Pamtite li onaj osjećaj kada s perona krene susjedno vozilo, a vama se učini da polazi vaš autobus? Isti osjećaj imamo kada pomislimo da se stvari u ovoj državi pomjeraju sa vječite, mrtve tačke. Čista iluzija, nigdje se mi ne mičemo, samo se svi drugi oko nas pomjeraju.

 

Ponekad mi se čini kao da mi dan promiče pred očima, tek što svanem odmah i zanoćim. Nizašta nemam vremena. S tim nemaju nikakve veze frenetičnost modernog svijeta, suludi tempo kapitalizma, ubrzani protok i dotok informacija. Ma kakvi, godinama je sve potpuno isto, niti gdje idemo, niti ko šta radi.

Ne znam zašto je tako. Savjet sam tražio od nekih poznanika, kažu da isto osjećaju, ali ne znaju objasniti zašto se to dešava. U nekim svetim knjigama piše da se pred smak svijeta vrijeme sabija, ali takve teorije treba ostaviti Rolandu Emmerichu da od njih napravi još jedan dosadan blockbuster i zaradi svoju koru hljeba.

...

Prirodno je da se čovjek plaši smaka svijeta, na tom strahu počiva dugovječnost religija, ali meni se čini da su Bosanci i Hercegovci umorni od apokaliptičnih predskazanja i da se više niko zaista i ne plaši. Kako da nas uplaši Babaroga koju svakodnevno srećemo, čak i po dnevnom svjetlu, i kojoj napamet znamo svaku gestu, vrisak ili škrgut kojim bi nas trebala uplašiti?

Očvrsli smo, jer svako malo plaše nas referendumom ili repriziranjem genocida, a nisu zaboravili ni da nam upropaste novogodišnje praznike. Dok Evropska unija čeka da je u 2010. ponese zvjezdani trag Coca Cola reklame, nama je rečeno da će gripa monstruozno mutirati odmah nakon praznika a da će nam vakcine s isteklim rokom trajanja biti dostupne tek krajem januara. Dok njih ohrabruju da recesija posustaje, nama se govori da će zube pustiti tek naredne godine, a istovremeno upozorava da zbog preglasavanja nije izglasan budžet (u kojem svakako nema prostora za pomoć siromašnim i nemoćnim). Dok njima puštaju prigodne pjesmice sa zvončićima i refrenima o bratskoj ljubavi i milosrđu, nama se kaže da će se kriza vlasti dodatno produbiti pred parlamentarne izbore i da tada ni najpijanijim neće biti do pjesme.

Dakle, kako da nas plaši drevno predskazanje Maja, kada nam je, putem javnih emitera, mirno saopšteno da ćemo svakako pocrkati naredne godine?

...

Nije nikakva tajna zašto je našim vlastima neophodno da nam u pravilnim razmacima ubrizgaju dozu straha. Nije samo nama, stradalnicima, jasno šta nas je spopalo. Nedavno čitam agencijsku vijest o susretu Raffija Gregoriana s austrijskim predsjednikom dr Heinzom Fischerom. U ugodnoj atmosferi, Gregorian je uvaženom predsjedniku izložio osnove terapije kojoj smo izloženi. Prepisujem:

- Politička situacija u BiH se pogoršava kao posljedica smišljenog djelovanja političkih lidera koji koriste šovinizam kako bi osigurali kratkoročne političke poene pred parlamentarne izbore sljedeće godine. (...) Problemi sa kojima se suočava Bosna i Hercegovina, kao što su parlamentarni zastoj i nesposobnost vlasti, imaju jasne političke korijene i nisu isključivo rezultat složene administrativne strukture BiH. Umjesto da rješavaju posljedice ekonomske krize i da rade na rješavanju stvarnih problema građana, političke stranke vode javne rasprave oko pitanja za koja znaju da će samo produbiti njihova neslaganja. Kao posljedica ovoga, donošenje velikog broja zakona - koji su bili potrebni za evroatlantske integracije i za zatvaranje OHR-a – kasni.

Terapija je za sada efikasna, pacijent savršeno odgovara na nju. Kontraindikacije zanemarljive.

...

Možda ste čuli za onaj vic o Bosancu/Hercegovcu koji nakon gledanja 60 minuta uplašeno kaže: treba bježat odavde, a onda počnu Paralele pa se vrati u fotelju i kaže: a gdje ću, uvraga...

Ja ne znam gdje bih prije stigao, pa se u toj panici nigdje i ne mičem. Najgore je što sam navikao na stanje mirovanja. Jedan moj drug kaže da smo postali takvi ljudi, letargični do te mjere da bi se lako navikli i na boravak u koncentracionom logoru: ujutro bismo spremno čekali da nas cappo šutne nogom u bubrege, uvježbano skrivali pogled pred esesovcem koji bira koga će likvidirati, vrijedno meli pepeo oko krematorija i razbijali kamen, pred spavanje zahvalno primili još jedan udarac u arkadu, trijebili vaške, lizali rane i bodro dočekali naredni dan.

