U desetom nastavku Dossiera čitajte intervju iz magazina Vice, koji je 2008. godine sa Harryjem Crewsom vodio pisac Jesse Pearson.

"Fikcionaliziram svoj dnevni život“, priznaješ. Tvrdiš tako da se može pisati o životu, da je moguće uhvatiti život u tekstu. Da ništa nije nevrijedno za književnost. Ni zvuci oko nas, ni razmjene tek nekoliko rečenica, ni pročitana knjiga, ni slučajni susret. Ono što bismo često nazvali banalnim.

„Kuća za pisanje“ knjiga je nesvršenih glagola, knjiga u kojoj je pisanje proces koji ne završava postavljanjem krova, nego mnoštvom otvorenih prozora s pogledima koji se mijenjaju i tako iz više perspektiva omogućavaju onaj ključan - pogled prema prostorima sjećanja, kroz njih prema sebi

U devetom nastavku Dossiera, koje priređuje Damir Šodan, čitajte prozu Harryja Crewsa.

U Čitaonici Žurnal objavljujemo priču iz nove knjige Bobe Đuderije "Nikada nisam zaustavila vlak" (Naklada Fragment, 2026.)

To nije zakon protiv terorizma već zakon koji omogućava državi dodatno ovlašćenje da ubija Palestince u režimu koji je zasnovan na radikalnoj nejednakosti između Jevreja i Arapa. To će omogućiti selektivno kažnjavanje samo Palestinaca, što je suštinska eskalacija njihovog ugnjetavanja.

U osmom nastavku Dossiera divljeg detektiva objavljujemo izbor iz lirike Enriquea Lihna, čileanskog pjesnika, dramatičara i romanopisca.

Sjedim kostobolan, gledam kroz prozor u crnu, crncijatu američku noć. A onda je jato svitaca izišlo iz šume. Hiljade njih su ispred mene, i njihova svjetlost pada na našu cestu.

Već je naslov, spoznajemo pročitavši knjigu, precizna metonimija načina pisanja – što bi se prosto reklo: stila – Semezdina Mehmedinovića, koji je sažet, ali nipošto škrt, jer je, naime, izrazito precizan, a posvuda višeznačan.

Autokino je knjiga koju je napisao jedan od nas - gledalac, dobrovoljac spreman da se u naše ime bezglavo baci u filmski vrtlog.

U sedmom nastavku Dossiera divljeg detektiva objavljujemo izbor iz poezije Lewa Welcha, američkog pjesnika bitničke orijentacije.

"Mali roman o tišini" je jedna od onih knjiga koje se čitaocima, kad god ih uzmu u ruke, otvaraju na drugačiji način i govore o onome što im je u tom momentu potrebno. Knjigu sam čitao u dijelovima, dok je nastajala, i dva puta u formi gotovog rukopisa. Dok sam je iznova čitao nailazio sam na neke sasvim nepoznate priče, kao da ih prvi put vidim, kao da se radi o živom sagovorniku koji je nešto zaboravio da mi ispriča.

Ljevica se mora osloboditi maglovitih pojmova koje ne može jasno definisati, poput pravičnosti i jednakosti, i prihvatiti kao najviše načelo univerzalnu slobodu od tuđe ekstraktivne moći – koja u modernom društvu proističe iz pogrešno zasnovanih imovinskih prava.

Čitavim svojim bićem je zapravo bio sputan čovjek, čovjek koji nikada nije uspio da upravlja svojim životom. Izbjegavao je važne odluke; bježao od doživljaja koji su prijetili da ga dublje potresu. Njegov život je bio jedan neprestani tajanstveni bijeg, u stvari bijeg od samoga sebe. Bježao je čak i od uspjeha koji mu je bio nametnut protiv njegove volje.

U petom nastavku Dossiera objavljujemo poeziju Anne Waldman, jedne od najistaknutijih suvremenih američkih pjesnikinja.

Kada društvena pokretljivost isključivo naniže i siromaštvo zavladaju regionima u kojima se nekada ponosna radnička klasa danas oseća odbačeno, što etablirane stranke odbijaju da primete, rađa se žudnja za novim projektom obnove dostojanstva – za narativom koji će kolektivno „mi“ suprotstaviti moći kojom raspolažu „oni“. Tako smo od pre desetak godina dobili uspon ksenofobične radikalne desnice.

George Orwell napisao je ovaj tekst 1944. godine, ali većina iznijetih teza vrijedi i danas: "Većina intelektualaca savršeno je spremna za diktatorske metode, tajnu policiju, sistematsko falsifikovanje istorije itd, pod uslovom da im se čini da je sve to na „našoj“ strani."

Meni je u redu da neki ljudi ignorišu sport, i da ih ne zanima, ali ne mogu da podnesem one koji to potcenjuju. Svi oni koji su igrali na brazilskoj Marakani, dostojni su Šekspirovih "Soneta" ili Danteovog "Raja" ili "Pakla". Jer, to su majstorstva fudbala. Koliko tu ima emocija, pozorišta, muzike… Mislim da nijedna umetnost ne može da donese ono što može vrhunski fudbal.

Granice, naravno, i to bez obzira kako ih definišemo, podstiču na raspravu o pripadnosti, čak i u situaciji kada, na primer, pisac nastoji da živi na samoj granici, pokušavajući tako da izbegne bilo kakvo izjašavanje o pripadnosti jednoj ili drugoj strani. Mnogi mu, međutim, neće to dozvoliti i poreći će njegovo pravo da bude ono što hoće.