Zviždači su najbolji alat protiv korupcije i mogu spasiti milione

Stephen Kohn, predsjednik Nacionalnog centra uzbunjivača u SAD-u i najpoznatiji svjetski advokat zviždača došao je u Bosnu i Hercegovinu kako bi održao predavanje o značaju zviždača i podržao osnivanje Asocijacije uzbunjivača u BiH. Kohn duže od 30 godina zastupa insajdere spremne da otkriju tajne korporacija i vlade rizikujući često otkaze ili potpuno uništenje karijera. On je pomogao zviždačima da otkriju neke od najvećih afera u SAD-u poput slučajeva bombaških napada na Svjetski trgovinski centar 1993. godine i Oklahomi 1995. godine, afere u laboratoriji FBI-ja i slučaju O.J. Simpsona. Teško da u svijetu postoji bolji stručnjak za zviždače i njihovu ulogu u otkrivanju prevara i korupcije. U opsežnom intervjuu za Žurnal Kohn govori o opasnostima za zviždače, njihovom ogromnom značaju u otkrivanju korupcije i kako ih zaštititi i ohrabriti da istupe.

ŽURNAL: Možete li danas zamisliti otkrivanje velikog korupcijskog slučaja bez zviždača?
KOHN: Ne! Otkrivanje prevara i korupcije zahtjeva insajdera a to je dokazano ne samo historijskim primjerima nego i naučnim istraživanjima o tome kako se otkrivaju prevare u modernom društvu. Trebate radnika, uposlenika iznutra – to može biti sekretarica, bankar, vladin zvaničnik – ali trebate nekoga iznutra ko vidi kako se to radi i ima želju da to prijavi. To je najbitnije. Istraživanja o otkrivanjima prevara su pokazala da je insajder najvažniji izbor za otkrivanje prevara i korupcije.

ŽURNAL: Može li se onda antikorupcijska kampanja u jednoj državi smatrati ozbiljnom bez podrške za zviždače?
KOHN: Ne, ne može. Dat ću vam primjer (Kohn pokazuje dio svoje prezentacije sa grafikonima). Udruženje ovlaštenih istraživača prevara je radilo istraživanje širom svijeta u kojem je učestvovalo oko 25.000 revizora o tome kako se otkrivaju prevare danas, bilo da postoji zaštita zviždača ili ne. U Europi velika većina informacija dolazi od dojava zviždača, oko 40 posto, a samo 1,3 posto otkrije policija. Možete vidjeti da kada policija istražuje slučaj bez dojave zviždača oko 99 posto slučajeva korupcije nikada neće biti otkriveno. A u ovom europskom slučaju zviždači uglavnom nisu zaštićeni. Sigurno i u Bosni i Hercegovini ljudi prijavljuju korupciju čak i ako nemaju zaštitu i rizikuju da ostanu bez posla. Ono što istraživanje pokazuje jeste da jednom kada ohrabrite zviždače ovi brojevi jednostavno “iskaču” iz skale.

ŽURNAL: U BiH načelno postoji želja da se bori protiv korupcije ali se ne nudi zaštita zviždačima...
KOHN: To neće uspjeti jer nauka o otkrivanju prevara zahtijeva izvore. Oni su dokazali da što je sofisticiranija šema, drugim riječima pranje novca ili korupcija u vladinim ugovorima, vama treba insajder. Niko izvana to neće moći otkriti bez izvora. Tako se to radi. U SAD-u je trebalo puno vremena ali je to jedini način da to ispravno uradite.

