Mrtva priroda

KEBAB, DŽIPIJADA I WC: Prokoško jezero na rasprodaji, tritona više nema

FOTO: Adi Kebo (zurnal.info)
Piše: Amarildo Gutić

Prokoško jezero su prije nekoliko decenija nazivali biserom prirode, oazom koju treba sačuvati. Iako nadležni stvaraju dojam da brinu za ovo područje, jezero usljed nekontrolisane izgradnje vikendica i priliva izletnika gubi nekadašnji sjaj. I ovo područje metar po metar, kuću po kuću, preuzimaju kupci iz arapskih zemalja i Turske.

Petnaest kilometara makadamskog puta nasutog kamenjem treba preći od Fojnice do Prokoškog jezera. Bio je radni dan kada je ekipa Žurnala u prijepodnevnim satima obilazila jezero. Iznad naselja, kojeg čine sada već stotine malih vikendica tik uz jezero, ulazna je kapija. Cijena ulaznice je 2 KM po osobi. Ukoliko želite nastaviti vozilom do jezera, plaćate još 10 KM. Kako je u pitanju tek nekoliko stotina metara, ostavljamo naše vozilo, jedino na parkingu.

ENGLESKI I ARAPSKI, DA SVI RAZUMIJU

Prolazimo između malih drvenih kućica. Na gotovo svakoj drugoj natpis „for sale“ ili „for rent“. Ili oboje. Samo na jednoj primjećujemo natpis na našem jeziku, da je objekat na prodaju. Ispred te sjedi vlasnik. Pitamo za cijenu.

„Dvadeset hiljada eura,“ kratko odgovara, očito nezainteresovan da još koju riječ s nama progovori. Prema površini vikendice to je hiljadu eura po m2.

Nešto razgovorljiviji je komšija s druge strane utabane zemljane staze koja vijuga između nastambi. Pitamo ga koliko je prodano vikendica u naselju i ko su kupci.

„Mislim da je petnaest već prodano, kupili su ih Turci i Arapi. Možda je i više, tek je počela masovnija prodaja ovdje,“ kaže.

U dvorištima većine objekata nude se ugostiteljske usluge sa tablama ispisanim i na arapskom jeziku.  Ulazimo u dvorište koje prema natpisu nudi KAFU, SOK, BUREK i WC.  WC je poljski, drvena daščara, metar sa metar i tzv „čučavcem“.  Fildžan i pol domaće kafe je 2 KM.

U susjednom dvorištu 7-8 žena u burkama sjedi za stolom i objeduje. Još nekoliko ih primjećujemo kako sa djecom šetaju oko jezera u pratnji muškaraca.

Obilazimo naselje. U dvorištima domaćini polako raspiruju roštilje. Jedna grupa to čini na livadi nadomak jezera.

„Kebab, kebab,“ odjekuje dolinom. Pristiže nekoliko kombija. Iz vozila izlaze posjetitelji očito iz arapskih zemalja.

Prilazimo jezeru. Nekoliko metara od obale plutaju dvije prazne pivske flaše. Primjetni su i kablovi ili gumene cijevi položene na dnu. Grupa radnika zaduženih za čistoću prikuplja otpad i baca u kontejner. Pitamo koliko dnevno bude smeća.

„Bude itekako, vidiš da napunimo ovo,“ kaže nam jedan od njih. Na pitanje da li izletnici ostavljaju smeće, već je oprezniji i kratko odgovara: „Ma svako.“

Pitamo ima li tritona u jezeru. „Neko kaže da ga ima, neko da ga nema. Možda je pobjegao negdje da mirnije živi,“ odgovara uz znakovit osmjeh.

OKONČANA TRITONOVA PRIČA

Prokoško jezero bilo je stanište endemične vrsta vodozemca nazvane Rajzerov triton.

Ovaj endemski vodozemac živi u Prokoškom jezeru na planini Vranici. Vjeruje se da je preživio sve globalne kataklizme i da predstavlja posljednji postglacijalni relikt iz zadnjeg ledenog doba planete Zemlje. Dakle, sasvim dovoljno razloga da ga uništimo...zauvijek! Tritonova priča je priča o nama," najava je za dokumentarni film „Tritonova priča“ kojeg je o ovoj rijetkoj životinji prije 10 godina snimio zaštitnik prirode Dinno Kassalo.  Snimajući ovog ljeta nastavak, shvata da „glavnog junaka“ više nema u jezeru.

„Bio sam nedavno sa dvanaest ronilaca ovdje. Dva dana su ronili. Možemo mi vršiti opservacije ovakve ili onakve, ali kada zaroniš u vodu i vidiš da nema tritona, jasno je o čemu se radi. Uzrok tome je čovjek,“ priča nam Kassalo pun rezignacije onim što su „ljubitelji prirode druge vrste“ učinili Prokoškom jezeru.

Poznavaoci tvrde da je izumiranju tritona kumovalo i poribljavanje. U želji da se „obogati“ gastronomska ponuda, u jezero je ubačena pastrmka, kojoj je triton postao glavna hrana !

RAZVOJ KVAZI-TURIZMA

Sedamdesetih godina prošlog vijeka Prokoško su jezero posječivali tek rijetki ljubitelji prirode. U međuvremenu preminuli akademik Midhat Uščuplić, dekan Šumarskog fakulteta, ostavio je budućim generacijama fotografije iz tog doba te zapažanja o metamorfozi lijepog jezera u ruglo.

„Treba osporiti pravo lokalnoj upravi (ne samo u ovom slučaju nego uopće) da na ovaj način koristi prirodno naslijeđe, da prodaje državno zemljište zarad kvazi turizma. Umjesto da se na ovu ljepoticu dovode djeca, đaci i studenti, organiziraju škole u prirodi, mi smo izabrali da jezero damo lokalnim autoritetima. Prokoško jezero je trajno izgubljeno i može biti samo primjer kako ne treba gospodariti prirodnim resursima,“ napisao je 2008. godine profesor Uščuplić.

Bespravna stihijska gradnja bez kanalizacije, koju su šutke odobravali ili čak u tome učestvovovali lokalni političari uzrokovala je zagađenje jezera. Na jezeru, kojeg danas nazivaju spomenikom prirode, organizovane su čak i trke džipova!? Sve se to dešavalo u vrijeme kada je načelnik Fojnice bio Salko Merdžanić, aktuelni ministar poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva SBK.

RENDŽERI ZA JEZERO I IZBORE

Za održavanje čistoće i reda oko Proškog jezera formirana je tzv rendžerska ekipa. Žurnalovi sagovornici iz Fojnice navode i njihove druge angažmane. Tako su na dan posljednjih izbora imali zadatak da stanovništvo okolnih sela odvezu na glasačka mjesta, koristeći čak i službena vozila općine i policije. Naravno, uz uslov da glasaju SDA.

Posjetu Prokoškom jezeru završili smo u ranim poslijepodnevnim satima. Na ulaznoj kapiji izbrojali smo dvadeset kombija i još toliko putničkih vozila sa posjetiocima iz arapskih zemalja. Roštilji pokraj jezera su uveliko spremni. Možda se utvrdi i pazar za neku od uglavnom nelegalno sagrađenih vikendica. Važno je bilo šta unovčiti, dok još ima sve manjeg Prokoškog jezera.

„Kebab, kebab,“ odjekivalo je dolinom dok smo napuštali ovu, u bivšoj državi, zaštićenu zonu.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Dinno Kassalo, Fojnica, Salko Merdžanić, triton, Prokoško jezero