...saznajte u najnovijem tekstu naše kolumnistice koji kasni samo dva mjeseca
Dan pred porod počeo je prilično veselo. Posvađala sam se dvatriput sa mužem, optužila mamu što me je rodila, šutnula mačka i otpustila pola firme. Potom sam smireno krenula ka bolnici. Kad me najdraži istovario iz civara ispred bolnice dao si je petama vjetra tako brzo da se nisam stigla ni oprostiti s njim jednim vrućim šamarom. Konačno mu se isplatio sav onaj silni noćni jogging ko fol do videoteke.
PLOČICE I ULOŠCI
Ako mislite da sam neopravdano gruba probajte vi sami samcati stati ispred one grozomorne bolnice, bespomoćni onako kako samo može biti sirotica dvadeset kila teža nego što treba. Jer zna šta je čeka. Istog trenutka kad sam prešla prag skinuli su mi svu odjeću kao da sam u zatvoru pa ne smijem imati ništa svoje. Kako je samo neprirodno biti u spavaćici i bade mantilu u 11 ujutro u sobi punoj nepoznatih žena!
No, brzi skrining mi je otkrio da sam ako ne najmlađa ono najčilija u sobi, sa najmanje otečenim nogama. Spavaćica mi se slagala sa papučama a najdraži muž me je sa bezbjedne udaljenosti zvao svake 3 sekunde. U tašni sve visokokalorični keksići i ručak iz najbolje gradske tratorije. Svanulo mi je. Mogu se opustiti, grickati i gledati.
Eno tamo dvije porodilje koje se valjaju u bolovima. Došle su da se prirodno porode očekujući da doktori imaju prirodan osjećaj za njihove potrebe, a da su sve sestre prirodno zabrinute za njihovo zdravlje. Te su sasvim prirodno provele dan lupajući glavom o krevet. Kako predvidljivo.
Kad mi dosadi tuđa patnja, brojim čitave podne pločice. Ali prekratko traje. Duže ispunim vrijeme brojeći uloške. Povremeno trknem do wc-a da vidim koja od nas najviše krvari i koliko koja koristi uložaka. To je prednost naših bolnica, ta silna transparentnost. Jedan wc, jedna kanta za smeće bez poklopca, i priče kazuju, ima jedna čistačica. Dok prebrojavam tuđe uloške svoje vadim ispod pazuha, obzirom da nema ni police ni zakačke, i boga molim da niko ne prođe u tom trenutku (jesam li rekla da su i vrata na wc-u transparentna?)
Natrag u krevet isto onako čilo i veselo i sve se nešto kontam nije ni ovaj porod loš.
OTUPLJIVNANJE ORGANA
Dok nije došlo veče. Odmah šok terapija. Moj savršeno depiliran organ pretrpio je nepotrebno obrezivanje najtupljim i najstarijim bic brijačem koji je bio tup još 1945. godine.
A potom se desio klistir. Legalizovani sadizam. Kad mi je sestra Mengele šušnula suho i kruto crijevo, koje nikad nije čulo da i trudnice imaju dušu, pa čak i tako nisko postavljenu, mislila sam da umirem. Malu satisfakciju mi je priuštio stampedo drugih sestara sa raznih odjela koje su uletjele u ambulantu. Mislile su zbog mog krika da je u ambulanti pokolj. Samo što nije bio. Nisam je mogla dohvatiti od stomaka. Tek kad je postalo neugodno nečim je namazala crijevo. Bio je to hod po tankom klistiru smrti...
Jutro D. Na viziti saznajem operacija carski rez ima da počne za 15 minuta. Naka me vrućina obli. Usne uvijek spremne na seksi osmijeh naglo se suše. Ama, šta usne, sva služokoža se paruši (ima li ovaj glagol?). Ne bi je osvježio ni goli Džejson u zagrljaju sa Edvardom. Da, pratim serijal o vampirima i vukodlacima, pa?!
Ljudski tornado u vidu divne Sestre Ramize prenosi me odmah na sprat iznad, intenzivnu. I obrah se ja tako u nepoznatoj sobi a Sestra me krene skidati, da, tako stojeći. Ni iz kakvih niskih pobuda naravno, već nema gdje drugo. Deset otečenih pari očiju me gleda sprijeda. Face to face sa mojim sisama. A ko zna koliko očiju „sa zada.“ Zahvaljujući zahvatu noć prije imali su šta i vidjeti.
