Gunsi su nam, dakle, umjesto izabranih predstavili skoro pa sabrana djela. Iako je bend funkcionirao jako dobro, a Slash odsvirao – ako je vjerovati dnevnom listu Politiken – čak šezdeset i jednu solažu, rezultat je bio koncert s nekoliko divnih momenata, pa i segmenata, okruženim nažalost čistim promašajima, istim onima koji su bendu i albume razvodnjavali. 

Pričao je prvo sam, o tome šta pticama najviše prija, kako ih buka najviše plaši, i kako ptičije srce, kao i ljudsko,  može da pukne. I to je osvojilo Ankicu. Čovjek koji se brine o ptičijim srcima. Nikad nije srela nikoga takvog.

U Čitaonici Žurnal čitajte pjesme Bobe Đuderije iz zbirke "Jugo na Čiovu" (Naklada Fragment)...

U Čitaonici Žurnal čitajte odlomak iz romana "Vremensko sklonište" (Buybook, Sarajevo) Georgi Gospodinova, dobitnika književne nagrade Međunarodni Booker.

I zvuči moj komšiluk na vjetru, zvuči kao olujna simfonija svega što čovjek ikad  može osjećati, a prešutjeti, simfonija koja ništa ne krije i koja zatresa ulice u svom iskrenom trijumfu. Sve glasno diše na jakom majskom suncu, sve se ljulja u jugozapadnom vjetru.

Napustio nas je profesor Dževad Karahasan. U znak sjećanja na velikog pisca, Žurnal je pripremio odlomke iz nekoliko intervjua koje je davao tokom karijere.

Moja je prijateljica napunila pedeset godina života, vratila se s posla mokra k'o čep, iako je znala da će padati kiša, okupala se, obukla pidžamu koja uopće ne pristaje nekom u srednjim godinama, cijelu prekrivenu ružičastim oblacima na kojima spavaju mačići, uzela kutiju punu albuma s vrha police, i legla na kauč. 

I idem ja tako, u nekoj godini, u dvadeset trećoj, u trideset trećoj, u četrdeset trećoj, s vrećom punom dubokih ožiljaka, rupa na koljenima i dalekog, svijetloplavog, plašljivoga neba.

Proljeće je i vrišti pukotina između svjetova, shvatam da nisam ništa jela, da osim dima „ne daj boga“ u moje ždrijelo ništa nije ušlo, ustajem i potresa se soba oko mene, plešu stvari kao behar na vjetru, u sumraku. I strašan vam je to film. 

Branimir Štulić danas obilježava 70. rođendan. Tim povodom objavljujemo izbor iz njegovih intervjua koji smo pripremili 2009. godine.

Najbolje godine moraju da se iskoriste, jer traju samo tren. I ne osjetiš ih. Probudiš se jedno jutro i pomisliš, pa to su bile moje najbolje godine. Ta jutra su obično utorak, i obično nemaju veze s pameću. Najbolje godine su onda kad se najbolje osjećamo.

Izbor iz intervjua koje je za različite medije davala Dubravka Ugrešić.

I tako djevojčice i dječaci odrastu u ljude koji su naučeni da sve ima svoju cijenu. Užasna, strašna izreka. Postoji cijena fizičkog kontakta, neko će te zagrliti, a možda i udariti tokom života, ali izdrži, jer tako se mora. Ili budi nepar. Budi neodrastao.

Nacionalisti u odbrani svojih „vrijednosti“ ne biraju oružje, mlataraju i udaraju ne hajući za nevine; stradaju tamnoputi, ginu homoseksualci, oduzima im se pravo na ljudskost, na pripadanje, na odbranu, na izražavanje. Braća su to po gluposti ovih „naših“ nacionalista, ovih koji o boji kože i seksualnoj orijentaciji misle „na ruskom“. 

Nema stanara u zgradi prekoputa parka koji se nije pitao o životu čovjeka u sivom odijelu, s crvenim šalom. Nema gdje da ode? Ima li prijatelje? Umro mu je prijatelj, i sad sam sjedi na klupi. Ima li posao?

On nije imao više želja. Da se pobrine za unuku, koja je imala samo njega, i posao od kojeg je jedva preživljavala. To je, naravno, namjeravao učiniti što ekspresnije moguće – tako što će osvojiti jackpot na lotu. I revnosno je uplaćivao svake sedmice, i čekao. I dvadeset godina je tako čekao. Duša mu je ostarila čekajući. Ostarila je unukina duša.

Snijeg je možda najbolja ideja koju nam je priroda ponudila, kao oblik utjehe duši. Možda jer ne može bolje, a možda zato što je u pravu. Samo pokušajmo zamisliti, u trenucima kad smo povrijeđeni, kad osjećamo bol duše kao živu ranu, kao da krvarimo sebe i kao da će nas nestati, baš tada, da se u nas sruče loptice meke vate da nas pokupe.

U Čitaonici Žurnal objavljujemo odlomak iz nove knjige Dragana Markovine "14. februar 1945." (Art Rabic Sarajevo)

Mirisalo je na trulo lišće, gladne vozače koji se vraćaju s posla i dječje priče iz škole. Samo što je zrak bio gušći nego što ga pamtim iz svojih ranijih šetnji. Puno gušći. Čovjek bi se morao probijati  kroz njega nekim oruđem. Treba imati poseban alat za pretvaranje srca u savršenu mašinu.