GRUBE OSVETE

ŽURNAL: U BiH ste da biste se sastali sa zvaničnicima i održite predavanje. Šta očekujete od tih sastanaka?
KOHN: Držao sam slična predavanja u Srbiji, Crnoj Gori, Mađarskoj, radio sam sa antikorupcijskom grupom o Češkoj i sastajao se sa ljudima iz cijele Europe. Govorio sam o jasnim modelima ili efektivnim primjerima kako koristiti uposlenike i zaštititi ih i koliko su oni potrebni za otkrivanje prevara u svim europskim državama, uključujući BiH. To je generalno europski problem jer je sve novo. U SAD-u smo imali prvi zakon o zviždačima prije 150 godina. Tokom posljednjih 50 godina usvojili smo 30-40 različitih zakona o zviždačima. Uradili smo to jer oni funkcionišu. Usvojite jedan i kažete: ovo je pomoglo. Onda usvojite još jedan, pa još jedan... zakoni postaju jači i bolji i radili smo to dugo vremena.

ŽURNAL: Šta onda zviždači pioniri mogu očekivati u BiH?
KOHN: Bit će osveta! I to grubih osveta. Bez jakog zakonskog okvira da se zviždači ohrabre i zaštite, zviždači će biti otpuštani, stavljani na crne liste ili čak gore jer su oni prijetnja postojećim odnosima moćnika. Oni će pokušati ne samo da otpuste zviždača nego da to urade na takav način da preplaše uposlenike da ikada otkriju korupciju. To je najveći problem u svim zakonima o zviždačima i kulturama. Jer ako otpustite zviždača i uništite njihovu karijeru, svi su preplašeni. Sa druge strane, ako zviždači istupe i pobijede, sve se počinje mijenjati. A to sam vidio u SAD-u. Zastupao sam zviždače iz vladinog sektora, privatnog i svakog drugog od 1984. godine. Vidio sam da uspjeh jednog zviždača privlači 20 drugih i onda vidite stvarnu promjenu u institucijama.

Ako se zviždaču uništi život, desi se sasvim suprotno.

ŽURNAL: Kako onda napraviti taj zakonski okvir? Koji su dobri i loši primjeri?
KOHN: Trebate efektivan zakon: prvo, zviždač treba imati mogućnost da može ići na sud i da se njegov slučaj iskreno sasluša. Ako pobijedi mora imati značajnu odštetu. Moraju postojati jake sankcije i mogućnost odbrane zviždača. Također, mora postojati ured za zaštitu zviždača, možda pri agenciji za borbu protiv korupcije ili nekoj drugoj kojoj zviždač može otići i dobiti podršku. Ako taj ured ne radi svoj posao, oni i dalje moraju imati mogućnost da sami idu na sud. Ali trebaju institucionalnu podršku jer je veoma teško jednoj osobi da se bori protiv velike kompanije ili vladine institucije. Na kraju, moraju biti nagrađeni. To se pokazalo kao najefektivniji dio američkih zakona o zviždačima. Stvoren je mehanizam da ako neko istupi i otkrije prevaru, a to dovede do osuđivanja zvaničnika, da nešto od novčane kazne pripadne zviždaču. To je promijenilo dinamiku. Mora postojati način da se korupcija prijavi anonimno i povjerljivo ali pravo da se javno otkriju saznanja, novinarima ili sudu, tako da ljudi mogu da vide šta se dešava. Ako se to dešava na tajnim suđenjima onda nikada neće funkcionirati.

ŽURNAL: Kako onda razlikovati stvarnog i lažnog zviždača? Da li je bilo slučajeva lažnog istupanja?
KOHN: To je besmislica. Ne postoji takva stvar. Niko ne “zviždi” bez razlogfa. Morao bi biti lud. Zviždači su nepopularni, otpuštaju ih. U SAD-u postoji zakon kojim oni mogu biti kažnjeni ako su neozbiljni ali to se ne dešava gotovo nikad. Ako želite samo izmisliti stvari bolje se ne zovite zviždačem. Nećete imati puno prijatelja. Radite nešto drugo.

Pravo pitanje za zviždače nije samo njihova zaštita nego to što velika većina radnika koja svjedoči prevarama i korupciji to nikada ne prijavi. U SAD-u je 98 - 99 posto slučajeva radnika koji svjedoče korupciji i nikada je ne prijave vlastima. A to se dešava gdje postoji snažna zakonska zaštita za zviždače. Oko 40 posto radnika ne prijavi prevaru nikome u SAD-u. Ako vide korupciju neće reći ni riječ! Većina svoja saznanja kažu šefu ili nekome u kompaniji. Njima šefovi uglavnom odgovaraju da šute i to je kraj.

