INTERVIEW

Bolje islamofob nego rob

ŽURNAL: Nedavno je Islamska zajednica u BiH promovirala Prvi izvještaj o islamofobiji, diskriminaciji i netoleranciji u kojem su navedena imena prozvanih islamofoba i neprijatelja IZ. Do sada su nekoliko puta Vaše pisanja javno nazvali islamofobijom ali se Vaše ime u ovom izvještaju ne spominje uz imena kolega Imamovića, Fetahagića, Dizdarevića... Kako komentirate pravljenje ovakve liste i izostavljanje Vašeg imena uprkos ranijim optužbama?
DEŽULOVIĆ:
Baš nekidan u dva iza ponoći zvao me Kožo da pita što me nema u Prvom izvještaju o islamofobiji. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da zajebava. Priznajem, pogodilo je moju sujetu kad sam vidio da me nema među osvjedočenim neprijateljima islama, ali uvidom u dokument shvatio sam da to nije ni previd ni omalovažavanje mojih titanskih antiislamskih napora. To je, naime, izvještaj o islamofobiji u BiH, dakle spisak unutrašnjih neprijatelja, dok ja dođem više vanjski, po abecedi odmah iza Andresa Behringa Breivika i Dobrice Ćosića. Ipak, uložio sam žalbu Islamskoj zajednici, jer za razliku od kolega Breivika i Ćosića ja svoje islamofobne pamflete ipak objavljujem u bosanskohercegovačkoj štampi, pa mislim da sam zaslužio barem neku malu, simboličnu fetvu, za u regal. Ne može se, recimo, islamofobija Emira Imamovića mjeriti s mojom, autentičnom kaurskom i katoličkom.

{xtypo_quote_right}Mene boli i kurac i glava / što me reis javno opanjkava{/xtypo_quote_right}

ŽURNAL: Kako uopšte doživljavate nazivanje islamofobom od današnjih čelnika IZ?
DEŽULOVIĆ: Kao priznanje, naravno, jer ja zaista jesam islamofob. Ako je, naime, islam ono što tumače hutbaši iz Islamske zajednice – a učene ahmedije s univerziteta u Kairu, Damasku, Rijadu i Novom Pazaru sigurno znaju bolje od mene i vas - ako je islam dakle odricanje Drugima i Drugačijima pravo na Drugu i Drugačiju ideju, eternalni džehennem za kršćane, Židove, ateiste, marksiste, anarhiste, rockere, ravere, pedere, lezbijke, preljubnice, pijanice, Djeda Mraza i Harryja Pottera, ako je suština islama u tome da se ne pije rakija, ne jede pršut i ne vidi žensko rame, ako je posljednja riječ islamske teologije hiljadu godina stari hadis o tome da ženu katkad valja istući, ako je islam samo to, onda sam ja upravo patološki islamofob. Ako ja u strogo teološkom smislu nisam Allahovo dijete samo zbog toga što sam rođen u Splitu, ili – još gore – zato što ne vjerujem u Milosrdnog Oca, onda mi on ili nije otac, ili nije milosrdan. Moj je ateizam, poput nečijeg judaizma ili kršćanstva, u duboko unutrašnjem smislu islama – baš kao i ostalih abrahamskih religija - jednostavno nevažna stvar. Osim, jasno, ako im ne oduzmemo etički sadržaj. U tom slučaju, što bi reko doktor Arslanagić, “bolje islamofob nego grob!”.

05CFB8D2-F9FC-47A0-AB2F-AB38971BB2FC_mw800_mh600_s

ŽURNAL: Nakon žestoke reakcije IZ na ukidanje ocjenjivanja vjeronauke u školama cijeli slučaj je završio u Melodijama Bljeska i Oluje koje radite sa Predragom Lucićem. Možemo li očekivati da će se slično desiti i sa izvještajem o islamofobiji?
DEŽULOVIĆ: Evo jedne s nogu, ekskluzivno za Žurnal, znate je svi, ona “Čudna doba za islamofoba”. Pa kaže: “Bol boluje Dežulović Boro / bol boluje, nikom ne kazuje / Sine Boro, ti rumena ružo / kazuj Papi što te boli dušo / Mene boli i kurac i glava / što me reis javno opanjkava”. I na kraju ono, “mili Papa, nemoj mi ga kleti / obećo je da me osuneti”.

