Najgori su oni koji nas "savjetuju" da ugasimo vijesti i "izgradimo vlastiti svijet". Da bi se izgradio "svoj" svijet, potrebno je razumjeti svačiji, a to ne može osoba bez saosjećanja, "dio personala bez talenta". Jasno je, naši savjetodavci nisu izgradili nikakav "svoj" svijet, nego privilegovano uživaju u ovom našem, potpuno slijepi na tuđi belaj.

Nije kraj nacionalnim politikama. (...) Te politike se uvlače u običnog čovjeka možda više nego što je to bilo u ratu. Potpuno besmislena vjera u naciju opstaje. Moja ideja je da se ta vjera hrani pričom, od usta do usta, u porodici.

Žurnal sa zadovoljstvom objavljuje pet novih pjesama Meše Begića.

Brojni su dokazi i nalazi koji nepobitno ukazuju na to u kojoj mjeri i u kojim razmjerama su kriminalci sa Zapadnog Balkana u posljednjih dva desetljeća zagospodarili kriminalnom ekonomijom i tržištem kokainom u u Latinskoj Americi, Zapadnoj Evropi i Južnoj Africi. U nekim slučajevima, uspjeli su da uspostave kontrolu nad čitavim lancima snabdijevanja

Fenomen o kojem pišemo postoji i u mnogim drugim kršćanskim zemljama. Dosadašnja istraživanja pokazuju da iza tih inicijativa često stoje i politički interesi, želja da se sekularnoj državi nametnu konfesionalna pravila života, da je se učini teokratskom. Čemu sve to ako znamo kakva su sve zla u prošlosti učinila i kakva danas čine teokratska društva, i prema svojima, a pogotovo prema drugima?

Setim se onda i da su naša deca, kada su bili mala, gledala neki crtać koji se zvao „Magic School Bus“. Taj bus je bio  svemoćan i stvarno magičan. Umeo je, naravno, i da leti. I evo, jutros mi je Olja javila da je drug Teo otišao. I od tada ga vidim u tom dečjem magičnom školskom autobusu marke „mercedes“. I čujem ga kako se smeje. Pa se onda i ja smejem s njim.

A njih dvoje, njih dvoje će sjediti na kauču pred televizorom, svako sa svojom knjigom u ruci, nad stolom s malim posudama punim zdravih, pa i nezdravih delicija. Zašto ne? Kad će uživati nego sada, kad su djeca odrasla, posao odrađen, i oni mogu da uživaju u plodovima svoga rada.

Niti novac, niti stvari, svoje ili tuđe, nije smatrao ničijim. Samo ljude i momente. I osim mene, i još jedne prijateljice, ne postoji osoba u njegovom životu koja je razumjela o čemu on priča, i koja ga je pokušala razumjeti. Osim psihijatara, naravno, ali to im je posao...

Objavljujemo izbor iz zbirke sabranih dijela Michaela Madsena "The Complete Poetic Works of Michael Madsen Vol. I (1995-2000)"

Prekrasno je to bilo. Sasvim dovoljno prekrasno, da Isak, onaj stari, uporni Isak, melanholični i patetični Isak koji još uvijek čeka dlan ohrabrenja na svom tjemenu od ljudi koje više nije briga za ono što su bili, niti za ono što je on njima bio, osjeti moć darivanja ni iz čega. Iz nedostatka, oduzimanja, smrti.

Moja posmatranja su davno završena, a u mojoj arhivi dovoljno je lica za cijeli moj život. I ono najvažnije u arhivi je slika u kojoj sam spoznala da svi mi nosimo na licu poneku crtu nekog dugog, koji nam je u određenom, makar kratkom trenutku nešto značio. Svi postojimo tako što nosimo dijelove onih koji su nas dotakli.

I svi liježu ranije večeras. Sutra treba ponovo obnoviti svijet, i ponovo, po ko zna koji put, upitati se šta jesti i od čega živjeti.

Objavljujemo po nalogu suda presudu u predmetu tužiteljice Azre Miletić

Objavljujemo odlomak iz knjige Vojislava Kecmanovića Đede "Zabilješke iz ratnih dana"...

A ako se ikad desi da zaboravim u kakvom svijetu živim i koliko može veća dobrota biti od bilo kojeg ljudskog zla, voljela bih da postoji neko ko će me na to podsjetiti.

Da, za Noć vještica došla bih onakva kakva sam bila za sve druge rođendane, prije nego što sam shvatila da samo dvije-tri osobe znaju kakva sam tad bila, i da će me, kad njih više ne bude, svi zaboraviti kao osobu. Došla bih kao ona koje se svi sjećaju. Došla bih kao osoba koju sam voljela...

I sve što imam da mu kažem, sve što sam mu ikada trebala reći, a nisam, jer njegovo sam zlato čuvala, je da nismo mi krivi što smo šutjeli. Krivi smo jer smo vjerovali da je ono o čemu se ne priča, dragocjeno.

I ništa ne postoji slađe, ništa ne postoji ljepše od potpune odvojenosti od svijeta u pola devet ujutro, kad napokon bolnih udova utonem u san. Neće on biti okrepljujući, neće on možda biti ni zdrav, ali bit će samo moj, jer đavolji sat je prošao, putnici su otputovali, komšinica je otišla, lift je utišao, ptice ću opet vidjeti jednom.

Goran Simić, pjesnik, prozni i dramski pisac preminuo je u Sarajevu u 72. godini. Objavljujemo izbor pjesama iz zbirke "Treći zubi".