U SAD-u samo četiri posto radnika kažu o prevari nekome van kompanije. Zapamtite da 40 posto ne kaže nikome, četiri posto se odnosi samo na one koji kažu. To znači da 98 posto ljudi nikada ne prijave korupciju vlastima. A četiri posto koji kažu nekome van kompanije to možda kažu advokatu, majci ili bilo kome van kompanije. Tako da je broj ljudi koji vlastima prijave korupciju vjerovatno jedan ili dva posto, i to kada imate dobar dan. Ono što je Kongres pokušavao, kada je ojačavao ove zakone – ako su radnici najvažniji pojedinačni izvor za prijavljivanje korupcije a velika većina radnika se boje da to urade, čak i sa zakonskom zaštitom – kako se možemo boriti protiv korupcije? Šta je rješenje? A ono postoji.

U SAD-u je 1987. godine donesen jedan zakon o zviždačima (False Claim Act) i te je godine odnos novca koji je vraćen uz pomoć zviždača u odnosu na onaj koji je prikupila država izgledao ovako – nula prema 89 miliona dolara! Drugim riječima, naši policajci, agencije i inspektori uspjeli su saznati za prevare, tužiti ljude i prikupiti taj iznos nazad. Tada je donesen zakon po kojem radnik koji prijavi korupciju ne može biti otpušten i još će dobiti nagradu za to, 10-20 posto od onoga što prijave. Poslije 20 godina zviždači su vratili 1,4 milijarde dolara! To je 75 posto novca otkrivenog u prevarama i vraćenog vlastima. Tokom vremena se taj iznos povećavao i u prošloj godini je iznosio oko pet milijardi dolara!

To samo dokazuje da ako želite da ljudi prijavljuju korupciju morate “pustiti sa uzice” taj nevjerovatni resurs radnika. Iza toga postoji nauka. Ne sjedite samo i govorite: radnici istupite! Tako nikada neće postići ništa. Susretao sam se sa zviždačima, čak i iz Europe, i riječi koje su koristili su: cesta ubija. Životinje samo pregaze na cesti. Zašto bih ja postao “životinja na cesti”? Bez garancija za bilo kakvu zaštitu. Vjerovatno ću izgubiti i posao ako ikada saznaju. Ako izgubim posao i niko ne želi da me zaposli, kako ću onda prehraniti svoju porodicu. Zašto bih riskirao? Zato trebate sistem nagrada. Zašto bi iko rizikovao? Postoje zaista hrabri ljudi ali su oni “mala manjina”.

Ako se zaista želite boriti protiv korupcije morate biti realni i koristiti nauku. Zaboravite svoje predrasude, pretpostavke i radite svoj posao. To je to!

ZVIŽDAČI I POSLOVNE TAJNE

ŽURNAL: Šta je sa ljudima koji žele biti zviždači ali su i oni uključeni u korupciju? Takav bi slučaj mogao biti u BiH – da su ljudi protiv svoje volje ili čak svjesno uključeni u korupciju ali žele o tome govoriti.
KOHN: To je apsolutni ključ u otkrivanju prevara. Sreo sam se sa mnogo vladinih zvaničnika i ovo je mišljenje preovladalo: postoji razlika u zakonu na tri nivoa korupcije. Prvi su učesnici i oni mogu potpuno zaštićeni po zakonu o zviždačima. Jer svi znaju da učesnici jesu najbolji zviždači. Kada kaznite učesnike ugasit ćete “zvižanje”. Naprimjer, ja sam građevinski radnik i sipam cement da izgradim školu i znam da koriste cement C kvalitete umjesto A, pa škola možda neće biti sigurna. Može se desiti zemljotres i djeca mogu umrijeti. Ali ja koristim taj cement i učesnik sam korupcije. Ako taj građevinski radnik ne može biti zvižač onda je “igra završena”. Trebate učesnike.

