Umjetnički život podrazumijeva slobodu, posvećenost i istraživanje sebe. Estradni život je suprotnost i u najvećoj mjeri predstavlja ugađanje drugima, koji nikada nisu zadovoljni.   Estrada je težak posao.

Napustio nas je profesor Dževad Karahasan. U znak sjećanja na velikog pisca, Žurnal je pripremio odlomke iz nekoliko intervjua koje je davao tokom karijere.

Moja je prijateljica napunila pedeset godina života, vratila se s posla mokra k'o čep, iako je znala da će padati kiša, okupala se, obukla pidžamu koja uopće ne pristaje nekom u srednjim godinama, cijelu prekrivenu ružičastim oblacima na kojima spavaju mačići, uzela kutiju punu albuma s vrha police, i legla na kauč. 

Stvorit će to kolektivni ožiljak i u skoroj budućnosti uvelike odrediti naše živote, svijet oko sebe od tada gledamo drugačije, s još više tuge, zazora i straha koji će uslijediti nakon što nas popusti bijes jer smo svi pohrlili tražiti krivca. Ja sam ga našao u ekonomskom sustavu. Isprva.

Uz prvi maj podsjećamo na "lice sa hiljadarke" - čeličanca Arifa Heralića...

I idem ja tako, u nekoj godini, u dvadeset trećoj, u trideset trećoj, u četrdeset trećoj, s vrećom punom dubokih ožiljaka, rupa na koljenima i dalekog, svijetloplavog, plašljivoga neba.

Malo znam o moru, da bih ga sebi približio pripisujem mu osobine koje mi prijaju. U žudnji, pamtim ga ljepšim nego što ono može biti. Moje more zavodljivije je od stvarnog.

Proljeće je i vrišti pukotina između svjetova, shvatam da nisam ništa jela, da osim dima „ne daj boga“ u moje ždrijelo ništa nije ušlo, ustajem i potresa se soba oko mene, plešu stvari kao behar na vjetru, u sumraku. I strašan vam je to film. 

Branimir Štulić danas obilježava 70. rođendan. Tim povodom objavljujemo izbor iz njegovih intervjua koji smo pripremili 2009. godine.

Često je dolazio u klub u kojem sam, neposredno prije rata, puštao muziku. Jedne večeri, iza ponoći, gledali smo kako pleše sam, uz The Cure remikse. Kretnje su mu bile spore, udovi vidno teški, ali ipak je bio nekako graciozan, kao ostarjeli baletan koji dobro poznaje svoje tijelo.

Najbolje godine moraju da se iskoriste, jer traju samo tren. I ne osjetiš ih. Probudiš se jedno jutro i pomisliš, pa to su bile moje najbolje godine. Ta jutra su obično utorak, i obično nemaju veze s pameću. Najbolje godine su onda kad se najbolje osjećamo.

Ako mislite da vas se linč u Banjaluci ne tiče, zato što ne živite tamo ili zato što ste tradicionalni, religiozni, uzorno porodični ili odani vlasti, varate se. Niko nije siguran, jer mjerilo društvenih vrijednosti nalazi se u rukama prevrtljivih osoba, koje lako mijenjaju političke pozicije i svjetonazore. Zbog toga se svakom od nas lako može dogoditi da se, jedne subotnje večeri, bilo koje, odjednom krug ljudi razmakne oko nas i da neko kaže: „Ovaj\ova, nije naš\naša“. 

Izbor iz intervjua koje je za različite medije davala Dubravka Ugrešić.

I tako djevojčice i dječaci odrastu u ljude koji su naučeni da sve ima svoju cijenu. Užasna, strašna izreka. Postoji cijena fizičkog kontakta, neko će te zagrliti, a možda i udariti tokom života, ali izdrži, jer tako se mora. Ili budi nepar. Budi neodrastao.

Naravno, zanimljivo je šta je Krleža pisao o Bosancima. Ali, ništa manje nije zanimljivo ni šta je pisao o nacionalistima, uzor patriotima, fanaticima, lopovima, mitomanima, nepismenjacima, lažovima, udvoricama, sažaljenja dostojnim bijednicima, životinjama najmajmunskijim, crvima, generalima, ministrima, članovima središnjih odbora, njihovim tetkama, strinama, zatvorenim veleizdajničkim krugovima…

Nema stanara u zgradi prekoputa parka koji se nije pitao o životu čovjeka u sivom odijelu, s crvenim šalom. Nema gdje da ode? Ima li prijatelje? Umro mu je prijatelj, i sad sam sjedi na klupi. Ima li posao?

On nije imao više želja. Da se pobrine za unuku, koja je imala samo njega, i posao od kojeg je jedva preživljavala. To je, naravno, namjeravao učiniti što ekspresnije moguće – tako što će osvojiti jackpot na lotu. I revnosno je uplaćivao svake sedmice, i čekao. I dvadeset godina je tako čekao. Duša mu je ostarila čekajući. Ostarila je unukina duša.

Reditelj Zlatko Paković se optužuje da ismijava religiju, vrijeđa šehide, majke, sestre, zahuktali intelektualci onda pominju agresiju, fašizam, šovinizam, genocid (čak sedam puta) i udruženi zločinački poduhvat, pa kad su se tako lijepo zagrijali prelaze i na klanje, silovanje i raseljavanje. Naravno, ništa od navedenog nema u predstavi, ali je saopštenje s tolikom strašću napisano da se čini kako bi žarko željeli da ima. 

Divljan, Fadejev, Blok, Simić, revolucija, djeca i gomila malih grafitnih olovaka...