MEDENI GAD
Obmotanu zelenim neštonaliknaogrtač, krutim nadam se od nedostatka omekšivača, uvode me u operacionu salu, gdje me vječnost čitavu pokušavaju spinalno anestezirati. Ne merem se opustiti da si pita. Tek sam tad shvatila da ću ja gledati operaciju, ne onako sa plafona kao u serijama, već fakat, u živo!Reality porod. Iskustvo koje ne bih ponovila ni u ludilu nikad i zanikad. No nije ni 10 minuta prošlo kad ...kmek, glavica, nogica, nešto crveno, migoljavo, trkom od mene do nekog stola, pa opet do mene. U zagrljaj. A ja u plač. Ridam i ridam tako ne mogu da vidim sopstveno dijete od plača. Sve što znam jeste da mi je na prsima biće. Živi blagoslov. Srce koje kuca. Dosta sentimentalnosti Dženana!
I tako se ja porodih. Ali veselju tu nije bio kraj. Saznadoh da za odlazak kući trebam imati nešto više od puke želje. Na primjer stolicu. Kako se dobija stolica? Od hrane. Kako se dobija hrana u postporođajnom odjelu? Nikako.
Majku mu. Zašto se sve i uvijek vrti oko guzice?
Opet klistir? Ne kad bih crkla. Ili ipak? Kaže pjesma Love hurts?
Da, love hurts. Nije ni čudo što roditelj od početka dječijeg života osjeća da ono ne cijeni dovoljno njegovu ljubav. Nezahvalni mali gad. Medeni.
">...saznajte u najnovijem tekstu naše kolumnistice koji kasni samo dva mjeseca
Dan pred porod počeo je prilično veselo. Posvađala sam se dvatriput sa mužem, optužila mamu što me je rodila, šutnula mačka i otpustila pola firme. Potom sam smireno krenula ka bolnici. Kad me najdraži istovario iz civara ispred bolnice dao si je petama vjetra tako brzo da se nisam stigla ni oprostiti s njim jednim vrućim šamarom. Konačno mu se isplatio sav onaj silni noćni jogging ko fol do videoteke.
PLOČICE I ULOŠCI
Ako mislite da sam neopravdano gruba probajte vi sami samcati stati ispred one grozomorne bolnice, bespomoćni onako kako samo može biti sirotica dvadeset kila teža nego što treba. Jer zna šta je čeka. Istog trenutka kad sam prešla prag skinuli su mi svu odjeću kao da sam u zatvoru pa ne smijem imati ništa svoje. Kako je samo neprirodno biti u spavaćici i bade mantilu u 11 ujutro u sobi punoj nepoznatih žena!
No, brzi skrining mi je otkrio da sam ako ne najmlađa ono najčilija u sobi, sa najmanje otečenim nogama. Spavaćica mi se slagala sa papučama a najdraži muž me je sa bezbjedne udaljenosti zvao svake 3 sekunde. U tašni sve visokokalorični keksići i ručak iz najbolje gradske tratorije. Svanulo mi je. Mogu se opustiti, grickati i gledati.
Eno tamo dvije porodilje koje se valjaju u bolovima. Došle su da se prirodno porode očekujući da doktori imaju prirodan osjećaj za njihove potrebe, a da su sve sestre prirodno zabrinute za njihovo zdravlje. Te su sasvim prirodno provele dan lupajući glavom o krevet. Kako predvidljivo.
Kad mi dosadi tuđa patnja, brojim čitave podne pločice. Ali prekratko traje. Duže ispunim vrijeme brojeći uloške. Povremeno trknem do wc-a da vidim koja od nas najviše krvari i koliko koja koristi uložaka. To je prednost naših bolnica, ta silna transparentnost. Jedan wc, jedna kanta za smeće bez poklopca, i priče kazuju, ima jedna čistačica. Dok prebrojavam tuđe uloške svoje vadim ispod pazuha, obzirom da nema ni police ni zakačke, i boga molim da niko ne prođe u tom trenutku (jesam li rekla da su i vrata na wc-u transparentna?)
Natrag u krevet isto onako čilo i veselo i sve se nešto kontam nije ni ovaj porod loš.
OTUPLJIVNANJE ORGANA
Dok nije došlo veče. Odmah šok terapija. Moj savršeno depiliran organ pretrpio je nepotrebno obrezivanje najtupljim i najstarijim bic brijačem koji je bio tup još 1945. godine.