Sljedeći nivo su oni koji planiraju i potiču korupciju. Takvi možda neće dobiti zaštitu. Učesnici – da – oni koji planiraju – vjerovatno ne.

ŽURNAL: Šta se može uraditi kada imate zviždača ali nemate reakciju tužilaštva?
KOHN: Jedan od mojih prvih slučajeva iz '80-ih je bio slučaj jednog radnika iz nuklearne tvornice. Pravili su nuklearno naoružanje. Nije postojala nikakva zaštita zviždača uz mnogo objašnjenja - poput nacionalne sigurnosti. Taj je radnik postao zviždač i bio je u pravu. Nije imao zakonske zaštite. Zato smo sa slučajem upoznali medije a oni su ga stavili na naslovnu stranu i izazvali ministra na konferenciji za novinare. On je naredio da se taj zviždač zaštiti. Morali su ga vratiti na posao i isplatiti mu plate iako nije postojao zakon o zviždačima. To se desilo samo zbog pritiska javnosti i podške jednog malog broja kongresmena koji su tražili da se usvoji novi zakon. I usvojili su ga.

Pritisak javnosti kroz medije bi u BiH bio najvažniji mehanizam da se zaštite zviždači. Nevladine organizacije, mediji i nadati se nekoliko političara koji imaju viziju budućnosti je savez koji će biti potreban da se stvari pokrenu. Ne samo usvajanje zakona nego i dugotrajne mjere da bi zakon funkcionirao. Na kraju svega toga je radnik koji hrabro istupa. U SAD-u to nije došlo preko noći i nije bilo odmah prihvaćeno. Dobri primjeri tjeraju javnost da se promijeni. Ljudi vide primjere hrabrih zviždača i kažu da se to ne smije desiti, da moraju postojati zakoni da ih štite.

Imali smo slučaj uposlenika FBI-ja. On je bio zadužen za mjesto zločina prvih bombaških napada na Svjetski trgovinski centar 1993. godine. On je bio glavni stručnjak za eksplozive u FBI-ju. Odlučio je da želi biti zviždač. Mi smo pristali da ga zastupamo ali nam je iz ureda državnog tužioca rečeno da ako bilo kome kaže bilo što bit će kriv i ići će u zatvor. Radi se o nacionalnoj sigurnosti i nema čak ni pravo na advokata. Nakon dvije godine, dok je još radio za FBI, uz njihovu dozvolu, pojavio se uživo u Lary King Show i govorio o problemima u državnoj sigurnosti. To se desilo samo iz jednog razloga – mediji i javnost su insistirali na tome. Postigli smo nešto što mislim da je važno. Mediji mogu biti podijeljeni, podržavati jednu ili drugu stranku, ali na kraju moraju podržati zviždače jer je to dobar izvor vijesti i prodaje novine. Onda je predsjednik SAD-a morao potpisati deklaraciju kojom se agentima FBI-ja dozvoljava da budu zviždači. Sve to zbog pritiska javnosti.

ŽURNAL: Upravo je to bilo jedno od naših pitanja, kako riješiti problem kada je zviždaču ugovorom zabranjeno da iznosi poslovne tajne?
KOHN: Moj drugi najveći slučaj bio je u '90-im. Imali smo te probleme. Imali smo zviždača a on je potpisao ugovor da ništa ne smije govoriti. Došao nam je i tražio da mu pomognemo. Dobio je novac da potpiše taj ugovor i ne smije govoriti o sigurnosnim problemima koji mogu naštetiti ljudima. Kompanija sa kojom je potpisao ugovor je bila velika kompanija Halliburton Brown & Root, jedna od najmoćnijih međunarodnih korporacija u SAD-u. Dick Cheney je bio direktor HBR-a prije nego što je postao potpredsjednik. Ako se sjećate oni su imali sve ugovore u Iraku.

