Biografija Edina Ramulića priča je pred kojom častan čovjek može jedino zašutjeti. Valja dobro razmisliti da bi se shvatilo kako je moguće u sebi, nakon svega, pronaći toliko ljudskosti da se živi bez mržnje i da se vlastita patnja ne pretvara u nešto s čime se trguje na neljudskoj političkoj tržnici u Bosni i Hercegovini. Zato je pojava makar jednog čovjeka, pojedinca za primjer, tolika smetnja silnim trgovcima smrću i patnjom.

Rijetki su oni koji su uspjeli upasti u krug privilegiranih kojima igra postane posao. To je uglavnom dobro plaćeno jer svi vole gledati kako se odrasli ljudi igraju. Tako posredno proživljavaju svoje snove. Većina dječaka, barem u jednom periodu djetinjstva, sanjari o izlasku pred ispunjene tribine u pratnji suigrača. Oni se dodaju i poentiraju igrajući se s loptom. Publika ih podržava ili pokušava demotivirati, ovisno igraju li pred „svojima“ ili na strani.

Lijepo je imati vrhunski filmski festival ali treba se baviti ostatkom godine, svakodnevnicom, nju treba umivati, čistiti, popravljati do razine da SFF bude naš odraz u ogledalu a ne marketinška iluzija. Lijepo je vidjeti unikatne haljine s crvenog ćilima ali naša je stvarnost, na žalost, ona haljina koju je nabildani nasilnik iz Gradačca krvlju obojio u crveno.

Danas sam uvjeren da bi Meho Kodro imao puno ozbiljniju trenersku karijeru da na njenom samom početku nije imao onu gadljivu aferu s Savezom zbog koje mu danas u životopisu stoji kako je 2008. godine bio izbornik Bosne i Hercegovine. Ovo područje odavno više nije njegovo prirodno okružje.

Davno je Margaret Thatcher proglasila smrt društva i, evo nas, tridesetak godina poslije uistinu smo atomizirani, svedeni na bespomoćne, očajne jedinke koje se, ako i kada, organiziraj isključivo kao interesne skupine, skup individua čiji se osobni interesi podudaraju. Pokazuje li zato organizirani, sindikalni štrajk zeničkih rudara da BiH zaostaje u vremenu za ostatkom „razvijenog“, nominalno zapadnog svijeta ili pak u jadnoj i izmučenoj BiH, kojoj su umorni i izrabljivani rudari savršena personifikacija, gledamo blisku budućnost – suočavanje kapitalističkog poretka sa stanjem do kojeg je doveo čovječanstvo?

Tko raskrinkava banditluk u institucijama i imenuje vinovnike taj se automatski smatra neprijateljem RS – a. Ako kritiziraš Dodika ti to ne činiš kako bi raskrinkao njega nego kako bi potkopao temelje Republike Srpske te ugrozio opstanak srpskog naroda na ovim prostorima. Jer on, Dodik osobno, je jedini garant opstanka RS – a i srpskog naroda. Tako barem on tvrdi.

Nisam se kao drugi turisti čudio čestim štrajkovima radnika u javnom prijevozu, pogotovu radnika željeznice. Naprosto, štrajk je dio francuske političke kulture. Kao i drugi oblici prosvjeda. Uključujući one nasilne pa čak i kriminalne prirode. U Francuskoj je oduvijek, konstantno trajala neka vrsta socijalnog građanskog rata. Ponekad bi uzrok bio u, na silu skrivenom, rasističkom licu Republike

Nejasno je kako su političari „Trojke“ zamišljali da HDZ i SNSD nacionalna (nacionalistička) pitanja ostave po strani kada je jasno da njihove politike drugog sadržaja nemaju.

Na žalost povijest nas uči kako stvari koje su trebale olakšati ljudima u pravilu olakšaju živote malom broju ljudi koji se prvi domognu novih tehnologija. To su tzv. vlasnici proizvodnih sredstava. Njima su ljudi sve manje potrebni a ljudi je na planetu sve više te su i potrebe sve veće. Ali kako će nezaposlen čovjek kupiti išta?