{xtypo_quote_left}Nezavisne su meni dale crveni karton, a ja Oslobođenju žuti{/xtypo_quote_left}

ŽURNAL: Nedavno je Oslobođenje odbilo da objavi Vaš tekst o dolasku iscjelitelja Torabija u Sarajevo. Da li ste dobili objašnjenje zbog čega je taj tekst odbijen?
DEŽULOVIĆ: Toga dana Islamska zajednica je objavila fetvu protiv Torabija i njegovih šarlatanskih metoda s energiziranom vodom, pa su mi objasnili da tekst neće biti objavljen kako ne bi ispalo da se Oslobođenje učlanjuje u Vijeće za fetve, i da cijela stvar nema nikakve veze s činjenicom da vlasnik Oslobođenja na Torabijevim seansama proda više vode nego Vodoprovreda BiH za vrijeme berbe grožđa u Hercegovini. Zaprimio sam službeno objašnjenje i Mekkija Torabija kao mjeru sekularne Bosne, i otada je gospodin Vlasnik postao, uz Kožu, redovan gost moje kolumne. Bar dok Vijeće za fetve ne izda neku fetvu protiv Muje.

ŽURNAL: Zašto ste nastavili saradnju sa Oslobođenjem nakon ovoga s obzirom da ste nakon sličnog slučaja prekinuli saradnju sa Nezavisnim novinama?
DEŽULOVIĆ: Mala je razlika, jer nisam ja prekinuo suradnju s Nezavisnim novinama, nego oni sa mnom. Meni je iz Nezavisnih eksplicitno poručeno da se suradnja prekida jer zajebavam Milorada Dodika, i nije tu bilo nikakvih nesporazuma. Iz Oslobođenja mi je, pak, eksplicitno poručeno da je riječ o nesporazumu, jer da nije problem što zajebavam Muju Selimovića. Pa ja sad s vremena na vrijeme testiram redakciju na nesporazum. Nogometnim rječnikom, Nezavisne su meni dale crveni karton, a ja Oslobođenju žuti.

ŽURNAL: Dva navedena teksta su na neki način demistifikovali odnose Nezavisnih i Oslobođenja sa centrima političke i ekonomske moći. Da li ste to uradili namjerno?
DEŽULOVIĆ: Naravno, to mi je u opisu radnog mjesta. Kad bih davao oglas u Avazu, glasio bi: “Pružam usluge demistificiranja.”

ŽURNAL: Kako je uopšte došlo do saradnje sa Kopanjom i kako je ona izgledala?
DEŽULOVIĆ: Jednostavno, nazvali su me i ponudili kolumnu. Znao sam, naravno, kakav je odnos Kopanje i Milorada Dodika, baš kao što sam znao da ću služiti kao demokratska dekoracija Nezavisnih, pa sam obilato koristio te dekoracijske kapacitete. Meni je to bio izazov, jer i u toj, kako se zove, Republici Srpskoj, postoje ljudi koji čitaju, a ne misle kao Dodik. Bio je to mali otočić kritike republikosrpske i velikosrpske gnjileži, a ja nešto kao diverzant duboko iza neprijateljskih položaja. Volim takve operacije: i danas mislim da je o Dodiku budali bolje pisati u Nezavisnim novinama nego u Oslobođenju ili Avazu; štoviše, da je o Dodiku budali općenito bolje pisati nego ne pisati. Što se pak Nezavisnih tiče, oni su se sami raskrinkali kad su onako šupački trijumfalno – i jasno, bez ičijeg dopuštenja – objavili moju zabranjenu kolumnu iz Oslobođenja, likujući zbog cenzure u Sarajevu, i to svega par mjeseci nakon što su mi je i sami zabranili.

13039_182501629021_738424021_2866234_4106067_nŽURNAL: Od kada ste prestali raditi za Feral i od kada je on ugašen redovno radite za Globus ali često mijenjate druge lokalne medije. Zbog čega je tako i čini li Vam se da je sve manje medija u regionu koji su spremni da objave Vaše tekstove i generalno tekstove koji kritikuju centre moći i prije svega religijske zajednice?
DEŽULOVIĆ: Ja sam i u Globusu počeo pisati, okružen najgorim klajnburgerajom Slavena Letice i Lynn Montgomery, zato jer nigdje drugdje tada nisam mogao i jer me nitko drugi nije zvao, a iz istih unutrašnjih razloga kao u prethodnom odgovoru. I u Nezavisnim sam pisao jer nije bilo drugih važnih i čitanih novina u Srpskoj koje bi me objavljivale, svakako ne onih koje bi mi to ponudile. Više-manje, isto je u Sarajevu. Više-manje, zato me nema u beogradskim novinama. Ostaju, jasno, jaki i, hm, nezavisni internetski portali, sad već gotovo sigurno čitaniji od novina, ali ja sam sredovječni novinar stare škole, bolesnik papira. Priznajem samo sud svoje hartije. Ne možeš sa internetskog portala izrezivati budalaštine i spremati u novčanik, kao kad moj drug Kožo iz Oslobođenja izreže naslov iz crne kronike “Pucao u pravcu protivnika”, niti možeš Jerinićevom kolumnom sa sajta Nezavisnih obrisati dupe.