Samo nek ne puca.

...

Slutim da je preuzimanje igre jedini pravi odgovor na terapiju kojoj smo izloženi. Potrebno je da nametnemo vlastiti tempo, da guramo svoje probleme o kojima će se oni zabaviti, da ih zatrpamo poslovima zbog kojih neće imati vremena da varaju, kradu i plaše. Napisao sam slutim, jer nemam blage veze kako da to uradimo, na koji način da im uzmemo loptu, kad već ne možemo napraviti reviziju pokradene imovine. Meni se može i mora oprostiti to neznanje, jer nisam politički angažiran. Za druge ne znam, svakom njegova savjest.

Znam samo da ću, čim osjetim da neko ima odgovarajući metod, zamoliti ga da mi dozvoli da besplatno lijepim njegove predizborne plakate.

...

 Imali ste sigurno priliku sjediti u parkiranom autobusu. Pamtite li onaj osjećaj kada s perona krene susjedno vozilo, a vama se učini da polazi vaš autobus? Isti osjećaj imamo kada pomislimo da se stvari u ovoj državi pomjeraju sa vječite, mrtve tačke. Čista iluzija, nigdje se mi ne mičemo, samo se svi drugi oko nas pomjeraju.

Kada je već tako, otkud onda taj čudni osjećaj da nam vrijeme izmiče. Kako je moguće da nemamo vremena, a ništa se u suštini ne dešava? Možda je za rješenje te zagonetke potrebno pokušati maksimalno usporiti život, pa motriti na njega frame po frame i škiljiti šta se uistinu događa dok mi vodimo naoko normalan, proevropski život.

Možda ćemo na taj način shvatiti kako smo kukavički dozvolili da se dovedemo u situaciju iz koje niko razborit ne vidi skoro izlaz. Slobodno pitajte koga god hoćete, nije u pitanju defetizam.


(zurnal.info)

" />

SELVEDIN AVDIĆ: Usporavanje

selvedin avdić

Pamtite li onaj osjećaj kada s perona krene susjedno vozilo, a vama se učini da polazi vaš autobus? Isti osjećaj imamo kada pomislimo da se stvari u ovoj državi pomjeraju sa vječite, mrtve tačke. Čista iluzija, nigdje se mi ne mičemo, samo se svi drugi oko nas pomjeraju.

 

Ponekad mi se čini kao da mi dan promiče pred očima, tek što svanem odmah i zanoćim. Nizašta nemam vremena. S tim nemaju nikakve veze frenetičnost modernog svijeta, suludi tempo kapitalizma, ubrzani protok i dotok informacija. Ma kakvi, godinama je sve potpuno isto, niti gdje idemo, niti ko šta radi.

Ne znam zašto je tako. Savjet sam tražio od nekih poznanika, kažu da isto osjećaju, ali ne znaju objasniti zašto se to dešava. U nekim svetim knjigama piše da se pred smak svijeta vrijeme sabija, ali takve teorije treba ostaviti Rolandu Emmerichu da od njih napravi još jedan dosadan blockbuster i zaradi svoju koru hljeba.

...

Prirodno je da se čovjek plaši smaka svijeta, na tom strahu počiva dugovječnost religija, ali meni se čini da su Bosanci i Hercegovci umorni od apokaliptičnih predskazanja i da se više niko zaista i ne plaši. Kako da nas uplaši Babaroga koju svakodnevno srećemo, čak i po dnevnom svjetlu, i kojoj napamet znamo svaku gestu, vrisak ili škrgut kojim bi nas trebala uplašiti?

Očvrsli smo, jer svako malo plaše nas referendumom ili repriziranjem genocida, a nisu zaboravili ni da nam upropaste novogodišnje praznike. Dok Evropska unija čeka da je u 2010. ponese zvjezdani trag Coca Cola reklame, nama je rečeno da će gripa monstruozno mutirati odmah nakon praznika a da će nam vakcine s isteklim rokom trajanja biti dostupne tek krajem januara. Dok njih ohrabruju da recesija posustaje, nama se govori da će zube pustiti tek naredne godine, a istovremeno upozorava da zbog preglasavanja nije izglasan budžet (u kojem svakako nema prostora za pomoć siromašnim i nemoćnim). Dok njima puštaju prigodne pjesmice sa zvončićima i refrenima o bratskoj ljubavi i milosrđu, nama se kaže da će se kriza vlasti dodatno produbiti pred parlamentarne izbore i da tada ni najpijanijim neće biti do pjesme.