Ovaj je radnik potpisao ugovor a on je samo električar, niskopozicionirani radnik. Kada je prvi put predstavniku firme rekao da ne može živjeti sa tim on mu je rekao da će ga “pratiti do kraja zemlje i bit će uništen” ako otvori usta. Taj je slučaj došao do nas. Kopirali smo njegov ugovor, sazvali konferenciju za novinare i podijelili im ga. Jedan je zviždač imao hrabrosti da istupi i dobili smo taj slučaj. U njegovu je odbranu na kraju stao i Kongres i zakoni su promijenjeni.

Ponovo, ovaj se zviždač usudio govoriti i znao je da ako izgubi slučaj igra će biti završena. I opet su mediji, javnost i kongresmen koji je imao hrabrosti da istupi, odigrali glavnu ulogu.

ŽURNAL: Da li je ispravno da tužioci traže zviždača ili morate čekati da se on sam javi?
KOHN: Ako počnu da traže zviždače to će biti lov na vještice i svi će se preplašiti. Morate stvoriti ugled. Recimo, Vlada ima antikorupcijski ured i kaže dođite. I niko ne dođe. Odjednom se pojavi jedna osoba i sve oči u SAD-u su uprte u nju. Svi radnici krajičkom oka posmatraju šta će se desiti. Ako taj ured uradi svoj posao onda će ostali “provaliti” vrata tog ureda, navirat će. Ako ne uspiju to će biti prevara i niko se neće pojaviti. Vidio sam to.

U prvih deset godina našg najvažnijeg zakona o zviždačima, Falce Claim Act, odnos novca kojeg su vratili zviždači i vlasti je bio jednak. Pogledajte sada, zviždači doprinose sa 80 posto. I taj broj stalno raste. Sada u ladicama imaju hiljade slučajeva. Ja radim na tim slučajevima. Kada dođe zviždač sa slučajem od četiri miliona “zaboravimo” na to. Imamo slučajeve prevare od 100 miliona dolara. Imaju toliko slučajeva jer radnici vjeruju uredu i “marširaju” unutra. Doći će vrijeme kada će se ovaj broj početi smanjivati. Tada znate da ste napravili promjenu. Promijenili ste kulturu i institucionalni okvir, ali vjerujte mi, to može potrajati.

ŽURNAL: Koliko to može trajati u BiH?
KOHN: Ako usvoje dobar zakon i postave prave ljude možete vidjeti promjene u periodu od nekoliko godina, ili ranije. Trebate jak zanonski okvir i o tome ću razgovarati kada se budem susretao sa ljudima. Na osnovu američkih zakona došao sam do deset osnovnih principa sličnih onima koje je usvojio Transparency International. Razlika koju mi donosimo u ovu jednačinu jeste da sam ja advokat koji je radio na ovim slučajevima godinama. Vidio sam šta funkcionira vlastitim očima.

Sada zastupam ljude iz Europe jer mnogi naši zakoni sada štite ljude iz Europe ili širom svijeta. Vidio sam šta funkcionira a šta ne. Naučili smo toliko mnogo lekcija o tome šta ne funkcionira da vi u BiH možete imati koristi od toga i napraviti dobre zakone. Ali ako nemate podršku javnosti i imate slabe zakone onda će prevare biti profitabilne.

ŽURNAL: Šta mogući zviždači trebaju uraditi? Da li trebaju prikupiti što je moguće više informacije i dokaza ili je dovoljno da svjedoče? Kakav pristup trebaju imati advokati?
KOHN: Dokumentirajte, dokumentirajte, dokumentirajte! Zviždač je često sam nasuprot drugim svjedocima. Trebate dokumentaciju da biste bili vjerodostojni. Dio toga je stvaranje zakona, sigurne luke, gdje zviždač može uzeti informaciju i odnijeti je u ured bez da bude optužen za kršenje tajnosti ugovora ili državne tajne. Trebate dokumentaciju i to smo naučili iz svakog zviždačkog slučaja. Vidio sam slučajeve gdje kompanije dovedu 20 svjedoka protiv jednog zviždača i ako nemate prave dokaze ne možete pobijediti. Dokumentacija je najvažnija. Zato mnogi zviždači dugo skupljaju informacije.