A potom se desio klistir. Legalizovani sadizam. Kad mi je sestra Mengele šušnula suho i kruto crijevo, koje nikad nije čulo da i trudnice imaju dušu, pa čak i tako nisko postavljenu, mislila sam da umirem. Malu satisfakciju mi je priuštio stampedo drugih sestara sa raznih odjela koje su uletjele u ambulantu. Mislile su zbog mog krika da je u ambulanti pokolj. Samo što nije bio. Nisam je mogla dohvatiti od stomaka. Tek kad je postalo neugodno nečim je namazala crijevo. Bio je to hod po tankom klistiru smrti...
Jutro D. Na viziti saznajem operacija carski rez ima da počne za 15 minuta. Naka me vrućina obli. Usne uvijek spremne na seksi osmijeh naglo se suše. Ama, šta usne, sva služokoža se paruši (ima li ovaj glagol?). Ne bi je osvježio ni goli Džejson u zagrljaju sa Edvardom. Da, pratim serijal o vampirima i vukodlacima, pa?!
Ljudski tornado u vidu divne Sestre Ramize prenosi me odmah na sprat iznad, intenzivnu. I obrah se ja tako u nepoznatoj sobi a Sestra me krene skidati, da, tako stojeći. Ni iz kakvih niskih pobuda naravno, već nema gdje drugo. Deset otečenih pari očiju me gleda sprijeda. Face to face sa mojim sisama. A ko zna koliko očiju „sa zada.“ Zahvaljujući zahvatu noć prije imali su šta i vidjeti.
MEDENI GAD
Obmotanu zelenim neštonaliknaogrtač, krutim nadam se od nedostatka omekšivača, uvode me u operacionu salu, gdje me vječnost čitavu pokušavaju spinalno anestezirati. Ne merem se opustiti da si pita. Tek sam tad shvatila da ću ja gledati operaciju, ne onako sa plafona kao u serijama, već fakat, u živo!Reality porod. Iskustvo koje ne bih ponovila ni u ludilu nikad i zanikad. No nije ni 10 minuta prošlo kad ...kmek, glavica, nogica, nešto crveno, migoljavo, trkom od mene do nekog stola, pa opet do mene. U zagrljaj. A ja u plač. Ridam i ridam tako ne mogu da vidim sopstveno dijete od plača. Sve što znam jeste da mi je na prsima biće. Živi blagoslov. Srce koje kuca. Dosta sentimentalnosti Dženana!
I tako se ja porodih. Ali veselju tu nije bio kraj. Saznadoh da za odlazak kući trebam imati nešto više od puke želje. Na primjer stolicu. Kako se dobija stolica? Od hrane. Kako se dobija hrana u postporođajnom odjelu? Nikako.
Majku mu. Zašto se sve i uvijek vrti oko guzice?
Opet klistir? Ne kad bih crkla. Ili ipak? Kaže pjesma Love hurts?
Da, love hurts. Nije ni čudo što roditelj od početka dječijeg života osjeća da ono ne cijeni dovoljno njegovu ljubav. Nezahvalni mali gad. Medeni.
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Arhiva
DŽENANA ALAĐUZ: Je l' se Džekna porodila?
ZABILJEŠKE JEDNE PRAKTIČNE ŽENETINE
...saznajte u najnovijem tekstu naše kolumnistice koji kasni samo dva mjeseca
Dan pred porod počeo je prilično veselo. Posvađala sam se dvatriput sa mužem, optužila mamu što me je rodila, šutnula mačka i otpustila pola firme. Potom sam smireno krenula ka bolnici. Kad me najdraži istovario iz civara ispred bolnice dao si je petama vjetra tako brzo da se nisam stigla ni oprostiti s njim jednim vrućim šamarom. Konačno mu se isplatio sav onaj silni noćni jogging ko fol do videoteke.
PLOČICE I ULOŠCI
Ako mislite da sam neopravdano gruba probajte vi sami samcati stati ispred one grozomorne bolnice, bespomoćni onako kako samo može biti sirotica dvadeset kila teža nego što treba. Jer zna šta je čeka. Istog trenutka kad sam prešla prag skinuli su mi svu odjeću kao da sam u zatvoru pa ne smijem imati ništa svoje. Kako je samo neprirodno biti u spavaćici i bade mantilu u 11 ujutro u sobi punoj nepoznatih žena!
No, brzi skrining mi je otkrio da sam ako ne najmlađa ono najčilija u sobi, sa najmanje otečenim nogama. Spavaćica mi se slagala sa papučama a najdraži muž me je sa bezbjedne udaljenosti zvao svake 3 sekunde. U tašni sve visokokalorični keksići i ručak iz najbolje gradske tratorije. Svanulo mi je. Mogu se opustiti, grickati i gledati.