Dakle, kako da nas plaši drevno predskazanje Maja, kada nam je, putem javnih emitera, mirno saopšteno da ćemo svakako pocrkati naredne godine?

...

Nije nikakva tajna zašto je našim vlastima neophodno da nam u pravilnim razmacima ubrizgaju dozu straha. Nije samo nama, stradalnicima, jasno šta nas je spopalo. Nedavno čitam agencijsku vijest o susretu Raffija Gregoriana s austrijskim predsjednikom dr Heinzom Fischerom. U ugodnoj atmosferi, Gregorian je uvaženom predsjedniku izložio osnove terapije kojoj smo izloženi. Prepisujem:

- Politička situacija u BiH se pogoršava kao posljedica smišljenog djelovanja političkih lidera koji koriste šovinizam kako bi osigurali kratkoročne političke poene pred parlamentarne izbore sljedeće godine. (...) Problemi sa kojima se suočava Bosna i Hercegovina, kao što su parlamentarni zastoj i nesposobnost vlasti, imaju jasne političke korijene i nisu isključivo rezultat složene administrativne strukture BiH. Umjesto da rješavaju posljedice ekonomske krize i da rade na rješavanju stvarnih problema građana, političke stranke vode javne rasprave oko pitanja za koja znaju da će samo produbiti njihova neslaganja. Kao posljedica ovoga, donošenje velikog broja zakona - koji su bili potrebni za evroatlantske integracije i za zatvaranje OHR-a – kasni.

Terapija je za sada efikasna, pacijent savršeno odgovara na nju. Kontraindikacije zanemarljive.

...

Možda ste čuli za onaj vic o Bosancu/Hercegovcu koji nakon gledanja 60 minuta uplašeno kaže: treba bježat odavde, a onda počnu Paralele pa se vrati u fotelju i kaže: a gdje ću, uvraga...

Ja ne znam gdje bih prije stigao, pa se u toj panici nigdje i ne mičem. Najgore je što sam navikao na stanje mirovanja. Jedan moj drug kaže da smo postali takvi ljudi, letargični do te mjere da bi se lako navikli i na boravak u koncentracionom logoru: ujutro bismo spremno čekali da nas cappo šutne nogom u bubrege, uvježbano skrivali pogled pred esesovcem koji bira koga će likvidirati, vrijedno meli pepeo oko krematorija i razbijali kamen, pred spavanje zahvalno primili još jedan udarac u arkadu, trijebili vaške, lizali rane i bodro dočekali naredni dan.

Samo nek ne puca.

...

Slutim da je preuzimanje igre jedini pravi odgovor na terapiju kojoj smo izloženi. Potrebno je da nametnemo vlastiti tempo, da guramo svoje probleme o kojima će se oni zabaviti, da ih zatrpamo poslovima zbog kojih neće imati vremena da varaju, kradu i plaše. Napisao sam slutim, jer nemam blage veze kako da to uradimo, na koji način da im uzmemo loptu, kad već ne možemo napraviti reviziju pokradene imovine. Meni se može i mora oprostiti to neznanje, jer nisam politički angažiran. Za druge ne znam, svakom njegova savjest.

Znam samo da ću, čim osjetim da neko ima odgovarajući metod, zamoliti ga da mi dozvoli da besplatno lijepim njegove predizborne plakate.

...

 Imali ste sigurno priliku sjediti u parkiranom autobusu. Pamtite li onaj osjećaj kada s perona krene susjedno vozilo, a vama se učini da polazi vaš autobus? Isti osjećaj imamo kada pomislimo da se stvari u ovoj državi pomjeraju sa vječite, mrtve tačke. Čista iluzija, nigdje se mi ne mičemo, samo se svi drugi oko nas pomjeraju.

Kada je već tako, otkud onda taj čudni osjećaj da nam vrijeme izmiče. Kako je moguće da nemamo vremena, a ništa se u suštini ne dešava? Možda je za rješenje te zagonetke potrebno pokušati maksimalno usporiti život, pa motriti na njega frame po frame i škiljiti šta se uistinu događa dok mi vodimo naoko normalan, proevropski život.

Možda ćemo na taj način shvatiti kako smo kukavički dozvolili da se dovedemo u situaciju iz koje niko razborit ne vidi skoro izlaz. Slobodno pitajte koga god hoćete, nije u pitanju defetizam.


(zurnal.info)

Pamtite li onaj osjećaj kada s perona krene susjedno vozilo, a vama se učini da polazi vaš autobus? Isti osjećaj imamo kada pomislimo da se stvari u ovoj državi pomjeraju sa vječite, mrtve tačke. Čista iluzija, nigdje se mi ne mičemo, samo se svi drugi oko nas pomjeraju.