SVE MORA BITI LIČNA ODLUKA

ŽURNAL: Da li je u redu poslati zviždača da prikuplja dokaze?
KOHN: Da. Mi to stalno radimo. Ozvučimo ga i pošaljemo ga u kompaniju. Ali ga morate zaštiti. Što se tiče advokata, zviždači trebaju snažnu zakonsku odbranu. A one mogu doći iz tri smjera. Prvi, ako postoji antikorupcijska agencija. Oni mogu obezbijediti direktnu podršku zviždačima.

Prema našim zakonima oni mogu na sudu predstavljati zviždača jer zviždači često nemaju novca za advokate. To je prva stvar. Druga su NVO. Oni su u SAD-u pravno pomagali zviždače prije nego što su zakoni i donijeti. Treće je stimuliranje i ohrabrivanje privatnih advokatskih komora da istupe i preuzmu slučaj. U svim našim zakonima stoji da ako zviždač pobijedi u slučaju vlada ili privatna kompanija plaćaju zviždačevog advokata po tržišnim cijenama, isto koliko bi velika kompanija platila advokata. Tako se komore ohrabruju da prihvate slučajeve.

Od početka je bilo jasno da bez pravne pomoći zviždači neminovno gube slučaj. Morate razmisliti o tome. Jedan radnik iz cijele firme ili birokratije – ta će firma ili birokratija htjeti uništiti tog radnika jer su poslovi ugroženi, reputacija je ugrožena i oni zarađuju novac. Zviždač ih može osramotiti. Može ih koštati političke karijere. Odnos snaga na početku je potpuno iskrivljen protiv zviždača. Zakoni nastoje taj odnos izbalansirati znajući da budućnost borbe protiv korupcije zavisi od stvaranja tog balansa.

ŽURNAL: Kada čujemo objašnjenje od vlasti da sistem zaštite zviždača košta puno novca, trebamo li im vjerovati?
KOHN: To je laž! OK, sada se smijemo, pustite nas da se smijemo. Pogodite šta se prvo desi kada novac od zviždača počne da dolazi? Počnu da se svađaju ko će ga dobiti. Ovo nije novac od poreza. Ovo je zarada koja dolazi od kazni. Ko će ga dobiti? Ovaj sistem je jako profitabilan. Ako agencija za borbu protiv korupcije natjera počinioce da plate kaznu, ona bi bila jako profitabilna. Tri milijarde koje smo skupili u 2010. godini je mala suma. Istraživanje o trendovima je pokazalo da je strah kompanija da će biti uhvaćene, što je dovelo do sklapanja ispravnih ugovora, spasilo bilion dolara!

U mnogim industrijama u SAD-u, jednom kada je zviždač otpušten i uništen, rekli su samo: neka se dobra vremena nastave. Ali ako zviždač pobijedi, druge kompanije to vide i ne žele završiti na isti način pa se mijenjaju. To je ključ. Ključ nije samo otkrivanje i prevencija, radi se o načinu na koji se posluje. Svaki vladin zvaničnik koji kaže da je sistem skup ustvari govori da želi zaraditi na korupciji. Govore vam da 99 posto korupcije nikada neće biti otkriveno. Govore vam da žele nastaviti korupciju jer njima i njihovim prijateljima ide prilično dobro.

ŽURNAL: Tvrdite da su zviždači najbolji način borbe protiv korupcije?
KOHN: Tako je. Način da se borite protiv korupcije je da prije svega naučite kako da je otkrijete. Bez otkrivanja ne možete se boriti jer ne vidite svog neprijatelja. Sjetite se da u Pravilima ratovanja, poznatog kineskog filozofa (Sun Tzu op.a.), obavještajni podaci su najvažniji. Morate imati podatke.

