Da se brate raskostimo k'o ljudi, rekao je posve ozbiljan. On je za to da svatko svoja groblja preseli u entitete...

Kažu znanstvenici, da nas oko 2100. godine više neće biti. Nas na Balkanu, jugoistočnom Balkanu. Kao toliki narodi prije nas, nestat ćemo asimilirani u neku Europu, koju bi valjalo zamisliti koncem ovoga stoljeća. Ovdje će biti neki drugi ljudi, sve oko nas će nazivati drugačije. Tko će nas se sjećati?

U Čitaonici Žurnal čitajte odlomak iz novog romana Nedžada Ibrahimovića "Inkapsulirane duše"

Djeca se danas rađaju s dva mišića manje nego što ih vi i ja imamo u svome tijelu, jer su ti mišići nestali, postali su nepotrebni, nastavlja redatelj i profesor. Veliko je pitanje kako će uopće izgledati čovjek, nakon ovoga stoljeća. Meni se čini da neće više govoriti.

U Čitaonici Žurnal objavljujemo izbor pjesama Almina Kaplana iz zbirke "Bukara" (Planjax)

Teatar je sveta umjetnost. Pripada glumcima, igri, pjeni i smrti. Artaud je govorio – nemoj uzimati krpe i varati da su planine, uzmi planine i igraj se kao da su krpe.

General T. u Crvenom soliteru nije ni mogao dugo stanovati da bi uopće stekao status stanara. Ne priliči generalu da stanuje u zgradi s radnicima i nastavnicima, svima je to jasno

“Riječi znače ono što ja želim da znače”, rekla je Crvena kraljica Alisi u Zemlji čuda. A ovdje jest sasvim sigurno, Zemlja čuda. I ne samo da ima Crvena kraljica nego i riječi jedva dospijevaju da išta još znače.

Najgore su nesanice. Znamo to mi PTSP-ovci, svi odreda. Čujem cijele stihove kako se odvaljuju kao glečeri od cjeline, od većeg leda. Koji je ogroman i nezagrljiv svijet. Pa se u nesaničnu košmaru smjenjuju mreže iz Srpske drame, i jezerce iz Galeba, i krstovi iz Duplog dna, kavez iz Grobnice za Borisa Davidoviča, ispletena velika krletka iz Galeba, cipele iz Čekajući Godota, dugi kaput Raskoljnikova u Prijedoru, (koji je dvije žene ubio kao muhe, jer je mislio da ima pravo, da su one bezvrijedne)….

Samoizolacija je uvijek pogled u sebe, naravno, ali kad je ona prisilna, odbrambeni mehanizmi i alarmi nam se upale, i mi odjednom znamo od čega tačno možemo poludjeti.

Slavko nije samo prodavao knjige, on je neumorno govorio, ubjeđivao, strašno grmio proročki dižući prst, plakao, dovikivao, objašnjavao, kleo se, prijetio, pokazivao pod džemperom netom zakrpanu ranu od nečega, citirao čitave pasaže Osvalda Spenglera, Otta Weiningera…

Ovaj komad jedno je od onih dela koje neupitno pozivaju čitatelja na promišljanje o stanju u svetu i vlastitom doprinosu njegovom propadanju – čemu pak posebno svedočimo upravo danas u postpandemijskom društvu

U Čitaonici Žurnal čitajte odlomak iz Noćne straže, nove knjige našeg Darka Cvijetića

Nema više tko biti svjestan da se upravo u teatrima događa svojevrsna “kultura sjećanja”, šta god da to više znači? Uostalom, kakva kultura sjećanja? “Novi humanizam odbija da prepozna zverstvo zbog nespremnosti da prizna sopstvenu sposobnost za zločin”, savršeno precizno piše Branislav Jakovljević.

U Čitaonici Žurnal čitajte prolog romana "Ja sam" Damira Uzunovića - Koreja...

Egzil je normalni, ako tako mogu reći, produžetak rata. Nusprodukt. Postoje ljudi i neljudi koji planiraju ratove i iscrtavaju granice. S druge strane puščane cijevi su smrt i izbjeglice. Egzil nam isjecka život.

Ponovimo, moja ulica, Crveni soliter, zauvijek više nije imenom Save Kovačevića 15. On više nije heroj, za imati ulicu u komociji palanke, kako veli Nenad Popović. Crveni soliter više nema veze sa Sutjeskom.

Iz svijeta Džerija na biciklu sa prikolicom, (i na njoj par praznih gajbi piva), raspad Jugoslavije dogodio se jednoga radnog dana, kada je ujutro izvezao bicikl na sunčanu ulicu. Mogla bi biti i 1974. godina, Crvenog solitera cigle tek poredane

Na komadu jakne moli se pet puta dnevno. Ne zna je li imao covid-19, jer ne zna kako se ta bolest ima. Čuo je da nas ovdje ima sve manje, i da samo Srba od 1990. ima milijun manje.