ŽURNAL: Čini se i da je sve manje kvalitetnih i provokativnih kolumni (nedavno je Zija Dizdarević otpušten iz Oslobođenja). Zbog čega je tako?
DEŽULOVIĆ: Jer je provokacija postala žanr, dovoljno je u tekstu spomenuti jebanje, kurac i barem jednu od tri pičke materine, pa si provokativan i, kako ono, kontroverzan autor. Provokativan tekst je, međutim, kvalitetan tek kad se jasno i argumentirano objasni tko točno koga jebe i za koji kurac, te precizno, taksativno nabroje sve tri pičke materine.

{xtypo_quote}Kad dovoljan broj ljudi bude mislio kao Fatmir Alispahić, isplatit će vam se i ulaganje u njega: imat ćete i glasače i čitatelje{/xtypo_quote}

ŽURNAL: Sa druge strane sve je više kolumnista poput Ive Ćurkovića i Fatmira Alispahića koji dobijaju sve više prostora za homofobne i fašističke kolumne. Da li smatrate da se radi o marketinški isplativom pisanju ili je došlo do širenja “jednoumlja”, protiv čega se već godinama borite svojim kolumnama?
DEŽULOVIĆ: Riječ je o provjerenom prožimanju moći i novca: marketingom pravite ideologiju, pa ideologijom pravite marketing. Da bi imali političku moć, ne trebam vam ja, nego fašistički kreten poput Fatmira Alispahića. Kad dovoljan broj ljudi bude mislio kao Fatmir Alispahić, isplatit će vam se i ulaganje u njega: imat ćete i glasače i čitatelje. U političko-medijskom marketingu to se kaže “i ovce i novce”. Šišanjem ovaca imate profit, a profitom šišate ovce. Vama dobro, a ovce misle da je i njima.

ŽURNAL: Doživljavate li to kao svojevrsni osobni poraz?
DEŽULOVIĆ: Iskreno, ne, jer bi to značilo da usluge pisanja po novinama vršim s ambicijom da napravim novi, bolji svijet, ili barem na njemu jedan mali novi, bolji poluotok. Historija nas je učila da nikad nije ispalo dobro kad se pravio cijeli jedan novi, bolji svijet, već kad su se boljima pravile male stvari. Znate kako kažu, “tko promijeni četkice anlasera, promijenio je cijeli svijet”. Imam četrdeset i sedam, već dobrih trideset godina znam da život nije parlamentarna demokracija, i da u stvarnom životu većina nikad nije u pravu. Meni je mjesto u manjini, tu se dobro osjećam, tu sam, što bi rekli Hrvati, svoj na svome. Ako se, uostalom, ikad predomislim i odlučim napraviti novi, bolji svijet, na dobrom sam položaju, jer to se može samo s margine. Nikad većina nije mijenjala svijet, niti je išta dobrog donijela. Da se pitalo većinu, još bismo bili na istom baobabu u Africi, jahali grane i krezavo se smijali onoj budali s vizijom što je sišla dolje, umislivši da može hodati na dvije noge i polugom zatući mamuta.

12156_180704310508_153830715508_3145444_3469104_n

ŽURNAL: Hrvatska je na vratima EU, Srbija je sve bliže a BiH se još uvijek nije ni pošteno potrudila da tamo krene. S obzirom da živite na relaciji Split-Beograd-Sarajevo, kako sve to izgleda iz Vaše perspektive?
DEŽULOVIĆ: Mali ispravak netočnog navoda, ja nažalost ne živim i u Sarajevu, tamo imam samo neku rođenu braću. Iz te perspektive, meni cijela stvar izgleda kao povijesna šansa Bosne i Hercegovine. Kad jednom, naime, i Hrvatska i Srbija i Crna Gora budu u Europskoj uniji, izolirana BiH će biti kao Švicarska – mali, neutralni tronacionalni otok usred EU. Ostaje vam onda još samo naučiti praviti satove i sir, patentirati bosanski švicarski nož, multipraktičnu čakiju sa šrafcigerom, šestarom, kompasom i otvaračem za flaše i konzerve, i sačekati jedno šest stotina godina bez rata. Ukratko, Bosna i Hercegovina će postati balkanska Švicarska čim se tri naroda dogovore, dakle kad otkriju da noževi služe za otvaranje konzervi i flaša, kad travnički sir bude imao rupe, romanijski svizac nauči praviti čokoladu, a gatačke krave budu ljubičaste.

ŽURNAL: Znači, nikad?
DEŽULOVIĆ: Uvijek vam ostaje Europska unija.

ŽURNAL: Koje je “tle” danas najplodnije za stvaraoce Melodija Bljeska i Oluje?
DEŽULOVIĆ: Svako, ako je dobro pođubreno. A nama na Balkanu, šućur Jehovi, đubradi ne nedostaje.

(zurnal.info)