Eno tamo dvije porodilje koje se valjaju u bolovima. Došle su da se prirodno porode očekujući da doktori imaju prirodan osjećaj za njihove potrebe, a da su sve sestre prirodno zabrinute za njihovo zdravlje. Te su sasvim prirodno provele dan lupajući glavom o krevet. Kako predvidljivo.
Kad mi dosadi tuđa patnja, brojim čitave podne pločice. Ali prekratko traje. Duže ispunim vrijeme brojeći uloške. Povremeno trknem do wc-a da vidim koja od nas najviše krvari i koliko koja koristi uložaka. To je prednost naših bolnica, ta silna transparentnost. Jedan wc, jedna kanta za smeće bez poklopca, i priče kazuju, ima jedna čistačica. Dok prebrojavam tuđe uloške svoje vadim ispod pazuha, obzirom da nema ni police ni zakačke, i boga molim da niko ne prođe u tom trenutku (jesam li rekla da su i vrata na wc-u transparentna?)
Natrag u krevet isto onako čilo i veselo i sve se nešto kontam nije ni ovaj porod loš.
OTUPLJIVNANJE ORGANA
Dok nije došlo veče. Odmah šok terapija. Moj savršeno depiliran organ pretrpio je nepotrebno obrezivanje najtupljim i najstarijim bic brijačem koji je bio tup još 1945. godine.
A potom se desio klistir. Legalizovani sadizam. Kad mi je sestra Mengele šušnula suho i kruto crijevo, koje nikad nije čulo da i trudnice imaju dušu, pa čak i tako nisko postavljenu, mislila sam da umirem. Malu satisfakciju mi je priuštio stampedo drugih sestara sa raznih odjela koje su uletjele u ambulantu. Mislile su zbog mog krika da je u ambulanti pokolj. Samo što nije bio. Nisam je mogla dohvatiti od stomaka. Tek kad je postalo neugodno nečim je namazala crijevo. Bio je to hod po tankom klistiru smrti...
Jutro D. Na viziti saznajem operacija carski rez ima da počne za 15 minuta. Naka me vrućina obli. Usne uvijek spremne na seksi osmijeh naglo se suše. Ama, šta usne, sva služokoža se paruši (ima li ovaj glagol?). Ne bi je osvježio ni goli Džejson u zagrljaju sa Edvardom. Da, pratim serijal o vampirima i vukodlacima, pa?!
Ljudski tornado u vidu divne Sestre Ramize prenosi me odmah na sprat iznad, intenzivnu. I obrah se ja tako u nepoznatoj sobi a Sestra me krene skidati, da, tako stojeći. Ni iz kakvih niskih pobuda naravno, već nema gdje drugo. Deset otečenih pari očiju me gleda sprijeda. Face to face sa mojim sisama. A ko zna koliko očiju „sa zada.“ Zahvaljujući zahvatu noć prije imali su šta i vidjeti.
MEDENI GAD
Obmotanu zelenim neštonaliknaogrtač, krutim nadam se od nedostatka omekšivača, uvode me u operacionu salu, gdje me vječnost čitavu pokušavaju spinalno anestezirati. Ne merem se opustiti da si pita. Tek sam tad shvatila da ću ja gledati operaciju, ne onako sa plafona kao u serijama, već fakat, u živo!Reality porod. Iskustvo koje ne bih ponovila ni u ludilu nikad i zanikad. No nije ni 10 minuta prošlo kad ...kmek, glavica, nogica, nešto crveno, migoljavo, trkom od mene do nekog stola, pa opet do mene. U zagrljaj. A ja u plač. Ridam i ridam tako ne mogu da vidim sopstveno dijete od plača. Sve što znam jeste da mi je na prsima biće. Živi blagoslov. Srce koje kuca. Dosta sentimentalnosti Dženana!
I tako se ja porodih. Ali veselju tu nije bio kraj. Saznadoh da za odlazak kući trebam imati nešto više od puke želje. Na primjer stolicu. Kako se dobija stolica? Od hrane. Kako se dobija hrana u postporođajnom odjelu? Nikako.
Majku mu. Zašto se sve i uvijek vrti oko guzice?
Opet klistir? Ne kad bih crkla. Ili ipak? Kaže pjesma Love hurts?
Da, love hurts. Nije ni čudo što roditelj od početka dječijeg života osjeća da ono ne cijeni dovoljno njegovu ljubav. Nezahvalni mali gad. Medeni.
dženana alađuz
...saznajte u najnovijem tekstu naše kolumnistice koji kasni samo dva mjeseca
