Predsednik Vučić savetuje policiji da ne radi svoj posao, da ne štiti bezbednost i živote građana. A oni građani s kojima bi demonstranti trebalo da se izbore su naprednjačke jurišne trupe koje su ove subote bile naoružane letvama, štanglama, čekićima i bagerom. Izgleda da bi i predsednik voleo da vidi neke oružane sukobe i da neko u njima pogine. Kad mu već nije išlo u Crnoj Gori, na sever Kosova ne sme da udari, a ni od Dodika nema vajde, bar da iskoristi prednost domaćeg terena

Život u Hercegovini mogao bi nestati. Zbog nekakvih bičakčića i hamovića i njihovih odanih paževa koje mi biramo u vlast kako bi štitili njih i sebe od zakona koji su dužni provoditi. Zbog ljudske pohlepe i gluposti. Zbog istih stvari zbog kojih se tu stoljećima živjelo i opstajalo iz inata uskoro više ni inat neće biti moguć. A mrtvoj zemlji ne trebaju ni profit ni struja.

Ne mogu biti objektivan u ovom slučaju. Ne zanimaju me nikakve ekonomske analize, statistike, opravdanja, naročito ne botovske dezinformacije. U sukobu između rudara i vlasti, slijepo biram rudarsku stranu. Vjerujem da je to strana pravde, da su na njihovoj strani vrijednosti koje smo izgubili.

Vučić i Dodik su nimalo slučajni partneri, spajaju ih neprestana proizvodnja vanrednog stanja i „razvlačenje pameti“ kao metod vladavine. A tu su i negovanje ekstremnog nacionalizma, čuvanje zločinačkog nasleđa, te propratna korupcija nadrealnih razmera. Sve pod budnim okom Kremlja kojem je u interesu destabilizacija regiona, držanje svih dostupnih država van evroatlantskog kursa i sprečavanje evropskih integracija. Nije teško videti da su Vučić i Dodik Republici Srpskoj namenili sudbinu balkanske verzije Donjecka i da su spremni da idu do kraja zarad ostvarenja svog naopakog nauma

Glumili smo da smo mrtvi. Dobili smo dozvole u komandi da možemo igrati mrtve, poginule vojnike. Tako smo kraj rata dočekali kao mrtvi glumci i živi vojnici.

Mučni poslijeratni period Komšiću nije bio nimalo mučan. Naprotiv, “bilo je to vrijeme ruža”, imao je visoka primanja i uživao sve privilegije koje ova država nekome može dati. Kako sam kaže, bilo mu je “ugodno u miru” i “možda je bio suviše uljuljkan i opušten” pa je zaboravio da državu treba graditi. Kako smo se mi osjećali za to vrijeme?

Ukopani Vukovar ne može nikamo pobjeći, i ne zna se hoće li mu to ikada uspjeti. Muzealiziran kovanicom mjesto od posebnoga državnog pijeteta morat će i dalje trpjeti namijenjenu mu sudbinu. Skovali su je svinjoliki da bi se pokrio prezir prema žrtvi i njihove krvave pare.

At the mere mention of war, we froze like animals in front of car headlights, blind and deaf to everything. We are no longer interested in everyday life problems.

Na samo pominjanje rata, skamenili smo se kao životinja pred automobilskim farovima, slijepi i gluhi na sve. Svakodnevni životni problemi više nas ne zanimaju