Građani se svakodnevno okupljaju da pruže podršku studentima, advokati su proglasili jednonedeljni štrajk, deo prosvete obustavlja rad, radnici Pošte stupaju u štrajk, poljoprivrednici su najavili svoju podršku... Kolokvijalno rečeno – narodu je puklo trpilo, dozlogrdili su mu naprednjačka bahatost, korupcija, nasilništvo i bestijalnost.

Nitko ne može nikome ni dati smrt, kad ima samo svoju. Nikome ne možeš ni uzeti smrt. Dvosmrtan ne bi mogao hodati. Jednosmrtan sam, dakle. Da zapišem još ponešto, iako već moj jezik polako je načet zaboravljanjem.

Pitao sam novinare zašto nisu fotografirali onu stanicu, kad već snimaju svaku kuću pored koje prolazimo. Djevojka je kratko odgovorila “zato što tamo nije bilo ničega” i nastavila se došaptavati sa kolegom. Htio sam da kažem da sigurno jeste, samo nismo dobro gledali, ali sam odustao.

Pitam se koliko to govori o meni a koliko o svim tim knjigama koje sam posložio oko svoje glave? Živim li u njima ili kroz njih? Kuda to putujemo? Zajedno ili se zajedno odvajamo od svijeta?

I sve to za 400 miliona evra! Nikome iole razumnom ovo ne može da izgleda kao povoljan aranžman i ozbiljna prodaja po realnoj ceni. Srbija je izručena ruskom uticaju, dobrovoljno, uz oduševljeno glasanje ogromne većine poslanika. Nije naša propast počela sa Vučićem, on je samo nastavio gde su prethodnici stali.

Zubi nedavno preminulih, najčešće vojnika koji su poginuli u borbi, smatrani su vrijednim zbog relativno zdravog stanja. Zubi bi se vadili, očistili i ugradili u podlogu napravljenu od materijala poput bjelokosti za stvaranje proteze.

Teško je voljeti ljude koji odbijaju vidjeti uzlaudnost onoga što rade. Uostalom, evo prvi ja, da nema svih tih budalaština o čemu bih vam pisao? Hoću pisati o tome kako je ljubav paučinasta, kako paukovi lijepo pletu, kako se sunce uvijek digne ujutro vidjeli ga mi ili ne.

A da vrh stranke strepi od osipanja redova bilo je belodano na nedavnom skupu u Sava centru, gde su dovučeni naprednjaci predviđeni da glume studente, iako su uglavnom u srednjim godinama. Doveli su verne članove stranke, a onda su uz svaki red postavili obezbeđenje, opasne momke, da se ne bi slučajno desilo da neko iz publike vikne “ua” ili nešto slično.

Gledajući film Zero Effect (Jake Kasdan, 1998) 

U posljednjem mjesecu 2024. (čuli ste sigurno!) sveučilište Oxford proglasio je „truljenje mozga“ (brain rot) za riječ godine! Truljenje mozga? Već je napisan tom komentara na ovu vijest. Ali, eto - pojavu definiraju kao „pogoršanje nečijeg mentalnog ili intelektualnog stanja kao rezultat prekomjernog korištenja materijala, uglavnom online sadržaja, kojega se smatra trivijalnim ili neizazovnim“.

U kuhinji se vuku lajne kokaina, pored kuharice koja priprema brancina.

Ovo je trebala biti bajka ali sam od početka svjestan njezine nemogućnosti. Želja za boljim svijetom ne može biti drugo do puka mašta.

Ako zaista žele da stvore drugačije, bolje, zdravije društvo neka se što pre okrenu onome što su pisali izdajnici, autošovinisti, zarobljenici duha samoporicanja i slični nacionalni izrodi. U suprotnom, uprkos plemenitim težnjama i žudnji za pravdom, čeka nas večno vraćanje istog i rđava beskonačnost.

Teško je procijeniti koliko su svi kroz proteklu godinu osvijestili naše realne mogućnosti. Svakako je najbitnije da to učini Barbarez sa svojim timom. A svima nam ostaje vidjeti koliko su i oni toga naučili kroz čistilište Lige nacija.

I kako je samo cinično u svojoj strašnoj komičnosti - što te pozivaju i što govoriš na gotovo svim sahranama svojih starih komšija, svih vjera, kaže mi Ljiljana. Kako se priča otme svemu, samo ako je vidiš. Ispraćaš ostarjele crvenosoliterce. I to baš ti, jednog po jednog.

Avet prošlosti ima apsolutnu vlast, a vi ne biste da govorite o prošlosti, i još smatrate da je to sasvim normalno. Šta reći, a ne opsovati. Šetaju se ratni zločinci po televizijskim studijima, promovišu knjige po bibliotekama i centrima kulture, sede u glavnim odborima vladajućih stranaka, predvode kolone na Dan pobede nad fašizmom, ali to nekako nije tema za većinsku javnost.

Taramba je ostao u Mostaru, jer onakav kakav je bio nigdje drugdje ne bi ni mogao pustiti korijenje, a bio je sav od onog driblinga, lažnjaka, vica kojim se, na izvjestan način, s lakoćom proživljavaju povijesne turbulencije, moguće zato što mu nisu potpuno jasne a vjerojatnije zbog toga što ga uopće nisu ni interesirale.

Groblja danas imaju i otvoren wf...Ležarina po danu u mrtvačnici je toliko i toliko. Nema izležavanja ni mrtvima. U svoj grob/grad pa tamo lezi koliko hoćeš. Naravno da je tu lova. Ali čuj rečenicu - ležarina u hladnjaku.

Kad god neki državni službenik poželi da se uspenje više nego što mu status dozvoljava, u ozbiljnom društvu moraju se oglasiti sirene za uzbunu. A, kada takav pokušava postati zaštitnik ili otac nacije, treba se spremati za vanredno stanje.