Film

Istorija s pogrešnim soundtrackom

Piše: Selvedin Avdić

Namjera, jasno izrečena na početku filma, nije ispunjena. Nismo dobili priču o lošim vremenima, ali ni o dobrim ljudima. Priču o lošim vremenima mnogo je bolje prikazao film Kao da je bilo nekad, a nostalgijom i dobrim ljudima vještije je manipulirao Igor Mirković u filmu Sretno dijete

U uvodu filma “Orkestar” Pjer Žalica je napisao:

Prije tri godine moj prijatelj Saša Lošić i ja smo krenuli na putovanje. Željeli smo shvatiti kakve su tragove na našu generaciju ostavili vrijeme i prostor u kojem smo živjeli. Sada znamo, ovo nije priča o lošim vremenima, nego o dobrim ljudima.

Na žalost, ništa od naučenog na tom putovanju Žalica i Lošić nisu uspjeli da nam prenesu u 105 minuta filma Orkestar. Doduše, dobili smo dvije priče, i to paralelne, ispričane kroz veliki broj intervjua – jednu o najvećoj teen pop grupi u nekadašnjoj Jugoslaviji i drugu o raspadu Jugoslavije. Mjesta na kojima se dvije priče dodiruju skoro da ne postoje, bez obzira na montažerski trud.

FENOMENI I AFERE

Plavi orkestar je zaista bio pop senzacija. Bili su dječaci koji su pjevali svojim vršnjacima. Pjesme s njihovog prvog albuma treba posmatrati isključivo na taj način, ako su vam banalne ili patetične jasno je da vama nikada i nisu bile namijenjene. Napravili su najprodavaniji debitantski album u istoriji jugoslovenske diskografije i imali savršeno izgrađen imidž kojem je malo koja djevojčica mogla odoljeti. Bilo je lako prezirati ih, nisu se pretjerano ni branili, ali i izuzetno teško ne uočiti euforiju koja je vladala oko njih.

Film Orkestar samo ovlašno obrađuje taj fenomen i ostavlja veliki prostor iza sebe. Kad se već morao napraviti film o Plavom orkestru onda se moglo istražiti kako je pokrenuta euforija, ko je gurao mašineriju, da li je iza albuma zaista stajao koncept ili se radilo o tinejdžerskom instinktu, mogli su se pronaći bivši fanovi, tadašnji kritičari, producenti, gostujući muzičari... Nije ovo naknadna pamet, postoji bezbroj izvrsnih dokumentaraca o albumima koji su nedavno emitirani (uz katastrofalan prevod, da iskoristim priliku i pomenem) i na jednoj od ovdašnjih televizija.

Ali, Pjer Žalica nije želio snimiti film o jednoj ploči, ili jednom bendu, želio je snimiti film o jednom vremenu, što je i reklamni slogan “Orkestra”. Bezrazložno uplašen od “male” teme odlučio se za “istorijski, epski zamah”. Radi se o autorskoj odluci i o njoj je besmisleno raspravljati, ali o ostalom možemo napisati nekoliko redova kad smo već, privučeni reklamnim sloganom, investirali u kupovinu DVD-a.

Plavi orkestar nikada nije bio politički niti socijalno angažiran bend. To je valjda sasvim jasno i nema potrebe za podnošenjem bilo kakvih dokaza. U filmu Orkestar dodijeljena im je drugačija uloga. Da bi gledaoce uvjerljivo vodili kroz zajedničku istoriju, Žalica ih je morao uozbiljiti. Vjerovatno je zbog toga u film ubačena izvjesna afera oko političke nepodobnosti albuma “Smrt fašizmu”. Nevolja je u tome što se, kako nam je reditelj i sam na kraju krajeva pokazao, niti jedan od sagovornika ne sjeća te afere. Pominju se politički pritisci, naslovi u novinama ali bez ijednog konkretnog navoda. Jedini argument koji dobijamo je da Loša zbog te “afere” godinu dana nije izlazio iz kuće.

Ako se sjećate, a vjerujem da ima još dovoljno živih svjedoka, bilo je to ono doba kada su Plavi orkestar, Merlin pa i Bijelo dugme pokušali da promoviraju novi pravac koji su nazvali New partisans. Ideja je sasvim propala, ali ne zbog zabrana, nego zato što je niko nije ni uočio. Niko nije ni mogao, jer sem cokula, vunenih čarapa, petokraka i par besmislenih refrena ništa drugo nije stajalo iza te ideje.

Elvis J Kurtovich u filmu duhovito komentira taj period. Sjetio se nekog sastanka društveno – političkih i javnih radnika kojem je prisustvovao kao delegat rockera. Raspravu o spotu Plavog orkestra prekinuo je Sead Fetahagić koji je rekao da njega mnogo više nervira spot Halida Bešlića u kojem pjevač neprestano šalje poljupce prema kameri. Tim je rasprava prekinuta.

NEUSLIŠENE MOLBE

Elvis u jednom momentu moli Žalicu da film ne skrene u sličnom pravcu, ali očito bezuspješno. Čak i Saša Lošić otvoreno priznaje da oni nisu bili svjesni tadašnjih dešavanja i tvrdi da je oduvijek bio samo zabavljač koji nije u stanju da djeluje u tužnim vremenima. Bez obzira na sve Žalica, ili neko drugi, insistira na tom pravcu, traži nepostojeće “skrivene” poruke u refrenima Orkestra i spaja ih sa izjavama pravih, političkih aktera raspada Jugoslavije. Taj spoj je potpuno izvještačen, efektnije su reklame za Knorr supu u kojoj kroz vrijeme pratimo porodicu za stolom. Sa brojnim sagovornicima širokog spektra s područja bivše Jugoslavije: političarima, predsjednicima, generalima, narodnim herojima, glumcima, književnicima, sportistima, muzičarima, Žalica je proćaskao o Titu, Mirku i Slavku, kultu ličnosti, prednostima i manama komunizma, cenzuri, obrazovanju, umjetnosti, raspadu SFRJ, nacionalizmu, ratu, obnovi... Ambiciozno, ali i opušteno i potpuno površno. Nema uzroka, posljedica, kao da se sve podrazumijeva, da je sve poznato i davno rečeno. Ako je tako, zašto još jedan film o “izlizanoj” temi?

Namjera, jasno izrečena na početku filma, nije ispunjena. Nismo dobili priču o lošim vremenima, ali ni o dobrim ljudima. Priču o lošim vremenima mnogo je bolje prikazao film Kao da je bilo nekad, a nostalgijom i dobrim ljudima vještije je manipulirao Igor Mirković u filmu Sretno dijete.

Na kraju, ne znam kome je namijenjen Orkestar. Ne vjerujem da će s njim biti zadovoljni ostarjeli fanovi Plavog orkestra, a oni koji traže ozbiljnu analizu raspada Jugoslavije potražiće druge filmove ali i drugi soundtrack.

(zurnal.info)