprava podnijela protiv švajcarske UBS banke i uz izuzetno snažan diplomatski pritisak SAD na švajcarsku Vladu na kraju je postignuto vansudsko poravnanje.

780 miliona dolara kazne

Da bi izbjegla veću štetu, UBS banka je pristala da plati SAD 780 miliona dolara kazne i što je još važnije da otkrije imena 4.450 klijenata kojima je pomagala da izbjegnu plaćanje poreza u SAD. Za početak, prednost da se nađu na ovoj listi imaju oni sa računima većim od milion švajcarskih franaka a kasnije na red dolaze i sitniji igrači, koji na računima imaju više od 250 hiljada švajcarskih franaka.

U međuvremenu, američka vlada ponudila je amnestiju uz obećanje da amerikanci, koji su imali račune u švajcarskim bankama, neće biti krivično gonjeni ako se sami prijave, plate zaostali porez i novčanu kaznu.

U praksi to znači da bi u američki budžet trebali uplatiti oko polovine novca koji imaju na računu u Švajcarskoj. Ovu ponudu do sada je prihvatilo oko 14.000 amerikanaca, što američki poreznici smatraju svojim velikim uspjehom.

S druge strane, stručnjaci smatraju da najkrupnije ribe, koje na računima imaju nekoliko desetina miliona dolara, oklijevaju nadajući se da možda ipak neće biti na spisku koji će UBS banka predati američkim vlastima.

Off-shore zone kapitulirale

Združeni pritisak zapadnih vlada na off-shore zone ipak je dao značajne rezultate. Svih četrdesetak poreznih oaza širom svijeta pristalo je na međunarodnu saradnju u sprečavanju pranja novca i izbjegavanju poreza.

Prema postignutom dogovoru svaka off-shore destinacija dostaviće podatke o imaocima računa drugim vladama pod određenim uslovima. Tako neće biti moguće nasumično traženje podataka po principu”dajte mi imena svih mojih državljana i stanje na njihovim računima”.

Umjesto toga, Vlade koje sumnjau da njihovi državljani imaju račune u off-shore zonama moraće tačno navesti imena osoba te period za koji ih se sumnjiči da su prebacivali novac u off-shore banke i kompanije radi izbjegavanja poreza ili kao rezultat nekog drugog krivičnog djela.

Vlade u off-shore odredištima moći će da odbiju zahtjev za dostavu podataka ukoliko je riječ državnoj tajni te ukoliko je takav zahtjev motivisan političkim ili rasnim kriterijima.

Iako još uvijek ostaje prostor da se sofisticiranim transakcijama zametne trag novca u praksi je ovaj prostor svakim danom sve mnaji.

Više niko ne može biti apsolutno siguran da je novac pohranjem na računima u off-shore zonama zauvijek zaštićen od poreznika iz njegove matične države kao i imena pravih vlasnika računa.

(zurnal.info)

 

Omiljenoj praksi tranzicijskih biznismena, utaji poreza kroz prebacivanje novca na račune off-shore kompanija, pod okriljem bankarske tajne i garantovane anonimnosti, bliži se kraj.