Proljeće je i vrišti pukotina između svjetova, shvatam da nisam ništa jela, da osim dima „ne daj boga“ u moje ždrijelo ništa nije ušlo, ustajem i potresa se soba oko mene, plešu stvari kao behar na vjetru, u sumraku. I strašan vam je to film. 

Branimir Štulić danas obilježava 70. rođendan. Tim povodom objavljujemo izbor iz njegovih intervjua koji smo pripremili 2009. godine.

Najbolje godine moraju da se iskoriste, jer traju samo tren. I ne osjetiš ih. Probudiš se jedno jutro i pomisliš, pa to su bile moje najbolje godine. Ta jutra su obično utorak, i obično nemaju veze s pameću. Najbolje godine su onda kad se najbolje osjećamo.

Izbor iz intervjua koje je za različite medije davala Dubravka Ugrešić.

I tako djevojčice i dječaci odrastu u ljude koji su naučeni da sve ima svoju cijenu. Užasna, strašna izreka. Postoji cijena fizičkog kontakta, neko će te zagrliti, a možda i udariti tokom života, ali izdrži, jer tako se mora. Ili budi nepar. Budi neodrastao.

Nacionalisti u odbrani svojih „vrijednosti“ ne biraju oružje, mlataraju i udaraju ne hajući za nevine; stradaju tamnoputi, ginu homoseksualci, oduzima im se pravo na ljudskost, na pripadanje, na odbranu, na izražavanje. Braća su to po gluposti ovih „naših“ nacionalista, ovih koji o boji kože i seksualnoj orijentaciji misle „na ruskom“. 

Nema stanara u zgradi prekoputa parka koji se nije pitao o životu čovjeka u sivom odijelu, s crvenim šalom. Nema gdje da ode? Ima li prijatelje? Umro mu je prijatelj, i sad sam sjedi na klupi. Ima li posao?

On nije imao više želja. Da se pobrine za unuku, koja je imala samo njega, i posao od kojeg je jedva preživljavala. To je, naravno, namjeravao učiniti što ekspresnije moguće – tako što će osvojiti jackpot na lotu. I revnosno je uplaćivao svake sedmice, i čekao. I dvadeset godina je tako čekao. Duša mu je ostarila čekajući. Ostarila je unukina duša.

Snijeg je možda najbolja ideja koju nam je priroda ponudila, kao oblik utjehe duši. Možda jer ne može bolje, a možda zato što je u pravu. Samo pokušajmo zamisliti, u trenucima kad smo povrijeđeni, kad osjećamo bol duše kao živu ranu, kao da krvarimo sebe i kao da će nas nestati, baš tada, da se u nas sruče loptice meke vate da nas pokupe.

U Čitaonici Žurnal objavljujemo odlomak iz nove knjige Dragana Markovine "14. februar 1945." (Art Rabic Sarajevo)

Mirisalo je na trulo lišće, gladne vozače koji se vraćaju s posla i dječje priče iz škole. Samo što je zrak bio gušći nego što ga pamtim iz svojih ranijih šetnji. Puno gušći. Čovjek bi se morao probijati  kroz njega nekim oruđem. Treba imati poseban alat za pretvaranje srca u savršenu mašinu. 

Bijes, ljudska, česta, najčešća emocija, laž je, pomislila sam. Ljubav sve zaustavlja. I ljubav sve pokreće.

Uz odobrenje izdavačke kuće Buybook objavljujemo dijelove nove knjige Geerta Maka "Velika očekivanja". U drugo nastavku Mak piše o Bosni i Hercegovini: Nacionalisti su stručno uništili tu zemlju iz snova, a da bi to objasnili i učinili prihvatljivim svuda su jako cenzurisali i iznova pisali historiju. usponu Vladimira Putina, od napuštanja Istočnog Berlina do prvog ulaska u Kremlj.

Vjerujem, da smo svi mi ukusni komadići nanizani na štapić našeg skeleta. Ukusni komadići duše, neki više, neki manje sočni. I da, dovršavajući ili gradeći sebe završimo u pogrešnoj pripremi.

Uz odobrenje izdavačke kuće Buybook objavljujemo dijelove nove knjige Geerta Maka "Velika očekivanja". U prvom nastavku Mak piše o usponu Vladimira Putina, od napuštanja Istočnog Berlina do prvog ulaska u Kremlj.

Na muškarca, na krov, padaju kiše, tuče, snijeg, crijepove lomi vjetar, ali ga žena u temeljima podržava. Krov možemo popraviti, ali ženu iz temelja ne možemo iskopati.

Zoran je razmaknuo paravane u majčinoj sobi. Slaba je svjetlost sunca osvijetlila sobu u kojoj nije bilo trunke prašine da zapliva u zrakama. Toga nema u staračkim domovima, u staračkim sobama. Toga, čega u životu ima tako puno, prašine koja pleše na sunčevim zrakama. Džaba sve slike, i ćilimi, i paravani. 

Uz dozvolu izdavača Žurnal objavljuje dijelove knjige "Crno more" Neala Aschersona (Buybook Sarajevo). U ovoj knjizi Ascherson piše o uzbudljivoj istoriji zemalja oko Crnoga mora, komplikovanim odnosima između nacija i stalnoj žudnji za teritorijalnom prevlasti. Knjiga je danas aktuelnija nego ikada.

Mnogo nas je koji više ne ličimo na sebe i tako mnogo puta želimo biti dodirnuti, ali da niko nije fizički prisutan, da niko ne vidi kako izgledamo, da niko ne vidi kako igramo drugu ulogu, iako smo i dalje to isti mi, samo nam nije do dodira. Nije nam do fizičkog dodira, jer bi u nama dlan koji nas dotiče mogao osjetiti grč mišića, navalu krvi, naboranu kožu. Dodirujemo, zato, ekran.