Povodom godišnjice ZAVNOBiH - a objavljujemo kompletan tekst Rezolucije koji je Skupštini predložio narodni heroj Avdo Humo.

Naravno, s Galicijom priča ne završava, kao što ne završava nijedna priča o ratu. Odnosno o životu. Unatoč zaboravu, mojem, tvojem, našem, sveopćem, prisilnom ili svojevoljnom.

Ženska je čast oduvijek bila određena od drugih. U mnogim kulturama nalazimo varijacije na stari motiv: za ženu je najveća čast kada je najmanje vidljiva. Časna je ona žena za koju se i ne zna izvan zatvorenoga kruga obitelji i porodice.

U Čitaonici Žurnal čitajte nove pjesme Đorđa Krajišnika iz zbirke "Mali svakodnevni padovi" (Enklava, beograd, 2025)

Sociološko ustaštvo ne manifestira se isključivo u povremenim incidentima, već i u normalizaciji historijskog revizionizma, javnoj toleranciji fašističkih simbola, relativizaciji ekstremno desnog nasilja i političkoj šutnji koja ih manje-više legitimira.

Sport nije sporedna, minorna stvar. On je i ideologija i doktrina i javno mnenje. On je mašinerija političke propagande. Mašinerija za društvenu katarzu netolerancije, mržnje, nacionalizma i rasizma, za globalizaciju ksenofobije, homofobije, mizoginije.

U Čitaonici Žurnal čitajte odlomak iz novog romana Srđana Gavrilovića (Buybook 2025.)

U sceni koju dalje prizivam, pod zlim udesom se više ne računaju snajper i granata. A unutrašnje dvorište je opet utočište mačkama, psima lutalicama, otpadu, pijancima... naličju grada.

U malom iznajmljenom stanu u Tuzli, tokom samo jednoga ljeta, Semezdin Mehmedinović konačno je, i zaista, uspio napisati "Mali roman o tišini". Oduvijek je znao koristiti tišinu, u poeziji i prozi, njegove bjeline u tekstu, prostor između strofa, nove redove, tačke, tumačio sam kao odmorišta, najave ili nastupanja tišine. Nije davao odgovore, nije tumačio, ostavljao je tišinu. U ovoj knjizi kao da tu tišinu želi konačno ispuniti, dati joj smisao i razumjeti značaj.

Nije uopšte čudno da se nekim lingvistima (Guiraud) čini posebno važno napomenuti, da psovka kao verbalni čin iziskuje i fizički kontakt, fizičko suočenje, kontakt licem u lice. Psovka jeste nasilje, čak i više od pukog fizičkog nasilja. O bliskosti uvrede, fizičkog kontakta i psovke, svedoči i Hegel dvesta godina unazad, kada u jenskom periodu intenzivno istražuje šta se dešava sa verbalnom uvredom.

Mi koji smo rat proveli u Sarajevu susretali smo se, pipali pamet jedni drugima i bili zadovoljni što je ostala čitava, ali kad su mladi ljudi počeli umirati susretali smo se, pipali pamet jedni drugima i govorili: Tijelo pamti.

U Čitaonici Žurnal objavljujemo odlomak iz nove knjige Sofije Kordić "Smrt bez samoglasnika"

Na današnji dan, 2001. godine, napustio nas je veliki bosanskohercegovački pisac Dario Džamonja. Tim povodom objavljujemo tekst koji je prije pet godina za Žurnal napisao Semezdin Mehmedinović

Da bismo upoznali grad koji smo iz ovih ili onih razloga zavoljeli, moramo zaviriti u svaki njegov kutak i to bezbroj puta. Gradovi koji se mijenjaju „brže od srca smrtnika“, bacaju me u depresiju; u njima se izgubim i klonem od nekog teškog umora. Takve gradove najradije zaobilazim. Volim se vraćati onomu što je nepromijenjeno, drago mi je vidjeti i mnogo puta dodirnuti jedno te isto.

U Čitaonici Žurnal čitajte odlomak iz romana „Duž oštrog noža leti ptica“ Tanje Stupar Trifunović

Selvedin je, od rođenja, bio stođavo, po bosanski rečeno. Ali radije ću ga zvati Biser, jer iz tog nadimka čuje se partizanština koja je meni, otkako znam za se, imala opori miris hajdučke trave. Jednom mu je otac, čije su zabrane ovom možda odveć krilatom dječaku svijet činile preuskim, možda čak i pruskim, rekao da više ne smije brati zelene jabuke. Sjutradan, Biser se popne na najrodniju jabuku u dvorištu i svaki plod krvnički nagrize. Neki su brzo opali, ali dvadesetak ih je uspjelo da sazrije s Biserovim prstenom na kori.

Slučaj je ono što određuje mjesto svakog od nas. U tom tkanju mi smo niti i čvorići, linije koje se neshvatljivom logikom, u kojoj možda i ima reda, ali je on od više vrste, linije koje se, dakle, stalno susreću i razilaze, upliću i raspliću. Ponekad u tom stalnom izatkavanju bude ravnoteže. Jer, ni jedna se nit ne može zategnuti i uplesti dok se neka druga ne rasplete i otpusti.

U jednom je trenutku prestala postojati čak i država u kojoj sam se rodila. Ne kažem da je to bila jednaka vrsta gubitka, ali bio je gubitak jer se odlomio komad moje prošlosti. Ostala su sjećanja i jezik, kao zadnje od čega se čovjek u životu rastaje.

Arsena, dakle, nema točno deset godina – tim smo se povodom ovdje okupili. Mogao bih se zapitati ne samo o sebi, lupkajući prstima po stolu i promatrajući se kako lupkam, očima onog sebe iz 2015. godine, nego i o Arsenu po istom postupku.