Dijala Hasanbegović: Boje šutnje (audio)

Moj je prijatelj imao teoriju da je šutnja zlato. Svoju je teoriju pokušao primijeniti na razne načine u svom životu. Znam, bilo mu je teško. Četiri puta mu je bilo najteže.

...

Prvi put kad mu je majka rekla da je šutnja zlato. I da je bolje prešutjeti, nego previše pričati, o stvarima o kojima se inače šuti. Koje su to stvari, znali su i on i majka. Svaku je večer, kad se moj prijatelj vrati iz škole, njegov otac čekao da on do kraja pojede svoju večeru. Dobro je kuhala majka, rekao je jednom, i onda ušutio, jer je šutnja zlato. Večera je znala trajati satima. Večera je znala postati doručak. Večera je znala trajati dok otac ujutro ne krene na posao, dok prijatelj nije morao u školu. Sat je odbrojavao i odbrojavao, a zapravo je stajao, jer vremena u tom periodu dok je on sjedio za svojim večeradoručakručkom, prosto nije bilo. Samo gola sijalica oko koje su kružile vinske mušice, ponekad leptirice, ponekad prašina. Znala su proći i dva dana s istim obrokom na tanjiru. Znali su proći i dani koliko živi prosječna mušica, ili leptirica. I mnogo zakovitlane prašine. Šutio je moj prijatelj, Izet mu je ime, kažem to u prvom paragrafu, jer meni šutnja nikad nije bila zlato. Osim njegove. Njegovu sam čuvala do dana današnjeg, jer sa mnom je svoje zlato podijelio, i danas je dijelim sa svima vama koji ovo čitate.

Drugi put kad je sam shvatio da šutnja mora da je zlato, kad je tako dragocjena i skupa, bilo je kad je njegova majka osvanula modra i plava, ali počešljana i uredno obučena, spremajući doručak. Nije bio siguran kako je tačno uspjela da ga spremi, jer oči su joj od udaraca bile zatvorene, ali kaže mi Izet, taj doručak je pojeo, a oca nije bilo u kući. Od tad za njega samo modro i plavo zlato postoji, jer majčina je kosa odavno posijedila i prestala biti zlatna. Ako je nešto tako dragocjeno, u boji je lica njegove majke. A to je zlatna, ma koja boja to bila. Pojeo je doručak, kaže da nije mogao tačno reći o čemu se radilo, ali morao je učiniti nešto i za svoju majku, i za sebe, i za nesretna krilata stvorenja koja se oko svjetiljke iznad stola prže u prašini. Za sebe nije. Za sebe je sačuvao istinu o tome koje je boje zlato.

Treći put bilo je kad su ukopavali majku. Gledao je kako ljudi umjesto u nebesa, gledaju u zemlju u koju je sahranjuju. A u nebesa, vjerovao je Izet, tamo je sigurno otišla. Nebesa su njemu taj dan bila zlatna. Odnosno, bila su modra kao udarac. Namrštilo se nebo u plavoj boji koja mu nije svojstvena, prijeteća plava boja. Nije mogao vjerovati da plava može biti tako prijeteća. Da modra može da ti obećava pakao, to nije mogao shvatiti. Ali gledao je gore jer duboka, modra boja bila je boja zlata s majčinoga lica, koju je vidio na njenoj samrtnoj postelji. Gledaj, Izete, tako si nic'o kao što će iz nje trava, htjela sam da mu kažem dok sam pila gorku kafu i slušala zlatnu tišinu u njegovoj kući. Ali nisam. Pustila sam da modra bude boja njegovog zlata i njegove šutnje. I taj su dan sva njegova krila bila spaljena, a sijalica nad stolom za ručavanje, ugašena zauvijek.

Četvrti put, Izeta više nije bilo. Ali bila sam ja i shvatila sam da šutnja nije ni zlatna ni plava. Da šutnja nema boje. Da je šutnja vijest iz crne hronike. Iz crne sam hronike shvatila da je nestao moj prijatelj Izet, skupa sa svojim zlatom prijeteće, paklene boje, jer sam se ušutjela da ne bih pričala nikome o stvarima koje je doživio, pa smo prestali razgovarati. Ali u moru inicijala, uobičajenih, morbidnih fraza koje su u mom suzama zaplamtjelom pogledu izgorile kao vinske mušice na usijaloj prašini, vidjela sam sve boje njegove šutnje.

I sve što imam da mu kažem, sve što sam mu ikada trebala reći, a nisam, jer njegovo sam zlato čuvala, je da nismo mi krivi što smo šutjeli. Krivi smo jer smo vjerovali da je ono o čemu se ne priča, dragocjeno. Zlatne poluge naše šutnje, ma koliko mi mislili da su bile vrijedne, nisu vrijedile ništa. Njegov život, onakav kakav je bio i kakav sam poštovala, moje je zlato.

I u boji je njegovih očiju.

(zurnal.info)