Čitaonica Žurnal

Pisma iz Paname: Tri Estebana Lejle Kalamujić

FOTO: brassai
Piše: Mehmed Begić

Paradoksalno je da o tako teškim temama, o samoći, divljim ružama, zagrljaju u beskraju mraka, rupama u asfaltu, strahu od prepuštanja, kao i o strahu od samoga straha, Lejla tako lako piše

Prvo na šta sam pomislio nakon čitanja posljednje priče i sklapanja korica knjige Lejle Kalamujić je pitanje iz uvodne priče. Izgovorio sam ga glasno:
„Šta je meni pisaća mašina?“

Zatim sam se zapitao na koju pisaću mašinu treba da mislim dok se to pitam? Pisaća mašina majke, ljubavi, psihijatrije, pjesnikinje koju sam davno iza sebe ostavio... Svaka je za sebe, u sebe upila bezbroj priča. I rado bi da ih sve ispriča.

Moja pisaća mašina me već godinama sa najviše police ormara promatra i kao da pita:

„Zašto si me vukao do Nikaragve da bih završila ovdje, nakon svega što smo prošli...“

Jesu li te mašine postale naši nijemi svjedoci? Je li to ono što nam je potrebno nakon što prošlost ubijedi uspomene da je bilo dosta i da smrt s naše strane povećala više i ne izgleda tako velika... A onda, dođe vrijeme da se na papir prospe ono najmračnije, za svakoga i za sve bar po jedna priča. I ja se hvatam kako lako čitam o tim najtežim mometima koje je Lejla Kalamujić opisala. Snaga kontrasta me ostavlja bez daha.  

Za sve što mi je bitno postoji muzika. To je jače od mene. To se posloži samo od sebe prije nego što shvatim da sam možda imao pravo glasa. Čitajući 'Estebana' Lejle Kalamujić čuo sam Ninu Simone.

Nije to bila određena pjesma. Moguće da je čak to bila pjesma koju nikada ranije nisam čuo, za koju bi mnogi rekli da ne postoji, ali glas, taj glas, to je definitivno njen, Ninin glas. Čak i kada me Lejla odvede Almodovaru, i kada se sjetim Marquezovog Estebana, kada čitam ono što bi trebala pročitati samo Elizabeth Bishop, golubovi Lejlinog oca još uvijek lijeću nebom iznad njene porodične kuće i ja čujem: „.Freedom is mine, you know I feel...“, a onda s nadolaskom sokola muzika se mijenja. Medjutim, glas ostaje isti, od prve do posljednje priče, od prvog do posljednjeg slova knjige.



Lejlinom svijetu i pričama kroz koje nam ga poklanja prepustio sam se bez ustezanja, kao da sam i sam odživio sve ispisano. Ono što nisam očekivao je mjera u kojoj će me uzdrmati kada priča o izdajama, koje i nisu izdaje, ali jasno mogu vidjeti zašto ih tako naziva.

Na sličan sam način i sam bio vinovnik nekih izdaja, i kao izdajnik se prošunjao kroz smrti jako bliskih ljudi. Naprosto zato jer nisam znao drugačije, jer se drugačije nije moglo, jer se ni dan danas nisam naučio pametnije. Od intimnosti u pisanju ne bježim, smrt kao i Lejla, bez prestanka proučavam slovima, dok sjene onih koji jesu smrt, kao i ona koju sa svakim buđenjem sa sobom nosim, strpljivo čekaju da još jednom otvorim oči. Sa takvim stvarima ne znam kako se bori odrastao čovjek, a očima djeteta ne smijem ni da ih pogledam. I zato se divim junakinji svake od ovih priča, jer ona jeste upravo to – junakinja, posebno onda kada nam detaljno izlistava sve svoje izdaje kao propuštene pozive iz mobilnog telefona.

Paradoksalno je da o tako teškim temama, o samoći, divljim ružama, zagrljaju u beskraju mraka, rupama u asfaltu, strahu od prepuštanja, kao i o strahu od samoga straha, Lejla tako lako piše.

Ponavljam to naglas. Pričati sa onima kojih više nema, pisati im pisma, sve to mi je tako poznato. I sam često pišem pjesme onoj drugoj strani. Da bismo poslije dugo razgovarali o tome. Ja i oni kojih više nema. Jer niko ne daje bolje savjete od onih kojih više nema. Na primjer, o tome kako dočekati jutro. Ili kako ostvariti svoje pravo na ljubav. Koje zaista svi imamo. Baš zato jer znamo – što bi rekao Leonard Cohen – da “za ljubav lijeka nema”.



(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Pisma iz Paname, Čitaonica Žurnal, Lejla Kalamujić, Mehmed Begić