ŽURNAL: Kako onda u SAD-u trošite novac od otkrivanja prevara i korupcije?
KOHN: To je dobro pitanje. Jedan dio novca ide ministarstvu pravde ili tužilaštvima koji rade na ovim slučajevima. Ja sada zastupam ideju da se to stavi u zakon. Da budemo iskreni, ne želite imati dobar i agresivan ured tužioca, koji uradi dobar slučaj, a sljedeće godine mu smanje budžet. U SAD-u se sada “borimo” oko toga. Ono što je počelo sa ograničenim mogućnostima danas je jako moćan zakon o zviždačima koji upravlja većinom američke ekonomije. Jedini razlog zbog kojeg se to desilo jeste što on funkcionira.

ŽURNAL: Kada ste se susretali sa zvaničnicima iz regije, da li su oni bili spremni da usvoje ove zakone, kakva je bila njihova reakcija?
KOHN: Vidio sam skepticizam ali stvarno ne mogu tumačiti njihove reakcije jer ne znam kako da ih tumačim. Razumijem samo kranji rezultat – da li ćete implementirati dobre i snažne zakone ili ne. Tačka. Ako je odgovor ne onda vam to govori više od bilo kojeg govora ili propagande. Europa u cjelini puno zaostaje. To tek dolazi ovdje. Vijeće Europe to vidi i većina zemalja bi trebala imati zakone ali nema.

U konvenciji Vijeća Europe piše da mora postojati zakon o nadoknadi štete ali većina zemalja ne samo da nema taj član zakona nego uopšte nema zakon. Oni krše konvenciju i ako uopšte imaju mogućnost kompenzacije to nije dovoljno. Zašto biste rizikovali cijelu svoju karijeru za malo novca. Šutit ću i zadržati svoj posao. Iako to stoji u konvenciji, ne znam niti za jedan mehanizam u Europi koji ohrabruje zviždače. Teoretski, uradili su dobru stvar.

Sreo sam se sa organizacijom u Pragu koja ovo implementira i pitao sam ih da li otpušteni radnici mogu doći vama, njima jer Vijeće Europe kaže da mogu, i znate šta su mi rekli: pretrpani smo slučajevima i bavimo se samo onima u kojima je zviždač ubijen a njihove porodice traže novac i mi im damo neku simboličnu sumu. Nemojte dolaziti nama, nemamo resursa. U Europi je zaostatak veliki. Zato sam i došao da pomognem da se stvari pokrenu. U Europi vide problem ali nedostaje politička volja da se problem riješi.

Neki ljudi, pogotovo u Srbiji dok sam bio tamo, gledaju samo stvari koje su potrebne za ulazak u EU. Koje polje moramo prekrižiti da bismo rekli EU da imamo borbu protiv korupcije. Ako je “zviždanje” samo križanje polja onda je ono bezvrijedno. Pitanje ne treba biti koji mi minimum treba da se priključim EU. Pitanje treba biti kako da se borimo protiv korupcije u svojoj zemlji.

ŽURNAL: Da li ste ikada bili zaista zabrinuti za sigurnost zviždača i da li ste se možda osjećali odgovornim jer ste nekoga nagovorili da istupi i doveli ga u opasnost?
KOHN: Nikada nikoga nisam ohrabrivao da istupi. Nikada i neću. To mora biti lična odluka. Ja sam advokat i mi smo odlučili da ćemo raditi za zviždače i ako dođe samo po savjet u povjerenju. Kažemo mu kakvi su zakoni i mogućnosti i ako odu mi ne radimo ništa. Jer oni trebaju mjesto na koje mogu otići i gdje se osjećaju sigurno. Ako odluče da istupe onda postoje dvije vrlo važne stvari. Mogu li garantovati ovom zviždaču istinsku anonimnost? Da niko nikada ne sazna ko su oni. Tako da to nije samo tehničko ili zakonsko pravo na anonimnost, nego da li su zakoni i procedure takve da se za tu osobu nikada neće saznati. Sa druge strane, mogu li tog zviždača staviti na naslovnu stranu novina tako da sve što se desi tom zviždaču bude javno. To su dva načina: da budete potpuno anonimni ili sa što je moguće većim publicitetom.

(zurnal.info)