Pravni okvir je problem na svim razinama. Dejton je okovao ruke prirodnog progresa zemlje i dao prigodu raznim protuhama da se preko nacionalnog ključa švercaju na visoke funkcije. Ali kad pogledamo kadar kojim raspolažemo Dejton je spasonosna formula. I u okviru njega ima jedan, za nas očito tajni recept, za uspjeh. Naime, svatko bi trebao raditi svoj posao najbolje što može. I stvar će funkcionirati, u datim okolnostima izvući ćemo maksimum.

Kiša ne prestaje. Trenutačno ništa stvarnije, činjeničnije od te kiše ne postoji. Ona je kontekst koji sve određuje upravo zato što ne pripada ovom dijelu kalendara. Ona je zauzela uvod u ljeto poput kakve okupatorske vojske. Misli su sumorne a melankolija crni po rubovima i povremeno prijeti zamračiti cijeli taj vlažni sivi prizor.

Na kraju nogometne karijere dočekao ga je san svakog klinca. Igra najveću utakmicu ueropskog i svjetskog klupskog nogometa i to kao veteran i apsolutna legenda europskog nogometa, jedini igrač koji je postigao više od 50 golova u tri različite lige petica.

Nemali broj puta mi se dogodilo da mi ljudi pišu poruke ili pak ostavljaju javne komentare kako nemam pravo pisati, recimo, o reprezentaciji BiH jer se zovem tako kako se zovem, puj puj, ni ime neću da si spomenem. To je naročito slučaj ukoliko kritiziram igru reprezentacije. Automatski to znači da mrzim BiH zato što sam Srbin ili Hrvat, ovisi kako koji dan.

Znamo pak da antidaytonovci žele povratak na snagu ustava Republike Bosne i Hercegovine. U Članu 4. tog ustavu pak piše: U Republici Bosni i Hercegovini u službenoj upotrebi je srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski jezik ijekavskog izgovora. To piše u verziji ustava na zvaničnoj stranici ove neformalne skupine ustavnopravnih stručnjaka za patriotizam. Tako sam pročitao.

Žalosno je da u 21. stoljeću nade treba polagati u stvaranje fondova koji će praktički otkupljivati slobodu medija i medijskih poslenika. I u činjenicu da nas ne mogu baš sve pohapsiti pa se može računati i na solidarnost kolega. Ali tko će osloboditi sudstvo i pravni sustav u cjelini? Ili pak sve ovo vodi tome da diktatura nema lice već diktator ima postati državni/činovnički aparat sam po sebi?

Stvorit će to kolektivni ožiljak i u skoroj budućnosti uvelike odrediti naše živote, svijet oko sebe od tada gledamo drugačije, s još više tuge, zazora i straha koji će uslijediti nakon što nas popusti bijes jer smo svi pohrlili tražiti krivca. Ja sam ga našao u ekonomskom sustavu. Isprva.

Kad se već pije, neka prva zdravica, prije nego nam alkohol počne mutiti pamet, bude posvećena onima koji su izborili osmosatno radno vrijeme u ovim vremenima kad se granica između radnog vremena i onog „slobodnog“ opet počela brisati. Možda tako nećemo dopustiti da nam živote potpuno preuzmu poslovi umjesto druženja s dragim ljudima ili čitanju knjiga, odlasku u kazalište ili pak običnom buljenju u plafon i kontemplaciji.

Gadljivo je gledati tu silnu pohlepu i zlobu kojom se iscrpljuje, danas već davnim, ratom ojađena zemlja. Odavno je već jasno da dosadašnji glavni politički akteri iz partijskih i osobnih interesa nisu imali namjeru  stvoriti funkcionalne institucije sustava. Dapače, to bi bilo izravno sukobljeno s njihovim partijskim interesima.

Koliko se ni o čemu ne vodi računa jasno je kada čovjek pogleda s kojom mukom autobusi ulaze u kružni tok. Doslovno se provlače kroz uzani kolovoz i pri skretanju se naginju toliko da vam se učini kako će se prevrnuti. Eto još jednog dokaza kako se u Mostaru a i diljem BiH sve gradi i projektira potpuno zanemarujući namjenu i kontekst u kojemu se objekti u izgradnji nalaze.