Pismena zadaća: Stranac

Zavirio sam u svijet kroz ekran. Nakon kratkog vremena shvatio sam kako sam jednako mogao čitati o Francuskoj revoluciji, bilo kojem ratu ili pokolju u povijesti i opet bih izvukao iste zaključke kakve sam izvukao pregledavajući vijesti. Glupost funkcionira jednostavno, ima tendenciju ponavljati iste greške očekujući drugačiji rezultat te se neminovno vraća u istu točku, opet vrelu tavu uhvati za plotnu umjesto za dršku. Plikovi na dlanu čovječanstva nabubre i zagnoje se, zatim puknu i poprskaju gnojem sve oko sebe.

Kroz drugi prozor, onaj koji iz kuće gleda na ulicu, ne vidim nikakav dim, nikakve eksplozije tek siv i hladan dan kroz koji ljudi kao kamen guraju svoje svakodnevne obveze. Svijet s ekrana zaiskri tek ako im se zagledaš duboko u oči. Živi u njihovoj glavi, u jeziku, kroz njihove razgovore. Opet smo nasjeli na istu staru prevaru. Kada govorim mi, mislim na čovječanstvo. Zgureni pod teretom s kojim ne znamo što bismo posrćemo svijetom oponašajući zaposlenu užurbanost, vođeni tek neurozama koje se odmotavaju poput algoritma, održavaju i usložnjavaju same sebe.

Mogu, kako rekoh, zaviriti u bilo koju knjigu i opet će svijet biti isti.

Izgubljeni, razočarani, ping pong emigrant Aleksandar Zinovjev je u svojoj knjizi „Polet naše mladosti“ zapisao – Ali pamti, rekao je moj staljinist – sve ono što kritičari govore o našem vremenu u suštini je promatranje tog vremena s pozicije današnjeg a ne prijašnjeg života. I stoga sve je to laž. Trebaš znati da je u povijesti naše zemlje(misli na Rusiju, op.a.) naše vrijeme bilo najužasnije ali i najljepše. Proći će godine i o njemu će sanjati najbolji ljudi. O njemu će se stvarati legende…

Bit ćemo, odnosno već jesmo, nostalgični za najužasnijim ali najljepšim vremenima naše povijesti. Zinovjev nije bio neki poseban prorok samo je kužio inerciju povijesti i kakva gibanja povijest stvara unutar pojedinca. Ugledajmo se na one koji su pokušali mijenjati svijet! Ulovit ćemo tako vrelu tavu za plotnu jer ćemo zanemariti što je to i takvo mijenjanje svijeta proizvelo. Nostalgični smo za onim najljepšim određenog doba, skloni kao kirurškim skalpelom odstraniti ono najužasnije.

Treba li biti pasivan? Okrenuti glavu od svega? Ne upozoravati na zlo i glupost?

Pojma nemam. Svakog čeka pakao kojeg sam stvara. A možda već i živi u njemu.

U romanu „Tišine“ Meša Selimović zapisao je slijedeće rečenice.

…ljudi nekuda idu, vraćaju se, žure, vidim ih iz svoje nesabrane daljine, kao mrave, i znam da bi trebalo da se i ja priključim, da budem užurban, da nekuda odlazim, da dolazim, da se oko nečega trudim a ne da buljim ovako u tavanicu, u prazninu. Ali ne mogu.

Gledam kroz prozor i nastojim da ne mislim na nerješive stvari ali ne mogu da se oslobodim tereta koji me tišti…     

(zurnal.info)