A ako se ikad desi da zaboravim u kakvom svijetu živim i koliko može veća dobrota biti od bilo kojeg ljudskog zla, voljela bih da postoji neko ko će me na to podsjetiti.

Da, za Noć vještica došla bih onakva kakva sam bila za sve druge rođendane, prije nego što sam shvatila da samo dvije-tri osobe znaju kakva sam tad bila, i da će me, kad njih više ne bude, svi zaboraviti kao osobu. Došla bih kao ona koje se svi sjećaju. Došla bih kao osoba koju sam voljela...

I sve što imam da mu kažem, sve što sam mu ikada trebala reći, a nisam, jer njegovo sam zlato čuvala, je da nismo mi krivi što smo šutjeli. Krivi smo jer smo vjerovali da je ono o čemu se ne priča, dragocjeno.

I ništa ne postoji slađe, ništa ne postoji ljepše od potpune odvojenosti od svijeta u pola devet ujutro, kad napokon bolnih udova utonem u san. Neće on biti okrepljujući, neće on možda biti ni zdrav, ali bit će samo moj, jer đavolji sat je prošao, putnici su otputovali, komšinica je otišla, lift je utišao, ptice ću opet vidjeti jednom.

Goran Simić, pjesnik, prozni i dramski pisac preminuo je u Sarajevu u 72. godini. Objavljujemo izbor pjesama iz zbirke "Treći zubi".

Osamdeset godina je prošlo od Kecmanovićeve partizanske bilješke o budućnosti Bosne i Hercegovine. Sve što je zapisao tačno je, sve što smo učinili svih tih godina bilo je pogrešno.

I onda, ako smo sretni, ide „treća životna dob“. U kojoj smo, ako imamo sreće, relativno zdravi i bistri. I tad, nećete vjerovati, baš tad imamo jedinu mogućnost da živimo vlastiti film. „Meni nije važno imam li vode, plina, i koliko je hrane u frižideru“, govori slučana prolaznica, penzionerka, koju je zaustavila novinarska ekipa, da je pita kako preživljava. „Meni je važno da imam kablovsku televiziju i puno kanala koje ću da gledam. Znači, djeca mi plate struju, ja platim kablovsku. I meni dobro.“ I bila sam tužna kad sam to čula

Svi živi koji ste mi ostali: dobro sam. Bolja nego što vidite, bolja nego što vam se čini. Uvijek sam bolja nego što vam se čini.

Pijanistica Marija Bajo za Žurnal piše o svojoj multimedijalnoj monodrami o kulturi sjećanja na rat u Bosni i Hercegovini.

To jedino dobro, njegovo srce, koje smo svi spominjali i koje je on tako pomno čuvao, umorilo se. Umorilo se od pravdanja sebi, od pravdanja svima. O pravdanja bogu u kojeg je vjerovao.

Moja je ljubav prema životu moja molitva za sve one koje volim i koji su voljeli, i koji još uvijek vole mene. Gdje god bili, šta god radili, ja živim i za sebe i za njih, onoliko koliko mogu i koliko mi je život dopustio i podario.

Poema objavljena u knjizi Stvari koje mi možda nađete skrivene u uhu: Pjesme iz Gaze (Buybook, Sarajevo, 2024). S engleskog prevela Ulvija Tanović, uredila Lamija Milišić.

Nebeske vode, za razliku od zemaljskih, imaju svoje ćudi. Nekad uz nebeske kiše plačemo, nekad se smijemo i otvaramo im svoje zagrljaje, a nekad spavamo. Ili makar jako želimo da mirno spavamo, do sutra, kad će se možda sve promijeniti, ili neće, ali nam je svejedno.

Koja god od nesanica da nas je zadesila, dan provodimo sa sličnim osjećanjem. Da će naredna noć biti drukčija. Da će okus i miris kafe zamijeniti sve naše tjeskobe. Da će dan, kakav god bio, biti dovoljan da iscrpi naše tijelo i um, kako bismo se mogli na nekoliko sati ugasiti. Jer bez sna se ne živi.

Želim nam svima da se vratimo u svoje domove, namještene kako smo znali i umjeli, i shvatimo da je to jedini prostor u kojem smo zaista slobodni. 

Objavljujemo odlomak iz nove knjige Nenada Veličkovića KARAKAZANDŽILUK, Srpski nacionalizam u akademskoj književnoj kritici o djelima pisaca iz Bosne i Hercegovine, koju je objavila Izdavačka kuća Dram radosti iz Travnika.

Bacajući punu šaku košpica od trešanja pticama u travu, rekla sam, da su sve to normalne ljudske stvari. Da će proći, a i ako ne prođe, svi ionako pričamo najviše sa sobom. I da nema razloga da je bude strah bilo koje normalne stvari.

Piši, majčin sine, ali džaba ti je! Krnjavo, brate, sve krnjavije. Praznina! Rupa! U jednoj sličnoj situaciji, povratio sam pjesmu koja se zove „Odoše moji“. A trebalo bi „Odlaze moji“ jer proces, očito, traje.   Ali ne mogu je sad dopisivati niti mogu napisati drugi dio, nije „Rambo“. Zijo, Anur, Tula, Sejo, Malik, Davor, Srna, Korić, Čičak... sad Burina... E, ne dam!

Zamišljam da je u bolničkom krevetu govorio da će sve biti u redu. Ali ne sebi. Svima nama za koje je znao da nam njegova neobična utjeha nedostaje. Iako smo svi znali da je rijetko kad sve u redu.